[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/02\/21\/respiratori-aerodrom.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/02\/21\/100x73\/respiratori-aerodrom.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/02\/21\/respiratori-aerodrom.jpg","size":"63.74","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Trač partija Senada Avdića: Borba protiv pandemije nastavak ratnog profiterstva drugim sredstvima

Piše: SENAD AVDIĆ

"Lako je granatu poslati, ali treba je primiti", govorio je pjesnik Ilija Ladin u rano ljeto 1992. godine dok smo sjedili u njegovom stanu na gornjim spratovima nebodera kod (je li suvišno reći "bivšeg") kina "Kumrovec". Jugoslovenska vojska je tih dana napustila i predala Armiji BiH kasarnu "Viktor Bubanj" udaljenu ni stotinu metara zračne linije od Ilijine zgrade. Dokopali su se armijski artiljerci nekog krupnog oružja i ograničenih zaliha granata, pa počeli nasumice pucati po položajima davitelja Sarajeva, Vracama, Lukavici. No, odatle je, prema mojim upamćenim topničkim zapisima, odgovoreno stostruko jače, razornije i nemilosrdnije po širem rejonu oko kasarne, između ostalog je poneki projektil zakačio u zgradu u kojoj smo sjedili. Da, zaista, lako je poslati, gadno je primiti. Ništa lakše nego biti uzrok, pogotovo ako ne razmišljaš o posljedicama.

ODGOVORNO ODLUČIVANJE

Nakon smrti Ilije Ladina (2001) neko vrijeme se održavao skup njegovih prijatelja i fanatika njegove besmrtne poezije, snimljen je i inteligentan i zabavan kratki film ("Kako je Ilija Ladin predavao njemački jezik") po scenariju njegovog prijatelja i dugogodišnjeg cimera Mire Petrovića. I u njihovom sam podrumskom stanu na Grbavici na sopstvenu odgovornost svojevremeno boravio, pa i šire. Nešto kratko sam u časopisu "Lica" kao tehničko lice surađivao s Ilijom Ladinom i nikada ni prije ni kasnije nisam upoznao nikoga ko je imao takvu posvećenost i odgovornost prema svom radu - poeziji. Njegova uporna pedantnost, beskompromisna namjera  da svoj rad izbrusi i organizira do savršenstva izluđivala je urednike, izdavače, lektore. Sjećam se, nakon što je desetak puta dolazio u redakciju da jednu svoju pjesmu dotjera, "upicani", da izbaci ili doda zarez, nakon što su rukopisi napokon stigli  u štampariju tamo sam zatekao Iliju kako sa meterima, redaktorima radi "zadnju ruku" prije nego što će mašine biti pokrenute.

Ilija Ladin iz svojih nepresušnih kreativnih resursa nije "ispaljivao" ništa dok nije bio siguran da će biti u stanju odgovoriti napadima, podozrenju ili zavisti kolega,  artiljeriji i rešetanju kritike. On se prema svojoj književnosti odnosio domaćinski i to ga je, uz sve ostale vrline, činilo jedinstveno velikim piscem. Ilija je u svijetu u kojem su se svi drugi utrkivali da budu ozbiljni i racionalni, da se prave pametni, izabrao, dobrovoljno, pri punoj svijesti, da se pravi lud, naivan, kako se to u Hercegovini govorilo "tevećelija", bezazleni, sublesasti, bezopasni dobričak. A bio je, vidimo, mnogo iznad i ispred svih onih, brojnijih i moćnijih, koji su ga gledali sa podozrenjem i oholom nadmenošću. A Pjesnik je samo htio biti odgovoran na način koji dolikuje urednom i obzirnom čovjeku.

Proces donošenja odluka je zahtjevan, kompliciran i odgovoran posao, podrazumijeva cijeli niz faza, priprema, formuliranja ciljeva i način njihovog dosezanja, kao i "nuspojava", posljedica koje loše odmjerene i planirane odluke mogu proizvesti. U javnim poslovima, kakva je politika, odluke se donose, odnosno trebalo bi tako biti, u skladu sa važećim, demokratskim procedurama, protokolima, standardima. Odluke ne smiju biti stvar pojedinačne "inspiracije", "nadahnuća" ili privatne, najčešće odokativne, ofrlje, procjene. Ozbiljne odluke se donose i nastaju u striktno definiranom procesu, a ne u "sudbonosnom trenutku", navrat-nanos i na svoju ruku, kako je svojevremeno pjevao Mića Vukašinović.

Nedavna odluka Željka Komšića i Šefika Džaferovića da odbiju primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zbog njegovih prethodnih neprimjerenih, pristrasnih diplomatskih susreta sa Miloradom Dodikom, podijelila je javnost po ranije uspostavljenoj entitetskoj i nacionalnoj liniji konfrontiranja: na one koji kliču patriotskom, odlučnom NE, "naših heroja" i drugih koji takav gest smatraju nedopustivim i nedržavničkim. Na optužbe svojih kritičara, pa i uvrijeđenog ministra Lavrova, da su takvu odluku donijeli po nečijem nalogu, Komšić i Džaferović su odgovorili da je njihova odluka nastala autonomno, bez konsultacija sa bilo kim izvana i iznutra. Odluka je donesena preko koljena, zasnovana na vlastitim procjenama, iskustvu i (sa)znanjima.

Gostoprimstvo dvojice članova Predsjedništva ruskom ministru vanjskih poslova je otkazano 15. decembra. Dvadesetak dana ranije, 22. oktobra nakon što je Milorad Dodik trijumfalistički najavio protokol Lavrovljeve posjete, prema kojem je prva stanica Istočno Sarajevo, njegov kolega Komšić je to nazvao "nediplomatskim određivajem karaktera zvanične posjete ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova". Komšić je na Dodikovo svojatanje Lavrova kazao: "Dobro poznajem ministra Lavrova, imao sam priliku da se ranije susrećem sa njim i da razgovaram, radi se o izvrsnom i iskusnom diplomati. Drago mi je što ćemo se ponovo sresti u Predsjedništvu BiH, kako to dolikuje razgovorima na najvišoj razini. Neumjesno da  kolega Dodik, mimo diplomatskog protokola, određuje karakter posjete ministra vanjskih poslova Ruske Federacije", kazao je Željko Komšić. Na kraju je poentirao, valjda, efektnom dosjetkom da "Lavrov nije Dragan Čović, pa da ga (Dodik) može vući za ruku, te govoriti da je od sastanka u Predsjedništvu BiH bitnije neko okupljanje u Lukavici".

Nije Željko Komšić izuzetak, niti je šampion improvizacije, voluntarizma, pogotovo nije najzaslužniji za njegovo instaliranje u državničku, pseudopatriotsku praksu. Model razmišljanja i odlučivanja po principu "prije podne jedno, a poslijepodne drugo", kao normalan, pa i poželjan patentirao je i autorizirao Alija Izetbegović.

PRIJE I POSLIJE PODNE

I dan-danas se među njegovim sljedbenicima, koje ne pronalazimo samo unutar njegove stranke, familije i prijatelja, nego i najšireg spektra "probosanske" političke faune, taj "gnoseološki" metod koristi kao dokaz liderske promućurnosti, oprezne mudrosti i nedostižne strpljivosti "našeg Alije". No, prije će biti da se radi o nečem drugom, mnogo ozbiljnijem i po posljedicama kobnijem: bošnjački se lider popodne bavio posljedicama nepromišljenih, najčešće nekompetentnih i štetnih odluka koje je donosio prije podne!

Prateći okom ove godine i pomalo analizirajući razvoj, gubitke u ljudstvu i tehnici  desetomjesečno suočavanje vlasti sa "nevidljivim neprijateljem" koronavirusom, vlasti u onom što se kolokvijalno tretira kao političko Sarajevo, sličnosti i paralele sa ratnim događajima iz 1992. godine toliko su brojne i napadne da ih je nemoguće ne uočiti i zaobići. Sve je tu, na istom mjestu, sa skoro istim akterima, sve subjektivne snage su na broju sa i bezmalo istom spremnošću, spobnošću i odgovornošću sa kojom je "političko Sarajevo" u proljeće 1992. godine dočekalo JNA i njegove pridružene (para)vojne postrojbe.

Vrlo su mi živa sjećanja na načelnika jedne sarajevske općine, do počeka rata najgrlatijeg i najratobornijeg "muslimanskog militanta" koji je nakon odlaska na Pale, gdje je razmjenjivao zarobljenike, po povratku u Sarajevo paraliziran viđenim arsenalom oružja, sa strahom jedva procijedio: "Ljudi, kad sam vidio čime Srbi raspolažu oko grada, ja sam sad veći mirotvorac od Zdravka Grebe." Ne mogu zaboraviti, a i kako bi, zgranutu facu Dragana Vikića nakon njegovog razgovora sa "vicepresidentom" u Predsjedništvu BiH koji ga je pitao bi li on sa svojim specijalcima mogao ukloniti srpsku artiljeriju oko grada, pa kada ga je komandant Vikić zgranuto, sa nevjericom pogledao i rekao mu da je to nemoguće, ovaj "civilni komandant" iznio genijalan prijedlog: "A šta misliš da im se prišunjate?!"

Taj mi je "vicepresident" pred kraj prve ratne godine otkrio kako mu je boba, odnosno kapljica falila da nagovori Milutina Kukanjca, komandanta Druge armijske oblasti da svoju vojsku pretvori u Armiju Bosne i Hercegovine. "Popio na sastanku kod mene Kukanjac tri-četiri viskija, gledam ga ja, gleda on mene i drhavim glasom kaže: 'Znaš da ne mogu to uraditi, čoveče, i da se ja ne pitam o tome.' Sad mislim da sam imao još viskija da bih ga preveo na našu stranu", vjerovao je samoproglašeni vicepresident BiH.

NAŠA BORBA ZAHTIJEVA...

Jedan drugi bošnjački vojni geostrateg, Omer Behmen, u SDA "prvi do Alije", politički pokrovitelj ranije pomenutog načelnika, nekoliko mjeseci pred rat vojno-političkom aktivu Hrasnice je davao dragocjene savjete i ljutite direktive o tome kako se oduprijeti nadmoćnijem neprijatelju: "Pripremite dosta luga da im sipate u oči i obavezno proučite 'Ajetul kursiju'." Na tim je vjersko-vojničkim kružocima stasao genij "legendarnog komandanta  Fikreta Prevljaka", kako mu tepa Ono Dvoje Sa Poljina.

Nekoliko godina kasnije, u proljeće 1995. godine kada je predratni kerovođa, a ratni vojskovođa (današnji strankovođa) Prevljak voljom porodičnog štaba Izetbegović postavljen za komandanta Divizije kojoj je povjerena deblokada Sarajeva, tadašnji predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić pita vrhovnog komandanta Aliju Izetbegovića kako protiče operacija deblokade glavnog grada, a ovaj mu snuždeno odgovora: "Procjene naših oficira bile su da ćemo udariti umehko, ali se pokazalo da smo udarili utvrdo."

Završimo ovu kratku panoramu bošnjačke vojno-političke "doktrine", kratku antologiju neodgovornog diletantizma prožetog autokratskim amaterizmom sa kojim se išlo u okršaj sa vojnim neprijateljem koji se za taj zločinački pohod temeljito priprema godinama, gotovo službenom eleboracijom kojom je obuhvaćena sudbina stotina hiljada (bošnjačkih) izbjeglica u prvim ratnim  godinama. Njen je autor jedna od najmudrijih i najutjecajnijih vladajućih glava koji je smatrao da se ne treba plašiti da će Bošnjaci / Muslimani doživjeti sudbinu Palestinaca, dakle da će ostati trajno raseljeni širom dunjaluka i u najvećem broju tamo ostati nakon što se rat okonča. "Palestinci su bježali u prijateljske muslimanske zemlje u svom okruženju, koje su ih prihvatale i rado ugostile, tamo su ostali, jer su dobro prihvaćeni. A bošnjačko okruženje, uže i šire, je kršćansko, nepovjerljivo, pa i neprijateljsko prema muslimanima, većina naših ljudi će se zato požuriti vratiti svojim kućama, odnosno u Bosnu", bio je uvjeren ovaj mislilac Bosne i Bošnjaka. Koliko je bio u pravu, moguće je provjeriti na desetine načina i u milionima slučajeva.

Smrtonosne prijetnje, ovog puta medicinsko-zdravstvene prirode, ništa manje zloćudne od onih ratnih, vladajuća elita u Sarajevu dočekala je podjednako spremno i kompetitivno kao agresorsko artiljerijsko-pješadijsko zlo iz proljeća  1992. godine. Ni skoro tri decenije kasnije nepromijenjenja struktura samoreproduciranih bošnjačkih šampiona rata i tranzicije nije uspjela izgraditi institucionalne mehanizme, funkcionalan i efikasan zdravstveni sistem, jasnih procedura i demokratski kontroliran. Ponovo je, u još jednoj kataklizmi, bošnjačka klijentelistička alaša, podmlađena, proširena i dopunjena nekim novim klincima-palcima nanjušila jedinstvenu priliku za brzo i nekažnjeno bogaćenje, kakvo su u ratnim godinama upriličili stranački selektirani logičarski eskadroni i torbari doniranog novca. Budući su u međuvremenu, koliko-toliko izgrađeni institucionalni mehanizmi i okviri, medicinski, financijski, porezni, carinski,  naprasno je po skraćenoj proceduri otvoren put zaobilaženju institucija, preskakanju procedura, pod izgovorom hitnosti i spašavanja života. Odluke su donošene u uskim krugovima, bez konsultiranja elementarnih zakonskih normi i uvažavanja mišljenja struke.

Kada, recimo, uporedite samovoljnu, nestručnu, bahatu izgradnju izolatorija kojeg je smislila familija Izetbegović, Sebija i Bakir, u koju je bačeno nekoliko stotina hiljada maraka, prvo vam naumpadne slično Potemkinovo selo, fantomski aerodrom u Visokom, kojeg je tokom rata planirala i bez ikakve kontrole počela graditi druga moćna bošnjačka familija, otac i sin Halid i Hasan Čengić. Propalo je u nepovrat i jedno i drugo, sprženi su milioni maraka, a taj je bahati diletantizam plaćen i ljudskim životima.

ČUDESNI SVIJET PANDEMIJE

Iz modusa operandi nabavke stotinu respiratora i bacanja u vjetar miliona maraka na sumnjive medicinske mašine lako se prepoznaju desetine sličnih nabavki oružja, opreme sumnjive kvalitete od strane sličnih domoljubnih kraljeva šverca, sa malom razlikom što u to vrijeme nisu postojale carine, PDV-i, pisma namjere, platni promet...

Kada bacite pogled na nepregledne smrtovnice tokom posljednjih nekoliko mjeseci, teška vas sjećanja vraćaju u dane neuspješne deblokade Sarajeva kojom je komandovao "legendarni komandant" Fikret Prevljak i nikada službeno  ustanovljen broj mrtvih u toj katastrofalnoj vojnoj avanturi.

Kada vidite generala Nedžada Ajnadžića kako se zavlači pod skute direktorice Sebije Izetbegović i muža joj, gradi joj propali izolatorij, čašćava je protekcionistički medicinskim vozilima i opremom, ne možete a da ne prepoznate njegovu bolećivu nostalgiju za sretnim ratnim vremenima, ponosa, slave i bezvlašća, kada nije bilo pravila, kada je njegova bila posljednja, kada je s istim entuzijazmom oblijetao oko vrhovnog komandanta Alije i kupovao njegovu lojalnost, grebao se za činove, stanove, poslove...

U nedavno objavljenoj studiji koju je nekadašnja američka administracija pisala tokom trajanje pregovora u Daytonu, citirane su riječi Richarda Holbrookea kojim je portretirao trojicu lidera - pregovarača iz BiH, Hrvatske i Srbije, pa za Aliju Izetbegovića napisao: "On nema razumijevanje za ekonomski razvoj ili modernizaciju. Pokazuje nevjerovatno malo razumijevanja za patnju koju je njegov narod pretrpio, njemu su Bosanci apstrakcija, a ne nekoliko miliona ljudi koji većinom žele mir."

Moguće  je da je glavni arhitekta Daytona ovako nervozno kritičan bio prema bošnjačkom lideru zbog Izetbegovićeve pregovaračke nepopustljivosti. No, da nije previše pogriješio Holbrooke se mogao uvjeriti 6-7 godina kasnije. Obišao je on u jesen 2003. godine bolesnog Izetbegovića u sarajevskoj bolnici i upitao ga šta on može da uradi za njega i za njegovu zemlju. Prema svjedočenju jednog od ljudi iz Holbrookeove pratnje, koji je u to vrijeme bio među vodećim američkim diplomatama u Bosni i Hercegovini, odgovor na smrt bolesnog bošnjačkog lidera je bio za sve prisutne zapanjujući:

"Gospodine Holbrooke, ako možete da mi sačuvate sina Bakira."

Mogao je Richard Holbrooke tih godina i mnogo više od tog sitnog oblika pažnje uraditi, samo da je od njega traženo...

(Foto: Ilustracija)

 

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!