Kolumne

 I dok Milorad Dodik čeka Donalda Trumpa da pobijedi na izborima u SAD, srbijanski predsjednik Aleksandr Vučić sa javnošću  je krajem prošle godine „dijelio“ navodni strah od „mogućih sukoba i nemira u 2024.“ godini vezanih za Republiku Srpsku i Kosovo. Suštinski je to, kako kaže autor ovog teksta, parafraza one zlokobne najave Slobodana Miloševića sa Gazimestana o „bitkama koje nisu oružane, mada ni takve nisu isključene“. Ili da se prisjetimo jedne kasnije izjave: „Za jednog Srbina strijeljat ćemo stotinu Muslimana“, prijetio je gromoglasno aktuelni predsjednik Srbije

Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

Prije tri godine njemački režiser Marco Kreuzpaintner snimio je film „The Collini Case“ („Slučaj Collini“) koji je imao vrlo dobru recepciju i dobio pozitivne kritike njemačkih  i inozemnih kritičara i široke javnosti. Bilo je to očekivano budući da je snimljen prema literarnom predlošku, istoimenom romanu pisca Ferdinand von Schiracha koji je u Njemačkoj bio golem bestseler. Autor je ispričao istinitu priču o svom djedu, pripadniku Hitlerjugenda i njegovoj poslijeratnoj društvenoj promociji i afirmaciji.

KAD PRAVNA DRŽAVA ZAKAŽE

Radnja filma odvija se početkom 2000-ih godina kada je likvidiran ugledni njemački industrijalac Hans Mayer, a njegov ubica, naturalizirani Italijan Fabrizio Calllini (kojeg glumi naš stari filmski znanac Franco Nero) odmah priznao svoj zločin. Sa sudskog stajališta slučaj djeluje prilično jednostavan, ali ne i iz ugla mladog advokata Elyasa M'Bareka koji nastoji saznati šta je njegovog klijenta nagnalo na ubistvo starog biznismena, koji je, pri tome, bio poznanik, pa i mecena advokatov.

Film „Slučaj Callini“ spada u žanr sudske drame, ali istovremeno slijedi tradiciju i liniju filmova koji se bave otkrivanjem zločina(ca) iz Drugog svjetskog rata i njihovim vaninstitucionalnim, individualnim kažnjavanjem. Našoj je publici najpoznatiji film iz toga registra „Slučaj Odesa“ iz 70-ih godina režisera Ronalda Neamea. Takođe je bila riječ o adaptaciji uspješnog romana pisca i novinara Fredericka Forsytha. U filmu novinar istražuje ulogu tajne organizacije „Odessa“, koja njemačkim nacistima godinama nakon rata osigurava miran i bezbrižan život. Donekle potcijenjen film u odnosu na druga njegova remek-djela. „This must be the place“ („Ovo mora biti pravo mjesto“) na istu temu snimio je prije desetak godina oscarovac Paolo Sorrentino. Slavni, ostarjeli britanski rocker, kojeg genijalno glumi Sean Penn, odlazi posjetiti bolesnog oca u Ameriku i od njega saznaje za kalvariju koju je proživio u njemačkom nacističkom koncentracijskom logoru. Otac mu na samrti otkriva ime svog „dežurnog“ mučitelja koji je izbjegao pravdi i živi spokojnim životom uzornog građanina. Do tada prema trivijalnostima svakodnevnice indiferentan, rocker odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke, pretvara se u osvetoljubivog tragača za starim nacističkim zlikovcem. Pronalazi ga i kažnjava.

Mladi advokat u njemačkom filmu od svog inhibiranog, nekomunikativnog klijenta Collinija ne saznaje ništa o motivu za likvidaciju poznatog industrijalca. Prinuđen je to sam istražiti i put ga odvodi u malo selo u Italiji, u kojem je ubica rođen, ali i u kojem je tokom Drugog svjetskog rata službovao tada mladi nacistički zapovjednik Mayer. Jedan stariji mještanin mu otkriva strašnu tajnu -događaj o kojem će nešto kasnije svjedočiti pred njemačkim sudom. Nakon što su partizani ubili dvojicu njemačkih vojnika, surovi Mayer naređuje odmazdu: za svakog ubijenog Nijemca strijeljati deset odraslih mještana. Među žrtvama se našao i otac dječaka Collinija. Dok njemački streljački vod nemilosrdno ubija njegovog oca i druge mještane, dječaka koji posmatra taj užasni prizor u zagrljaju drži dobro raspoloženi plavokosi zapovjednik Mayer.

„STO ZA JEDNOGA“, JEDAN ZA STO

Mnogo godina kasnije kao već odrastao čovjek Collini je zajedno sa sestrom tužio za smrt oca hitlerjugendovog zapovjednika Mayera pred  njemačkim sudom. Tužba je odbačena, a počinjeni masakr proglašen zastarjelim. Sada već vremešni Italijan, koji se nastanio u Njemačkoj, obećao je sestri da za njenog života neće uzimati pravdu u svoje ruke. Međutim, odmah nakon njene smrti ustrijelio je Mayera u njegovom raskošnom kabinetu i nakon toga bijesno i dugo šutirao njegovo bespomoćno tijelo.

Ukoliko svirepom, ciničnom nacističkom zapovjedniku koji uoči pokolja grli dječaka, sina žrtve, dodate čokoladicu, stavite u usta riječi „čuvajte djecu da se ne izgube“ dobit ćete scenu iz Potočara u Bosni i Hercegovini pola stoljeća kasnije: imat ćete ispred sebe Mayera koji se zove Ratko Mladić i osmogodišnjeg dječaka Collinija po imenu Izudin Alić. „Dotrčao sam, kada me je po kosi dotakao čovjek u srpskoj uniformi, pitao koliko imam godina. Znam da je rekao da će sve biti u redu, a to nije bilo istina... Oca i amidžu sam ukopao nakon rata. Pronađeni su u Kamenici kod Zvornika“, govorio je Alić mnogo godina nakon zagrljaja i čokoladice koju je dobio od Ratka Mladića.

A svirepa odmazda po principu „deset za jednoga“, podsjeća li vas ona na nešto iz naše skorije prošlosti? Ukoliko baš i ne, pokušajte sa „sto za jednoga“, po tom je omjeru narodni poslanik u Skupštini Srbije Aleksandar Vučić obećavao kaznu za one (Muslimane) koji se usude podići ruku na Srbe. „Za jednog Srbina strijeljat ćemo stotinu Muslimana“, prijetio je gromoglasno aktuelni predsjednik Srbije.

Sve dok dvojica srbijanskih policajaca tajno poslanih na komemoraciju u Potočarima 2015. godine nisu javno progovorili o ulozi srpskih bezbjednosnih agencija u tadašnjim neredima, vjerovao sam da je atak na Vučića djelo onih dječaka kojima je Ratko Mladić u Potočarima 1995. dijelio slatkiše prije nego što im je pobio očeve i rodbinu! Policajci MUP-a Srbije, Mladen Trbović i Milan Dumanović, koji su u međuvremenu uhapšeni, suđeni i oslobođeni, otkrili su da je posrijedi bila dugo planirana, sveobuhvatna, sofisticirana inscenacija u režiji beogradskog bezbjedonosno-propagandnog aparata.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je daleko iznad konkurencije ličnost koja je obilježila proteklu godinu ne samo u Srbiji nego u cijelom regionu. Otisci njegove politike i djelovanja njegovih najpovjerljivijih institucija, prije svih Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti i, naravno, duboke države ušuškane u policijsko-sigurnosnom miljeu, lako su uočljivi u svim najbitnijim procesima u Bosni i Herecegovini, Crnoj Gori, Kosovu.

Republički parlamentarni i selektivno odabrani lokalni izbori održani sredinom decembra i reakcija opozicije i bitnih društvenih slojeva u Srbiji (intelektualaca, studenata, uskih krugova u pravosuđu), kao prvo, svjedoče da je Vučić superiorno ostvario autoritarnu, totalnu kontrolu nad svim političkim, ekonomskim, medijskim tokovima u Srbiji. Kao drugo, Vučić je u danima nakon izbora represivnim reakcijama i medijskim eskapadama pokazao da neće birati sredstva, niti resurse koji mu stoje na raspolaganju, a oni su neograničeni, da svoju vlast ne samo zadrži nego ojača i proširi.

OD ČEGA ĆE STRAHOVATI VUČIĆ U 2024?

„Samo su Srpska pravoslavna crkva, Srpska akademija nauka i umetnosti i Srbija večni“, kazao je Vučić tokom prošlogodišneg (predizbornog) govora akademicima SANU. Predsjednik Srbije je istim povodom izrazio bojazan da bi  2024. godina „mogla doneti mnogo više sukoba i nemira nego što je prethodna pa i ova. Mislim na svaku vrstu ugroženosti u Republici Srpskoj, na Kosovu i Metohiji i u drugim delovima regiona“. On je obećanja međunarodne zajednice nazvao „šarenom lažom“ jer da je do njih „mi ništa ne bismo dobili ni na taktičkom ni na strateškom planu“. U čemu je onda izlaz za Srbiju? Šta činiti? „Treba da sačuvamo mir, ponekad da se ispod kamena sakrijemo i da čekamo pravi trenutak da sa istinom i pravdom izađemo pred svet i dobijemo poštovanje sveta“, prezicirao je predsjednik Srbije. Pred koji „svet“ da izađu? Sasvim sigurno ne pred onaj (Evropu) kojeg ovih dana on proziva da favorizira opoziciju i podstiče „građanski rat u Srbiji“. Je li precizniji odgovor ponudio Vučićev dubler u opasnim diplomatskim scenama Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, kada je nedavno širom raskrilio karte. „Čekamo da Donald Trump pobijedi u Americi pa da proglasimo otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine“. A do tada će se taktičko-strateški „sakrivati ispod kamena“ proceduralne gimnastike, pravnih kerefeka, ucjena i ultimatuma.

„Strah od opasnosti koja Srbiji prijeti u 2024. godini, kao i u samostalnim zemljama i njihovim entitetima iz susjedstva a kojeg dosljedno raspiruje predsjednik Srbije, prije desetak godina jedan je srpski autor (Dejan Ilić) objašnjavao analizom koju je u teorijskom ogledu „Strah i politika“ iznio njemački filozof Franz Neumann (1900-1954). On se u svom radu bavio pitanjem uzroka koji su rezultirali moralnom i socijalnom kastrofom u kojoj je završila Hitlerova Njemačka. Kako je u „Trećem reichu“ onemogućen prostor za zdrav razum, pitao se. I odgovor na to pitanje Neumann je pronašao u strahu koji suspendira proces i mogućnost odlučivanja. Na plodnom tlu tog neurotičnog straha izrasta (prividno) neustrašivi Vođa.

Njemački filozof, i tu se vraćamo na početak teksta i priču o jednom filmu koji problematizira nacističke zločine, dokazuje da vođa koji očekuje da ga narod slijedi mora počiniti zločine u koje će biti uključen što veći broj podanika. On garantira svojim  podanicima da za zločine neće nikada snositi odgovornost, što dodatno učvršćuje veze između vođe i naroda.

PAKT VOĐE I ZLOČINACA

Neumannov sunarodnjak Hans Mayer iz filma „Slučaj Collini“ strijelja talijanske seljake jer je oslobođen straha da će jednog dana odgovarati za taj zločin. Toga ga je straha lišio Vođa koji ga je poslao u pokolj „deset za jednog“, a nakon rata ga amnestirao pravni sustav kojeg su kreirali njegovi ideološki istomišljenici umreženi u institucijama sistema.

Presuda koja je nedavno izrečena aktivistici Aidi Ćorović, nakon što je napravila kajganu na muralu ratnog zločinca presuđenog za genocid Ratka Mladića, nije ništa drugo do ispunjavanje obećanja Vođe da će počinitelji zločina imati privilegiran ili barem zaštićen status. Zločine treba, ako je to moguće,  povremeno obnoviti, smatrao je njemački filozof Neumann, ako to dopuste okolnosti, kako bi se učvrstila veza Vođe sa podanicima. Nedavno sam razgovarao sa godinama najznačajnijim srpskim piscem Svetislavom Basarom, pa od niza drugih aktuelnijih tema ne stigoh iznijeti svoje skromno mišljenje o omiljenoj njegovoj temi: strijeljanju premijera Zorana Đinđića prije dvadeset godina. Za razliku od Basare koji godinama, iz dana u dan piše da je zločin bio motiviran namjerom koncervaticno-nacionalističke duboke države da se zaustavi modernizacija Srbije, ja nikako ne bih isključio barem kao neposredni okidač strah ratnih zločinaca da će Đinđić razvrgnuti pakt kojeg su imali sa prethodnim režimom o nekažnjavanju zločina i neizručenju Tribunalu u Haagu.

Navodni strah srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića od „mogućih sukoba i nemira u 2024. godini“, vezanih za Republiku Srpsku i Kosovo, suštinski je parafraza one zlokobne najave Slobodana Miloševića sa Gazimestana o „bitkama koje nisu oružane, mada ni takve nisu isključene“.