Kolumne

Poslijeratna Fabriha duhana, sa primjerima koji su navedeni u ovom tekstu i mnogima koji nisu, simbol je vremena pljačke, otimačine, grabeži... prvobitne akumulacije kapitala vladajuće političke mafije i njoj podređenih „menadžera“ i „biznismena“. Ta kleptokratska elita, zaogrnuta nacionalnim i vjersko-patriotskim „interesima“, nije samo ugasila dim sarajevskih cigareta, pod njenim razularenim, nekontroliranim i nekažnjenim stampedom nestala je cijela jedna kultura: kultura rada i privređivanja, kultura odgovornosti za javna dobra, običajnosti domaćinskog poslovanja. Sarajevo i BiH pretvorene su u mamutsku pepeljaru u kojoj se gase sve vrijednosti po kojima su bili prepoznavani

Piše: SENAD AVDIĆ(magazin Start BiH)

Od prvog aprila, dakle, neće više postojati, bit će likvidirana, Fabrika duhana Sarajevo. Tako su odlučili njeni novi vlasnici, o kojima se gotovo ne zna ništa, nemaju imena ni prezimena, javnosti se obraćaju putem nepotpisanih, depersonaliziranih saopćenja. Nekako izgleda da je likvidaciju skoro stoljeće i pol stare fabrike izvršilo, potmulo iz sigurne udaljenosti, N. N. lice ili više njih, odranije nepoznato javnosti. Bez posla je ostalo 150 radnika. Prije sarajevske, pokopane su i mostarska i banjolučka tvornica duhana, pa je tako Bosna i Hercegovina definitivno ostala bez duhanske industrije. Duhan se, doduše, još ponegdje, u tragovima, uzgaja i proizvodi u dijelovima Hercegovine i Posavine, ali proizvođačima plasman može osigurati jedino čarobni svijet šverca i uličnog - pijačarskog srljanja u krivične prekršaje.

Ali, ne bi bilo fer, dapače, bilo bi vrlo neodogovorno prema činjenicama krivicu i odgovornost za definitivni slom Fabrike duhana Sarajevo svaliti isključivo na pomenuta N. N. lica, to jeste aktuelne vlasnike ovog industrijskog giganta koji na naše oči nestaje i odlazi u povijest. Jer činjenice govore da je Vlada Federacije BiH, predvođena Fadilom Novalićem, prodala 2017. godine svoje pravo upravljanja FDS-om tek kada stranka koja je na tu dužnost postavila Novalića, dakle Stranka demokratske akcije, nije više imala šta opljačkati u gotovo opustošenoj fabrici. Prodaja preostalog državnog kapitala koja je obavljena u prepoznatljivom korupcionaško-kriminalnom maniru (bagatelna cijena dionica, koja će odmah nakon prodaje Vladinog paketa, vrtoglavo rasti) bila je pepeljara u kojoj je ugašena posljednja cigareta proizvedena u FDS-u. Četrdesetak posto vlasništva fabrike prodato je za četrdesetak miliona maraka, što je i za nas laike bagatelna cijena, ali cijenu nije određivao kupac, pa ga stoga ne smijemo osuđivati, nego Vlada Federacije BiH. Ergo, Novalić i društvo su svirali kupcu!

A i dugo im je trajala Fabrika duhana, što jest-jest. Skoro tri decenije crni fondovi Stranke i privatni džepovi njenih čelnika (ne samo onih koji su bili delegirani da navodno štite interese državnog kapitala u FDS-u, nego cijeloj mreži stranačkih mufljuza) punjeni su novcima od popušenih cigareta proizvedenih u Pofalićima.

U procesu jaransko-ahbabske privatizacije, u Fabrici duhana se primijenila ista matrica koja je korištena i u drugim pljačkaškim operacijama nad nekada uspješnim, profitabilnim firmama, ostavljen je predrattranzicijski (komunističko-samoupravni) menadžment, ne zbog poslovnog kontinuiteta, nego iz mnogo prozaičnijeg razloga: Stranka demokratske akcije unutar svojih redova nikada nije imala nikoga ko je ikada išta konkreto radio u realnom, proizvodnom sektoru, u sferi rada.

Desilo se to u Sarajevskoj pivari, Bosnalijeku, Šipadu, „Borcu“ Travnik, gdje se stari, vješti menadžment bez problema prilagodio tranzicijskom „duhu vremena“, odnosno potrebama novih vladujućih nacionalističkih elita. Nije SDA bila „merhametli“ prema komunističkim direktorima zbog sklonosti slobodnom  „poduzetništvu“, već zbog sopstvenog deficita i ograničenosti u kadrovskoj bazi. Uz tvrdo panislamističko jezgro SDA vezivala se nova „poslovna“ elita sastavljena uglavnom od klase trgovaca, nerijetko i prizemnih švercera, formirane na valu politike liberaliziranja uvoza koju su favorizirale mjere Ante Markovića sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Alija Delimustafić, kao zvijezda tog trgovačko-tranzicijskog preporoda, potom njegov fočanski kooperant Senad Šahinpašić - Šaja, uz veterana dogovorno-hoštaplerske ekonomije Fikreta Abdića, bili su uzdanice SDA-ovog „new deela“.

Vrh SDA je direktorima tih preduzeća uglavnom prije rata privatiziranim po Markovićevom konceptu, što činjenjem, što žmirenjem na očigledan kriminal, omogućio da rade što im je volja, pa i da sami privatiziraju „svoje“ firme, a zauzvrat ih reketirajući preko nadzornih i upravljačkih struktura i neformalnih centara moći. Neke su, istina rijetke firme, poput „Sarajevske pivare“ s vremenom uspjele umaći pred stranačkim reketom, druge, kakav je slučaj bio sa „Fabrikom duhana“, taj kobni poljubac smrti nisu ni mogle ni željele izbjeći.

Kako je taj zagrljaj kriminalne stranačke strukture i najprofitabilnije firme u djelomičnom državnom vlasništvu izgledao i kakve je rezultate polučio, moguće je ilustrirati na desetinama primjera, a na ovom mjestu ćemo registrirati tek neke najdrastičnije među njima. Teško da se više iko sjeća priče o sudbini fabrike „Frigos“, u Čeliću. Tek, s vremena na vrijeme na njenu kalvariju podsjete naslovi u novinama iz kojih saznajemo da je „Nekadašnji ponos Čelića još je uvijek zakatančen“ („Dnevni avaz“, 2018.) ili da su „Bez fabrike za preradu voća uzgajivači jagoda (u Čeliću) u neizvjesnosti“ (BHT, 2020).

TUŽNA I POUČNA  PRIČA IZ ČELIĆA

Nekoliko godina nakon rata, kao urednik u „Slobodnoj Bosni“, objavio sam desetine tekstova u kojima se detaljno opisala, raščlanjivala, kriminalna operacija preuzimanja fabrike za proizvodnju voća u Čeliću, koja je prije rata bila u vlasništvu slovenačkog „Fruktala“. Ni tada, a ni dan-danas nisam skopčao sve pravno-imovinske apsekte tog kompliciranog poduhvata. Ukapirao sam ono osnovno: da se na uspješnu i perspektivnu fabriku za proizvodnju voća, od koje je živio ovaj gradić na sjeveroistoku Bosne, usmjerilo jato tranzicijskih lešinara iz Sarajeva sa namjerom da je preuzmu. Koliko se moglo razabrati iz brojnih sastanaka održanih sa tim ciljem, kolovođa tog strvinarskog poduhvata bio je Timur Numić, direktor Centrale Stranke demokratske akcije, što je u ovom slučaju manje bitno: važnija je njegova čelna funkcija u Nadzornom odboru Fabrike duhana Sarajevo. Zato se uz Numića u Čeliću pojavljuje i Šefik Lojo, direktor FDS-a, a pored njega tu su i nezaobilazni Alija Delimustafić i Senad Šahinpašić - Šaja. Uredno im u preuzimanju voćarskog kombinata ususret izlaze lokalne vladajuće strukture Stranke demokratske akcije. Pominjali su se milioni maraka (FDS-ovih) koje će ući, ili su ušle u Čelić, uslijedili su neki komplicirani imovinsko-pravni sporovi, lokalni, entitetski, međudržavni: epilog svega je da je dvadeset godina kasnije na ulazu u fabriku „Frigos“ zahrđali katanac, da u njoj niko ne radi, a vrijedni uzgajivači „jagodičastog voća“ nemaju svoje sočne plodove gdje i kome plasirati.

Koliko je novca iz Fabrike duhana slupano u ovu stranačko-kriminalnu intervenciju u Čeliću, kao ni mnogo druge, nikada se nije saznalo. Pokušao je to učiniti Nijaz Duraković, kojeg je nakon smjene na čelnom mjestu SDP-a Zlatko Lagomdžija pokušao utješiti (i ućutkati) funkcijom predsjednika Nadzornog odbora FDS-a. (Zanimljivo, desetak godina kasnije na isti način je Lagumdžija nakon izbornog uspjeha pokušao zadovoljiti ambicije nadolazeće političke zvijezde Reufa Bajrovića, imenujući ga u Nadzorni odbor FDS-a, što je ovaj shvatio kao ponižavajuću uvredu i vrlo brzo se povukao i iz SDP-a i FDS-a). Iako je to Duraković zahtijevao, u FDS nikada nisu nogom kročili revizori kako bi ustanovili pravo stanje poslovanja firme. Suočen sa limitiranošću svoje funkcije, čini se da je Duraković tada prihvatio igrati po važećim pravilima pa se zadovoljio što je nekim svojim kafanskim i stranačkim pajdašima osigurao unosne poslove nabavke repromaterijala za potrebe Fabrike duhana Sarajevo. 

Fabrika duhana je, uz BH Telecom i još poneku djelomično privatiziranu državnu firmu, predstavljala bankomat kojim su financirane paralelne bošnjačke institucije formirane tokom rata, a nastavile svoj „antidejtonski“ ilegalni rad i dugo nakon upostave mira. To se, prije svega, odnosi na finansiranje Agencije za istrage i dokumentaciju (AID), čije je rad od njenog osnivanja 1995. godine u pravnom, kadrovskom i financijskom smislu kreirao najmoćniji čovjek stranačke duboke države, penzionirani pravnik Mustafa Hafizović, u čaršijsko-džamijskom miljeu poznatiji kao Mujo Kaloša. O „fenomenu Kaloša“ i njegovom utjecaju na politički život, obavještajnu zajednicu i „poslovni ambijent“ pisao sam nebrojeno puta, ali nikada ne bih shvatio stvarne domete njegove moći da me u njih nije uputio čovjek za kojeg su se vezali slični „mitovi i legende“- Senad Šahinpašić - Šaja. Moćni gospodar Ustikoline, tada omiljeni biznismen obitelji Izetbegović, me na jednom skoro zavjerenički organiziranom susretu početkom 2000-ih dramatično upoznao sa Hafizovićevim pritiskom, bolje rečeno iznudama nad „bošnjačkim“ privrednicima i direktorima boljestojećih firmi. „On jedan dan u hefti skuplja privrednike u centrali SDA i izdaje im financijske naloge. Alija Izetbegović je šef SDA šest dana, a sedmog dana ga mijenja Mujo Kaloša“, kazao je Šaja kojem se, kako mi se učinilo, i samom Mustafa Hafizović umiješao u poslove i financije.

Početkom 2000-ih javlja se inicijativa za privatizaciju državnog kapitala, ali sa najneočekivanijeg mjesta: ideju je na neobičnoj novinarskoj konferenciji održanoj u prostorijama FDS-a predočio Thomas Miller, tadašnji ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH. Društvo su mu pravili tadašnji predsjednik Vlade Federacije BiH Alija Behmen i, u tom momentu još nedovoljno poznati, medijski nerasvijetljeni britansko-bosanski mešetar, Damir Fazlić, konsultant koji se tih godina predstavljao i kao savjetnik Edhema Bičakčića.

Pitao sam nekoliko godina kasnije Aliju Behmena šta je stajalo u pozadini namjere privatizacije FDS-a, a kazao mi je, vjerujem iskreno, jer ga nisam poznavao drugačijeg, da je tog jutra dobio iznenadni poziv iz ambasade SAD da se „nacrta“ u toliko i toliko sati u Fabrici duhana. Tamo su ga nespremnog  dočekali ambasador Miller, direktor Lojo i, kako je kazao, „taj mali Fazlić“ za kojeg je tek po dolasku saznao da će voditi proces privatizacije FDS-a. Thomas Miller bio je vjerovatno najangažiraniji i najbolji ambasador SAD u Bosni i Hercegovini i ne vjerujem da je imao ikakvu zadnju namjeru, prije će biti da je ideja bila da se privatizacijom FDS-a obezglave paralelni SDA-ovi centri moći, kao što su akcije koje su se istovremeno odvijale u Hercegovini „Hercegovačka banka“, etc.) podrivale ekonomsku osnovicu HDZBiH. Prilikom posjete redakciji „Slobodne Bosne“, amabasador Miller je tih godina pohvalno govorio o našem ustrajnom pisanju protiv privatizacije hotela „Holiday Inn“, kojeg je gotovo već bio kupio favorizirani SDA-ov tajkun Nedim Čaušević za manje novca nego što je taj prestižni hotel imao u tom trenutku na svojim računima u bankama! „Posao novinara jeste da ukazuju na takve zloupotrebe i građani treba da su im zahvalni na tome“, kazao je tada Miller, pa pored ostalog i zbog toga ne vjerujem da su ga loše namjere rukovodile u angažmanu za privatizaciju FDS-a.

Uglavnom, od privatizacije Fabrike duhana nije bilo ništa, pričalo se da je prišipetlja svake vlasti tih godina Damir Fazlić uzeo solidan honorar za neobavljeni posao posredovanja u tom poslu. U narednim godinama, u ime vladajuće Stranke demokratske akcije, kontrolu nad Fabrikom duhana i njenim sredstvima preuzeo je na sebe lider te stranke Sulejman Tihić. Nije poznato da li je i koliko novca Vlada Federacije kao najveći vlasnik ikada dobila na ime dividende, kao što je nemoguće ustanoviti koliko je iz FDS-a novca iscurilo u stranačke i privatne džepove.

NEKOM RAT, NEKOM BANKOMAT

Kada nam je nekoliko godina pred smrt Sulejmana Tihića jedan poznati poduzetnik u kafani otkrio da je lider SDA uselio u stan u „Importane centru“ vrijedan 500-600 hiljada maraka, imao je samo dilemu da li ga je stanom „častio“ vlasnik tog luksuznog prostora, već pomenuti Čaušević, ili je imao „svojih“ para, pokupljenih iz Fabrike duhana. Moj pokojni prijatelj Momo Ćerić tada je lucidno i duhovito, po čemu ga je cijelo Sarajevo prepoznavalo i voljelo, primijetio da smo on i ja, pušeći šteku „aure“ dnevno i tako dvadeset godina, otprilike popušili vrijednost Tihićevog stana. (Mnogi kafanski mislioci i danas vjeruju da je sunovrat FDS-a počeo kada je umro Momo Ćerić, a ja, da mu se ne bih pridružio, bacio duhan).

Njegov otac, ne Tihićev, nego Momin, Hazim Ćerić, dugogodišnji direktor Fabrike duhana Sarajevo, bio je, po mnogo čemu „Emerik Blum Fabrike duhana“, vizionar, privrednik, „radnička majka“, kako su ga upamtile hiljade zaposlenih te birvaktile prebogate firme. Bio je, vidimo i čitamo to ovih dana nakon objave o propasti FDS-a, Hazim Ćerić i „majka“ - mecena brojnih najznačajnijih bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika koje su stotinama svojih djela oplemenile prostore FDS-a. Pouzdano, nijedno od djela Ismeta Mujezinovića, Mice Todorović, Marija Mikulića, Mersada Berbera, Gabrijela Jurkića, Đoke Mazalića... nije završilo u privatnom vlasništvu Hazima Ćerića i njegove djece, ali gdje će okončati nakon propasti te firme, niko podbogom ne zna odgovoriti. Tadašnji sistem je, naime, financirao umjetnike, a ne tajne policajce i stranačke uhljebe.

Posebno poglavlje bile su privilegirane marže koje je FDS davala „istaknutim“ pojedincima iz svijeta politike, kriminala, policije... koje su imale, barem što se zna, samo jednu identificiranu žrtvu: Taiba Torlakovića, ratnog komandanta, poslijeratnog navodnog „sportskog radnika“. Torlaković je likvidiran dok se vozio u svom džipu, a ni 18 godina nakon atentata nije poznat njegov počinitelj, niti naredbodavac. Svi tragovi do kojih je došla policija ukazivali su na obračun tzv. „duhanske mafije“, osoba koje su se po „drugarskim“ maržama snabdijevale cigaretama u Fabrici duhana Sarajevo.

Da je Stranka demokratske akcije i nakon smrti Sulejmana Tihića nastavila sa reketarenjem i čerupanjem Fabrike duhana lako bi se moglo zaključiti iz jednog od najvećih poslovnih promašaja menadžmenta FDS-a, predvođenog direktorom Edinom Mulahasanovićem - izgradnji hotela u Srebrenici u kojeg je uloženo desetak miliona maraka. U tom se poslu kao izvođač radova pojavljuje firma Dževada Mahmutovića, kasnijeg savjetnika Bakira Izetbegovića i, općenito, vrlo uvažene i perspektivne persone unutar SDA nomenklature. Hotel u Srebrenici nikada nije otvoren, a direktor Mulahasanović zbog njega, i drugih nezakonosti, nikada nije zatvoren. Osuđen je na simboličku višemjesečnu uvjetnu kaznu zbog nekog sitnog kriminala. Nije, međutim, sudski procesuiran niti jedan iz gomile inkriminirajućih dokaza koje je 2013. godine prikupila i u svoj opsežni Izvještaj unijela Financijska policija Federacije BiH.

ZABRANJENO PUŠENJE

Prodaja državnog kapitala u Fabrici duhana Sarajevo izvršena je tek kad je ovaj nekadašnji industrijski i financijski kolos bačen na koljena, kada se više ništa iz njega nije moglo izvući i na crno unovčiti. U susjednim državama se dešavalo obrnuto: Rovinjski TDR prodat je British American Tobacu za milijardu maraka, toliko je otprilike Vlada Srbije inkasirala od prodaje niške fabrike duhana „Pfilipu Morrisu“.

Fabrika duhana Sarajevo, od svoga osnivanja 1880. godine, bila je simbol i govorila je o vremenu u kojem je trajala. Njeno pokretanje bilo je znak i simbol industrijalizacije koja je došla sa austrougarskom upravom, njen impresivni rast nakon Drugog svjetskog rata svjedočio je o mogućnostima socijalističko-samoupravnog proizvodnog modela. U sarajevskom ratnom logoru mentalne i psihičke traume lakše su se podnosile uz nikotinska isparenja koja su u nemogućim uvjetima pravljena u FDS-u.

Poslijeratna Fabriha duhana, sa primjerima koji su navedeni u ovom tekstu i mnogima koji nisu, simbol je vremena pljačke, otimačine, grabeži... prvobitne akumulacije kapitala vladajuće političke mafije i njoj podređenih „menadžera“ i „biznismena“. Ta kleptokratska elita, zaogrnuta nacionalnim i vjersko-patriotskim „interesima“, nije samo ugasila dim sarajevskih cigareta, pod njenim razularenim, nekontroliranim i nekažnjenim stampedom nestala je cijela jedna kultura: kultura rada i privređivanja, kultura odgovornosti za javna dobra, običajnosti domaćinskog poslovanja. Sarajevo i BiH pretvorene su u mamutsku pepeljaru u kojoj se gase sve vrijednosti po kojima su bili prepoznavani. „Baš smo ga popušili, gospodine predsjedniče“, što bi rekao ratni komandant s Alipašinog Samir Kahvedžić Kruško u razmjeni ratnih saznanja i planova sa Alijom Izetbegovićem.