Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Prije nekoliko mjeseci profesor Enes Karić u „Oslobođenju“ je napisao zanimljiv članak, podsjećanje na događaj od prije tridesetak godina o kojem je iz nekih razloga, diplomatske diskrecije, šta li već, nije ranije pisao ni govorio. Otkriva u tom tekstu prof. Karić šta je rukovodstvu i probranoj delegaciji profesora Islamskog teološkog fakulteta (ITF) u maju 1990. godine tokom posjete toj obrazovnoj insituciji kazao / poručio diplomata Robert Rackmales,  u to vrijeme drugi čovjek ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Jugoslaviji.

Datum tog događaja je bitan, sve se dešava nekoliko nedjelja prije osnivanja Stranke demokratske akcije, a američki diplomata već tada je siguran da će ta stranka, predvođena njenim predsjednikom Alijom Izetbegovićem, na višestranačkim izborima pobijediti unutar muslimanskog biračkog tijela i sa druge dvije nacionalne stranke preuzeti vlast u Bosni i Hercegovini.

Robertu Rackmalesu poznato je i to da muslimanska vjerska elita, a ITF je njeno najvažnije vrelo, ima autoritet i utjecaj na lidere buduće stranke, pa na sastanku preporučuje svojim sugovornicima, mudrim profesorskim glavama, da njegove riječi, analizu političkih prilika i savjete prenesu ljudima koji vode Stranku demokratske akcije, a u skoroj budućnosti i državu Bosnu i Hercegovine.

„Naše informacije govore da će gospodin Alija Izetbegović za par dana osnovati političku stranku. To nije dovoljno za suverenost Bosne i Hercegovine, iako je, naravno, značajno jer radi se o demokratskom činu. U slučaju otcjepljenja, Slovenije i Hrvatske Bosna i Hercegovina kao jedna od republika SFRJ mora imati od same sebe proveden i demokratski organiziran referendum o nezavisnosti. Vi, bosanskohercegovački muslimani, bez uspješno provedenog referenduma, nećete moći biti državotvorna komponenta u Bosni i Hercegovini.. I neka znate: Naši obavještajni izvori govore da će taj referendum, ako do njega i dođe, biti veliki rizik. Ali, bez referenduma za nezavisnost neće niko htjeti, niti smjeti, priznati nezavisnu Bosnu i Hercegovinu...To je glavno što vam prenosim ispred moje vlade. Iako vas moja vlada, razumije se, ni na šta ne nagovara.“

FERMAN STIŽE IZ WASHINGTONA

Ove riječi otpravnika poslova ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Jugoslaviji, u kasno proljeće 1990. godine, kada se politička scena u Bosni i Hercegovini uopće nije pluralizirala, pola godine pred višestranačke izbore, na prvi pogled idu naruku onima koji za raspad Jugoslavije i sve ono što je on sa sobom nosio, ratove, etničko čišćenje, zločine... okrivljuju „Zapad“ i SAD kao lidera tog svijeta. Tako raspad Jugoslavije interpretiraju i objašnjavaju oni koji su na njemu prvi i najprilježnije radili: nije bilo nužno imati obavještajno-sigurnosne instrumente koje je imala Amerika, pa predvidjeti da procesi koje je u drugoj polovini 80-ih godina u Jugoslaviji pokrenula Srbija, re-unitarizacija, majorizacija, populistički nacionalizam, militarizacija... neumitno vode njenom samouništenju.

Nekoliko praktičnih, po njegovom mišljenju korisnih savjeta američki diplomata iznosi čelnicima ITF-a očekujući od njih da ih proslijede svojim prijateljima iz Stranke demokratske akcije. Radilo se o dvije grupe savjeta, preporuka: prva je bila unutarnjopolitičke, a druga vanjskopolitičke prirode. U sferi unutrašnjeg uređenja i odnosa Rackmales predlaže „muslimanskom političkom subjektu“ (termin kojeg koristi prof. Tarik Haverić u knjizi „Kritika bosanskog uma“) da povedu računa da se u medijima na koje oni u budućnosti budu imali bilo kakav utjecaj dosljedno insistitra na „tome da će Bosna i Hercegovina biti demokratska država, da će braniti ljudska prava i da će se bespogovorno pridržavati evropskog i zapadnog sekularnog parlamentarizma... I da zagovarate princip jasne i transparentne odvojenosti religije od države“.

Podjednako je važno, po mišljenju predstavnika američke diplomacije, da kao buduće vladajuće muslimanske strukture odmah (nakon izborne pobjede) „stupite u kontakt sa svojim komunistima“. Diplomata Rackmales muslimanskoj vjerskoj reprezentaciji citira izvjesnog američkog evangelističkog pastora koji je imao običaj reći da se „sa svojom sotonom i do anđela dođe“. „Poslušajte ovo što ću vam reći: Zapadni slobodni i demokratski svijet je sredinom ovog dvadesetog stoljeća morao birati uz koje će od dva strašna zla stati, da li uz staljinizam - komunizam ili uz nacizam - fašizam. Odlučili smo se, u cilju slamanja opakijeg zla, to jest nacizma - fašizma, da uspostavimo savez sa manjim zlom – komunizmom - staljinizmom...Vaši komunisti su svi oni muslimani, Srbi i Hrvati koji su sada na vlasti i koji kažu da su komunisti, bolje rečeno socijalisti, ali koji razumno gledaju na Bosnu i Hercegovinu.“

Na vanjskopolitičkom planu, američki diplomata preko prisutnih sugovornika, profesora Islamskog teološkog fakulteta poručuje njihovim prijateljima u SDA „da što prije pošaljete vaše najsposobnije ljude da budu prisutni, iako neformalno, od Berlina do Washingtona.Jer, znajte ovo: Vi u važnim evropskim zemljama i na Zapadu trebate imati prijetelje. A ako ih imate više, po vas će biti bolje.“

I, na kraju, citirat ću još samo jedan dio iz teksta Enesa Karića, odnosno repliku američkog diplomate Roberta Rackmalesa na tvrdnju jednog od sugovornika da će važnu ulogu u raspletu krize u BiH imati, kako je kazao, „islamski svijet“.

„Islamski svijet je jedna izmišljena kategorija, to jest, ako taj svijet i postoji, on je na razini emocija i pobožnosti. Za mene kao diplomatu uvijek ono realno preteže. To jest, ima Egipat, ima Turska, ima Saudijska Arabija, ima Iran i tako dalje. A islamski svijet. Molim vas, taj islamski svijet je prisutan u molitvama po kućama i tekijama, zavijama i džamijama, mevludima i obredima, vjenčanjima i svečanostima obrezivanja muške djece.“

„Islamski svijet“, poentirao je na kraju otpravnik poslava ambasade SAD u SFR Jugoslaviji, prema zapisniku kojeg trideset godina kasnije objavljuje Enes Karić, „to je jedna plinovita kategorija. Koliko ja znadem povijest, sve do poraza Otomanske imperije  pod Lepantom 1571. godine, sve do tada islamski svijet tone u istočnjački drijemež, u orijentalni san, kako je to rekao Hegel. A Bosne i Hercegovine što se tiče, ona na svoje noge nije stala sve od provale princa Eugena Savojskog 1697. godine“.

Nije, naravno, Robert Rackmales bio jedini američki diplomata koji je tih godina prenosio ovakve (pre)poruke muslimanskom duhovnom i političkom vođstvu. Činio je to i njegov nadređeni, posljednji ambsador SAD u Jugoslaviji Warren Zimmermann, o čemu svjedoči u memoarskoj knjizi „Izvori jedne katastrofe“. U to vrijeme je diplomatski živahan i aktivan i Viktor Jakovich, šef Kulturnog centra SAD u Sarajevu, kasnije prvi ambasador te zemlje u Bosni i Hercegovini. Svi su oni  prenosili manje-više iste poruke muslimanskim liderima: demokracija, inkluzivnost, zapadne, liberalane vrijednosti to su jedina rješenja i politički alati za suočavanje Bosne i Hercegovine sa nadolazećom kataklizmom.

Treba li reći da Stranka demokratske akcije, nakon što je zajedno sa dvije partnerske nacionalističke stranke, SDS-om i HDZ-om, preuzela vlast, nije uvažila niti jednu od dobronamjernih, korisnih i odgovornih (pre)poruka i savjeta američke administracije. Mediji u kojima je SDA „imala kakav-takav utjecaj“, koji su na svu sreću bili malobrojni i slabo utjecajni, ne samo što nisu govorili kako „će Bosna i Hercegovina biti demokratska država... koja će se bespogovorno pridržavati evropskog i zapadnog sekularnog parlamentarizma i liberalizma..“  nego su nastupali sa pozicija etničkog i vjerskog ekskluzivizma, vrlo često impregniranog netrpeljivošću prema vrijednostima „parlamentarnog sekularnog parlamentarizma“.

LOV NA CRVENE VJEŠTICE

Ništa bolje nije implementiran savjet da bošnjački politički predstavnici „stupe u kontakt sa svojim komunistima...bolje rečeno socijalistima, muslimanima, Srbima i Hrvatima... koji razumno gledaju na Bosnu i Hercegovinu“. Naprotiv, u dobrom dijelu rukovodstva SDA po preuzimanju vlasti prokuljali su snažni revanšistički resentimani. Provladavalo je uvjerenje da je najveći dio posla u „demokratskoj transformaciji“ zemlje i obnovi društva obavljen samim činom uklanjanja „komunjara“ sa vlasti na višestranačkim izborima.

Evo i jedne reljefne ilustracije koja ilustrira antagonizirajući odnos pobjedničke SDA prema „crvenoj bandi“. U jesen 1991. godine Klub zastupnika Saveza komunista BiH-SDP, njih petnestak, predložio je Skupštini BiH na usvajanje Deklaraciju o suverenosti Bosne i Hercegovine. Prijedlog je u ime Kluba obrazložio potpredsjednik SDP-a Krstan Malešević, a prije nego što su riječ dobili narogušeni elitni odredi Srpske demokratske stranke, taj je dokument odbacio i njegove predlagače moralno i politički urnisao Naim Kadić, šef Kluba zastupnika SDA. Poručio je „komunjarama“ ovaj sarajevski hećim da je prošlo vrijeme kada su oni išta mogli predlagati i o čemu odlučivati. „Sada je došlo vrijeme nas koji smo ljetovali u šatorima dok ste se vi provodili u luksuznim vilama i hotelima“, kazao je Kadić. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u prvim mjesecima agresije na BiH, doktor Naim Kadić je napustio Sarajevo, ostavio na cjedilu pacijente, ranjenike, bolesne i smjestio se u udobnu hladovinu ambasade BiH u Kuvajtu, gdje je navodno pokrenuo unosnu privatnu ljekarsku praksu. „Crvena banda“ iz Kluba poslanika SDP koju je omalovažavajuće  prozivao, poput Mire Lazovića, Tatjane Ljujić Mijatović, Bore Bjelobrka, prof. Kasima  Begića... ostala je u Sarajevu štititi legitimitet civilne vlasti, a  zastupnici Krstan Malešević i Roko Markovina su u Banjoj Luci, odnosno Mostaru spašavali žive glave od SDA-ovih koalicionih partnera.

Od djelovanja na unutarnjem planu, medijskom, političkom, gospodarskom, kulturnom, neuporedivo je bio štetniji i dalekosežno pogubniji vanjskopolitički „diskurs“ bošnjačke politike artikulirane kroz Stranku demokratske akcije, prije, tokom i nakon okončanja rata. Ne samo što nisu, kako je to preporučivao ovlašteni predstavnik američke administracije, „što prije poslali najsposobnije ljude da budu prisutni (neformalno), od Berlina do Washingtona“, nego ih uoči rata nisu slali uopće, da bi, kada nije bilo izbora, tokom agresije, ti poslovi bili prepušteni najgorima i najnesposobnijima. Prvi odlazak Alije Izetbegovića, kao predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, u Sjedinjene Američke Države održan je u poluprivatnom aranžmanu sa nejasnim programom i finansiran privatnim parama nekog trgovca voćem iz Hrasnice koji je bio u službenoj državnoj delegaciji. Kada su ga (trgovca) po povratku u zemlju znatiželjne komšije pitale otkud se on nađe u službenoj posjeti i u kom je svojstvu pravio društvo predsjedniku Izetbegoviću, odgovorio je; „Čuj, otkud ja? Pa kao poznati bizmismen.“ Mladi sposobni ljudi koje je Izetbegović angažirao u Americi bili su njegovi mladomuslimansko-metuzalemski  jarani, Nedžib Šaćirbegović i Ilijaz Zenkić.

JAD I BIJEDA BH. DIPLOMACIJE

Ratna povijest bosanskohercegovačke diplomacije zapravo je (o)tužna hronika javašluka, diletantizma, sirovog kriminala, endemskog nepotizma. Šta su o Bosni i Hercegovini mogli zaključiti u evropskim prijestolnicama, u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji... na osnovu profila diplomata koje smo im tamo liferovali?! Ništa ozbiljno, odnosno sve najgore! Nedavno je Darko Tanasković, ključni pokretač svih projekata koji za cilj imaju relativiziranje srpskih zločina u Bosni i Hercegovini (Projekat Sarajevo, pa kasnije i Srebrenica) pričao kako je u prvoj godini rata, kao savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, obilazio svjetske diplomatske centre i upoznavao ih se zločinima nad Srbima u Podrinju. Za to vrijeme je ambasador BiH u Americi Muhamed Šaćirbegović glumatao rastrošnog playboya i gospodara kockarskih stolova. Umjesto da dokumentiraju zločine, članovi nekog Biroa za ratne zločine u Sarajevu su ih divljački činili. A u ambasadi BiH u Velikoj Britaniji policajaci su intervenirali nakon izbijanja masovne tuče pristalica jednog ambasadora, Palestinca, kojeg je postavio Haris Silajdžić, i drugog ambasadora koji je postavljen od Izetbegovića. „Razdvojite se, Srbi na jednu stranu, Muslimani na drugi“, naređivali su bobyji kojima niko nije rekao da bi se u ambasadi BiH mogli tući Palestinci i Bosanci! Bio sam svjedok 1994. godine u „Holiday Innu“ kada je izvjesni dilber iz Foče, zaposlen u FMUP-u, „brifirao“ budućeg ambasadora BiH u Njemačkoj. „Kad dođeš u Njemačku, najvažnije ti je da se odmah javiš Šaji (Senadu Šahinpašiću)“, glasila je ključna „diplomatska“ instrukcija.

Nedavno sam se nakon višegodišnje bezuspješne potrage napokon domogao jednog od najvažnijih svjedočanstava o muslimansko-bošnjačkoj politici u posljednjih tridesetak godina, a u velikoj mjeri i mnogo ranijem vremenskom periodu. Riječ je o knjizi „Šta smo učinili za odbranu Bosne i Hercegovine i njenih muslimana“, čiji je autor Sudanac Fatih Ali Hasanejn, misionar Muslimanskog bratstva koji je od 60-ih godina prošlog vijeka „držao na vezi“ mladomuslimansku ekipu u BiH predvođenu Alijom Izetbegovićem, štampao mu i prevodio knjige, osiguravao putovanja i predavanja po svijetu, dijelio hedije i izdašne financijske injekcije.

Ovako sudanski dobrotvor, koji za sebe (vrlo osnovano) tvrdi da je drugi ili treći najvažniji čovjek u muslimansko-bošnjačkoj politici posljednjih decenija,  opisuje ključne nacionalne i vjersko-socijalne izazove pred kojima su se našli bosanskohercegovački muslimani u Jugoslaviji: „Jedan dio muslimana Bosne i Hercegovine živio je sa pripadnicima srpskog i hrvatskog naroda u zajedničkom životu. Posebno oni koji su živjeli sa Srbima vremenom su poprimali srpske običaje u tolikoj mjeri da su neki od njih počeli da jedu svinjetinu, piju alkohol, žene se njihovim djevojkama i išli su čak dotle da djeci nadijevaju srpska imena“. Činjenicu da su muslimani u Jugoslaviji ostvarili izvjesna do tada nezamisliva lična i kolektivna prava, da su čak mogli postati premijeri te zemlje, Hasanein relativizira primjerom Džemala Bijedića, najuglednijeg bosanskomuslimanskog političara u Jugoslaviji. „Nekadašnji predsjednik jugoslovenske vlade i zamjenik predsjednika Tita po imenu Džemal Bijedić svojoj djeci je dao srpska imena, čime je ostalim muslimanima sugerirao da se na takav način uklope u zajednički život sa srpskim susjedima. Ovakvim muslimanima nije preostalo ništa drugo nego da prime pravoslavnu religiju, ali na njihovu žalost, čim je izbio rat, ti njihovi susjedi su počeli da kolju, ubijaju i mrcvare muslimane, čak i njihove leševe.“ Fatih Ali Hasanein je rodonačelnik vrlo rasprostranjene i duboko ukorijenjene škole mišljenja da su muslimani u BiH toliko teško stradali jer nisu bili dobri muslimani i da njihova žrtva neće vrijediti ništa ukoliko iz rata ne izađu na pravi, Allahov put.

Ako je iz ove primitivne, panislamističke „opservacije“ uzroka stradanja bosanskohercegovačkih muslimana jasno zbog čega je SDA kao stranka u čijem je profiliranju i financiranju snažno utjecao Sudanac Hasenein odbijala „suradnju sa svojim komunistima“, pogledajmo iz njegove knjige zbog čega se nije vjerovalo Zapadu i njegovim vrijednostima. „Hoću reći to da je fundamentalizam koji teče krvlju ovih ljudi (bosanskih muslimana, op. S. A.)  proizvod vas Evropljana općenito, a posebno Engleza“, govori Hasanein nekom engleskom sugovorniku tokom rata u BiH. „U Bosni sam živio od 1963.godine i čim sam došao u nju ja i moje kolege počeli smo uvjeravati njezine muslimane da su oni dio nas, istočnjaka, da oni nisu zapadnjaci, nisu Evropljani, da su slični nama, da nam je ista vjera, da su nam isti običaji, tradicija, društva...“

ORBANISTIČKA DOZVOLA ZA EVROPU

Ima li ičeg u ovom što tvrdi Fatih Hasanein, jedan od ključnih aktera politike SDA, o bosanskim muslimanima što je u koliziji sa uvredljivim, rasističkim objedama mađarskog premijera Viktora Orbana, nad kojim se posljednjih dana zgražavaju i ibrete bošnjački vjerski i civilni autoriteti? I jedan i drugi, a prije njih i čitava plejada hrvatskih i srpskih ksenofoba i islamofoba, odriču bosanskim muslimanima evropski identitet i politički subjektivitet, smatraju ih otpadnicima od zapadne civilizacije.

Stranka demokratske akcije je na nedavnoj sjednici svog Glavnog odbora pokrenula incijativu da se krene u snažnu lobističku kampanju kojom bi se u najvažnijim diplomatskim svjetskim centrima objasnila kriza u Bosni i Hercegovini i pružila uvjeravanja da nisu u pravu oni koji rade na njenom razaranju i podjeli. Za te potrebe se planiraju izdvojiti značajna sredstva iz federalnih i kantonalnih budžeta. Jedino potencijalno produktivno lobiranje koje je potrebno BiH, za početak, bilo bi ono koje bi pomoglo u saniranju posljedica tragičnog diplomatskog monopola Stranke demokratske akcije u posljednjih tri decenije. Oni su umjesto zapadnjačkog, demokratskog hodograma, kakav je u ime svoje vlade prezentirao američki diplomata Robert Rackmales, prihvatili panislamistički El-Huseinovski hodžogram! Sve dok na bošnjačku vanjsku politiku i kadrove u njoj presudan utjecaj ima jedan derviški autoritet iz Sarajeva, kao što je imao sudanski misionar u ratu, nema tog lobiranja, niti tog novca koje može vjerodostojno obesmisliti negativne stereotipe koji vladaju o bošnjačkoj politici u dobrom dijelu zapadnog svijeta.