Kolumne

Piše: Đuro Kozar

I u prošloj godini, unatoč pandemiji COVID-19, Srbija i Hrvatska su se, pod agendom jačanja odbrane, nastavile da naoružavaju i stalno preispituju u stilu „šta imamo mi, a šta oni“. Doduše, četiri države iz sastava bivše SFRJ poslije ratova 90-ih su u Firenci 1996. potpisale Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji je 2014. dopunjen u Bazelu, ali vrijeme je učinilo svoje. Naime, Hrvatska i Crna Gora u međuvremenu su postale članice NATO-a, Srbija je proglasila vojnu neutralnost, u Bosni i Hercegovini su, osim vlastitih oružanih snaga, stacionirani EUFOR i Štab NATO-a, ali ove četiri države jedne drugima i dalje kontroliraju pet vrsta konvencionalnog oružja – borbene avione, jurišne helikoptere, topove, tenkove i oklopne transportere. Iz godine u godinu mijenjali su se obim i tipovi oružja i sada se više i ne zna koliki je stvarni arsenal u ovim državama. Što se tiče Bosne i Hercegovine jasno je da cijevi ima i sa Drine i s Une, ali se vjeruje da neće biti aktivirane.

„Pancir S-1“ iz Rusije

Uprava za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane Srbije nedavno je saopćila da je u njihovoj bazi instaliran raketni i sistem „pancir S-1“, čije rakete po površinskim ciljevima imaju domet 20 kilometara i 15 kilometara po visini i nema ih niko u regiji. Ovo oružje u Srbiju je stiglo iz Ruske Federacije na temelju sporazuma o vojnoj suradnji, ali uz opasku da za kupljenih šest baterija nije navedeno koliko su uistinu koštale. Na svjetskom tržištu naoružanja i vojne opreme jedan raketni sistem tog tipa, u zavisnosti od verzije, košta između 13 i 14,5  miliona dolara. U vezi s ovom kupovinom postoje dvije mogućnosti – ili su to Rusi, zbog svojih geostrategijskih interesa, poklonili Beogradu ili je njihova cijena bila „akcijska“, to jest dosta smanjena. Srbija je, inače, zahvaljujući ruskoj braći, znatno ojačala i avijaciju, oklopne i specijalne jedinice te artiljeriju i sada ima 14 lovaca MiG-29 (četiri iz Bjelorusije, šest iz Rusije, uz četiri preostala iz vremena Jugoslavije). Uvođenjem „pancira S-1“ srpska protivzračna odbrana dobila je mnogo – kako povećanjem broja vatrenih jedinica tako i većom pokrivenom zonom zaštite zračnog prostora.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslije jedne vojne vježbe održane 2021. rekao je da se po vojnom napretku Srbija više ne upoređuje sa zemljama bivše Jugoslavije nego sa širom regijom. Istakao je, naprimjer, kako se, izuzev Rumunije koja ima veliku armiju, niko u regiji osim Mađara ne može usporediti sa srbijanskom vojskom, dodavši: „Mi i Mađari smo tu negde, a ostali daleko iza. Grčka ima ogromnu vojsku i to nisu uporedive brojke. Mi dramatično snažimo vojsku.“ Objavljeno je da će Srbija od fabrika domaće vojne industrije u narednih pet godina naručiti naoružanje, vojnu opremu i municiju za vojsku vrijednu 1,25 milijardi eura. To ovu narudžbu čini najvećom još od vremena JNA i očekuje se da od tog novca jedinice dobiju nova borbena, oklopna i transportna vozila, pješadijsko naoružanje, optiku i balističku zaštitu, haubice te modernizirano, ali i tek razvijeno suvremeno raketno naoružanje.

Zahtjevi suvremenog vojišta u smislu brzih manevara i visokog tempa napada stavili su u prvi plan potrebu za opremanjem oklopnih jedinica važnim otpornim, pokretljivim i za gađanje ciljeva noću opremljenim tenkovima. Ove zahtjeve u Vojsci Srbije objedinjava modernizirani tenk Т-72 МS, којim је opremljen novi tenkovski bataljon u Nišu, koji u planiranju i eventualnoj upotrebi predstavlja respektivnu snagu kopnene vojske. U Vojsci Srbije nedavno je formiran i oklopno-izviđački bataljon BRDM-2M koji ima veliku sposobnost za prikupljanje podataka o prostoru, vremenu i neprijatelju danju i noću, u najsloženijim borbenim uvjetima. Podsjetit ću da je oklopno vozilo BRDM-2 u naoružanje bivše JNA ušlo 1968. zajedno sa lakim plivajućim tenkom PT-76B. Oba oklopnjaka su raspoređena u izviđačke čete (vod od tri vozila) oklopnih pukova i brigada, izviđačkih četa pješadijskih divizija, a ovim vozilima bilee su opremljene jedinice drugih rodova kopnene vojske i nastavni centri. Za svoje potrebe JNA je od tadašnjeg Sovjetskog saveza (danas Rusije) vozila BRDM nabavljala do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća.

Vojni analtičar dr. Marinko Ogorec, iz Zagreba, kaže da se Srbija odlučila za čvršću suradnju sa Rusijom i nabavlja naoružanje i vojnu opremu najviše sa tog prostora, ističući da je Vučićeva teza da nabavlja samo ono „isključivo odbrambeno“ diskutabilna, jer se većina oružja danas može koristiti i u obrambene i u agresivne namjere. Iznio je primjer borbenog aviona MiG-29 kojim se opremila srpska avijacija i istakao: „Taj zrakoplov može se koristiti za nadzor zračnog prostora i tada ima primarno obrambenu namjenu, ali taj isti zrakoplov može djejstvovati na zemaljske ciljeve ili u potpori vlastitih kopnenih snaga u napadu i slično, a tada se radi o napadačkim zadaćama.“ Također, i „pancir S-1“ može biti u dvostrukoj ulozi. U jednom razgovoru analitičar Ogorec, koji je nekad bio tehnički oficir JNA, rekao mi je da je nelogično toliko naoružavanje Srbije koja je proglasila svoju vojnu neutralanost, a nabavlja borbene sisteme od velike sile kakva je Rusija. To navodnu srpsku vojnu neutralnost čini upitnom.

Hrvatska i NATO

Republika Hrvatska postala je članica NATO-a 1. aprila 2009. i time dokazala svoju spremnost sudjelovanja u kolektivnoj obrani, doprinosu miru i sigurnosti, ali se ispostavilo da njena vojska tada nije bila naoružana i opremljena po standardima tog saveza. Prag od dva posto BDP-a za obranu, koji su si saveznici sami zadali 2014., poput većine članica do sada nije ispoštovala ni Hrvatska koja sada izdvaja 1,3 posto BDP-a. Budući da se prije ulaska u NATO nije sukcesivno ulagalo u modernizaciju, Hrvatska vojska se suočila sa činjenicom da joj je većina postojećeg naoružanja i opreme vrlo stara, puno korištena i raznolika po porijeklu pa je logistika za nju izuzetno ozbiljan problem. Prije je Hrvatska svoju vojsku  modernizirala kupovinom malih količina oružja na slobodnom tržištu, a sada se to čini s osloncem na saveznike koji su donacijama promijenili strukturu njenog arsenala.

Veliki korak u razvoju odbrambenih snaga Hrvatska je napravila ugovorom s Francuzima o kupovini 12 rabljenih borbenih aviona „rafal“ za milijardu eura, čijih prvih osam stiže na aerodrom Pleso u Zagrebu krajem 2024., a sredinom 2025. i preostala četiri. Dok ne stignu „rafali“ Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i dalje je ovisno od ruskih aviona MIG-21 koji su stari pola stoljeća, ali su u međuvremenu remontirani u Rumuniji i Ukrajini i, premda je njihovo stanje daleko od idealnog, oni uspješno vrše svoju funkciju. Hrvatski premijer Andrej Plenković ističe da će „rafali“ uskoro zamijeniti MIG-ove i utjecati na vanjskopolitički, sigurnosni i odbrambeni opseg RH koja na taj način štiti svoj teritorij i unapređuje suradnju sa NATO-om. Kupovinom ovih aviona RH će dostići dva posto izdvajanja iz BDP-a za jačanje svojih odbrambenih sposobnosti. 

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, osim borbenih aviona, ima i nekoliko vrsta helikoptera među kojima se izdvajaju – izviđački OH-58D „kiowa warrior“ i višenamjenski „black hawk UH-60M“. Dok je „kiowa“ usko specijalizirani helikopter koji nije pogodan ni za jednu drugu ulogu, dotle se „blac hawk“ može koristiti u više verzija – od zračnih napada i prevoženje vojnika za izvršenje desanta, preko nadzora granice do evakuacije ranjenih, te za gašenje požara. Nabavkom američkih helikoptera započela je dugo najavljivana zamjena ruske tehnologije zapadnom. U ovom trenutku Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koristi ruske transportne helikoptere MI-8, MI8- MTV1 te MI 171SH. Zanimljvo je da je aktualni zapovjednik hrvatske borbene avijacije general Mihael Križanec pilot helikoptera.

Vojni analitičar Igor Tabak, iz Zagreba, u vezi sa borbenim avionima ističe: „Kad se govori o tome zaboravlja se osnovna činjenica da se radi o iznimno malom broju borbenih zrakoplova. Hrvatska, uz postojećih osam lovačkih i četiri trenažna MIG-21, nabavlja 12 „rafala“, dok Srbija raspolaže sa 14 remontiranih MIG-29. To su simboličke cifre koje su u bilo kakvom sukobljavanju skoro za ništa. To je prije svega kapacitet za nadzor vlastitog zračnog prostora, za ono što Hrvatska ima deklarirano prema NATO-u.“

Hrvatska je 2007. kupovinu prva 84 oklopna transportera „patria AMV“ iz Finske ugovorila po cijeni od 112 miliona eura, a ukupno ih je kasnijim aneksima kupljeno 126 za 180 miliona eura. To je višenamjensko oklopno vozilo na točkovima čiji modularni dizajn omogućava ugradnju različitih oružja, senzora ili komunikacijskih sistema. Model „patrije AMV“ u verziji 8×8 teži od 16 do 24 tone. Maksimalni teret koji AMV može prevesti je 10 tona, a ukupan volumen slobodnog prostora unutar vozila je 13 kubnih metara. Hrvatska vojska također raspolaže sa 220 tenkova, 225 oklopnih transportera i 86 oklopnih točkaša, a u planu je i nabavka 84 borbena vozila pješaštva na gusjenicama novije generacije za opremanje gardijske oklopno-mehanizirane brigade locirane u Našicama. Američki oklopnjak „bradley“ izdvojio se kao najpovoljnija i najprihvatljivija opcija, budući da takav tip vozila Armija SAD-a koristi u aktivnim jedinicama kopnene vojske, ali i u Nacionalnoj gardi Minesote. 

Traume iz prošlosti

U Zagrebu se puno ne brinu zbog enormnog naoružavanja Srbije jer su u NATO-u i time dio kolektivne sigurnosti, a poznato je stajalište da se napad na jednu članicu smatra napadom na cijeli Savez. Analitičar Gordan Bosanac kaže da postoji neka mrtva trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske i da se one često referiraju jedna na drugu, ne samo u naoružanju nego općenito u militarizaciji obje zemlje. Sa druge strane, sveučilišni profesor sociolog Ozren Žunec ističe da niko tu ne gomila oružje, nego je sve to redovna nabavka oružja koje vojska treba imati. U obje države, naime, još ima dosta oružja koje je naslijeđeno od bivše JNA, pa iako je zastarjelo još je u vojarnama i koristi se dok se ne nabavi modernije. Vojska je skupa i osim vojne tehnike i opreme još mnogo toga joj treba, a ona ionako dobrano opterećuje državni proračun i u obje države ima onih koji misle da bi se taj vojni novac mogao bolje iskoristiti.

Prilikom nabavke novog naoružanja teško je reći da li je važniji vojni ili politički, a i psihološki argument s obzirom na stanovite traume posljednjeg rata. Neki vojni analitičari šaljivo kažu da je Hrvatska 1991. krenula u odbranu s opremom iz Tehničkog muzeja i fundusa „Jadran filma“ iz partizanskih filmova. Šalu nastranu, dalek je put od poljoprivrednih aviona i bojlera s eksplozivom do francuskih „rafala“. Trauma u Srbiji je u suštini istog korijena: JNA je nekada važila kao jedna od najvećih vojnih sila Evrope, ali joj je onda veliki problem bila već i jedva naoružana, ali odlično organizirana Teritorijalna odbrana Slovenije. Teško se može osporiti činjenica da je i Slobodan Milošević pao ne zato što je poveo čak četiri rata u bivšoj Jugoslaviji, već zato što je u sva četiri poražen.

Politički odnosi Srbije i Hrvatske daleko su od dobrosusjedskih i za sada se ne vidi kako bi se i kad mogli popraviti, ali njihov oružani sukob praktično je nemoguć i vjerojatno ni jedna ni druga strana na to i ne pomišlja. Pojedini analitičari smatraju da atmosfera militarizacije i u društvenom kontekstu rastuće netolerancije i relativizacije prošlosti, ipak, predstavlja razlog za brigu. U Hrvatskoj to znači reaktualiziranje Domovinskog rata i uz njega vezanih tenzija sa Srbijom. U Srbiji se slične tendencije ispoljavaju kroz fokus na „terorizam na Kosovu i Metohiji“ (vidljiv i u Strategiji obrane Republike Srbije iz 2019.), koji analitičar Bosanac opisuje kao gorivo koje je (Vučiću) potrebno da riješi unutarnjopolitička pitanja i da se održi na vlasti. Prema njemu, naglašavanje vlastite vojne sile u tandemu sa nekakvim strahom od susjeda funkcionira isključivo kao dnevnopolitička propaganda i sa jedne i sa druge strane, ali upozorava da kad takav propagandni materijal padne na plodno tlo može mobilizirati ljude.

Balkan i velike sile

Mnogo je interesa prisutnih na području zapadnog Balkana (SAD, Rusija, Turska, sada i Kina...) i balkanski lideri trebalo bi toga da su svjesni, kao i svih mogućih neočekivanih posljedica koje bi mogle nastati zbog tih interesa. Pojedini analitičari smatraju da je u tom spletu različitih savezništava i neprijateljstava sve moguće. Zato je jako važno da, prije svega oni koji vode zemlje u regiji, budu vrlo oprezni i svjesni mogućih neželjenih, neočekivanih posljedica, saveza, pa i sukoba do kojih bi eventualno moglo doći i to je ono što bi trebala biti umjetnost vođenja politike na ovim prostorima.

Sa tim u vezi profesor dr. Nerzuk Ćurak iznio je zanimljivu tezu: „BiH je mala zemlja, irelevantna po geopolitičkim parametrima, ali ono što je paradoks te pozicije, bez obzira na tu irelevantnost, jeste u tome da je trenutno teško naći zemlju u Evropi, izuzimajući Ukrajinu, u kojoj se kontinuirano već 20 godina dešavaju geopolitički procesi koji nadilaze važnost ovako male zemlje. To je veoma zanimljivo, ali mi kao BiH nismo to znali kapitalizirati, jer je to pozicija koju je trebalo naplatiti. Međutim, pošto smo carstvo nekompetencije, onda u tom pravcu ljudi i ne znaju razmišljati.“

Tri vrste prijetnji

Docentica dr. Jadranka Polović, iz Zagreba, u članku objavljenjom u časopisu „Geopolitika“, navodi da je nakon dva desetljeća od završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije vrlo upitno u kojoj su mjeri koncepti međunarodnog utjecaja i primjena neoliberalnog modela ekonomske politike, rezultirali stvarnom demokratizacijom i stabilizacijom regije. Potom ističe: „Utjecaj EU na zapadnom Balkanu naglo slabi, a regija se suočava sa tri vrste prijetnji – snažnim ekonomskim i socijalnim izazovima, eskalacijom međuetničkih napetosti te izvanjskim uplitanjem. Trajno nestabilna situacija na prostoru regije dodatno je pogoršana izazovima migracija, radikalizacijom dijelova populacije koja se širi uslijed nezadovoljstva unutarnjim politikama, bitno smanjenim izgledima za pridruživanje euroatlantskim integracijama, kao i aktivnostima nezapadnih aktera (Rusije i Kine) koji svoj utjecaj u regiji temelje na vrlo konkretnim programima pomoći državama zapadnog Balkana.“ 

Bataljoni u Loznici i Priboju

Vojska Srbije od ove godine ima pet novih bataljona i to u Nišu, Pirotu, Kuršumliji, Loznici i Priboju, a očekuje se i formiranje eskadrile bespilotnih letjelica koja je ukinuta prije 15-ak godina. Indikativno je da se pješadijskim bataljonom u Loznici i brdsko-planinskim u Priboju vojska susjedne države dobrano približava granici Bosne i Hercegovine budući da postojeće formacije nisu tako blizu. U Ministarstvu odbrane i Generalštabu Srbije osnivanje novih bataljona objašnjavaju potrebom povratka vojske u garnizone gdje je nekad bila JNA i Vojska Jugoslavije, jer to navodno narod u spomenutim gradovima traži, ali ne govore o tome da li će se brojno stanje Vojske Srbije zbog toga povećavati. Ta vojska sada ima oko 28.000 ljudi, a za popunu novih jedinica trebalo bi najmanje 2.500.

Žiteljima Tuzlanskog kantona u lošem je sjećanju ratna brigada VJ iz Loznice, koja je od 1992. do 1995. po potrebi Vojske Republike Srpske prelazila u BiH i sudjelovala u entičkom pustošenju. Loznička kasarna u međuvremenu je promijenila ime i zove se „Podnarednik Momčilo Gavrić“ po najmlađem podoficiru u Prvom svjetskom ratu, ali suština je u tome da će novi bataljon, pored ostalog, imati čamce i obučavati se za brzo prelaženje Drine sa desne na lijevu stranu. Loznički bataljon će biti u sastavu Prve brigade VS-a i, kako ističu u GŠ, treba garantirati sigurnost građana općine Loznica.