Na adresu redakcije Start BiH stigla je reakcija Reufa Jakupovića na dodjelu priznanja Ključ grada sa Poveljom „Počasni građanin grada Banje Luke“, a povodom obilježavanja 22. aprila - Dana grada. Ovaj rođeni  Banjolučanin, koji živi u Švedskoj, redovno prati šta se dešava u njegovom rodnom gradu, pa i ove godine ne ostaje ravnodušan na izbor dobitnika u kojima se, kako piše Jakupović, imenuju stranci, a izostavljaju zaslužni građani Banje Luke, kao da ovaj grad nema nikog kome bi se moglo uručiti ovo priznanje, piše on. Upravo je Jakupović predložio jednog od njih - Zdravka Rađenovića Belog, istinsku legendu svjetskog rukometa. Ali Ključ grada ove godine dobijaju Miloš Vučević, Ivica Dačić, te posthumno haški optuženik general Momir Talić. Zlatni grb grada Banje Luke dobija Aleksandar Vulin, kojeg je krajem prošle godine Milorad Dodik imenovao za senatora Republike Srpske, te ministrica zdravlja Srbije Danica Grujičić

Piše: Reuf Jakupović

Prođoše, evo, već dvije decenije od one 2004. godine, kada je Banja Luka odlučila da svake godine, prilikom proslave 22. aprila, Dana grada, dodjeljuje gradska priznanja organizacijama i pojedincima. Najprestižnije priznanje je Ključ grada sa Poveljom „Počasni građanin“, a ono se, shodno odluci o ustanovljenju, dodjeljuje pojedincima kao poseban vid priznanja za rad i djela od općeg značaja (za Banju Luku, podrazumijeva se) u svim oblastima stvaralaštva. A upravo su dosadašnje dodjele ovog priznanja pokazale svu raskoš apsurda kojima je većina dodjela popraćena.

Zar je politika stvaralaštvo?

Najprije, čak osam godina je „prohujalo s vihorom“, odnosno osam puta najprestižnije priznanje nije nikome dodijeljeno. Dakle, u ukupno dvadeset godina, od 2004. pa do, zaključno s ovom godinom (dodjela je 2020. izostala zbog koronavirusa), priznanje je dodijeljeno samo dvanaest puta. Apsurd vjerovatno nigdje zabilježen. Zašto je priznanje uopće i ustanovljeno, ako se nema kome dodijeliti? A zar je Banja Luka sa svojih preko dvije stotine hiljada žitelja spala na to da nema nikoga kome bi se moglo uručiti ovo priznanje, pitanje je koje se samo po sebi nameće. Ima i uvijek je imala, ali...

Apsurdno je i da, kada je riječ o dobitnicima žiteljima Banje Luke, priznanje uglavnom dobiše članovi vladajuće partije, njih petoro do sada. Među njima i troje političara sa najvišim rejtingom u Republici Srpskoj: Milorad Dodik, Nebojša Radmanović i Željka Cvijanović. A zar je politika stvaralaštvo?! Napose ona koja je svojstvena manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Nije, naravno da nije. Dakle, dodjela priznanja u pomenuta tri slučaja bila je po onoj narodnoj „ko će kome, nego svoj svome“, a ne u skladu s odlukom o ustanovljenju priznanja.

Zar nije apsurdno i da je čak pet puta priznanje otišlo u ruke stranaca, pri čemu je u dva navrata osnov za dodjelu bila humanitarna aktivnost. Zahvaljujući tom osnovu, objelodanjenom na sva zvona, s priznanjem se prije dvije godine iz Banje Luke u Beograd vratio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Kao da je pružanje humanitarne pomoći neki vid stvaralaštva, a ne samo puko davanje milostinje. Najčešće, ne iz vlastitog džepa. A biblijsko načelo kod davanja milostinje je „da ne treba trubiti pred sobom“. A kamoli davaoca još i nagrađivati.

Kolika je ljubav prema strancima, napose ako su Rusi u pitanju, pokazuje dodjela najprestižnijeg banjolučkog priznanja 2013. godine. Dobitnik je bio Aleksandar Bocan Harčenko, ambasador Rusije u Bosni i Hercegovini. Šta li je on to toliko značajno i u kom vidu stvaralaštva uradio za tamo neki grad u državi u kojoj je ambasador? Kao da je važno da li je nešto uradio. Bitno je da je on Rus i da, kako reče predlagač, poštuje i voli Srbe. A to mu, onda, dođe kao neko stvaralaštvo, Bog da prosti.

Najkontroverznija dodjela strancu bila 2015. kada je Ključ grada sa Poveljom Počasni građanin dodijeljen srbijanskom teniseru Novaku Đokoviću, čije stvaralaštvo (vrhunski tenis) dotada nikada uživo nije ni viđeno u gradu koji mu je to priznanje dodijelio. Ovaj, jedan od najboljih sportista svijeta, to priznanje do danas nije preuzeo (ako to, ipak, nije učinio prilikom prošlogodišnjeg teniskog turnira Srpska open). Vjerovatno je procijenio da priznanje, shodno odluci o njegovom ustanovljenju, nije ni zaslužio.

     Bez obzira na valjanost narodne mudrosti koja kaže da „niko ne može natkati marama da cijelom svijetu poveže usta“, sa sigurnošću se može reći da su u tri navrata dobitnici Ključa grada sa Poveljom Počasni građanin bili istinski stvaraoci koji su Banjoj Luci dali zaista mnogo. Prije svih, misli se na Svetislava Milosavljevića (priznanje dobio posthumno), koji je kao ban bio neumorni graditelj Banje Luke u periodu od 1929. do 1934. godine. Tu je i proslavljeni rukometni golman, zlatni olimpijac Abas Arslanagić, koji je po mišljenju svjetskih rukometnih autoriteta jedan od najboljih, ako ne i najbolji golman svijeta svih vremena. I, na kraju, tu je i Kolja Mićević (priznanje dobio kada i Arslanagić), koji je dao veliki doprinos razvoju kulture, s izuzetnim ostvarenjima u oblasti književnosti i prevodilaštva. Ovoj trojici bi se, bez dileme, mogao pridodati i Goran Talić (priznanje dobio kada i Cvijanovićka), veoma uspješan privrednik - direktor Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Dakle, dodjela priznanja u pomenuta četiri slučaja bila je po onoj narodnoj „ni po babu ni po stričevima“.

Vučićevi ljudi

Tako je bilo do ove godine. A šta se desilo ove godine, odnosno prije nekih petnaestak dana? Kome je, naime, Skupština grada Banje Luke u ovoj godini dodijelila to najprestižnije banjolučko priznanje? Najprije da podsjetimo da je ove godine bila prava poplava prijedloga, bilo ih je na pasja preskakala - kao nikada do sada. Od predloženih, najviše je, pogađate, bilo političara. Već po tome ko su bili predlagači, a ko predloženi, bilo je jasno kao dan da će famozni „banjolučki kalauz“ preko Drine - u Srbiju. Naime, na listi predloženih političara bila je i srbijanska četvorka: ministar inostranih poslova Ivica Dačić, ministar odbrane Miloš Vučević (sada mandatar za sastav nove Vlade Srbije), ministrica zdravstva Danica Grujičić te bivši ministar i donedavni direktor BIA-e Aleksandar Vulin. Da, dobro ste pročitali: četiri ministra iz druge države bili su kandidati za priznanje jednog grada iz druge države. Svašta. Koji je to njihov rad i koja su to njihova djela od opšteg značaja za Banju Luku i u kojoj oblasti stvaralaštva su rad i djela ostvarena?!

U prijedlozima za dodjelu nije se mogao naći odgovor na to pitanje. Ma, kao da je to bilo važno? Ponajmanje predlagačima, potom devetočlanoj skupštinskoj komisiji kao predlagaču, te gradskoj skupštini kao donosiocu odluke o dodjeli priznanja. Eh, puste li demokratije, o kojoj je još prije nove ere posprdno govorio grčki filozof Sokrat: „Zašto bi tri glasa one tamo trojice budala vrijedila više od mog jednog glasa.“ Navođenje ove lucidne Sokratove misli nema namjeru da asocira na, ne daj Bože, nešto konkretno.

Predlagači, a to su bili lokalni političari manjeg ili većeg ranga, uopćeno su (nekako nemušto) naveli, između ostalog, da se radi ponajprije o doprinosu predloženih političara u razvoju Republike Srpske. Pa, pobogu, ako je tako (a nije), onda im se trebalo dodijeliti neko od entitetskih priznanja, neki orden, recimo. Ma, jes' vraga. Oni su to već dobili, izuzev Vučevića, ali to im je malo pa zato treba zagrabiti i iz gradskih jasala. Ali što baš iz banjolučkih, zašto ne iz nekih drugih gradskih ili čak opštinskih sredina. Jer, i one su u Republici Srpskoj, zar ne?! Zašto ne iz, recimo, Trebinja ili Kalinovika. Malo morgen, male su to sredine za tako velike političare, a Banja Luka je ipak metropola Republike Srpske. Očigledno, rejting je u pitanju.

     I da ne dužimo, ko ove godine dobi Ključ grada sa Poveljom Počasni građanin? Očekivano (a da li zasluženo), Ivica Dačić i Miloš Vučević. A Aleksandar Vulin i Danica Grujić? Ni njih dvoje ne ostaše kratkih rukava. Njima pripade drugo po rangu banjolučko  priznanje - Zlatni grb grada. Umalo da zaboravimo: dvojici pomenutih dobitnika najprestižnijeg priznanja pridružio se posthumno i general Momir Talić, haški optuženik, koji je preminuo prije nego mu je suđenje okončano. O njemu je u gradskoj skupštini odluka donesena jednoglasno, a o Dačiću i Vučeviću sa po jednim glasom protiv. I šta reći za ovogodišnju dodjelu najvišeg odličja grada na Vrbasu? Kao i mnogo puta ranije, i ovogodišnja je bila u skladu s načelom „ko će kome, nego svoj svome“.

A gdje je Beli, istinska legenda grada

A šta je s Banjolučanima, ima li ih koji su s pravom zaslužili da im se ove godine, kada se to nije uradilo već i ranije, dodijeli Ključ grada sa Poveljom Počasni građanin? Ima, kako da nemaa- u mnogim oblastima stvaralaštva. Jedan od njih, kojeg je za ovogodišnju dodjelu predložio autor ovog teksta, bivši je rukometaš Zdravko Rađenović Beli, istinska legenda svjetskog rukometa. Vjerujemo da nema Banjolučanina, pogotovo onog autohtonog, kome ovo ime njegovog sugrađanina nije poznato.

     Rađenović je tokom svoje impresivne igračke karijere u grad na obalama Vrbasa donio četiri titule prvaka Jugoslavije i četiri titule pobjednika nacionalnog kupa. U finalnoj utakmici 11. aprila 1976. godine, u kojoj je Borac postao prvak Evrope, bio je najbolji strijelac (šest golova). Inače, kada su golovi u pitanju, Rađenović je jedan od najboljih strijelaca u Borčevoj istoriji.

     Sa reprezentacijiom Jugoslavije osvojio je olimpijsku zlatnu medalju u Los Angelesu – bio je tada kapiten reprezentacije, kao i po jednu srebrnu i bronzanu medalju sa svjetskih prvenstava. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 137 utakmica i postigao 369 golova.

     U svijetu rukometa Rađenović je poznat i po jednoj finti koju je koristio u napadu, prilikom zaobilaženja odbrambenog igrača. Ta finta se u Švedskoj naziva „kuglager“, a u Danskoj „Rađenovićeva finta“. Njegovo ime našlo se i u knjizi o svjetskim rukometnim legendama, koja je prije nekoliko godina objavljena u Švedskoj. I u knjizi o najboljim svjetskim rukometašima u istoriji ovog sporta, objavljenoj u Danskoj (nakon pomenute u Švedskoj), Rađenovićevo ime nije zaobiđeno. A evo i šta je Rumun Vasile Stinga, jedan od najboljih rukometaša svijeta 80-ih godina prošlog vijeka, svojevremeno doslovno rekao za Rađenovića: „Rađenović je jedan od najboljih rukometaša koje je svijet ikada vidio.“

     Pomenimo i da Rađenović već ima nekoliko grupnih priznanja, koja mu – kada je u pitanju najprestižnije banjolučko – daju za pravo da dobije i ovo individualno. On se, naime, nalazio na poštanskim markama Republike Srpske, nalazi se na Olimpijskom slavoluku u sportskoj dvorani Borik, u Banjoj Luci, te s ostalim zlatnim olimpijcima u Banjoj Luci ima i „svoju“ ulicu (ulica Olimpijskih pobjednika).

     I dan-danas ime Zdravka Rađenovića Belog često se pominje u svijetu rukometa. Evo, i tokom ne tako davno završenog prvenstava Evrope u rukometu za muškarce, čuveni švedski komentator Claes Hellgren često je pominjao umijeće Rađenovića, njegov Borac i njegovu Banju Luku.

Nema nikakve sumnje da je Rađenovićevo rukometno stvaralaštvo bilo vrhunsko i da je itekako doprinijelo promociji grada Banja Luka diljem svijeta. A to je upravo i uslov za dodjelu Ključa grada sa Poveljom Počasni građanin. Jeste, ako bi dodjela bila u skladu s načelom „ni po babu ni po stričevima“.

Za kraj ovog kraćeg osvrta na dodjelu Ključa grada sa Poveljom Počasni građanin moglo bi se reći: zbog načina na koji je dodjeljivan, zbog onoga za što je dodjeljivan, zbog onih kojima je dodijeljen (s časnim izuzecima), to i nije neko priznanje. Nadati se da će ono to biti jednog dana. Mada će za svagda ostati gorak okus da je onaj „ko je jamio, jamio je“.