[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/09\/01\/milanovic.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/09\/01\/100x73\/milanovic.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/09\/01\/milanovic.jpg","size":"64.33","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

ZORANOVO DESNILO: Kada je Milanović u sebi otkrio Franju Tuđmana s updateom?

Piše: Emir Imamović Pirke

 

Pitanje prvo: Šta je Zoran Milanović radio tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini? U najkraćem, dizao dreku. U nešto širem, on zapravo i nije bio u Bosni i Hercegovini već na područjima koja su nekada bila u sastavu rahmetli Hrvatske republike Herceg-Bosne. A u još širem...

Osnovne informacije ste, vjerovatno čuli, a nije nemoguće da ste ih do sada i zaboravili. Uglavnom, predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, boravio je od 11. do 13. jula u Mostaru, Vitezu, Tomislav-Gradu, Livnu... i tamo sa lokalnim privrednicima, ali i predstavnicima rezervnog položaja Dragana Čovića, dakle Hrvatskog narodnog sabora, pričao o poziciji i političkim perspektivama Hrvata u BiH. Do Sarajeva, glavnog grada države u kojoj su i Mostar, Vitez, Tomislav-Grad, Livno... nije svraćao dok se, kako je kazao, neke stvari ne promijene. Tačnije, dok se ne promijeni izborni zakon koji će, pod dva, onemogućiti da još jednom Bošnjaci izaberu – kako glasi službeni naziv – „člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“, a pod jedan dok se ne promijeni izborni zakon u skladu sa voljom Dragana Čovića i HDZ-a.

Za to sitno dana truckanja po lošim cestama i poziranja po, mahom, malim mjestima, Milanović se nekih pet-šest hiljada puta pozvao na Dejtonski mirovni sporazum, konstitutivni status Hrvata u BiH i činjenicu, kao beton čvrstu, da oni tu konstitutivnost konzumiraju manje nego Bošnjaci i Srbi.

Voli Milanović i inače jahati po Daytonu, zagovarajući ga češće i glasnije nego Milorad Dodik, ali i pokazujući raskošnu udobolju zbog toga što u samom Privremenom mirovnom sporazumu, te kasnijem Ustavu BiH, lijepo piše sve suprotno od onoga što priča pred kamerama: „Predsjedništvo BiH sastoji se od tri člana: jednoga Bošnjaka i jednoga Hrvata, od kojih je svaki izravno biran na području Federacije, te jednoga Srbina, koji je biran izravno na području Republike Srpske. Članovi Predsjedništva izravno se biraju u svakom entitetu (svaki birač glasa za popunjenje jednoga mjesta).“

U prevodu i obnove gradiva radi: Željko Komšić jeste svakakav, ali je izabran legalno, u skladu s Ustavom i famoznim Daytonom na kojeg se, je li tako, tako je, Milanović poziva čim progovori o Bosni i Hercegovini.

Pitanje drugo: Je li Zoran Milanović kolosalna budala ili totalna neznalica? U najkraćem – niti jedno. U nešto širem, on samo govori ono što mu dio budućih birača želi čuti. A u još širem...

Zoran Milanović, kao uvjereni tuđmanist – njegova je Vlada zagrebački aerodrom nazvala po prvom hrvatskom predsjedniku, a ne po čuvenom naučniku Faustu Vrančiću, najvećem piscu hrvatskog jezika Miroslavu Krleži ili, to pogotovo, Nikoli Tesli – BiH vidi onako kako se ta zemlja u Zagrebu doživljava već gotovo 30 godina, uz povremene pauze praćene ignoriranjem problema. Dakle, kao jednostavni zbir tri etničke zajednice sa jasno definiranim, ratnim linijama razgraničenja ocrtanim teritorijama.

Pri tome hrvatska politička elita živi u dubokoj deluziji da su odluke zakonodavne i izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj obavezujuće za bilo koga u BiH. Tako je, eto, Sabor Republike Hrvatske još 14. decembra 2018. usvojio  „Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini“, dokument koji je, pokazalo se ubrzo, a pokazuje se i danas, služio za unutarhrvatsku upotrebu, baš kao što je i Milanovićeva briga za Hrvate u BiH dio njegovog prelaska onom biračkom tijelu koje ga je 2020. doživjelo kao elementarnu nepogodu.

Drugačije rečeno, uticaj Zagreba i samog Milanovića na procese u BiH je ili nikakav ili destruktivan po, prije svega, odnose Hrvata i Bošnjaka, ali može biti koristan u procesu tranzicije nezavisnog kandidata u poželjan izbor desnog centra i ljute hrvatske desnice koja danas više voli bivšeg predsjednika SDP-a (Milanovića) nego sadašnjeg HDZ-a (Andreja Plenkovića).

Pitanje treće: Kada je Zoran Milanović u sebi otkrio Franju Tuđmana s updateom? U najkraćem, poodavno. U nešto širem, kada je shvatio kako suštinski nekorisna zagrebačka briga za Hrvate u BiH donosi sitan, ali ipak postojeći politički profit u Hrvatkoj. A u još širem...

Prije gotovo pet godina, krajem augusta 2016. godine, tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske i lider Socijaldemokratske partije u toj zemlji, Zoran Milanović sastao se u stranačkim prostorijama sa predstavnicima veteranskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kako bi, uoči parlamentarnih izbora, okončao njihove višemjesečne proteste održavane u zagrebačkoj Savskoj ulici na broju 66. Ne znajući da ga posjetitelji tajno snimaju, Milanović je opušteno i nimalo diplomatski govorio i o, uz ostalo, Bosni i Hercegovini.

Zabrinut zbog očekivanih presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu poznatom kao „Prlić i ostali“ - u kojem je za ratne zločine suđeno političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne - on je kazao kako Bosna i Hercegovina nije država već „big shit“, te dodao da Hrvatska, u slučaju otcjepljenja Republike Srpske, neće ostaviti bosanskohercegovačke Hrvate u zajednici sa Bošnjacima.

Zahvaljujući, uz ostalo, i tom tajnom snimku, ali i mnogo čemu drugom, Milanović je parlamentarne izbore izgubio, na kratko se povukao iz politike i u nju se vratio kao, prvo, kandidat, pa zatim i kao predsjednik Hrvatske, izabran početkom prošle godine.

Za sve to, pa i nešto duže vrijeme – ono od preuzimanja izvršne vlasti 2011. godine – otkrivao je kako u Hrvatskoj na vlast može doći svako, ali da moć uvijek imaju isti: HDZ-ova „duboka država“ koju čine veterani, podobni zaposlenici u javnoj službi, zakonima zaštićeni ovisnici o budžetu, kler... Ma silan svijet svakako, a takav da se pali na nastavak Tuđmanove politike bilo kakvim sredstvima i od bilo koga, ali pod uslovom da BiH doživljava kao prolaznu pojavu, Srbe u Hrvatskoj kao manjinu sa pravom tišine, a slobodu kao nešto što se smije konzumirati u dozama propisaniom od pravovjernih.

Pitanje četvrto: Zna li Zoran Milanović šta radi? U najkraćem, naravno. U nešto širem, ne samo da zna, već je i svjestan posljedica, ali ga one ne zanimaju. A u još širem...

Razlika između takozvanih običnih poslova i zanimanja i politike kao profesije je, uz sve ostalo, i u tome što je prve uglavnom dovoljno obavljati profesionalno i odgovorno i tako – ako se ne radi o nečemu što je tranzicija obezvrijedila – u miru čekati da dođu godine za penziju. U politici mira nema, svakoga se dana mora investirati u blisku budućnost, u ove i one izbore, u rejting i sliku koju se želi projicirati odabranom dijelu birača. Ili, kako je to govorio pokojni zagrebački gradonačelnik i nekadašnji Milanovićev stranački kolega, Milan Bandić, kampanja počinje prvog dana poslije izbora i traje do zatvaranja biračkih mjesta nakon narednih.

Zoran Milanović je postao prvo kandidat, pa zatim i predsjednik Hrvatske zato što je konkurencija bila nikakva, a njegova bivša stranka trebala nekoga ko može, kako su govorili, „jedini pobijediti Kolindu“.

Uz, dakle, stranačku infrastrukturu koja mu je stavljena na raspolaganje, aktuelni predsjednik je kao konkurenciju imao fascinantno smušenu protivnicu – Kolindu Grabar Kitarović – te Miroslava Škoru, instant vođu desnice čiji su istupi kod birača lijevog centra, liberala i krajnje ljevice izazivali osip. Na kraju se za Milanovića glasalo kao nekada za Borisa Tadića u Srbiji: začepljenog nosa i sa samo jednim motivom, da KGK ne ostane, a Škoro ne dođe.

Ono što se tada naslućivalo, u međuvremenu je postalo jasno: SDP je na najkraćem putu ka opštoj propasti, zeleno-lijeva koalicija „Možemo!“ raste i ona će nakon trijumfa na lokalnim izborima u Zagrebu sasvim sigurno imati svog kandidata ili kandidatkinju na narednim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, dok su ostale, manje stranke koje su nekada davale podršku Milanoviću, nedovoljne za ozbiljan rezultat.

U takvoj konstelaciji snaga Zoran Milanović je odabrao da bude političar, a ne državnik. Državnici, naime, misle o generacijama što dolaze, dok su političari, da ponovimo, fokusirani na prve predstojeće izbore.

A za njih se, kako vidimo, Milanović sprema prelazeći posljednju etapu svog političkog puta započetog, kako u jednom tekstu piše sjajni novinar Boris Rašeta, odlukom da se učlani u SDP samo zato jer je tamo manje bivših članova Saveza komunista nego u HDZ-u. 

Pitanje peto: Kakvu će korist od (n)ovog Zorana Milanovića imati bosanskohercegovački Hrvati ili, barem, Dragan Čović i HDZ? U najkraćem, nešto širem i najširem: nikakvu, samo što to Milanovića neće zanimati ni ako ostane predsjednik niti, tada pogotovo, ako ne obnovi mandat.     

 

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!