Politika / Bosna i Hercegovina

Umjesto da se smanji vremenom, poricanje genocida posljednjih je godina postalo još podmuklije - na lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, piše u Izvještaju o negiranju genocida u Srebrenici 2020  objavljenog u maju ove godine za potrebe i u ime Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine . Prenosimo dijelove ovog Izvještaja:

„Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici … počinjena sa posebnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; te u skladu s tim zaključuje da su to djela genocida. " , zaključio je Međunarodni sud pravde u Hagu. Ove se godine navršava dvadeset i pet godina od genocidne operacije u Srebrenici i oko nje, kao dijela širokog i sistematskog tri i pol godine dugog pokušaja uništenja Bošnjaka kao naroda, a Bosne i Hercegovine kao države. Također se obilježava dvadeset i pet godina negiranja genocida. Umjesto da se smanji vremenom, poricanje genocida posljednjih je godina postalo još podmuklije - na lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, piše u Izvještaju o negiranju genocida u Srebrenici 2020  objavljenog u maju ove godine za potrebe i u ime Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine . Autorica je  Monica Hanson-Green,  međunarodna službenica za vezu i asistentica za istraživanje i uredništvo u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. Diplomirala je međunarodne studije na Univerzitetu u New Orleansu i magistrirala na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu za društvene i političke nauke sa usmjerenjem na Balkanske studije. Saradnici su: dr. Emir Suljagić, dr. Hikmet Karčić, dr. Admir Mulaosmanović, dr. Hariz Halilović i Nedim Jahić. Prenosimo dijelove ovog Izvještaja.  

Dr. Emir Imamović u predgovoru Izvještaja piše

„  Prekoputa moje kancelarije u Memorijalnom centru Srebrenica nalazi se bijela dvospratna zgrada sa balkonom. Sjećam se da je u julu 1995. ovaj balkon bio prepun muškaraca, tek odvojenih od porodica, čije su lične stvari i dokumenti oduzeti i koji su čekali prijevoz do jednog od mjesta masovnih strijeljanja koje su bosanski Srbi odredili u istočnoj Bosni. Dok se vozim na posao, često vidim odjeću obješenu da se osuši na balkonu, čak i dječje igračke. Danas u ovoj kući udobno živi neka porodica.

Rijetko je kada i gdje, genocid bio normaliziran kao genocid nad Bošnjacima. To je proces koji je počeo istovremeno sa samim genocidom - ne samo rasprostranjenom kampanjom zataškavanja od strane njegovih počinilaca, već i retoričkim napadom i minimalizacijom koji je preuzela međunarodna zajednica.

(...)

Ove se godine navršava dvadeset i pet godina od genocidne operacije u Srebrenici i oko nje, kao dijela širokog i sistematskog tri i pol godine dugog pokušaja uništenja Bošnjaka kao naroda, a Bosne i Hercegovine kao države. Također se obilježava dvadeset i pet godina negiranja genocida. Umjesto da se smanji vremenom, poricanje genocida posljednjih je godina postalo još podmuklije - na lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini.

Borba protiv negiranja genocida sada je važnija nego ikad prije. Također, došlo je vrijeme i da Memorijalni centar preuzme vodeću ulogu na tom putu. I pored toga što postoji kao institucija od 2001. godine, Memorijalni centar nužno je bio preokupiran sumornom odgovornošću za ukop ubijenih u genocidu. S time u vezi, nastavljamo rasti kao institucija i čuvamo sjećanje na srebreničke žrtve, ali želimo i da se pozicioniramo kao predvodnici u radu na podizanju svijesti i obrazovanju o genocidu širom svijeta.

Nadam se da je ovaj izvještaj prvi u nizu mnogobrojnih budućih publikacija Memorijalnog centra s tim ciljem. (...)

Prvi godišnji izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici objavljujemo usred krize. Donijeli smo ovu odluku ne radi pružanja materijala za čitanje koji podstiče na razmišljanje širu javnost u vrijeme izolacije (iako je to samo slučajnost), već zato što želimo da nekim našim čitateljima pružimo drugačiji kontekst pomoću kojeg bi shvatili trenutnu situaciju. Nama u Bosni i Hercegovini toliko je puta rečeno tokom posljednje tri decenije da naše iskustvo nije relevantno, ili bar ne na način na koji vjerujemo da je relevantno.

Sada su širom svijeta mnogi primorani da prvi put u životu razmišljaju o mogućnostima koje su svojstvene raspadu društva, nedostatku hrane, nepristupačnosti medicinske zaštite, a da i ne spominjemo mogućnost ugrožavanja ili masovnog gubitka najbližih.“

Iz Izvještaj također izdvajmo

„ U julu 1995. godine, snage bosanskih Srba (VRS) uz podršku i sudjelovanje vojnih i vladinih aktera iz Beograda počinile su genocid u enklavi UN-a Srebrenica. Za samo sedmicu dana više od 25.000 žena i djece prisilno je deportirano; više od 8.000 muškaraca i dječaka bilo je zatočeno, često mučeno, a zatim sistemski pogubljeno. Ove činjenice su utvrđene izvan svake sumnje od strane najautoritativnijih istražnih i sudskih tijela na svijetu. Ipak, negiranje genocida u Srebrenici i dalje postoji u regiji Srebrenice, na prostoru bivše Jugoslavije i širom svijeta.

Postoji nekoliko glavnih tema u negiranju genocida u Srebrenici. Neke od najprisutnijih taktika uključuju osporavanje broja Bošnjaka ubijenih tokom genocida, okolnosti njihove smrti i njihovog identiteta. Revizionisti tvrde da je broj ubijenih iz jula 1995. godine niži od polovine broja 8.372 koji je potkrijepljen DNK dokazima i sudskom istragom. Oni također tvrde da oni koji su ubijeni u Srebrenici, nisu nenaoružane žrtve sistemskih pogubljenja, nego su umrli kao naoružani borci u vojnom sukobu, ili od iscrpljenosti. Te su tvrdnje potpuno neutemeljene, i protivne gomili forenzičkih dokaza i iskaza svjedoka koji su pomno provjereni i potvrđeni tokom nepristrasnog međunarodnog krivičnog postupka. (...)

Dvadesetipeta godišnjica genocida u Srebrenici snažan je podsjetnik na kolektivnu odgovornost za odbranu ljudskih prava i ljudskog dostojanstva od svakog oblika zla i vrijeđanja. Dok odajemo počast sjećanju na žrtve genocida, moramo crpiti inspiraciju iz otpornosti preživjelih; moramo se obavezati na novu budnost da sačuvamo historijsko pamćenje genocida u Srebrenici. Dokazi o zločinima koje je počinila VRS u julu 1995. godine utvrđuju istinitost genocida u Srebrenici bez ikakve sumnje i prevladavat će nad sujetnim političkim mahinacijama njegovih nepokajnih počinitelja. Jedino dovođenjem ovih počinitelja pred lice pravde možemo postići pravdu i rehabilitaciju za porodice njihovih žrtava. Tamo gdje je negiranje dopušteno nema pravde, a žrtve jučerašnjeg genocida podložne su ponovnom nasilju. Svijet je vidio pokolj koji proizlazi iz radikalne mržnje, i svaki put se zavjetovao iznova da se nikada neće dopustiti da se ponove takve strahote. Međutim, jedini način da „nikad više“ postane stvarnost je u zaštiti istine tih tragedija od revizionističkih snaga koje ne samo da žele poreći historijsku činjenicu njihovog postojanja, već bi i pozdravili ponavljanje genocida.“

Osporavanje broja i identiteta žrtava

Trenutno je u mezarju Memorijalnog centra neposredno uz bivšu bazu UN-a u Potočarima ukopano više od 6.600 identificiranih bošnjačkih žrtava genocida u Srebrenici. U blizini ulaza u mezarje, na polukružnom spomen zidu uklesana su imena ovih žrtava, kao i još više od 1.700 osoba čiji se posmrtni ostaci tek trebaju pronaći ili identificirati. U blizini nalazi se i kamen na kojem je broj žrtava 8.372 za koje je dosad utvrđeno da su nestali u genocidnoj operaciji iz jula 1995. godine. Uprkos činjenicama koje su utvrđene detaljnom istragom potkrijepljenom sa više od dvije decenije rada na DNK analizi, tipičnim strategijama negiranja genocida u Srebrenici osporava se broj žrtava za koje je poznato da su nestale u julu 1995. godine, okolnosti njihove smrti i njihov identitet.

Historijski revizionisti često tvrde da je ukupan broj žrtava ubijenih u Srebrenici drastično manji od sudski potvrđenog broja ubijenih8.372. Čelnici iz RS-a,poput Milorada Dodika, često navode proizvoljne cifre do 2.000 žrtava i koriste brojne teorije zavjere kako bi objasnili nesklad između njihovih kalkulacija i međunarodnog konsenzusa. Jedan od uobičajenih narativa navodi da su mnoga imena navedena na Zidu sjećanjau mezarju ustvari osobe koje su emigrirale iz Bosne i Hercegovine i žive su i zdrave, žive u Njemačkoj i drugdje u inostranstvu.

Drugi tvrde da mnoga tijela sahranjena u mezarju Memorijalnog centra zapravo pripadaju Srbima ubijenim od strane Bošnjaka u Srebrenici, koji su ukopani pod drugim imenima kao dio šire zavjere. Uosnovi neutemeljeni i protivnidostupnimforenzičkimdokazima, ovi se narativi uveliko šire, posebno u RS-u.U slučaju da negatori genocida priznaju da je broj muslimanskih žrtava koje se ubijene u Srebrenici bliži međunarodnom konsenzusu, oni često osporavaju okolnosti smrti žrtava i njihov identitet.

Ponavljajući tvrdnje iz prvog izvještaja RS-a o Srebrenici, oni tvrde da su mnogi Bošnjaci pokopani u mezarju Memorijalnog centra umrli od uzroka kao što je iscrpljenost i da je većina zapravo ubijena u borbama, kao vojnici ili teroristi, a ne nenaoružani civili. Drugi zajednički diskurs koji negira identitet žrtava i duboko je ugrađen u historijsku ideologiju srpskog nacionalizma, tvrdi da Bošnjaci ustvari nisu legitiman narod, pa prema definiciji ne mogu biti meta genocida.

“Asanacija” i uništavanje dokaza

U julu1995.,VRS je pokušala sakriti zločine sahranjujući tijela žrtava Srebrenice u niz primarnih masovnih grobnica u blizini mjesta pogubljenja. Javno otkriće ovih masovnih grobnica, međutim, potaknulo je još složeniju i sofisticiraniju operaciju prikrivanja između avgusta i novembra 1995. godine. Tokom tog perioda,VRS je ekshumirala tijela iz većine primarnih grobnica, i to u jako organizovanoj i sistematskoj operaciji, i prevezla ih na mjesta sekundarnih grobnica.

U nekim slučajevima, VRS je ekshumirala tijela pokopana u tim sekundarnim grobnicama, transportirala ih i treći put ih pokopala u tercijarne masovne grobnice. Operacija ponovnog ukopavanja okarakterizirana je kao asanacija, izraz koji označava sanitarne ili higijenske mjere. Sistemski proces pljačke masovnih grobnica i naknadno premještanje posmrtnih ostataka u sekundarne i tercijarne lokacije u pokušaju zataškavanja masovnog ubojstva fenomen je koji izvan konteksta bosanskog genocida nije viđen nigdje drugdje u svijetu.

Otkrivanje dokaza

U augustu 1995. američka državna tajnica Madeline Albright obznanila je međunarodnoj zajednici prve dokaze o zločinima u Srebrenici. Na zatvorenom zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a,Albright je predstavila fotografijesnimljene iz zraka američkim vojnim špijunskim avionima na kojima se vide nedavno iskopane masovne grobnice u Novoj Kasabi. Ubrzo nakon toga, David Rhode, američki novinar, posjetio je lokaciju identificiranu na fotografijama i naišao na ljudsku nogu koja je virila iz zemlje, kao i razne lične stvari koje su pripadale žrtvama. U svjetlu ovih otkrića, uslijedila je detaljna istraga koja je otkrila istinu o zločinima koji su počinjeni u i okoSrebreniceu julu 1995. godine, kako bi se počinioci priveli pravdi.