Politika / Svijet

Piše: Neven Anđelić (London, Velika Britanija)

Glas za Brexit koštao je posla dva britanska premijera u tri godine, brojne ministre njihove kabinete, pomoćnike ministara prosperitetne budućnosti, duboko podijelio zemlju, parlament i političke partije. Kada su konsekvence jednog referenduma tako radikalne pitanje je da li su podjele postojale i prije samo su bile prikrivene te šta je u njihovoj osnovi. Rezultati referenduma su otkrili da je u višenacionalnoj i devoluiranoj zemlji presudio glas Engleza koji brojčano, ali i na druge načine, dominiraju Britanijom. Veliki gradovi, vodeći univerzitetski centri, svi su oni glasali za EU ali ruralna Engleska je presudila. Od pet gradova s najbrojnijom populacijom u Engleskoj samo je u Birminghamu mala većina (50.4%) glasala za Brexit. Škotska je premocno iskazala volju za ostanak u EU, kao i Sjeverna Irska. Velšani su glasali za Brexit dok je najveći grad Cardiff bio za EU. Sablon izgleda jasan.

OBEĆANJA O BUDUĆNOSTI

Engleski nacionalizam se iskazao na ovom referendum kao i glas protiv elite za koju je percepcija da se nalazi u velikim gradovima. Organizacija britanske države dala je veliku samoupravu Škotskoj te nešto manju Sjevernoj Irskoj i Walesu dok Engleska, mimo stadiona na Wembleyu, ne postoji. Umjesto Engleske, upravno-pravno prostire se samo 50 administrativnih grofovija ili vojvodstava, shodno prijevodu engleskog termina county. London je istinski multikuturni grad gdje u dvije od 38 opština bijeli Englezi ne šine većinu. Internacionalizam najbogatijeg grada, multikuturalnost, višejezičnost, multirasnost i multireligioznost su odlike glavnog grada kojeg su, tako, Englezi izgubili. Ne postoji engleska kulturna prijestolnica. Ne postoji engleski politički centar. Sve je ili britansko ili mutlinacionalno, uključujući i velike kompanije. Izborni sistem tradicionalno kreira de facto dvopartijski sistem te nezadovoljni građani nemaju mogućnost iskazati revolt. Prvu takvu priliku dao im je referendum za Brexit. Rezultat, zna se.

Neočekivani trijumf pokazao je i nespremnost dijela političke elite koja se opredijelila za ovu opciju. Jednostavno tek su naknadno shvatili teskoće razdruživanja. Velika Britanija nikada nije bila nacionalna država. Ona je direktno prešla iz imperije u članicu Evropske zajednice 1973. godine i sada, pored izlaska iz EU što je bez presedana, Britanci su suočeni sa formiranjem nacionalne države u multinacionalnoj zajednici. Političari ne nude rješenje niti za jednu transformaciju.

Obećanja o budućnosti nakon Brexita podsjećaju na nacionalističke promocije " BiH poput Švicarske" iz ranih devedesetih godina. Većina političke i ekonomske elite je podržala opstanak u EU dok je manji dio pružio podršku populistima i na osnovu demokratskog legitimiteta nastoji provesti odluku referenduma. Tu se predočavaju problemi kompetentnosti te uvažavanja opozicije. Theresa May je borbeno nastupila najavivši provedbu Brexita do kraja marta 2019. godine uskraćujući bitnu ulogu parlamentu tokom procesa razdruživanja. Nesloga u političkim partijama, zbunjenost i prilično konfuzna konstitucionalna matrica pružili su joj priliku da krene u skoro pa autoritarni put izlaska iz EU.

Razvijene liberalne demokratije, međutim, imaju izgrađen sistem provjere i balansa vlasti pa kada političari ne ispune svoju ulogu, individua, građanka, pokrene postupak pred sudom i pobijedi vladu. Gina Miller je nakon odluke suda da vlada mora uključiti parlament u proces odlučivanja o Brexitu postala meta nacionalista kao i sudije Vrhovnog suda koje su dva dnevna lista proglasili “neprijateljima naroda” uz objavljene fotografije i imena na naslovnim stranama. Dok institucije sistema još uvijek funcionišu, atmosfera u društvu postala je netolerirajuća za drugačije, za manjine, često nedemokratska. Ova sudska odluka pokazala se presudnom u sprečavanju i odgodi Brexita pošto vlada Therese May nije uspjela dobiti podršku većine u parlamentu. Dvije godine nakon obećanja da će izvesti Britaniju iz EU, Theresa May podnosi ostavku dok je novog premijera izabralo 0.13 % stanovnika. Naime samo članovi Konzervativne partije su glasali. Dvije trećine odnosno nešto manje od 100 hiljada izabralo je Johnsona te je tako bivši novinar koji je dva puta izgubio posao zbog objavljenih neistina postao premijer s obećanjem da će Velika Britanija izaći iz EU do 31. oktobra s dogovorom ili bez.

Njegova vlada sastavljena je od radikalnih konzervativaca za Brexit, engleskih nacionalista, konvertita koji su prethodno bili pro-evropski ministri u vladi te karijerista koji bi učinili bilo šta za participaciju u vlasti. Vlada Therese May je prethodno pokušala sve legalne puteve da s odobrenjem parlamenta izvede Britaniju iz EU. Johnsonov plan je bio da, gotovo pa pokeraškim blefom, pokuša ispregovarati nešto bolje s Evropskom komisijom pa kada se pokazalo da takvi blefovi možda rade u privatnim školama i u povlaštenim krugovima klasne Engleske ali ne i u Bruxellesu, premijer je odlučio da suspenduje parlament.

ZEMLJA EVOLUCIJE

Ovdje se pojavljuje jedan od velikih nedostataka britanske demokratske tradicije te sistema nepisanog ustava. Naime, do sada se pokazalo da je potez suspenzije parlamenta legalan, konstitutivan. Škotski sudija odlučio je tako po prigovoru nekih političara pred njegovim sudom iako sudski procesi pred ostalim sudovima nisu okončani. Najvažniji je imao preliminarno saslušanje dan pred izlazak ovog magazina. U praksi, ukoliko sudovi odbiju da se umiješaju u politički proces, to će značiti da Johnsonova vlada koristi tradicionalnu praksu prekida rada parlamenta od nekoliko dana da bi spriječila odlučivanje legitimnih narodnih predstavnika o odluci i politici vlade. Tradicionalno vlade na početku svojeg mandata dobiju takav kratki period ali po Jonsonovom planu sada bi suspenzija bila znatno duža te bi parlamentarcima preostalo samo nekoliko dana pred kraj oktobra da pokušaju spriječiti izlazak iz Evropske Unije bez dogovora. Napuštanje unije je planirano za posljednji dan oktobra, dakle na Noć vještica (Halloween).

Cijeli proces protiče u tumačenjima i kontratumačenjima ispravnosti političkih odluka. Dok su Brexitovci jedinstveni u želji da napuste uniju sada predvođeni premijerom kojemu nije strano služiti se svim sredstvima uključujući i ona koja će voditi ka sudskim postupcima, oponenti su razjedinjeni. Vođa opozicije, Jeremy Corbyn je naprosto neprihvatljiv znatnom dijelu pro-evropskih konzervativaca bez kojih je smjena vlade nemoguća. Njegova ideološka matrica se poklapa sa lijevim partijama od prije četvrt stoljeća, sumnjičavost ako ne i otvoreno protivljenje NATO članstvu, naglašeni anti-semitizam u laburističkim redovima te prisustvo nekim ceremonijama na kojima su bili prisutni ili se odavala počast teroristima podrivaju potencijal Corbyna da ujedini opoziciju Brexitu. Štaviše, njegove izjave navode na zaključak da je i on sam vrlo skeptičan prema evropskim integracijama.

Dvije vodeće partije u faktički dvopartijskom sistemu su tako potpuno podijeljene unutar samih partijskih struktura i članstva. Pitanja mogućih rješenja stoga zavise iz kojeg kampa – pro ili anti evropskog – će biti dovoljno prebjega da podrže ili se suprotstave vladinoj politici. Međutim dodatno pitanje je partijska lojalnost. Tako komplikovana situacija jednostavno ostavlja previše prostora za špekulacije iako, trenutno izgleda, vlada je u snažnijoj poziciji pošto su naumili da izađu iz Evropske Unije po svaku cijenu. Protekle nedjelje započeta je najskuplja i najveća kampanja finansirana iz budžeta pod naslovom “Spremi se za Brexit” (Get Ready for Brexit). Navodi se da vlada planira potrošiti 100 miliona funti u dva mjeseca dok je prethodna vlada potrošila tokom znatno dužeg perioda svega stotinjak hiljada za propagandne svrhe.

Međutim postoje još uvijek mogućnosti da se Johnson spriječi. Hitna debata je parlamentarna procedura u kojoj zastupnici nakon diskusije o predloženoj prilično neutralnoj odluci dodaju amandmane radikalnog sadržaja koji tada postaju obavezujući ukoliko ih i Dom lordova usvoji. Time bi se naložilo vladi da još jednom odloži Brexit. Jedan od ključnih ministara, Michael Gove, odbio je, međutim, potvrditi da će vlada poštovati svaku odluku parlamenta. Procedura također uključuje Dom lordova gdje je moguća taktika odugovlačenja, takozvani “filibustering”, tokom koje govornici rastežu diskusiju da se izgubi vrijeme neophodno za usvajanje odluke. Konačno, kraljica treba da formalno odobri takvu odluku prije 9. septembra.

Druga situacija u kojoj parlament ima važnu ulogu je glasanje o povjerenju vladi. Za takvo što opozicija treba biti ujedinjena i povrh toga jedan do dva člana vladajuće partije trebaju glasati s opozicijom. Nekadašnji ministar finansija, Ken Clarke, je već najavio da je spreman glasati protiv nerazumne odluke svoje vlade ali problem je ponovno Jeremy Corbyn kojeg su mnogi laburisti napustili a za konzervativce on predstavlja pravu anatemu. U slučaju uskraćivanja podrške vladi, privremeni premijer bi formirao vladu i mnogi oponenti Johnsona jednako su skeptični prema Corbynu.

Osim zakonodavne vlasti, sudski aspekt vlasti također može promijeniti ili utjecati na dalji razvoj. Već pomenuta Gina Miller ojačana je ovaj puta s bivšim premijerom Johnom Majorom i uložila je prigovor sudu. Pitanje je vremena i sudske volje kao i vladinog postivanja odluka. Johnson, po nekim sugestijama iz, što se kaže, “krugova bliskih vladi” je spreman ignorisati parlamentarne i sudske procese, izvesti Veliku Britaniju iz Evropske Unije te naknadno biti smijenjen. Politika svršenog čina bi trijumfovala, a on ušao u istoriju.

Postoj i mogućnost apelacije kraljici od grupe parlamentaraca pozivajući je da zaustavi proces suspenzije parlamenta ali to bi uvuklo kraljicu u političke porcese što ona i moderna tradicija nastoje izbjeći. Ona niti ne glasa na izborima da bi se potvrdila njena navodna politička neutralnost.

U opticaju su još i mogućnosti neprekidnog zasjedanja buntovnika na nekoj alternativnoj lokaciji u blizini parlamenta ili odbijanje izlaska iz zgrade parlamenta čekajući policiju da ih izvede. Iako bi ove forme protesta privukle medijsku pažnju one ne bi ništa promijenile u procesu izlaska iz Evropske Unije.

Posljednja mogućnost je masovni protesti i revolucionarna promjena vlasti. U Velikoj Britaniji ovo je najmanje izvjesna opcija. To je zemlja evolucije a ne revolucije. Još je Edmund Burke u “Refleksijama o revoluciji u Francuskoj” kritikovao takve metode koncem 18. stoljeća. Malo se u praksi primijenilo u Velikoj Britaniji od tada.