Kolumne

Premijer bh. entiteta Republika Srpska Radovan Višković i premijerka Republike Srbije Ana Brnabić položili su 17. maja u Foči kamen temeljac za izgradnju hidroelektrane „Buk Bijela“ na rijeci Drini, iako nadležne institucije Bosne i Hercegovine još nisu dale svoj stav o tome. Ovaj potez manjeg bh. entiteta i Srbije okarakteriziran je kao krađa imovine države Bosne i Hercegovine. No, nije to jedini ovakav slučaj. Svjedočimo dugogodišnjem „ulaganju“ naših susjeda i komšija u profitabilne kompanije, u izgradnju škola, hidroelektrana, aerodroma, autoputa, mostova, entitetskih institucija... Da li se i šta iza svega krije? je li se radilo  o pripremi za, kako to Milorad Dodik kaže, mirni razlaz?! Ili, kako se to stručno kaže,o „ usisavanju“ dijelova BiH? Je li Dodik zato dobija odlikovanje od predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića. Vrijeme pokazuje pravo lice njihovog djelovanja.

Piše: Prof.dr. Senadin Lavić (magazin Start BiH)

Već od 19. stoljeća postoji jasno naznačen „nacrt“ stvaranja velike srpske države. Ona se odvija putem otvorenih militarnih aktivnosti srbijanske vojske na terenu, sa jedne strane, i putem „kulturne srbizacije“ drugih narodnih grupa u planiranom prostoru srpske države, sa druge strane istog procesa. Vasilije Đ. Krestić, govoreći o jedinstvu srpskog naroda, ističe: „Duhovno jedinstvo danas je jedno od najznačajnijih pitanja srpskog naroda. Da ne bi bilo zabune, ističem da pod duhovnim jedinstvom podrazumevam svest o istoj nacionalnoj, verskoj, kulturnoj i civilizacijskoj pripadnosti, svest o istim težnjama, ciljevima i interesima, bez obzira na geografske prostore na kojima Srbi žive i ideološku i partijsko-političku pripadnost.“ Duhovno jedinstvo srpskog naroda polazi od pravoslavalja i crkve koja je postala graničnik i međa srpske „države“. Iz pravoslavlja se razvija nacionalna ideja o stvaranju srpske države. Krestić smatra da sve razlike među Srbima koje su se u zadnjim decenijama pojavile valja što prije prevazići i anulirati kako bi se dostiglo željeno jedinstvo srpskog naroda. Od početaka 20. stoljeća srbijanska nacionalna propaganda radi na projektu homogenizacije i ujednačavanja srpstva na širem prostoru od onoga koji predstavlja teritorija Srbije.

Na okruglom stolu u NIN-u, aprila 1993. godine, V. Đ. Krestić je preko pitanja – „šta je to srpski nacionalni interes“ – upozorio na problem srpske duhovne integracije, zapravo srpske kulturne integriranosti. Ali, njegovo interesovanje nije bilo novo, jer je već Stojan Novaković, u dubrovačkom Srđu, 1908. godine objavio znakovit programski tekst pod naslovom „Ujedinjujmo se kulturom“. Tako je pitanje kulturnog objedinjavanja srpskog naroda postalo strateško pitanje srpstva. Kulturno jedinstvo se odvija preko jezika, književnosti, zajedničke (konstruirane) povijesti, školstva i jedinstvenog obrazovnog sistema. Prave se škole, šalju se učitelji širom teritorije slavenskog regiona, podižu se vrtići i  obdaništa, domovi za studente, uvode se ujednačeni školski programi u sistem obrazovanja, na svakom koraku društvenog života se naglašava i razvija svijesti o jedinstvenom srpskom narodu što nije povijesno tačno, ali… Tako se provodi srbiziranje Vlaha, Bošnjaka, Cincara, Karavlaha, Crnogoraca, Makedonaca, Hrvata, Bugara i drugih koji su se našli u djelokrugu velikosrpskog projekta.

Velikosrpska politika smatra da preko duhovne (kulturne) integracije srpstva slijedi političko jedinstvo Srba i integracija „srpskih zemalja“ u „Veliku Srbiju“. Na ovome projektu otvoreno radi srbijanska država od druge polovine 19. stoljeća pa do ratova 1990-ih godina protiv Hrvatske, Bosne i Kosova. Granice „Velike Srbije“ su krvave i nastaju na masovnim grobnicama srpskih žrtava. Od Miloševića do Vučića srbijanski politički režimi nemaju druge političke ideje. Vasilije Đ. Krestić je vrlo dramatično upozoravao svekoliko srpstvo – ako Srbi ne prihvate da su duhovno jedinstven narod, onda sebi moraju priznati da nisu jedna nacija!

Srbija već 25 godina razvija sa bosanskohercegovačkim entitetom „rs“ ekonomsku saradnju: izgradnja mostova na Drini, pravi na teritoriji BiH desetine objekata ili kupuje preduzeća koja su profitabilna (telekom, banke, osiguravajuća društva, televizijski operateri, gradnja aerodroma u Trebinju na državnoj bosanskoj zemlji, hidrocentrala „Buk Bijela“ na Drini…), zajedničke sjednice Vlade entiteta „rs“ i Srbije, specijalni odnosi, a nisu uspostavljeni ni normalni državni odnosi. Ekonomska pozadina i političko saradnja između političkih partija entiteta „rs“ i političkih partija iz Srbije dovode do toga da Srbija određuje ko će u entitetu biti „glavni baja“. Tako zamišljeno, duhovno, kulturno, ekonomsko jedinstvo srpskog naroda treba da doprinese objedinjavanju i ujednačavanju srpstva kako bi se povijesno nastale razlike i razmimoilaženja prilično smanjile i potpuno iskorijenile, te kako bi jednog dana pred našim očima bila objedinjena velika srpska država koja bi u sebe „usisala“ dijelove Bosne, Crne Gore, Kosova.

Ova ideja o „uokvirivanju“ ili „uramljivanju“ (stavljanju u ram velike Srbije), polazeći od duhovnog jedinstva srpstva do totalne srbizacije bosanskog državnog prostora, nije prihvatljiva državama koje graniče sa Srbijom i sasvim je sigurno da vodi u nove ljudske katastrofe. Miloševićeva Srbija je napravila entitet „rs“ na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Današnja Vučićeva Srbija nastavlja „srbiziranje“ tog dijela Bosne, pokušavajući ulagati što veće sume novca, izgradnjom škola, hidroelektrana, aerodroma, autoputa, mostova, entitetskih institucija, itd. Po osvajačkom projektu niko ne bi trebao reagirati na ovaj pothvat i vremenom bi entitet „rs“ postao dio Srbije.

Resurs za osvajanje

Uramljivanje dijelova teritorije Bosne koje je okupirao Miloševićev režim tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, u procesu pregovaranja o miru ubačene u Ustav države kao entitet, potpuno je ovisno od finansijskog podupiranja entitetskih struktura od strane Srbije. Ministarstvo finansija Srbije u periodu od 2017. do 2021. godine ubacilo je preko 55 miliona BAM u entitet „rs“. Srbija finansira poslove u 52 lokalne zajednice u entitetu „rs“, ulaže milione u Banjaluku, Foču, Zvornik, Trebinje, Srbac, Pale, Osmake, Bosansku Dubicu, Mrkonjić-Grad (Varcar-Vakuf), Bijeljnu, Bosansku Gradišku, Bratunac ili, ulaže manje od jednog miliona BAM, u općine Bileća, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Čajniče, Čelinac, Derventa, Doboj, Gacko, Han-Pijesak, Istočni Stari Grad, Jezero, Kalinovik, Kneževo, Bosanska Kostajnica, Krupa na Uni, Laktaši, Lopare, Ljubinje, Milići, Modriča, Bosanski Novi, Novo Goražde, Oštra Luka, Petrovo, Pelagićevo, Prijedor, Prnjavor, Ribnik, Rogatica, Sokolac, Srebrenica, Šekovići, Šipovo, Teslić, Trnovo i Vukosavlje. Gotovo sve u entitetu „rs“ finansira Srbija i tako održava bilo kakvo funkcioniranje općina, gradova i institucija entiteta.

Srbija danas koristi HE Zvornik, Bajina Bašta i Višegrad kao svoje vlasništvo na međudržavnoj rijeci Drini i ne plaća procent / naknadu državi Bosni i Hercegovini, što se može razumjeti, 25 godina poslije ratnih osvajanja, novim vidom ekonomske agresije na bosansku državu.

Sa druge strane, Hrvatska, također, finansira one projekte u Bosni i Hercegovine koje je sama inicirala 1990-ih u sklopu ideje da se na tlu Republike Bosne i Hercegovine napravi „hrvatska teritorija“ ili, današnjim rječnikom rečeno, „treći entitet“. Tuđmanov cilj 1993. godine, u dolini Neretve bile su hidrocentrale Jablanica, Grabovica, Salakovac, dok je HE Mostar poslije ratnih sukoba „data“ / „predata“ EP „HZHB“ po nekom zakulisnom dogovoru. Ali, u tom pokušaju zauzimanja doline Neretve nije uspjelo, propalo je vojno zaposjedanje teritorije i objekata. Danas Hrvatska eksploatira Buško jezero na teritoriju Bosne i Hercegovine kod Livna i Duvna. Od toga građani Bosne i Hercegovine nemaju nikakve koristi. Isto tako, Hrvatska finansira Sveučilište u Mostaru i druge institucije iz vlastitog državnog proračuna – u drugoj državi. Tuđman je 1990-ih raspolagao bosanskim Hrvatima kao sa svojim privatnim vlasništvom, pa je teritorije u Bosni „poklanjao“ Miloševiću na tajnim dogovorima – slučaj bosanske Posavine koju je Tuđman doživljavao kao „hrvatsku figuru“ za pregovaranje oko podjele bosanskog državnog prostora.

Bosna je srpskom i hrvatskom hegemonizmu služila kao resurs tokom cijelog 20. stoljeća, a naročito za zaposjedanje privrednih i korisnih objekata kao jedan od glavnih ciljeva agresije 1992-1995, to jeste: kao prostor iz kojeg su mogli izvlačiti šume, rude, električnu energiju, pitku vodu i, posebno, nadarene ljude koji su u Beogradu i Zagrebu davali veliki doprinos u svim oblastima društvenog života.

Insistirajući na jedinstvu srpstva, Vasilije Đ. Krestić je prilično rezignirano ustvrdio: „Za nacionalni interes odlučujuće je ono što mi, nažalost, nemamo: duhovna integracija. Mi smo duhovno dezintegrisana nacija. Dezintegracija je u našoj sredini evidentna i rezultat je istorijskog toka ne samo u bližoj, nego i u daljoj prošlosti. Imali smo više činilaca koji su uticali na rađanje partikularnih, pokrajinskih svesti, nego na rađanje jedinstvenih srpskih nacionalnih interesa. Duhovnom jedinstvu ovaj narod mora da posveti mnogo veću pažnju (jer se to jedinstvo ne postiže preko noći), uhodanim i razrađenim metodima, istrajnim radom prosvete, kulture, crkve i drugih činilaca.“ Naglabanja o „duhovnom jedinstvu“, u realnosti balkanskih hegemonija i totalitarnih tendencija, pokazuju se ipak kao pljačke, otimačine, zločini, progoni ljudi, odnosno kao najprimitivniji projekti iskorjenjivanja Bošnjaka, Albanaca i Hrvata sa planiranih teritorija „Velike Srbije“. Insistiranje na duhovnom jedinstvu pokazuje se kao povijesno jednoumlje totalitarne svijesti koja je izgubljena u mitovima etničko-religijskih grupa.

Vježba bosanske i američke vojske na Manjači potpuno je potkopala planirani tok događanja i planiranja velikosrbijanske politike na teritoriji Bosne i Hercegovine bez obzira što je postavljanje kamena-temeljca za HE „Buk Bijela“ tempirano pred veliku vojnu vježbu.