Kolumne

Piše: Đuro Kozar(magazin Start BiH)

Sudski postupci protiv osumnjičenih za ratne zločine u ratovima vođenim 90-ih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, i pored dosta osuđujućih presuda, idu sporim tempom. Vrijeme čini svoje pa jedan broj počinitelja zločina umire ili pobolijeva, a na isti način se smanjuje i broj svjedoka, a žrtvama koje su preživjele rat život se postepeno gasi u miru. Iz Misije OSCE-a u BiH saopćili su da je tokom 2020. došlo do značajnog pada u broju okončanih postupaka u predmetima ratnih zločina te do smanjenja broja novih optužnica. Na kraju prošle godine bh. sudstvo imalo je 571  neriješeni predmet ratnih zločina sa 4.498 osumnjičenih. Istrage i suđenja bi morali ići brže, inače se neće imati kome suditi.

Predmet Štrpci

Da je smrt brža od presude svjedoči podatak da je 35 optuženih za ratne zločine u BiH, Srbiji i Hrvatskoj preminulo prije ili tokom sudskog postupka, a samo u Bosni i Hercegovini u proteklih šest godina umrlo ih je 26 i oni su istinu o svom sudjelovanju u ratu odnijeli u grob. Tako će na suđenju skupini vojnika Vojske Republike Srpske u Višem sudu u Beogradu za otmicu i ubistva putnika iz voza u Štrpcima (BiH) tokom rata 1993. godine na optuženičkoj klupi sjediti jedan optuženik manje. Naime, optuženi Ljubiša Vasiljević umro je početkom jula, a on je jedan od vojnika koji je u spomenutom mjestu, na pruzi Beograd - Bar zaustavio voz nakon čega su ušli u vagone i počeli provjeravati dokumente putnika, a potom su 20 osoba izveli iz voza. Svi su to bili nesrbi, i to 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedna osoba koja do danas nije identificirana. Vojnici, pod zapovjedništvom Milana Lukića,  otete su ukrcali na vojni kamion i prevezli do osnovne škole u obližnjem selu Prelovu. Tamo su zarobljenici pretučeni nakon čega su im oduzeti novac i druge vrijednosti. Obučene samo u donje rublje, sa rukama vezanim na leđima, žrtve su potom prevezene do spaljene kuće u selu Mušići, gdje su pogubljene u skupinama od po dvije ili tri osobe. 

Osim Vasiljevića, umro je i Vuk Ratković koji je, također, optužen za zločin u Štrpcima, ali mu se nije sudilo u Beogradu nego u Sarajevu. Protiv Ratkovića je u Sudu BiH postupak obustavljen u aprilu ove godine zbog njegove smrti. Optužnica za zločin u Štrpcima podignuta je u BiH protiv desetorice 2015., a suđenje je počelo iste godine, dok je u Srbiji optužnica podignuta 2018., a početak suđenja je bio 2019. Oba slučaja su sporo napredovala do 2020. godine, kada ih je dodatno usporila pandemija koronavirusa. Kada su Ratković i Vasiljević preminuli, presude u njihovim predmetima su još bile daleko. U Sudu BiH u toku je suđenje devetorici optuženih za ovaj zločin, među kojima su zapovjednik Višegradske brigade VRS-a Luka Dragičević i komandir interventne jedinice u toj brigadi Boban Inđić, a u Beogradu se sudi četvorici optuženih.

I dok u dvije države traje suđenje za zločin u Štrpcima neke zapovjednike i izvršitelje već je stigla kazna. Haški tribunal je, zbog zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima u istočnoj Bosni, pa i za Štrpce, izrekao kaznu doživotnog zatvora Milanu Lukiću i on se nalazi u zatvoru u Estoniji. U Beogadu su ranije osuđeni Nebojša Ranisavljević, na 15 godina zatvora, i Mićo Jovičić, na pet godina zatvora. 

Zločini u Prijedoru

Osim Ratkovića, od početka 2020. preminulo je još pet osoba koje su bile optužene za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Jedan od njih bio je i Marinko Praštalo, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske, optužen za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu protiv bosanskog i hrvatskog stanovništva u Prijedoru tokom jula 1992. godine. Prema optužnici, on je sa pomagačima zarobio 110 bošnjačkih civila u selu Miska Glava, u blizini Prijedora, od kojih je oko 80 njih potom strijeljano. Optužnica je u ovom predmetu potvrđena 2017.,  ali je slučaj zatvoren u oktobru 2020. zbog njegove smrti. Pripadnik Hrvatskog vijeća obrane Marinko Šunjić optužen je za nezakonita zatočenja u konclogorima, kao i progon i teška zlostavljanja Bošnjaka u Mostaru tokom 1992. i 1993.  Također je bio optužen da je sa više osoba silovao jednu zatvorenicu. Optužnica protiv njega potvrđena je 2018. godine, a postupak je zbog smrti obustavljen u maju 2020.  

Dvojica optuženih preminula su čak i prije početka suđenja u Sudu BiH. Mehmed Sadiković, koji je bio upravnik logora na stadionu Nogometnog kluba „Iskra“ u Bugojnu, bio je optužen za zatvaranje pripadnika HVO-a u nehumanim uvjetima, njihovo odvođenje na prinudne radove na prvim borbenim linijama i minskim poljima u periodu od jula do septembra 1993. Optužnica protiv njega potvrđena je 2015., suđenje nije počelo zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja, a postupak je obustavljen nakon njegove smrti u maju 2020. Ni postupak protiv Milorada Krunića, bivšeg rezervnog policajca koji je bio optužen za ratne zločine počinjene 1992. u Sanskom Mostu, nikada nije dospio na sud, jer je on bio u Srbiji, gdje je i umro u januaru 2021.

U avgustu ove godine u Osijeku je umro bivši pripadnik HVO-a Pero Vincentić, zvani Pero Konj, ubrzo nakon što je optužen za ratne zločine u oraškoj općini.  Imao  je državljanstvo Hrvatske i BiH, uhapšen je u julu na istoku Hrvatske jer je bio osumnjičen za zlostavljanje civila u Orašju na početku rata u BiH. Prethodno ga je Tužiteljstvo BiH optužilo za silovanje, seksualno zlostavljanje i druge ratne zločine nad Srbima na području Orašja tokom 1992. i 1993. godine.

Nisu dočekali presudu

Preminuo je i Milan Bogdanović, koji je prvostepenom presudom iz marta 2019. oslobođen optužbe da je, kao nekadašnji komandir 6. čete Posebnih jedinica policije (PJP) Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik, kriv za zarobljavanja Bošnjaka nakon pada Srebrenice u julu 1995. i njihovo odvođenje na razne lokacije, te omogućavanje drugima da ih zlostavljaju i ubijaju. Tužiteljstvo se žalilo na oslobađjuću presudu, ali optuženog više nije bilo. Prvostupanjskom  presudom je nakon optužbi za zločine počinjene u Višegradu oslobođen i Jovan Popović, ali je preminuo prije donošenja pravosnažne odluke, dok je u februaru 2019. obustavljen postupak protiv Izeta Arifovića, koji je prvostupanjskom presudom osuđen na 10 godina zatvora zbog zločina počinjenih na području Srebrenice i Bratunca, pa nije bilo žalbenog postupka. Također, zbog smrti su obustavljeni postupci protiv Mirka Raguža i Ivice Markovića, koji su bili zajedno optuženi za zločine počinjene u Stocu. Preminuli su i Cvjetko Popadić i Radivoje Đorđić, koji su optuženi za zločine u zvorničkom selu Lokanj. Tokom trajanja ili prije početka suđenja preminuli su Vinko Kondić i Mićo Praštalo, koji su bili optuženi za zločine u Ključu; Dragomir Tintor i Zdravko Antonić za zločine počinjene u Prijedoru; Gvozden Lukić, koji se teretio za zločine u Vlasenici i Milićima; Nedžad Ćorić, optužen za zločine u Mostaru; kao i Ostoja Balaban, kojem se sudilo za zločine počinjene u Bosanskom Novom.

Popisu preminulih optuženika treba dodati i Vladu Stjepanovića, kojem se sudilo za zločine na području Bijeljine; Dragana Lubardu, za zločine u Rogatici; Fahrudina Hadžiosmanagića Tadžića, koji se teretio za zločine počinjene u Bosanskoj Krupi; Aleksandra Petrovića, protiv kojeg se vodio postupak zbog zločina na području Kotor-Varoši; Fahrudina Alića, za zločine u Sarajevu, te Novaka Mitrovića, koji je bio optužen za zločine izvršene u Zavidovićima. U udruženjima žrtava kažu da im je jasno da se ne može utjecati na biološki sat i da obitelji žrtava neće doživjeti bilo kakvu satisfakciju jer su istražni organi ranije trebali početi raditi na predmetima ratnih zločina, te da je i tu „politika upetljala prste“.

Zlatko Prkić, iz Hrvatske udruge logoraša, Vareš kaže: „Dokle god se Tužiteljstvo ne riješi pitanja 'šta će politika reći', neće biti ni pravde ni, narodski rečeno, 'pravdice', iz prostog razloga što je od ratnih događaja prošlo više od 20 godina. Pravdu treba tražiti, ali to nije urađeno u onom vremenu kada je zločinac trebao odgovarati za svoj zločin i tako mnogi neće dočekati da budu osuđeni za ratne zločine.“ Predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“ Bakira Hasečić smatra da bi se optuženi sa narušenim zdravstvenim stanjem trebali smjestiti u jednu ustanovu gdje bi nepristrasni vještaci mogli procijeniti njihovu sposobnost, bez manipulacije medicinskom dokumentacijom, ali da su oštećeni i žrtve nemoćni da bilo šta urade i dodaje: „Mislim da se za neke slučajeve čeka da se dobije na vremenu kako bi ostali nekažnjeni. Očito je da se čeka da umru žrtve, svjedoci i ratni zločinci.“

Da su istrage koje vode u tužiteljstvima brže i učinkovitije onda bi i podizanje optužnica i suđenje išlo brže i za neke ratne zločince sankcija bi stigla prije smrti, ali naš pravosudni sistem pati od sporosti i veliki je broj neriješenih krivičnih predmeta koji se vuku iz godine u godinu. Podsjetit ću da, sukladno  s izmjenama zakona koje su izvršene 2002. i 2003. godine, prema važećem Krivičnom zakonu BiH  i Zakonu o krivičnom postupku BiH, u pravnom sistemu u Bosni i Hercegovini  istragu, umjesto ranijeg istražnog sudije, sada provodi tužitelj. To znači da je proces krivične istrage u nadležnosti tužitelja, koji u suradnji sa policijskim agencijama prikuplja dokaze i svjedoke o počinjenom krivičnom djelu i vrši druge radnje iz svoje nadležnosti. Budući da je teret dokazivanja na tužiteljima pitanje je da li su oni i koliko stručno osposobljeni za svoju ulogu? Ima stručnih tužitelja, ali ima i nestručnih koji objektivno nisu u stanju da se bore sa složenim krivičnim predmetima. Ima, naravno, i tužitelja koji podliježu političkim utjecajima pa istragu vode tek reda radi, pune dosjea, a zapravo nikad svoj posao ne završe dokraja. Pored toga, ima nemara i neodgovornosti. 

Neodgovorni tužitelji

Prije nekoliko godina Disciplinska komisija Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH kaznila je državnu tužiteljicu Vesnu Ilić smanjenjem plaće za 20 posto za tri mjeseca zbog sporog rada na dvjema istragama ratnih zločina. Priznala je krivicu da je, za više od sedam i po godina, u dva predmeta ratnih zločina propustila da preduzme ijednu radnju u istrazi. Na jednoj istrazi radila je od decembra 2005. do marta 2014., a na drugoj od februara 2006. do decembra 2013.  i propustila da preduzme tužiteteljske radnje usmjerenu na okončanju, iako je na temelju svog višegodišnjeg iskustva mogla biti svjesna potrebe ažurnijeg postupanja i zbog specifičnosti predmeta ratnih zločina. I nije ona jedina koja je bila spora i neažurna.

Istrage se oduže i kad se ne poštuju rokovi, tj. određeno razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti. Rokovi čije propuštanje uzrokuje gubitak prava na naknadno poduzimanje određene radnje nazivaju se prekluzivnim rokovima. U slučaju procesuiranja ratnih zločina propuštanje rokova ima negativne posljedice i pravosudni kadrovi koji na vrijeme ne čine ono na šta ih obavezuje zakon ne bi trebalo da imaju mjesta u pravosuđu. Jeste da zvuči apsurdno, ali je tačno: sudijama i tužiteljima u BiH nije problem napredovati unatoč činjenici da su počinili različite prekršaje zbog kojih su sankcionirani suspenzijama ili novčanim kaznama, pokazala je analiza Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva. Prema analizi tog centra, najmanje 14 sudija i tužitelja je napredovalo ili je zadržalo rukovodeće pozicije u pravosuđu premda su kažnjeni za različite propuste u radu.

Sporni sporazumi 

I tako dolazimo do podizanja optužnice, tj. kako se do njih dolazi? Sukladno zakonu, tužitelj podiže optužnicu kada se u istrazi prikupi dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni odgovoran za počinjeno krivično djelo za koje se sumnjiči. Tužitelj optužnicu predaje nadležnom sudu na daljnje postupanje. Nakon što se optužnica dostavi, sud ima zakonski rok od osam dana da potvrdi optužnicu, odbije optužnicu ili je, u rijetkim slučajevima, vrati radi određenih dopuna. Nažalost, neke optužnice se odbiju ili vrate na doradu što znači da pojedini tužitelji nisu po profesionalnim standardima obavili svoj posao i da u takvim slučajevima do početka suđenja ne može doći.

Po nalogu tužitelja, dokaze o ratnim zločinima u BiH prikupljaju Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), Granična policija, Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA), Uprava za indirektno oporezivanje BiH, policijske agencije, finansijska policija i porezne uprave u entitetima. Veliki je, dakle, broj sudionika u procesu istrage, ali što zbog nedostatka kadrova, što zbog njihove nedovoljne stručnosti optužnice ne budu potpune i ponekad je bolje i ne podizati ih, dok se ne kompletiraju nego da se podignu pa od sudije za prethodno saslušanje odbiju ili vraćaju na dopune i korekcije. U svakom slučaju, tužitelji bi morali biti stručni, ali i hrabri jer, kako jednom reče pokojni branitelj Fahrija Karkin, „tužitelji su advokati države u istraživanju i sudskom procesuiranju onih koji krše zakone te države“. Međutim, dio tužitelja nije na visini zadatka, pa se dešava da se za suđenje bolje pripreme advokati nego tužitelji što itekako utječe na ishod procesa.

Bitna je i uloga tužitelja kad okrivljeni dobrovoljno odluči da u potpunosti prizna krivicu za krivična djela kojim se tereti naredbom za provođenje istrage ili optužnim aktom. Uz suglasnost tužitelja i okrivljenog, napiše se sporazum o priznanju krivice uz navođenje vrste i visine dogovorene kazne. Sporazum o priznanju krivice može biti zaključen do potvrđivanja optužnice pred sudijom za prethodni postupak i nakon potvrđivanja optužnice pred predsjednikom sudskog vijeća, a potvrđuje ga sud. Zastupnici žrtava često su kritikovali ove sporazume smatrajući da se visina kazne dogovara, a ne na sudu presudom izriče, čime se, kako naglašavaju, gubi svrha kažnjavanja.

I, na kraju, pravosuđe u BiH već godinama slovi za jednu od najslabijih karika u ovoj zemlji opterećenoj korupcijom, premreženom različitim političkim utjecajima i nepotizmom. Zbog problematičnih imenovanja sudaca i tužitelja te zbog sumnje za nezakonito pogodovanje u sudskim postupcima potkraj prošle godine na ostavku je bio prisiljen i predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milan Tegeltija. 

Posebne istražne radnje

Posebne istražne radnje primjenjuju se kada tužitelj ocijeni da se do određenih dokaza ne može doći na drugi način ili da bi istražne radnje mogle biti povezane sa nesrazmjernim teškoćama. U javnosti se najčešće spominje prisluškivanje telefona i tajno praćenje osumnjičeog, ali zakon je precizniji. Tako u posebne istražne radnje spadaju: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, pristup kompjuterskim sistemima, nadzor i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, prikriveni istražitelj, itd. Posebne istražne radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na zahtjev tužitelja. Naredbe za posebne istražne radnje mogu se odrediti u trajanju od najduže 30 dana, a na posebno obrazložen zahtjev mogu se odrediti na dodatnih 30 dana. Posebne istražne radnje mogu ukupno trajati najduže šest mjeseci.

Umiranje generala VRS-a

Poslije podizanja optužnice ili na početku suđenja u Haškom tribunala, od posljedica teške bolesti, preminula su dvojica pomoćnika načelnika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Đorđe Đukić i Milan Gvero. Oni su pušteni iz pritvora Scheveningen, zatim liječeni na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, gdje su i umrli – Đukić 1996., a Gvero 2013. godine. Zanimljiv je slučaj bivšeg zapovjednika 1. krajiškog korpusa VRS-a generala Momira Talića. Protiv njega je haško tužiteljstvo podiglo optužnicu za ratne zločine, a uhapšen je u Beču na seminaru OSCE-a. Zbog narušenog zdravstvenog stanja pušten je da se brani sa slobode i preminuo je na VMA 2003. godine. Za razliku od Đukića, Gvere i Talića, njihov kolega Zdravko Tolimir je nakon suđenja dočekao presudu doživotnog zatvora za genocid nad Bošnjacima Srebrenice, ali je preminuo u pritvoru 2016. ne dočekavši premještanje u zatvor u neku od država gdje haški osuđenici izdržavaju kaznu. Tolimirov prvi suradnik u izvršenju genocida pukovnik Ljubiša Beara također je u Tribunalu osuđen na kaznu doživotnog zatvora, a umro je 2017. u jednom zatvoru u Njemačkoj.