Vijesti / Bosna i Hercegovina

Sarajevo, 07. januara 2016. godine

(r.s.)

Djeca u BiH se osjećaju napuštenim i nevidljivim, pa ih 12 posto iz jednog istraživanja razmišlja o samoubistvu, a 9 posto pokušava da se povrijedi ili ubije. U isto vrijeme Inspekcija u školama provjeravaju stručnu spremnost nastavnika i zakonitost rada direktora, a nastavnici imaju protokol za postupanje u slučaju nasilja, ali nemaju dovoljno vremena ili znanja da prepoznanu žrtve nasilja i nasilnike.

Prosvjetna inspekcija u kantonu Sarajevu u svim školama upisanim u registar kantonalnog Ministarstva obrazovanja provjerava stručnu zastupljenost nastave odgovarajućim profilom i stručnom spremom nastavnog kadra koji su utvrđeni zakonima i nastavnim planom i programom, pojašnjava glasnogovornica Inspekcija kantona Sarajevo Vildana Bosno.

„Zakonom o prosvjetnoj inspekciji definisano je da je kantonalni prosvjetni inspektor dužan u toku godine obaviti po jedan inspekcijski nadzor u odgojno-obrazovnoj ustanovi, neovisno od toga da li je javna ili privatna. Međutim, planom i programom rada Inspektorata rada zaštite na radu socijalne zaštite i prosvjetne inspekcije do sada su na godišnjem nivou planirania i raelizirna po dva redovna nadzora u odgojno-obrazovnim ustanovama na području Kantona Sarajevo. Napominjemo da stručni nadzor u odgojno-obrazovnim ustanovama na području KS vrše savjetnici Prosvjetno-pedagoškog zavoda Ministarstva što podrazumijeva nadzor nad organizacijom i izvođenjem nastave, radom nastavnika i stručnih saradnika, kao i direktora u školama“, pojašnjava Bosno.

Nastavnici u školama kažu da, pogotovo u starijim razredima, nemaju ni dovoljno znanja ni vremena da prepoznaju dijete koje je žrtva nasilja, ali u dobro organizovanim školama znaju šta se dešava u svakom kutku zgrade i oko zgrade, pa čak i u naselju u kom je škola.

„Uglavnom svi nastavnici prođu obuku o vršnjačkom nasilju. Ono je na neki način neophodna obuka zbog pravilnih načina intervenisanja u nastavnom i vannastavnom procesu i prevencije koja je u principu nekoliko puta važnija od same intervencije jer mso samo tako par koraka ispred vršnjačkog nasilja. Te obuke u početku su bile od strane nevladinih organizacija, a kasnije i Ministarstava. Usvojen je i primjenjuje se i Protokol o postupanju u slučaju nasilja u školi sa cijelom procedurom koji sadrži i zakonski okvir i definira termine sukob, nasilje, pojavne oblike nasilja, razine nasilja, odgovorne osobe u školi, obilježja sigurne i humane škole.... Dakle mi nastavnmici prolaizmo obuku, na roditeljskim sastancima roditelji prođu to isto, a na satovima odjeljenske zajednice prolaze je i sva djeca jer je cilj da u konačnici imamo sigurnu i humanu školu i takvu radnu sredinu, ali povratna informacije o tome kako se primjenjuju ta stečena znanja ne postoji. Te vrste edukacije i ne pomažu baš jer u principu svi koji vole raditi ovaj posao znaju kako će u kom momentu po prirodi postupiti prema kom dijetetu. Ali pošto je to sada i zakonski utvrđeno - ne možeš samo tek tako reagovati po nekom svom čulu i intuiciji, nego se moraš držati protokola. Moje mišljenje je da samo tri ključne riječi mogu promijeniti stanje: pravila, roditelji i zaposleni u školi. Oni moraju pokazati da sve drže pod kontrolom i da neće tolerirati da bilo koji učenik povrjeđuje drugog učenika, fizički ili mentalno“, kaže učiteljica Esma Kapetanović.

Kapetanović pak smatra da je problem previše slobode i zapostavljenost u porodici.

"Često ih gledam na satu ili na malim i velikim odmorima. Djeca se kod kuće jako slobodno ponašaju i mislim da imaju neograničene slobode ikada krene neka aktivnost kao naprimjer ples - njihovi pokreti su neafirmisani i rekla bih 'divljački' toliko da često mlatarajući rukama povrijede drugo dijete i onda kažu onu dječiju čuvenu 'nisam htio'. Još gora varijanta je s djecom koja u kućama trpe naasilje roditelja ili staratelja jer se oni prema svojim drugarima ponašaju isto kao što s eneko u kući ponaša prema njima. Kod starijih ućenika jako je izraženo verbalno vršnjačko nasilje i to je veliki, bas veliki problem.Lično nastojim da što bolje upoznam svako dijete i reagovati preventivno da ne bih morala intervenisati kada se nešto dogodi“, kaže Kapetanović.

Posljednjih godina kroz različite međunaordne projekte sarađuje sa grupom nastavnika iz Japana.

"U Japanu, ali i bilo kom drugom dijelu svijeta je isti slucaj: djeca su usamljena i u svojim strahovima i rješavanju problema odrastanja ostaju zaista 'sami'. Sve je lijepo dok su u razrednoj nastavi jer im tada na rođendanima roditelji ne daju da piju ni gazirani sok, vode ih na balete, u muzičke škole i ko zna gdje, ali kasnije, kada počene pubertet, već u u trećem ili četvrtom razredu roditelji ih prepuštaju igricama, medijima i taj izlazak ispod staklenog zvona zamjenjuje surovi stvarni život koji roditelji često uopće ne razumiju, nego očekuju od nastavnika skoro pa nemoguće, a djeca umjesto gustih sokova počinju piti alkohol, cigarete, džonti ili sve u paketu“, kaže Kapetanović.

Psihoterapeutkinja i voditeljica jednog edukativnog programa Mirela Badurina upozorava da su djeca u BiH često izložena različitim oblicima zanemarivanja, napuštanja, odbacivanja, ponižavanja i zlostavljanja.

„Iskustvo iz prakse, a više od 20 godina se bavim djecom i adolescentima, pokazuju da se djeca često osjećaju isključena, neviđena, nepriznata, usamljena, neprihvaćena, često i bezvrijedna sa osjećajem da ih niko ne razumije i ne voli, izdata od onih koje vole. Zabrinjavajući nalazi istraživanja koje sam radila prije tri godine na uzrastu djece od 10 do 15 godine, a koja su u skladu sa iskustvom iz prakse, govore da skoro svaki četvrti adolescent pati i da je pod visokim rizikom da razvije mentalne poremećaje. 12 posto djece ovog uzrasta pomišlja da se ubije, a nažalost 9 posto njih namjerno pokušava da se povrijedi ili ubije. Prevalencija somatskih, anksioznih i depresivnih problema u djece rane adolescencije sa približno jednakom zastupljenošću u odnosu na spol, dvostruko je više zastupljena od agresivnih i delinkventnih oblika ponašanja. Često u pozadini nasilnih oblika ponašanja kod djece stoji depresija. Dakle liječenje nasilnih oblika ponašanja počinje prije svega u jasnoj dijagnostici. Ne smijemo zaboraviti da se dijete ne može posmatrati izolovano od konteksta u kojemu odrasta. Dakle, porodični odnosi, kvaliteta pojedinačnih odnosa sa roditeljima, braćom, sestrama, stilovi odgoja, rana dešavanja i istorija razvoja, ali i vrlo značajno školsko okruženje, kvaliteta odnosa sa nastavnicima i vršnjacima, te opšta društvena atmosfera utiču na vjerovanja koje dijete razvija o sebi i svijetu, a onda i na uspostavljanje obrazaca ponašanja prema sebi i drugima. Liječenje je dug i kompleksan put, dijete ponekad ostaje u tretmanu godinu, ponekada i duže. Ako je dijete izgubilo povjerenje u odrasle, a često jeste, potrebno je uložiti dosta strpljenja i vremena da dijete stekne povjerenje u vas i da se počne otvarati. Suradnja, psihoedukacija, a često i psihoterapija roditelja je također nužna. Uključenost škola i profesionalaca unutar njih i suradnja sa njima je također neizmjerno važna, kao i suradnja sa centrima za socijalni rad, centrima za mentalno zdravlje i sudstvo. Dakle potreban je tim koji će surađivati sa osnovnim ciljem, rehabilitacija i očuvanje integriteta djeteta“, pojašnjava Badurina. Zna da nastavnici prolazi različćite edukacije o međuvršnjačćkom nasilju, ali smatra da je to nedovoljno

„Trebamo biti spremni i kao stručnjaci za djecu i kao roditelji, preodgajati se. To zahtijeva kontinuirani napor i vrijeme za ulaganje u lični i profesionalni razvoj. Često za to nemamo vremena i tražimo brza rješenja. Rješenja jednim klikom. Zbog toga su, na svim razinama, od društvene do individualne razine, često vidljivi infantilni mehanizmi suočavanja sa problemom, a to su negacija, izbjegavanje, prebacivanje odgovornosti na druge. Ono što na kraju, nažalost, rezultira je to da je dijete prepušteno samome sebi. Odgajati i educirati dijete sa mnogo ljubavi, uvažavanja i jasnim granicama je najveći izazov za svakog roditelja i nastavnika. Često smo kao roditelji i nastavnici, ali i kao stručnjaci zbunjeni njihovim ponašanjem, ne znamo kako adekvatno reagovati, a vještine roditeljsva koje smo dobili od naših roditelja, znanja koja smo usvojili kroz školovanje, nisu više primjenjiva. Dakle, moje mišljenje je, da bi smo prije svega trebali biti svjesni problema sa kojim se suočavamo. Nemamo više pravo zatvarati oči. Trebamo biti spremni odreći se vlastitih arogancija i osjećaja moći, priznati da ne znamo i ulagati u znanje, kako biti i bivati sa djetetom i biti odgovoran omogućiti mu sigurniji prostor za zdrav razvoj. Znanje je to koje nam može pomoći da bolje prepoznajemo i intervenišemo. Dakle, Odgovornost stručnjaka i roditelja je spremnost na permanentnu edukaciju, spremnost na podršku, savjetovanje, superviziju, osvještavanje, te primjenu i usavršavanje programa intervencije i prevencije nasilnih oblika ponašanja. Nadležne institucije morale bi shvatiti važnost ove problematike i biti spremne da omoguće i sredstava i uslove za kontinuirano provođenje programa. Zakone i politiku za zaštitu djece treba mijenjati u skladu sa spoznajama. Stručnjaci se moraju ohrabriti da reaguju ako posumnjaju na zlostavljanje djeteta, i ono što je zaista bitno potrebno je uložiti mnogo napora za uspostavljanje suradnje između svih ovih sustava. A za to nam je potrebna otvorenost i spremnost na aktivan odnos. U zemljama, gdje je zaštita djece visoko vrijednovana, postoje agencije koje se brinu o povezivanju svih institucija. Možda bi bilo dobro i kod nas uspostaviti agenciju koja bi prije svega imala zadatak povezivati sve sustave odgovorne za obezbjeđivanje prosora za zdravo odrastanje djeteta i pozivati ih na odgovorno odgovaranje“, kaže Badurina i naglašava da je potrebno jačanje javne svjesti o adolescenciji koja je „posebno fragilno i psihopatološkim dekompenzacijama ugroženo životno razdoblje te su adekvatne preventivne akcije u ovoj životnoj dobi vrlo važne”.

Prije par godina je i Aziza Marinković prošla dramu nakon nasilja nad njenom kćerkom koja je tada bila treći razred gimnazije.

„Moju kćerku je napala drugarica iz razreda pod izgovorom da pokazuje kako se zaštiti od nasilnika. Počela je da je davi i dok je druge djevojčice nisu razdvojile moja kćer je izgubila dah, nagnječen joj je grkljan i imala je modrice po vratu. Tada niko nije reagovao na moje pozive upomoć, ni škola, ni policija, ni ljekari, čak ni mediji. Policija nije htjela primiti našu pismenu izjavu,nego sui tek nakon brojnih mojih zahtjeva toj djevojci izrekli prekršajnu prijavu za remećenje javnog reda i mira kao da je vrat moje kćeri javna površina. Jedna televizija je zbog mog ličnog poznanstva sa novinarima počela nešto izvještavati o tome i onda je odustala od teme uz obrazloženje da je priča zastarjela. Učenica koja je napala moju kćer nije izbačena iz škole, nego su na kraju i njoj i mojoj kćerki smanjili ocjenu iz vladanja, a moje dijete zbog povreda i straha 15 dana nije išla u školu. Na kraju je ona bila kriva jer je 'digla frku', a završila je u urgentnom centru gdje su je odveli prijatelji koji su imali automobil i skupili novac za gorivo. Nakon svega se i razred podijelio i mislim da smo svi prošli užas, a ja se još nisam oporavila od tih događaja“, priča Marinković koja vjeruje da je škola je htjela da zataška cijeli slučaj.


Vršnjačkog nasilja je u BiH sve više: tri učenice izvele svoju školsku drugaricu ispred škole, bacile je na pod, šutirale i udarale, a onda sujoj sijekle kosu; djevojčici u školi bokserom razbili glavu; prvačića pretukli u školskom WC- u; dječaku razbili gips na ruci, desetogodišnjaku u školi danima prijetili stavljajući mu nož ispod vrata...


U Ministarstvu obrazovanja u Vladi kantona Sarajevo ni nakon tri dana čekanja nismo dobili odgovore na pitanja među kojima je i to da li imaju ikakve statistike i podatke o međuvršnjačkom nasilju u školama na području koje je u njihovim ingerencijama.