Posmrtni ostaci četiri žrtve proteklog rata u Bosni i Hercegovini sa područja Prijedora danas će biti ukopane nakon kolektivne dženaze koja će se klanjati u Kozarcu. Tabuti su ispraćeni jučer iz Identifikacionog centra Šejkovača, a tužna kolona sa posmrtnim ostacima žrtava stigla je sinoć u Memorijalni centar Kamičani.

-Dvadeseti juli je uzet kao dan kada se obavlja dženaza u Prijedoru. Dvadesetog jula 1992. godine srpske vojne i policijske strukture napale su sela na lijevoj obali Sane – Čarakovo, Zecove, Hambarine, Rakovčane, Rizvanoviće, nakon toga je napadnuto i selo Briševo. Tada je došlo do najvećeg pokolja na području prijedorske općine, najvećeg broja ubistava. Prema dosadašnjim istraživanjima, u tim selima je 1992. ubijeno oko 1.500 bošnjačkih i hrvatskih civila- kaže Jasmin Medić, doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, rodom je iz Kozarca, a na Korićanskim stijenama mu je ubijen otac. 

Prijedorčanin Rezak Hukanović kazao je za Start da je Prijedor "grad u kojemu nije bilo rata a ubijeno je blizu 4.000 nesrba, od toga 102 djece. Grad u čijoj su blizini bila tri logora, Omarska, Trnopolje i Keraterm, a svega dvadesetak kilometara dalje otkrivena je najveća masovna grobnica u poslijeratnoj Evropi, Tomašica. Samo majki Havi Tatarević ubijeno je šest sinova i muž."

Logori oko Prijedora bili su mjesta ubistava i mučenja, uključujući seksualno nasilje. Više od 32.000 Prijedorčana je bilo nezakonito zatočeno u 58 koncentracionih logora ili drugih mjesta zatočenja. Specifičnost Prijedora su i bijele trake. Specifičnost Prijedora je i činjenica da ni u jednoj općini koja je danas u sastavu Republike Srpske nije prognano toliko ljudi kao na području općine Prijedor. Do konca 1992. već je oko 50.000 Bošnjaka i Hrvata bilo prognano. Prema svjedočenjima preživjelih, u Prijedoru su maloljetnici korišteni kao “živi štit”. Ubijeni Prijedorčani nađeni su u 73 masovne grobnice. Prijedor je grad sa najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca.

Preživjeli i danas traže posmrtne ostatke svojih najmilijih. Do sada su pronađeni na području Hrvatske, u onom dijelu Hrvatske koji je do 1995. bio pod srpskom kontrolom. Posmrtni ostaci su nađeni i u Srbiji. Posmrtni ostaci ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata su pronađeni širom Bosanske Krajine... Preživjeli godinama traže od prijedorskih Srba da progovore o onome što je počinjeno. A zločine u Prijedoru su počinili ljudi koji su poznavali žrtve, bili njihovi prijatelji, kumovi,komšije…

Gledao sam u oči čovjeku koji me lomio

Hukanović je bivši logoraš zloglasnih logora Omarske i Manjača  što je dokumentovao u romanu „Deseta vrata pakla“, objavljenom 1993. godine nakon njegovog oslobađanja iz logora.  Inače je  pisac, pjesnik, recitator, novinar.  Ističe da je Kozarac zasigurno najveće stratište Bošnjaka u ratu od 92. do 95. godine.

-U Kozarcu nije ostao kamen na kamenu, stanovništvo je ubijano na svojim pragovima, u avlijama, zatvarano po logorima, a ono što je preživjelo spas je potražilo u inostranstvu. Jedini spomenik u RS ubijenim Bošnjacima nalazi se upravo u Kozarcu- ističe Hukanović .

Kaže da je on treća generacija logoraša u porodici, da je zajedno s njim u logoru bio i njegov sin koji tada nije imao ni punih 16 godina. 

Svjedočio je u Hagu:

-Gledao sam u oči čovjeka koji je mene lomio. Zapravo, nisam mogao da ga gledam... Meni je bilo gore nego njemu- kaže nam.

Iz Norveške gdje je živio kao izbjeglica, vraća se  u BiH 1996. godine, prvo u Sanski Most a onda i u rodni Prijedor. Danas, ističe on, od 57 osuđenih ratnih zločinaca u Prijedoru žive njih 54 koji su odslužili kazne, sreće ih svakodnevno. Jedan od ovih 57 bio je u to vrijeme gradonačelnik Prijedora, Milomir Stakić, koji je osuđen na 40 godina zatvora, dvojica su u međuvremenu umrla.

-Žive sasvim normalno, nemaju više taj status,imaju status građanina baš kao i ja ... Kako ću ja u tom gradu živjeti?!... Sa ubicama... Sve mi se više gadi, to je kontamirana sredina- ističe Hukanović.

Dodaje i da je nepodnošljiva i ova atmosfera koja se ovdje želi kreirati, posebno nakon nedavnog defilea pripadnika Vojske Srbije, te činjenice da se vladajuća struktura u RS-u nikad nije poklonila žrtvama, zatim konstantne retorike Milorada Dodika,  jednostavno ga ponovo tjeraju iz ovog grada.

- Odlazim u Hercegovinu- najavljuje Hukanović.

O tome je napisao i pjesmu:

BJEŽIM IZ OVOGA GRADA

Ja sam odavno odvojen od ovoga grada
Samo se sjena moja još kreće ovim čudnim ulicama
Dosta mi je bilo tog nespojivog nesklada
Da se po njemu šetam sa ubicama i ulizicama
Treba otići iz ovog izgubljenog svemira
Jer teško se ovdje uočiš, ko crnac u noći
Ovdje je vrijeme odavno pogubljeno od svih nemira
I teško da će ovo ludilo uskoro ili ikada proći
Zato bježim od ove rulje koja mi ne znači ništa
Dok se još grobnice nisu otvorile u tri smjene
Dok se ne probude sva još nezaboravljena bojišta
I dok svi ne postanemo tek čudna strašila usred kukuruzišta

I još jedna Rezakova pjesma koja dovoljno govori:

RAT JOŠ ZAVRŠEN NIJE

Ne, rat još završen nije
Samo su granate zastale u zraku iznad gradova
Mrtvi se još živima pišu
A grobnice nas sve otvorene čekaju
To se samo neki zakašnjeli ratnik
U majčinoj utrobi zadržao
I tamo čeka zvuk trube da u juriš krene
Umjesto sunca on mrak u očima nosi
Majka ga sa radošću na ovaj svijet donosi
A on je razdire vrhom bajonete
Sa tek rodjene puške
I let ptice zastaje u tom trenu
Nad slikama iz očiju naših punih straha
Ovdje se ubice kao heroji slave
Dok mi vrijeme kloniramo
sa vremenom nekim davno prošlim
i zato što ništa učinili nismo
kupili smo kartu za neke nove reprize

Pjesme su iz knjige Rezaka Hukanovića : PJESME LJEPOTE I BOLA. Rezak za kraj našeg razgovora ističe da sve što je do sada radio i što radi je zbog budućih generacija, da se zlo ne ponovi.