[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/04\/09\/amar2.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/04\/09\/100x73\/amar2.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/04\/09\/amar2.jpg","size":"290.05","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Pozitivna BiH

Amar Ganija: KAKO SAM NAŠAO POSAO BEZ ŠTELE

Piše: DeNo


Postoji mladić u Sarajevu (možda ih ima još, no mi ih ne nađosmo) Amar Ganija se zove i - našao je posao bez štele... Da, da. Pa vi pričajte da ništa ne može bez veze. Jedina veza koju je Amar imao je ona saobraćajna - tramvaj do Ilidže, potom autobus do Blažuja, do sjedišta kompanije Gorenje Commerce doo. Tu je kao srednjoškolac osvojio, dobio, zaradio mjesto gdje će obaviti obaveznu praksu.


Putovanje tramvajem do Ilidže i autobusom do Blažuja ponekad je zahtijevalo svega par minuta čekanja na stanici, ali bilo je i pješačenja od Ilidže do Blažuja. O tome Amar neće da govori, to je sitnica, svega par kilometara. Po kiši, stavi kapuljaču, zimi ide brže pa se ugrije. No, Amar se nije pokolebao niti odustajao.

KOLEGE PREPORUČILE



Nije njemu samom Gorenje, jedan od vodećih europskih proizvođača kućanskih aparata iz Slovenije, palo na pamet. Razrednik mu je, kao jednom od uspješnijih i vrijednijih učenika Srednje elektrotehničke škole u Sarajevu, koji je imao odlične ocjene i super vladanje, predložio da aplicira u Gorenje, za praksu. A koje bi bolje mjesto za usavršavanje jednom učeniku elektromehaničaru moglo pasti na pamet...
- Meni se to, u tom trenutku učinilo logično i normalno. Zaista sam bio dobar učenik i nekako sam znao da ne mogu promašiti. Kasnije, kada sam vidio da moji drugovi iz razreda baš i nisu pronašli tako dobru praksu, malo sam se zamislio. Ima još mnogo dobrih učenika. Ja sam, valjda, imao malo više sreće - priča nam ovaj dvadesetdvogodišnji mladić.


Praksa se završila, Amar je napunio 17 godina, otišao na zasluženi ljetni raspust sa diplomom elektromehaničara.
- Zazvoni mi mobilni, mislim da je bio kraj jula. Imao sam „boba“ jer su me u familiji „zakitili“ za završetak škole. Zove Alma, sekretarica direktora Gorenja. Kaže, donesi papire, hoće Robert da te primi u stalni radni odnos! - prisjeća se Amar.


Robert Polšak, direktor Gorenje Commercea u drugom mandatu, kaže: 


- Amara nisam poznavao. No, više uposlenika Gorenja mi je, nekoliko mjeseci, govorilo samo dobre stvari o tom učeniku na praksi. Hvale ga majstori, portiri, inženjeri, arhitekti... I šta sam ja trebao? Da to ignoriram? Rekao sam da donese dokumente, da ga zaposlimo. Nisam pogriješio! Ima BiH mnogo mladih, ali i onih starijih ljudi koji su zaista vrhunski kvalitet!

I tako je pola godine Amar radio kao pripravnik da bi, potom, bio primljen u stalni radni odnos. Na početku je radio šta mu se kaže, a danas, kada je napunio 22 godine života, ovlašteni je, kažu, vrlo dobar serviser Gorenja. Odavno ne koristi tramvaj i autobus da bi došao do radnog mjesta. No i za tu veliku promjenu u njegovom životu je vezana neobična priča.


POZIV DIREKTORICE



- Nakon što me Gorenje primilo u stalni radni odnos, sa platom koju sam dobivao, shvatio sam da bih mogao ostvariti neke od svojih snova. Auto sam želio oduvijek. Ovaj put sam imao opravdanje, dobru platu, želju i dobar razlog. Na prevoz sam trošio više od sat vremena. Da imam svoj auto sve bih to skratio na manje od 20 minuta! - kaže Ganija.
Uredno je zatražio kredit, donio sva potrebna dokumenta i dobio - odbijenicu! - Ništa mi nije bilo jasno! Dobra plata, dobre garancije, a oni meni ne daju kredit. Znači, nema auta! Ne mogu reći da sam zaplakao, ali sam bio blizu.  Nepravda je to bila! Došao sam na posao i bio tužan. To se, valjda, vidjelo na meni pa su me svi pitali šta mi je? - prepričava nam on.


Opet je Amaru Ganiji zazvonio telefon. Na vezi je ovoga puta bila direktorica finansija Gorenja. Valjda joj Amarove kolege rekle šta se desilo.


- Direktorica je nazvala banku i ja od tada i danas i nadalje svojim kolima dolazim na posao! - ponosno će Amar.
Amaru Ganiji su danas 22 godine! Ne želi u Njemačku, ne želi napuštati BiH! Dobro mu je ovdje! Nije ni čudo što je uspješan - otac mu je predsjednik Upravnog odbora, a majka vlasnica građevinske kompanije i predsjednica? Šala! Roditelji Amara Ganije su ljudi poput nas! Nemaju veza, štela, niko im nije bio u zatvoru i osnovao stranku potom, nikome nisu amidžići, sestrići, daidžići... Mama je domaćica, tata zanatlija pa su, eto, imali vremena da odgoje i vaspitaju normalno i vrijedno dijete.


I dok vi čitate tekst Amar servisira kućanske aparate, a ni ostali poslovi koji naiđu nisu mu strani. Ima velike planove i dovoljno vremena da ih ostvari.


- Želim da se usavršim u poslu koji radim. Razmišljam koji bih fakultet mogao upisati. Volio bih da se usavršim u ovome što već radim! - kaže Amar.


Ne pada mu na pamet da odlazi van BiH. Dobro mu je i ovdje. Nije rekao da je lako i jednostavno. Kaže da je dobro kada se radi, a on vrijedno radi svaki dan.

- Neki moji prijatelji žele da napuste zemlju. Ja mislim da se ovdje može dobro živjeti ako se potrudite. I u inostranstvu se mora raditi, a sve je skuplje. Predlažem im da probaju ovdje, u našoj državi. Pa, ako baš ništa ovdje ne mogu naći, neka idu vani da vide kako to izgleda. To nije loše! I ja ću, kad dobijem godišnji, putovati po Evropi, pa da malo uporedimo. I dalje mislim da je ovdje bolje! - zaključuje Amar Ganija.

Podijelite ovaj članak!