POZITIVNA BIH

Piše: Zdravko Čupović ([email protected])

Foto: Mevludin Mekić i privatni album

Sarajka Azra Pašić je cijeli život voljela i igrala košarku, a onda se zbog određenih životnih izazova i problema morala odreći sporta pod obručima. U potrazi za odgovorima počela je raditi na sebi, upoznavati se iznutra. Na tom putu spoznaje shvatila je da druge vidimo samo površno. Kada je pronašla ono što je tražila, odlučila je da i drugima pomogne.

  POZIV, A NE POSAO

Sve stvari u životu imaju neku pozadinu koja je bazirana na energiji, a od ljubavi nema veće energije, bilo da se radi o ljubavi prema poslu, djetetu, partneru ili nečemu drugome, uvjerava nas sa neobjašnjivom smirenošću Azra. Cijeli se život, dodaje, zanimala za duhovne stvari, ali ne u religijskom kontekstu, što joj je nesumnjivo i pomoglo da vlastita životna iskušenja i izazove lakše prebrodi. Dugogodišnji rad na sebi prije godinu dana uobličila je u potpuno novu tehniku koju je sama nazvala „psihofizičkom transformacijom“.

- Ovo je više poziv nego posao. Glavna stvar u mom radu je pronalazak pravog sebe, a ne da budete ono u šta su vas drugi uvjerili da trebate biti. Da biste došli do toga potrebno je skinuti mnogo oklopa koje su drugi nametnuli - pokušava nam ugrubo predstaviti ono čime se bavi.

Bez ikakve reklame, osim one na društvenoj mreži, ova skromna djevojka je privukla pažnju i onih kojima je pomoć možda i najpotrebnija.

Sve je krenulo kada se kao lični trener zaposlila u fitnes centru Avalon, gdje je, igrom slučaja, za klijenta dobila 17-godišnjeg Farisa Imamovića, kojem je dijagnosticiran autizam.

- Djecu s autizmom ne doživljavam kao nekoga sa poremećajem već kao djecu koja imaju svoj zatvoren svijet. Da budem jasna, ja nisam nikakav alternativni liječnik niti u bilo kojem trenutku idem protiv nauke. Međutim, njima prilazim sa ljubavlju koju oni osjete. Ako oni možda nemaju kognitivnu moć na nekom nivou, imaju moć da prepoznaju energiju. To je moje iskustvo - ističe Azra.

Sticajem okolnosti, Azra ubrzo napušta pomenuti fitnes centar dok Faris nastavlja tamo da odlazi zbog toga što mu je pogodan. Ipak, tokom zajedničkog rada Azra je došla na ideju da, u dogovoru sa Farisovom majkom Aidom i uz podršku sestre Zdenke, zajedno istrče utrku od pet kilometara.

Naime, u aprilu koji se širom svijeta obilježava kao mjesec svjesnosti o autizmu, Udruženje EDUS - Edukacija za sve je pokrenulo kampanju „Trčim za nekoga s autizmom“ u cilju prikupljanja sredstava za opremanje učionica i edukaciju više od 100 mališana koji pohađaju EDUS programe.

- Mi smo tu ideju imali još prošle godine kada je bila prva utrka, ali je tada bilo hladno pa smo sačekali drugu utrku. Iako više nije bio moj klijent, ostali smo u kontaktu, zadržali smo konekciju i vidjeli da se možemo upustiti u poduhvat da istrčimo pet kilometara - priča nam ova skromna djevojka biranim riječima, ni u jednom trenutku ne stavljajući sebe u prvi plan.

 NAUČITI TRČATI

Za razliku od nje, Farisova mama ne krije oduševljenje Azrinim radom i uspjehom.

- Bilo je to za nas sjajno iskustvo. On je imao skoliozu, a ja nisam bila zadovoljna fizijatrima i tako je nekako krenulo. Nije znao trčati, ali su ga u Avalonu sjajno primile, a Azra najsrčanije. Sve je krunisano sa istrčanih pet kilometara - ističe Aida.

Zatim pojašnjava o kolikom se izazovu zapravo radilo.

- Za nas je mnogo i to što je naučio da trči. Ono što je meni kao roditelju bitno jeste socijalizacija u smislu prihvatanja od strane okoline, ali i to da je on njih prihvatio jer je prije toga mnoge stvari odbijao. Naša iskustva s Azrom su zaista pozitivna.  Faris je ogroman napredak napravio. Ljudi koji nisu defektolozi, ali imaju ono „nešto“, mogu više napraviti nego oni koji imaju formalno obrazovanje. Azra nema formalno obrazovanje, ali ima osjećaj. Nažalost, tim ljudima se ne daje prilika da biraju svoje zanimanje nego ih situacija tjera na nešto drugo. Mislim da je Azra rođena za ovaj posao - ističe Farisova mama.

Potom i ilustruje samo djelić problema sa kojima se suočavaju roditelji ove djece.

- Faris je krenuo u srednju školu, a suprug i ja smo pustili da se prilagodi. Međutim, s obzirom da ide u školu gdje su netipična djeca (osnovnu je završio u inkluziji), očekivala sam bolji defektološki pristup nastavnika. Ali više od polovine njih nema taj osjećaj. Čak mislim da je u nekim segmentima bilo bolje u osnovnoj školi. Naravno da bi bilo dobro da neko prepozna ljude poput Azre. Mi nemamo stručnjake koji će prepoznati osobe koje mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Razumijem ja da je pomoć danas svima potrebna, ali ovim osobama pogotovo - razočarana je ona.

Azra je i dalje u kontaktu sa Farisom, ali se i u ovom slučaju potvrdilo da se dobar glas daleko čuje.

- Sada radim sa dječakom koji također ima autizam. Ima šest godina i radimo tri mjeseca. On ima malkice viška kilograma, ali je još mali. Autistična djeca inače imaju problem da gledaju u oči, ali sam sa njim baš napravila lijepu vezu. Radimo na traci jer oni imaju karakteristiku da hodaju na prstima pa malo postavim uspona da bar djelimično hvata podlogu cijelim stopalom. Radimo u čarapama jer pokušavam da mu oslobodim refleksološke tačke na nogama. Imamo i poligon, prelazak preko određenih prepreka, saginjanje... To je neki moj sistem u kombinaciji sa govornom vježbom jer oni obično rade samo ponavljanje... - navodi Azra uz opasku da je njen rad samo dopunska aktivnost te da roditeljima preporučuje da prate sve stručne aktivnosti i edukacije. Osim toga, roditeljima sve djece savjetuje da povedu računa o tome i kako se djeca hrane jer i hiperaktivnost može biti povezana sa hranom.

  RAD U GRUPI STVARA STRES

Većinu njenih klijenata čine osobe sa drugim problemima, ali šta je to što Azra zapravo radi i kako?

- Treninge radimo u zavisnosti od toga šta klijent traži, ali ne da neko dođe i kaže hoće bicepse, tricepse... To ne. Radim sa ljudima koji imaju određene probleme - anksioznost, depresija, pretilost - na način da tražim uzrok zašto nam se neke stvari dešavaju, a ne da hodam sa vagom. Primjenjujem sistem razgovora, ali to nisu kancelarijska pitanja. To je razgovor u kombinaciji sa hodanjem. Konkretno, fizički dio se dešava u dvorani, ali je prošaran sitnim mentalnim vježbama. Uglavnom, nikada to nije usmjereno samo na fizički dio, već na povezivanje zašto se to dešava. Ako smo skinuli 10 kilograma, hajmo ih psihički skinuti i vidjeti zašto smo ih dobili. Duboko vjerujem da svaki, uslovno rečeno, poremećaj nosi energiju nekog stresa, problema... Kile ne pokazuju samo da se loše hranite - naglašava Azra.

Treninge za sada obavlja individualno, a to nije slučajno. Pojašnjava nam da je čovjek po prirodi sugestivno biće pa u grupi podliježe tuđem mišljenju, što stvara nepotreban stres. Stoga je individualni rad efikasniji.

- Klijenti su uglavnom ljudi koji u jednom trenutku misle da su došli pred zid. Puno čitam i učim, ali ne provodim ničije teorije već intuitivno pronalazim neki svoj način. Svaki posao možete raditi na dva načina - da ga samo radite bez da išta učite iz tog rada, a druga je da pokušate izvući suštinu. To je ono iskustvo koje se ne može naći ni u jednoj knjizi - sumira nam svoj osnovni koncept rada.

Ono što je najvažnije jeste da su klijenti zadovoljni iako nema čarobnog štapića, što potvrđuju povratne informacije koje dobija, mada se sa radom na sebi mora nastaviti i poslije rada sa ličnim trenerom.

- Veliki problem Balkana su uvjerenja i sredina koja se od najranijeg uzrasta „ulijeva“ u nas. Ljudima se ne dozvoljava da budu ono što oni zaista jesu i godinama žive ono što nisu. To stvara problem. Stalno se nešto potiskuje. Nije dovoljno da se samo zdravo hranite da biste bili zdravi! To nije dovoljno, ako ste psihički preopterećeni. Ego je dobar sluga, a loš gospodar i potrebno ga je naučiti savladati jer tek tada možemo nekome pomoći - poručuje Azra na kraju razgovora.

  ZJENICA OKA

Naša sagovornica napominje kako postoji puno profitabilnijih poslova od ovoga, ali sreća koju osjeća se ne može platiti ničim, uvjerava nas.

- Sve vrijeme sam ga držala za ruku. Taj zajednički ulazak u cilj nema cijenu. Kontakt i zagrljaj s ovim mališanom sa kojim trenutno radim se ne može platiti. Zanimljiva mu je moja zjenica oka. Ja mu potpuno vjerujem i dopustim mu da je dira bez ikakvog straha da će me ozlijediti. To je ogromno međusobno povjerenje i ljubav - ilustruje Azra.

RANO USTAJANJE

Dnevna rutina naše sagovornice podrazumijeva ustajanje oko 4.30 sati, nakon čega radi tehnike meditacije, relaksacije, a ima i završen kurs autosugestije i samohipnoze.

- Pripremim se za dan jer je bitno šta ja sama emitujem. Djeca s autizmom imaju pojačana čula i hipersenzitivna su. Ako ja ne dolazim sa dobrom energijom, to će ih samo dodatno uznemiriti. Nakon toga ide doručak, često eksperimentišem sa hranom. Smatram da je jutro najbolje za treninge. Provodim dosta vremena sama između toga, ako je to moguće, naravno. Uvijek mi je bitan mentalni mir. Liježem oko 21.30, najdalje u 22.30 - kaže ona.

ŽIVOT JE IGRA

Azra se na fejsbuku oglašava pod nazivom „Život je igra“ što je neka vrsta i njenog životnog mota.

- Mislim da je to zaista tako, ako životu priđemo sa najljepše strane i pristupimo mu kao nečemu što nije teško i preusmjerimo fokus na lijepe stvari. Djeca su najljepša kada se sama zaigraju, a takvi mogu biti i odrasli kada prestanu razmišljati šta neko drugi o njima misli - poručuje ona.