Kolumne

Piše: Đuro Kozar

Prvog septembra prošle godine zločinac Milan Lukić podnio je zahtjev Mehanizmu za međunarodne sudove u Hagu za preispitivanje presude kojom je 2012. osuđen na doživotni zatvor koji izdržava u Estoniji. Između ostalog, traži od Žalbenog vijeća da preispita određene nalaze koji su protiv njega donijeti u prethodnim presudama  te dodjelu pravne pomoći na teret tog mehanizma. Sukladno Statutu Mehanizma, za ovakve zahtjeve formirano je petočlano vijeće od pet sudija sa Karmelom Ađiusom (Carmel Agius) na čelu. Vjeruje se da će ovaj Lukićev zahtjev biti odbijen, ali je bitnije od toga što on ni prilikom suđenja, ni sada u zatvoru nikad nije pokazao ni trunku kajanja, nego je sve poricao. I nije jedini takav. Puno je više onih koji su negirali odgovornost i krivnju za zločine koje su radili, koji su im dokazani i za koje su osuđeni.

Monstrum Milan Lukić

Kad spominjem Milana Lukića onda zbog mlađih čitatelja treba reći da je on u Haškom tribunalu osuđen na kaznu doživotnog zatvora nakon što je, kao komandant paravojne jedinice „Beli orlovi“, proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene u Višegradu, koji su uključivali jezive masakre. U lomačama u kući Mehe Aljića, na Bikavcu, 14. juna, odnosno u kući Adema Omeragića, u Pionirskoj, 27. juna 1992. u Višegradu živo je zapaljeno više od 130 žena, djece i staraca. U kuću u Bikavcu ubacili su granatu i rafalnom paljbom pucali na one koji su se pokušali spasiti bijegom kroz prozor. Jedna žena koja je u lomači uspjela sačuvati život, ali ne i vid i slijepa je u Tribunalu svjedočila protiv Lukića koji je njenu potresnu priču slušao pognute glave, a njegovi branitelji Tomislav Višnjić i Dragan Ivetić nisu se usudili da ovu svjedokinju nešto pitaju.

Živa lomača u Višegradu predstavlja jedan od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i zločina koji su se dogodili na kraju 20. stoljeća. U „Startu“ sam već pisao kako se osjećao tužitelj Dermot Grum, spominjući krajnje neljudske postupke optuženog Milana i njegovog rođaka Sredoja Lukića, pa je nekoliko puta morao da predahne i da se, nakon što je popio malo vode, pribere. Po njegovom mišljenju, psihijatrija poznaje takve monstrume kakav je Lukić, jer ih je kroz povijest bilo, ali je, ipak, suprotno logici da se uz jednog takvog megazlotvora okupilo toliko istomišljenika i pomagača. Potpuno ih je zaslijepila šovinistička mržnja prema Muslimanima pa nisu razmišljali o tome da bi nekad mogli odgovarati.

Krajem 2019. godine Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv Milana Lukića, koja ga tereti za zločine nad putnicima otetim u februaru 1993. na stanici Štrpci (općina Rudo). Tada je saopćeno da su nakon ispitivanja Lukića, u svojstvu osumnjičenog koji se nalazi na izdržavanju kazne izrečene u Haškom tribunalu, ispunjeni posljednji procesni uvjeti za podizanje optužnice. Sud BiH optužnicu je potvrdio početkom januara prošle godine pa je Lukiću, prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, upućen dopis putem Međunarodne pravne pomoći kojim se obavještava o potvrđenoj optužnici, te da je potrebno da izabere branitelja sa dostavljene liste Odjela krivične odbrane Ministarstva pravde BiH. On je u zatvoru u Estoniji odbio prihvatiti dokumente Suda BiH. Koliko je zločina počinio Lukiću i dva suđenja su nedovoljna.

Odlučni sudija Ađius

Nije samo Milan Lukić osuđenik koji ne pokazuje znakove rehabilitacije. Spomenuti sudija Ađius od imenovanja za predsjednika Mehanizma za međunarodne sudove u Hagu odbio je tri zahtjeva haških osuđenika za prijevremeni izlazak na slobodu smatrajući da iza rešetaka nisu pokazali rehabilitaciju. Time je uveo da automatski ne budu pušteni svi oni zatvorenici koji su odslužili dvije trećine kazne, što su pozdravili predstavnici žrtava. U oktobru 2018. Mehanizam je odbio zahtjev Radivoja Miletića, bivšeg načelnika Odjeljenja za operativne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, da ranije bude pušten na slobodu. Osuđen je na 18 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici. Miletić kaznu izdržava u jednom od finskih zatvora. Premda je, prema zakonima te države, kao i dugogodišnjoj praksi Haškog tribunala i Mehanizma imao pravo tražiti puštanje nakon izdržavanja dvije trećine kazne, sudije koje su mu izrekle kaznu iskazale su neslaganje da mu se odobri prijevremeno puštanje na slobodu s obzirom na veliku težinu krivičnih djela za koja je osuđen. Upravo Ađius je insistirao na tome da se Miletićev zahtjev odbije i zbog činjenice da on nije pokazao ni „najmanji znak rehabilitacije“.

Po mišljenju sudije Ađiusa, to što Miletić uviđa težinu svojih djela, kao što je izjavio posredstvom svog branitelja, nipošto nije dovoljno da pokaže rehabilitaciju, posebno s obzirom na to da se on sve vrijeme prvostupanjskog postupka ponašao 'hladno, polemično i beskompromisno'. Ađius podsjeća na to da je Miletić tokom dva sastanka 1999. i 2000. u štabu Zvorničke brigade VRS-s pozvao prisutne da ne pružaju Haškom tribunalu informacije u vezi sa događajima u Srebrenici, što, prema zaključku Pretresnog vijeća, predstavlja ometanje pravde. Inače, u presudi se navodi da je Miletić imao „značajnu koordinacijsku ulogu“ u progonu Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe, i da je mogao znati da će unutar operacije progona biti počinjena brojna ubistva. Samo nekoliko mjeseci nakon odluke u „slučaju Miletić“, početkom 2019. Ađius je došao na čelo tog mehanizma i nastavio praksu zahtijevanja dokaza o rehabilitaciji prilikom odlučivanja o zahtjevima za izlazak iz zatvora poslije odsluženja dvije trećine kazne.

U januaru prošle godine odbijen je zahtjev Miroslava Brale, zvanog Cicko, za prijevremeni izlazak iz švedskog zatvora u kojem izdržava 20-godišnju kaznu zbog zločina počinjenih 1993. u Ahmićima kod Viteza. U Bralinom slučaju, Žalbeno vijeće Haškog tribunala podsjetilo je da su sigurnost, obnova mira i nacionalno pomirenje važni ciljevi izricanja kazne. Općenito, ne smatraju prikladnim omogućiti osuđenicima povratak u pogođena područja prije nego što su odslužili punu kaznu, a da nisu pokazali određeni stupanj rehabilitacije, uključujući to da njihovo puštanje neće ugroziti mir i sigurnost u predviđenom mjestu boravka. Inače, Bralo, bivši pripadnik jedinice „Džokeri“ Hrvatskog vijeća obrane, priznao je krivicu i izrazio kajanje te je osuđen na 20 godina zatvora za učešće u ubistvima u selu Ahmići, kao i za silovanje, nečovječno postupanje prema zarobljenicima te učešće u uništavanju džamije. Ađius je u svojoj odluci citirao izvještaj medicinskog oficira iz zatvora, kojem je Bralo rekao da „ne osjeća nikakvo iskreno kajanje za svoja djela“, te da po izlasku iz zatvora „branio bi se ako bude postojala potreba“.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović pozdravlja novu praksu koju je uveo predsjednik MMKS-a Ađius i dodaje da su na to godinama upozoravali: „Dolaskom sudije Ađiusa došlo je do toga da se detaljnije ispituju zahtjevi osuđenih i do sada su svi odbijeni. To je svakako pozitivno za sve žrtve, a pogotovo za svjedoke, i ovim putem zahvaljujemo predsjedniku Ađiusu, koji je i najzaslužniji za ovakvo postupanje Mehanizma“, kaže Tahirović za BIRN BiH. Za istu mrežu odvjetnik Aleksandar Lazarević, iz Beograda, izjavio je da se ne slaže sa novo praksom. Ističe da je ranija praksa oprosta jedne trećine kazne osuđenicima Haškog tribunala do odluke Miletiću, bila rutinska, iako nije postojala nikakva obavezujuća norma koja je imperativno propisivala da predsjednik Suda mora tako postupiti. Smatra da se na ovaj način optuženi primoravaju na priznanje krivice.

Galić htio izaći

 Početkom marta prošle godine sudija Ađius je odbio prijevremeno puštanje na slobodu Radoslava Brđanina, bivšeg političkog vođe Autonomne regije Krajina, osuđenog na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.

U svojoj odluci Ađius je naveo kako „ne smatra prikladnim da iskoristi svoje diskreciono pravo i odobri prijevremeno puštanje Brđanina u ovoj fazi“.

„Konkretno, velika težina njegovih zločina prepreka je njegovom ranom puštanju na slobodu. Brđanin nije pokazao da je uspješno rehabilitiran.“ Ovaj osuđenik je 1999. uhapšen u BiH, a kaznu zatvora od 2008. služi u jednom zatvoru u Danskoj. Sudija Meron je, dok je bio na čelu Tribunala, odbio zahtjeve Stanislava Galića, Gorana Jelisića i Radislava Krstića za prijevremeno puštanje na slobodu zato jer nisu odslužili dvije trećine svojih kazni. Specifičan je slučaj generala Galića, koji je pokušao, premda izdržava kaznu doživotnog zatvora, ranije izaći na slobodu. On se nalazi u jednom njemačkom zatvoru, a u kaznenom zakonu te zemlje postoji član po kojem već poslije 15 godina odslužene kazne osuđenici na doživotni zatvor mogu podnijeti zahtjev za puštanje na prijevremenu slobodu uz prekvalifikovanje osude u uvjetnu. Njemačke vlasti su predsjednika mehanizma Ađiusa obavijestile da Galić ispunjava uvjete za prijevremeno puštanje na slobodu, ali im je odgovoreno da bi kazna doživotnog zatvora izgubila svrhu ako bi se osuđenik na temelju zakona države gdje služi kaznu pustio ranije na slobodu.

Jelisić u Italiji služi 40-godišnju kaznu za zločine počinjene u Brčkom, a Krstić se nalazi u Poljskoj, gdje izdržava 35 godina zatvora zbog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. On će dvije trećine kazne odslužiti 28. marta 2022. godine. Dragoljub Kunarac je 1998. uhapšen i prebačen u Hag, gdje je osuđen na 28 godina zatvora za više silovanja u Foči, te za porobljavanje dviju žena koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu. Početkom februara 2017., sudija Meron je odbio i njegovu molbu za prijevremeno puštanje na slobodu iz zatvora u Njemačkoj.

Sredoje Lukić uhapšen je 2005., a sedam godina kasnije osuđen je na 27 godina zatvora zbog zločina u Višegradu. Kaznu služi u Norveškoj, a dvije trećine kazne bi trebao izdržati 2023. godine. Dragomir Milošević, bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, osuđen je 2009. na 29 godina zatvora za terorisanje civila tokom opsade Sarajeva, a od 2011. nalazi se na izdržavanju kazne u Estoniji. Dvije trećine njegove kazne bi trebale biti 2023. godine. Ove godine bi dvije trećine kazne trebao odslužiti Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade tzv. Herceg-Bosne, koji je u novembru 2017. osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina počinjenih 1993. i 1994. nad Bošnjacima. Bruno Stojić je u zatvoru u Austriji gdje služi 20-godišnju kaznu zatvora za zločine na području takozvane Herceg-Bosne i on je podnio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu, budući da je izdržao dvije trećine kazne.

Mehanizam za međunarodne sudove donio je odluku da uvjetno prihvati umanjenje 40-godišnje kazne Milomiru Stakiću za zločine počinjene u Prijedoru u trajanju 15 mjeseci. Kako je navedeno u odluci tadašnjeg predsjednika mehanizma Theodora Merona, Stakiću se odobrava umanjenje kazne za 15 mjeseci, s obzirom na to da takvu mogućnost daje zakon u Francuskoj, gdje je poslat na izdržavanje 40-godišnje kazne zatvora. Haški sud je prethodno, u skladu sa francuskim zakonom, Stakiću već odobrio umanjenje kazne u trajanju 30 mjeseci. Tako ovaj ratni zločinac ne izdržava 40  nego tri godine i devet mjeseci manje, a on je, prema presudi Tribunala, pored ostalog, otvarao objekte za zatočenje u prijedorskoj općini i njima upravljao.

Zločinci Mićo Stanišić i Stojan Župljanin su 2016. u Haškom tribunalu osuđeni na po 22 godine zatvora zbog sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu radi trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva u brojnim općinama u BiH 1992. godine. Od 2019. zatvorske kazne služe u jednom zatvoru u Poljskoj. Stanišić je uhapšen 2005. i zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu bi mogao zatražiti ove godine, dok je Župljanin uhapšen 2008. a dvije trećine kazne bi trebao odslužiti za tri godine.

Kajanje i suicid

Krajem prošle godine Balkanska istraživačka mreža napravila je zanimljivo istraživanje sa ratnim zločincima koji su priznali krivicu u sudu i šta danas, kad su izdržali kaznu, misle o tome. Ispostavilo se da su priznali krivicu samo zato da bi dobili manju kaznu, a da zapravo ni istinskog priznanja vlastite odgovornosti ni kajanja nije bilo. Indikativan je slučaj bivše predsjednice RS-a Biljane Plavšić koja je na suđenju u Haškom tribunalu priznala krivicu, a kad su joj iz optužnice neke tačke povučene i dobila 11 godina zatvora – priznanje je tokom izdržavanja kazne u Švedskoj povukla. Puštena je na slobodu 27. oktobra 2009. godine, nakon što je izdržala dvije trećine zatvorske kazne

Kolega iz BIRN-a je u telefonskom razgovoru Biljanu Plavišić, koja ima 90 godina i živi u Beogradu, pitao šta misli o svojoj izjavi da je „strašna spoznaja da je odgovorna za tisuće ubijenih, proganjanih i unesrećenih“? I da li je to još na njezinoj savjesti, kao što je rekla da će biti? Odgovorila je: „Ne mogu da se setim te izjave, davno je to bilo.“ Na direktno pitanje kako stoji naspram svog priznanja krivnje, odgovorila je: „Sve mi je to fluidno. Nastojim da zaboravim taj period.“

Jedini za koga se vjeruje da se istinski pokajao bio je nekadašnji kninski lider Milan Babić, ali su težina krivnje i izolacija, koja je uslijedila kada se pokajao, vodili do toga da je 2006. u haškom pritvoru izvršio suicid. Tribunal nikada nije otkrio u kojoj je zemlji Babić služio kaznu zatvora od 13 godina, a u haškom pritvoru se nalazio zbog svjedočenja na suđenju Milanu Martiću. Prije toga svjedočio je na suđenju Slobodanu Miloševiću i Momčilu Krajišniku, a Tužiteljstvo je planiralo njegovo svjedočenje i na suđenjima Jovici Stanišiću, Franku Simatoviću i Vojislavu Šešelju. Po nekim indicijama, Babić je ubijen, a vješanje je inscenirano, da ne bi dalje svjedočio i teretio druge pritvorenike.

Na kraju, priznanja krivnje za ratne zločine su iznimno moćan instrument u utvrđivanju istine, ali i mogućeg pomirenja. No, vrlo malo se zna i govori o tome jesu li ta priznanja imala utjecaja izvan sudnica. Često su neutralizirana jer se na suđenju nešto prizna, a poslije zatvora porekne, budući da niko ne želi slušati o krivici pripadnika vlastitog naroda. Inače, haške sudije su puno puta isticali utjecaj priznanja krivnje na pomirenje u zemljama koje su bile u ratu. No, s obzirom na to da su ta priznanja najčešće rezultati sporazuma o priznanju krivnje, pri čemu u zamjenu za priznanje tužiteljstvo pristaje odbaciti neke točke optužnice i/ili tražiti kaznu zatvora u određenom rasponu. Pomirbeni potencijal takvih nagodbi je upitan: jesu li iskazi žaljenja i kajanja iskreni ili tek pragmatične odluke kako bi se dobila manja kazna.

U koji će zatvor Radovan Karadžić

Poslije izricanja pravomoćne kazne doživotnog zatvora Radovan Karadžić je još u pritvoru Mehanizma za međunarodne sudove u Hagu, gdje čeka prebacivanje u neku od zemalja gdje će služiti kaznu. Osuđeni ratni zločinci kojima je Haški tribunal izrekao zatvorske kazne zbog zločina koje su počinili u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, kazne izdržavaju u zatvorskim ćelijama širom Evrope. Tako danas oni borave u zatvorima od Austrije, preko Italije, Njemačke, Estonije do Velike Britanije i Danske.

Po nekim nezvaničnim saznanjima, Karadžić bi najprije mogao biti prebačen u neki od zatvora u Njemačkoj, budući da tamo kazne doživotnog zatvora već izdržavaju bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanisalav Galić i bivši bezbjednjak Drinskog korpusa VRS-a potpukovnik Vujadin Popović. U zatvoru u Berlinu 2017. umro je  pukovnik VRS-a Ljubiša Beara, koji je tamo poslat na izdržavanje kazne doživotnog zatvora. Krajem prošle godine je pritvorsku jedinicu u Hagu napustio general Milivoj Petković, bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a tzv. Herceg-Bosne, osuđen na 20 godina zatvora i bit će u jednom zatvoru u Belgiji.

Promjena identiteta

Bivši zamjenik zapovjednika Zvorničke brigade VRS-a Dragan Obrenović je u Haškom tribunalu proglašen krivim zbog sudjelovanja u genocidu nad srebreničkim Bošnjacima i kažnjen zatvorom od 17 godina. Na teret mu je stavljeno i prikrivanje genocida, budući da je bio jedan od organizatora iskopavanje leševa ubijenih Bošnjaka iz primarnih u sekundarne grobnice. Nakon njegovih iskrenih iskaza neke tačke iz optužnice su brisane. Zanimljivo je da je on pušten iz zatvora prije nego što je odlužio dvije trećine kazne. Odluku o tome donio je 2011. godine tadašnji predsjednik Tribunala Patrick Robinson zbog izuzetne suradnje sa haškim tužiteljstvom. Na suđenju je ustanovljeno da je njegovo priznanje krivnje „uistinu značajno i može pridonijeti ispunjavanju Tribunalove zadaće obnove mira i promicanja pomirenja“. Nakon izlaska iz zatvora u Norveškoj Obrenović je promijenio identitet i s obitelji živi u inozemstvu.