Kolumne

Drugačije i jednostavnije rečeno: ako u grupi s Italijom, Finskom, Grčkom, Armenijom i Lihtenštajnom nismo uspjeli biti drugi i osigurati plasman na prvo kontinentalno natjecanje sa dvadeset i četiri, umjesto dosadašnjih šesnaest ekipa, pa ako nismo, kao što nismo, ni preko završnog turnira drugoligaša iz Lige nacija uspjeli otići na EURO, onda je, što bi rekao jedan sarajevski cinik, „sjedeća odbojka naša realnost“

Piše: Emir Imamović Pirke

  Igrajte, nas ne čekajte: Armenija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Crna Gora, Kipar, Estonija, Farska Ostrva, Gruzija, Gibraltar, Izrael, Kazahstan, Kosovo, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Moldavija, San Marino i Bosna i Hercegovina zemlje su čije fudbalske reprezentacije nikada nisu učestvovale na Evropskom prvenstvu u fudbalu, a kako je krenulo, vrlo vjerovatno, barem kada je riječ o nama i Farskim Ostrvima, Lihtenštajnu ili San Marinu, nikada i neće. Ili dobro, da budemo barem mali - i bez jasnog razloga - optimisti, neće zadugo.

Drugačije i jednostavnije rečeno: ako u grupi s Italijom, Finskom, Grčkom, Armenijom i Lihtenštajnom nismo uspjeli biti drugi i osigurati plasman na prvo kontinentalno natjecanje sa dvadeset i četiri, umjesto dosadašnjih šesnaest ekipa, pa ako nismo, kao što nismo, ni preko završnog turnira drugoligaša iz Lige nacija uspjeli otići na EURO, onda je, što bi rekao jedan sarajevski cinik, „sjedeća odbojka naša realnost“. Nogomet je, očito, izvor sreće drugima.

Istina, ovoga puta, za razliku od ranijih kvalifikacija za svašta, nije bilo ni velikih nadanja, niti posljedičnih razočarenja, a ona su, kako je to rekao Ćiro Blažević, uvijek veća nego pobjednička euforija koju smo, zvanično, osjetili jednom. One lijepe godine u kojoj smo osigurali put na Svjetsko prvenstvo i tamo otišli stvarno vjerujući da je važno učestvovati, a ne pobijediti.

Prošle godine, negdje u ranu jesen, bilo je jasno da su ranije, velike najave o sigurnom drugom, pa zašto ne i prvom mjestu u kvalifikacijskoj grupi – pamtite, valjda, te mudrosti o Italiji koja više nije kao nekada i nikada slabijoj Grčkoj, te slabašnoj Finskoj i istoj takvoj Armeniji – bile manifestacija deluzivnosti. Ako bi nekoga i pobijedili i imali na osnovu čega kalkulirati šta nam još treba za EURO, prvom sljedećom zgodom bi nas neko vratio na fabričke postavke. Naravno, odmah smo našli i opciju za popravni: završni turnir Lige nacija na kojem smo, je li, trebali kući pobijediti Sjevernu Irsku, pa onda preko Republike Irske ili Slovačke otići tamo gdje su sada Sjeverna Makedonija, Škotska, Mađarska i ista ona Slovačka protiv koje smo, je li, trebali odigrati još jednu utakmicu još jedne generacije od koje, nakon kratkotrajnog povratka u realnost, sada očekujemo plasman na Svjetsko prvenstvo. Činjenica da će iz Evrope na to takmičenje ići samo trinaest reprezentacija – dakle manje nego na ranija evropska prvenstva i još manje nego na naredna dva – nama nije važna. Optimizam hranimo na isti način na koji ćemo se opravdavati nakon neuspjeha: te u modernom fudbalu nema autsajdera, te danas svi znaju igrati, nema lakih protivnika... i sve tako do uobičajene krivice sudija koji, svi redom, navijaju za Dansku, Srbiju, Francusku, Nigeriju, ma i za Kipar, Grčku, Finsku, Izrael, obje Irske i Armeniju, a mi im baš nešto idemo na živce. Pa tako dvadeset i sedam puta.

Etape mučenja: Historija navijačke patnje kod nas dijeli se na dvije faze, onu do dolaska Miroslava Ćire Blaževića za selektora i onu nakon što je Safet Sušić odveo reprezentaciju na SP. Prije nego će bivši hrvatski izbornik doći u Sarajevo, Fudbalski savez BiH je funkcionirao kao legalna kriminalna organizacija koja troši i pare i igrače, birajući trenere metodom slučajnog uzorka.

U tom neredu za koji smo naivno mislili da se ne može ponoviti, za reprezentaciju BiH su – od mitske, prijateljske i prve poratne utakmice na Koševu protiv Italije, pa do potpunog kolapsa - igrali Meho Kodro, Hasan Salihamidžić, Elvir Bolić, Elvir Baljić, Muhamed Konjić, Vedin Musić, Sergej Barbarez, Zvjezdan Misimović, Emir Spahić, Kenan Bajramović, Mirsad Hibić, Saša Papac... i mnogi, mnogi drugi za koje se nije znalo ni kako su, ni zašto pozvani, a pogotovo zašto su, taman kada se činilo da možda nešto napravimo, dobijali krasnu priliku da sve pokvare.

Imali smo, kako se to kaže jezikom sportskih novinara, igrače, ali ne i igru, reprezentaciju iza koje nije stajao nikakav sistem – ne računamo li onaj za unovčavanje prijateljskih utakmica protiv Irana, reprezentacije čiji su članovi češće viđali naše fudbalere nego vlastitu familiju – trenere bez kapaciteta i Fudbalski savez čiji su operativci i čelnici živjeli kao da upravljaju Bayernom, Juventusom, PSG-om i Real Madridom zajedno. I opet nam je nedostajalo uobičajene sportske sreće da pobijedmo Dansku kod kuće, Francusku u gostima, tadašnju Jugoslaviju isto tako.

Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih, ako ne i jedina zemlja u kojoj čak ni Miroslav Ćiro Blažević nema dovoljno sreće. A sasvim ga je dobro krenulo: nakon što se sve raspalo – i Savez i tim – Fuad Fuko Muzurović je navrat-nanos sklopio ekipu kojoj će Ćiro priključiti neke starije igrače, u nju po prvi puta dovesti nove i sve ih lijepo, svojim riječima, uvjeriti da su najbolji na svijetu. Kao takvi su uspjeli izboriti baraž i umalo pobijediti Portugal u gostima. U Zenici je odigrana druga utakmica i... Ma znate to o sportskoj sreći koje nema i prevelikoj želji od koje se sagorijeva.

Begović, Spahić, Salihović, Lulić, Misimović, Rahimić, Ibišević, Džeko, Pjanić, Bičakčić, Medunjanin, Višća... bili su dio Sušićevog rostera i oni su prije sedam godina i mjesec dana – pobjedom nad Litvom u Kaunasu – trijumfalno okončali takmičenje u, realno, najlakšoj kvalifikacijskoj grupi, onoj u kojoj su bili i Grčka, Slovačka, Litva, Latvija i Lihtenštajn.

Šta je kasnije bilo – to znamo, kao što znamo šta nije: ofsajd protiv Nigerije zbog kojeg je poništen, inače regularan, gol Edinu Džeki i poslije kojeg se na najvažnijoj utakmici prvenstva nismo sa loptom sastavili. A nismo, vala, ni poslije, sve do ove godine u kojoj reprezentacija BiH nije dobila niti jednu jedinu utakmicu.

Povratak u stvarnost: Od velike noći u Kaunasu i euforije na punim sarajevskim ulicama, pa do sadašnjeg trenutka vjere da ćemo otići na Svjetsko, kada već nismo na Evropsko prvenstvo, mi napeto čekamo reprizu, ponašajući se poput djece koja misle da će ono čega se plaše nestati ako zatvore oči.

Elvedin Dino Begić već je osam godina predsjednik Saveza, a da za barem pet nije jasno zašto. Oko njega su, mahom, ljudi s impresivnim rezultatima na terminima rekreativaca i u ligama iz kojih su ispadali samo oni što im je mrsko doći na utakmicu. Selektori su, pokazalo se, birani zbog onoga što su nekada bili - Baždarević i Prosinečki - a ne zbog toga što mogu sada, dok je Dušanu Bajeviću uvaljen posao nakon višegodišnje pauze od klupe, trenirke i živciranja.

U igračkoj ili reprezentativnoj penziji su Spahić, Salihović, Lulić, Misimović, Rahimić, Ibišević, Medunjanin, a kada još odu Džeko i Pjanić, pa i Kolašinac koji ima konstituciju tenka i osjetljivost djeteta, te Višća, (p)ostat ćemo ovisni o onome čega nikada nije bilo.

Za plasman na neko veliko takmičenje nije nužno imati kvalitetnu ligu ili tim sastavljen od igrača u najvećim svjetskim klubovima. Nemaju, recimo, ni Hrvatska, ni Finska ni, oni pogotovo, Sjeverna Makedonija, respektabilna prvenstva, baš kao što eto ta Finska, za razliku od Hrvatske, nema ni ekipu prvotimaca iz najjačih evropskih timova, samo...

Dok god Bosna i Hercegovina ima Fudbalski savez koji je važan sebi i koji ne postoji zbog reprezentacija – već ih koristi da opravda vlastito bivstvovanje – dok se selektori biraju bez obzira na to što nemaju nikakav uspjeh sa bilo kojom nacionalnom selekcijom, a igrači u takvoj toksičnoj atmosferi dolaze na okupljanja kao na mučenje, imat ćemo nacionalni tim čiji su rezultati uvijek ispod mogućnosti, ma kolike one realno bile.

Ili, drugačije rečeno, sve će biti kao nekada. Uostalom, evo smo opet krenuli igrati prijateljske utakmice s Iranom.

Kako neugodan flashback i kako bolan povratak među velesile poput Armenije, Azerbejdžana, Bjelorusije, Kipra, Estonija, Gibraltara, Lihtenštajna, San Marina...