Glavnoj urednici portala Tačno.net iz Mostara Štefici Galić početkom decembra je u Schorndorfu, u Njemačkoj, uručena nagrada „Johan Philipp Palm“ za slobodu govora u 2018. godini. Nagrada nosi ime po Johanu Philippu Palmu, njemačkom književnom izdavaču i borcu za slobodu koji ubijen početkom 19. stoljeća tokom Napoleonovih osvajanja po direktnoj naredbi francuskog vojskovođe Napoleona Bonaparte. Šteficu Galić su za ovu nagradu predložili ARD radio, Amnesty International i Help journalist.

 FILM

„Čovjek ne zna koliko je jak sve dok mu to ne postane jedini izbor“, kazao je neki mudrac, a malo je ljudi, još manje žena, koje su pretrpile ono što je pretrpila hrabra i neustrašiva Štefica Galić, iz Ljubuškog, koja je do rata zajedno sa suprugom Neđom vodila malu fotografsku radnju u tom hercegovačkom mjestu. A onda je počeo rat, maltretiranja, odvođenje Bošnjaka u logore, ubistva, protjerivanja... Neđo i Štefica nisu mogli mirno gledati ono što se dešavalo njihovim komšijama.

Šira bh. i regionalna javnost će za Galiće saznati tek 2012. godine, sa promocijom dokumentarnog filma „Neđo od Ljubuškog“, u kojem se govori o pokojnom Neđi i njegovom spašavanju komšija Bošnjaka od smrti ili progona u logore HVO-a.

Autorica filma bila je Svetlana Broz, Titova unuka i nevladina organizacija „Gariwo“, koja je Neđi posthumno dodjelila i nagradu za građansku hrabrost, a na inicijativu nekog od Bošnjaka kojima je tokom rata Neđo pomagao.

Niko nam nije ulazio u kuću. Djeca i ja smo bili potpuno izolovani. Svaki dan su se pred vratima naše kuće zaustavljala auta sa Thompsonovim pjesmama i jakim zvučnicima. Grozila sam se i bila prestrašena. Nismo imali ni šta jesti, ali nam je jedan dobri Hrvat donio nešto hrane

Kako će se ispostaviti, promocija filma je bila okidač za strahovitu medijsku i svaku hajku hrvatskih radikala i desničara koja je ubrzo uslijedila i prema Štefici i Brozovoj kao autoru.

- Bilo je toliko radikalno da su svakodnevno na portalima osvanjali tekstovi u kojima se pozivalo na obračunavanje, strašne laži, zabranu prikazivanja filma... Film je ipak prikazan uz snažno prisustvo policije. Došli su i ljudi iz Sarajeva koji su me čuvali. Održane su demonstracije, protesti su bili ispred zgrade, nisu nam dali da uđemo, donijeli su zastave Herceg-Bosne, mi smo se provlačili ispod... Dva dana kasnije sam doživjela i fizički napad. Prebila me žena koja je bila jedna od organizatorica tih protesta koja pritom radi u zgradi policije, u općinskom dijelu. Prije je radila u vojnoj policiji. Sve to što su oni govorili, uradili i potakli medijskom hajkom, dovelo je do eksplozije skrivene mržnje koja je godinama tinjala. Niko nam nije ulazio u kuću. Djeca i ja smo bili potpuno izolovani. Svaki dan su se pred vratima naše kuće zaustavljala auta sa Thompsonovim pjesmama i jakim zvučnicima. Grozila sam se i bila prestrašena. Nismo imali ni šta jesti, ali nam je jedan dobri Hrvat donio nešto hrane - prisjeća se Štefica sa suzama u očima.

  SVJEDOK

Podršku su dobijali iz Mostara i drugih bh. gradova, ali i svijeta. Međutim, u svojoj neposredoj okolini, gdje je ta podrška bila možda i najpotrebnija, nije je bilo. Štefice su se odrekli rodbina i prijatelji, a prijetnje su se nizale, telefonom i porukama. Bilo ih je toliko da su prestali čak i prilaziti telefonu.

- Poslije te hajke, kada je žena koja me je prebila, osuđena uvjetno na tri mjeseca i to poslije tri godine, djeca i ja smo napustili Ljubuški i preselili u Mostar. Nismo više tamo mogli živjeti. Jednostavno, sve se u meni buni protiv onih koji su šutili, a znali su šta se dešava. Moja kuća je bila druga od policije. Ja sam bila svjedok svakog udarca jer se čulo, bila sam svjedok svakog kamiona u koje su tovarili naše Bošnjake i gonili ih u logore.Bila sam svjedok hladnjača koje su odvozili ljude, paljenja muslimanskih kuća. Bila sam svjedok u kući starice Ramize Delalić, koju su ubili Tutini. Hiljadu metaka je bilo, ona je ležala na podu, dva Kurana ispred nje. Od moje sestre, koja je udata za Bošnjaka, kuća je prerovljena. Stravične stvari su se događale, a onda su mi govorili kako se to nije dogodilo. Ne, nećete gospodo! Dogodilo se! Gledala sam svojim očima. Iako to možda nije bilo kao u drugim gradovima, ipak je bilo ekstremno. To je fašizam. Niko se ne može voditi u logore samo zato što ima drugačije ime. Ja sam to vidjela i pričat ću o tome dok ne umrem - priča Štefica, uznemirenog glasa.

Radikali su od nje tražili, kaže, da se odrekne filma, da kaže kako je nagovorena  na film i kako film nije istinit, ali je Štefica sve to odbila.

- Naravno da nisam pristala na to. Napisala sam na svom portalu da je istina sve što sam rekla i da sam sve vidjela svojim očima. Ta žena je nakon tri godine osuđena na tri mjeseca uvjetno. Branila se tako što je rekla: „Pa šta hoće, da je nisam prebila ja, prebio bi je neko drugi.“ Sve to vrijeme na huškačkim portalima su se vrtile njene izjave u kojima je govorila kako me je tukla dok se nije umorila, a kada smo došli na sud plakala je i govorila kako nije - navodi naša sagovornica.

Zbog svega što je proživjela, pokrenula je sedam tužbi. Dvije su u startu odbijene. Jednog optuženog navodno nisu mogli naći i privesti jer ga nije bilo u CIPS-u, dok je portal ljubuski.info, koji je prema tvrdnjama Štefice, prvi i pokrenuo hajku, ugašen istog dana kada je podnesena tužba, a nakon toga i preimenovan, vjerovatno nakon dojave nekoga iz suda.

- Sutkinja je rekla da se ne može suditi „ram od slike“. Sve sudije u Ljubuškom su radili na tome da optužbe padnu. Smijali su mi se u lice. Tužila sam i Poskok. Došli su sami, bez advokata. Sve su priznali. Rekli su da je to što su napisali bilo čisto sranje, ali da bi to isto sutra opet napisali kada bi se desilo. Sve sam tužbe izgubila. Iako su tužbe bile različite, obrazloženje je uvijek bilo isto - nije kleveta već vrijednosni sud. Moj suprug i ja smo navodno postali javne ličnosti nakon filma pa je samim tim hajka na nas dopustiva. Izgubili smo čak i na Ustavnom sudu - kaže ova hrabra žena.

 NACIONALIZAM

Od 2012. godine, svaki njen istup u javnosti je,kaže, propraćen salvama prijetnji i uvreda. Redovno ih je prijavljivala policiji u Ljubuškom i u Mostaru. Adekvatne reakcije nikada nije bilo, a nerijetko su je, kaže, i u policiji ismijavali.

- Čak su me i u policiji napali u nekoliko navrata. U Mepasu sam doživjela verbalni napad od Čovićeve ulične desnice, među kojima je bila i osoba koja radi pri MUP-u, u nekoj školi. Drugi put me policajac u stanici nazvao kučkom. Sve sam prijavljivala, ali se nikad ništa nije dogodilo. Nikad više neću otići u policiju jer su to psi čuvari Dragana Čovića i drugih radikalnih HDZ-ovaca - kaže Štefica.

Tužila sam i Poskok. Došli su sami, bez advokata. Sve su priznali. Rekli su da je to što su napisali bilo čisto sranje, ali da bi to isto sutra opet napisali kada bi se desilo. Sve sam tužbe izgubila

Na pitanje otkuda toliko radikalizma u ljudima, pogotovo mladim, naša sagovornica navodi kako se stigma „ustašluka“ njegovala još od Drugog svjetskog rata, uz pomoć radikala i dijelova crkve, pa i ne čudi da je sve to eruptiralo 90-ih godina prošlog stoljeća.

- Naši ljudi nemaju kulturu dijaloga. Ako niste sa njima, odmah će vas degenečiti ili proglasiti neprijateljem. Nazivaju vas svakakvim imenima, iako i sami znaju istinu. Moguće je da mladi ne znaju šta se prije dešavalo, ali stari znaju. Ne možete biti takvi kakvi jeste, ako vas neko u kući tome nije naučio. Mene su roditelji naučili ovo što jesam iako su mojoj majci oca ubili partizani, očevog brata su ubili partizani. Ja sam iz kraja koji je takav kakav jeste, ali me niko nije učio da budem nešto drugo. Ovakva sam jer sam to ponijela iz kuće. Da me otac učio da budem radikalna, možda bih i ja bila takva. Ali 90-ih je došlo do strahovite erupcije nacionalizma. Naišao je na plodno tlo zajedno sa crkvom, emigracijom ili njihovim potomcima koji su došli u Hercegovinu. Strah i neznanje su također tome doprinijeli  - navodi Štefica, uz napomenu kako je sve počelo na stadionima.

Dodaje kako su mladi ljudi iz kuće naslijedili narativ koji je nenormalan, a iskazuju ga u javnom prostoru. Za drugo i drugačije gotovo da i ne znaju pa su mladi danas radikalniji od starijih generacija.

- Oni su „uzgojeni“ da ne znaju za stvarnu istinu. Nedostaje nam istinita priča o povijesti, o antifašizmu koji je izbačen iz udžbenika. Školski programi su napravljeni tako da uzgajaju mlade ljude koji će samo brojati krvna zrnca i mrziti sve drugačije. Svi znaju za famoznog malog Antu iz Mostara koji nikada nije prešao na lijevu obalu i misle da su muslimani drugačija bića sa bradama i noževima. Onaj tren kada je prešao Stari most bio je svjedok koliko su škola i sredina krivi da postane kakav jeste -ilustruje naša sagovornica.

Primijetili su moj rad, a nagradu sam dobila zajedno sa jednom djevojkom iz Južnog Sudana. Nisam mogla da vjerujem. Prvu obavijest o nagradi koju sam dobila mailom sam čak i obrisala. Strašno mi je drago i prija kada shvatite da neko vidi i cijeni vaš rad. Na kraju sebi kažete da, iako sam prošla pakao, vrijedilo je 

 

  RAZMIŠLJAJ!

Da bi se stvari počele pomjerati u pravcu deradikalizacije, osim već pomenute reforme obrazovanja, potrebno je, kaže Štefica, naučiti mlade da kritički razmišljaju. Štefica je pokrenula Centar za kritičko mišljenje namijenjen studentima i mladim ljudima.

- Mediji, vjerske institucije i radikalne stranke su generatori nacionalizma u BiH. Mediji su i u ratu bili dileri mržnje, potom crkva koja to uzgaja mada, naravno, ima puno divnih svećenika poput svećenika Bosne Srebrene. Dok god je ovolika mržnja u javnom prostoru nacionalni lideri će vladati. O liderima nacionalnih stranaka mislim sve najgore. To su neljudi u jednom nevremenu, i stranke koje su nas i uvele u rat, a nakon njega opljačkali. Njihova politika će na kraju srušiti njih same. Ta mržnja koju su utjerali ljudima, te vile koje su napravili, i sve što su pokrali sistemski i govor mržnje koji koriste će jednog dana navesti mlade da se zapitaju ko su ti ljudi. Srušit će ih vlastita politika - uvjerena je Štefica.

Što se nje tiče, do kraja života će, poručuje, govoriti istinu, a pravdu ostavlja nadležnim institucijama.

- Ko ne želi da to čuje, ja na ne mogu na to uticati - poručuje na kraju razgovora.

 VELIKI DUGOVI, A PENZIJA ZAPLIJENJENA

Štefica Galić ne krije da je često razmišljala da, zbog svega što joj se dešavalo, napusti BiH sa djecom, ali su materijalni razlozi to onemogućavali.

- Početkom 90-ih moj suprug i ja smo trpili golgotu jer smo pomagali Bošnjacima. Proglašeni smo izdajnicima i pali na materijalna koljena. Poslije povratka iz Praga, gdje smo izbjegli, niko nam nije ulazio u radnju. To je bilo ponižavajuće. Suprug se razbolio, dobio tumor i bolovao godinu i sedam mjeseci. Stavila sam kuću pod hipoteku, podizala zajmove da platim kemoterapiju. Svaka je koštala 3.500 KM, a primio ih je 25. Kupovala sam ih u Njemačkoj, a davali su mu je u Zagrebu. Jako smo puno potrošili, a na kraju smo, nažalost, izgubili bitku. Ostala sam sama sa djecom, izdvojena od svijeta i bez dinara. Pored svega toga, morala sam 16 godina vraćati kredite. Djeca nisu mogla studirati već su odmah počeli raditi. Radila sam po fotografskim radnjama, išla u Italiju da berem jagode, čistila sam samo da vratim kredit. Nikada ni od koga ništa nisam tražila - priča nam u pauzama između uzdaha.

Kredit je isplatila tek 2016. godine, ali nakon što je izgubila sve sudske parnice. Onda su joj zaplijenili penziju od 326 KM, da bi naplatili sudske troškove.

- Jednostavno, nisam mogla otići. Ostala sam, radila i borila se. Penziju ne primam već treću godinu i ko zna kada će mi je vratiti jer su tek tri presude naplaćene. Imaju još dvije. Moram reći da su se javljali neki ljudi da organizuju pomoć. Nemam ja sada više gdje ići niti želim. Nije me više briga. Ići ću ovim putem kojim idem dok ne umrem - poručuje ova neustrašiva žena.

Priču ove hrabre žene možete pogledati i na našem youtube kanalu!