Kolumne

 Piše: Đuro Kozar

Vojni predstavnici u svakoj ambasadi izuzetno su važni diplomati jer su zaduženi da afirmiraju oružane snage i odbrambenu politiku svoje zemlje, ali njihova važna funkcija jeste da prati ne samo vojsku nego i ukupnu sigurnosnu situaciju u zemlji domaćinu i da o tome izvještava nadležne organe. Riječ je o tihom, „nevidljivom“  obavještajnom radu, uz uvažavanje propisa u zemljama prijema i međunarodnim organizacijama. U Ministarstvu odbrane BiH posebno insistiraju na razvijanju vojne suradnje i unapređivanja međudržavnih prijateljskih odnosa. Svoje funkcije vojni predstavnici ostvaruju na temelju Bečke konvencije i drugih relevantnih međunarodnopravnih propisa.

DVADESET VOJNIH DIPLOMATA

Kad se ovo ima u vidu logično je istražiti ko su naši vojni predstavnici, kako se biraju, koliko se pripremaju i kako vrše tu važnu dužnost u svijetu? Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva odbrane, u ovom trenutku Bosna i Hercegovina ima 20 vojno-diplomatskih predstavnika u 11 zemalja. Šestoro ih je u Misiji BiH u NATO-u, u Briselu, troje u Sjedinjenim Američkim Državama, a dva predstavnika su u Njemačkoj. Po jedan vojni predstavnik je u Velikoj Britaniji, Turskoj, Ruskoj Federaciji, Austriji, Italiji, Makedoniji, te kod susjeda - u Hrvatskoj i Srbiji. Tu su uračunati predstavnici u našim ambasadama, kao i oni koji rade u međunarodnim vojnim komandama.

Odabir kadrova vrši se prema Pravilniku o odbrambeno-diplomatskom, vojno-diplomatskom i vojnom predstavljanju Bosne i Hercegovine u inostranstvu, na osnovu rang-liste, sukladno odgovarajućem činu i stručnoj spremi. Prednost bi trebalo da imaju oni kandidati koji imaju i dodatno obrazovanje. Ističemo ono „trebalo“, jer o svim kvalitetima nerijetko se pri konačnom izboru prednost daje „određenoj osobi“ za koju se politički lobira posredstvom najviših dužnosnika u Ministarstvu odbrane, Zajedničkom štabu ili u kabinetima članova Predsjedništva BiH. Izgleda da je to isti onaj vaninstitucionalni oblik kao i prilikom drugih postavljenja - „minder politika“, sjedjeljke na slavama ili kadroviranje u središnjici stranke.

Kad ih Predsjedništvo BiH imenuje odabrani se za odlazak u misiju pripremaju 15 dana, što je nedovoljno, pogotovo za one koji nemaju prethodno iskustvo i temeljna geostrategijska znanja. Vojni predstavnici u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i Srbiji pripremaju se od šest mjeseci do godinu dana. S obzirom na neka ranija iskustva, u pravu su oni koji smatraju da na dužnosti vojnih predstavnika ne odu uvijek oni koji trebaju, nego podobni. Obično se pogrešan izbor utvrdi naknadno i imenovani se mora razriješiti prije isteka mandata. Bivši ataše BiH u Srbiji Ivica Pavić 2013. povučen je zbog toga što je vozeći službeni automobil u alkoholiziranom stanju izazvao saobraćajnu nesreću u Beogradu, a odbio da se podvrgne alkotestu. Bivši vojni ataše BiH u Holandiji Enes Jahić vraćen je u zemlju 2017. nakon što je priveden zbog osnovane sumnje da je počinio ratni zločin na području općine Konjic 1992. godine.

BEZ RASPOREDA - PENZIJA

Naši vojno-diplomatski predstavnici u toku svog mandata najčešće su u kontaktu sa spomenutim Sektorom za međunarodnu suradnju Ministarstva odbrane, te sa Zajedničkim štabom i Operativnim zapovjedništvom Oružanih snaga, što je logično, budući da su ovim organima najviše i potrebne informacije o vojnim i sigurnosnim kretanjima u pojedinim zemljama i regijama. Kad se tim predstavnicima okonča mandat njihov ukupni rad se ocjenjuje i oni se, prema potrebi službe, raspoređuju na druge dužnosti ili, ako ispunjavaju uvjete, umirove. Podrazumijeva se da se iskustvo takvih oficira posebno vrednuje i da se oni raspoređuju tamo gdje bi oni najviše mogli dati, dakle na više dužnosti. 

Da uvijek ne mora biti kako bi trebalo pokazuje i slučaj brigadira dr. Alije Kožljaka (rođen 1965), čiji je rad na dužnosti šefa vojno-diplomatske misije BiH pri NATO-u odlično ocijenjen, ali nadležni bh. politički i vojni organi nisu uspjeli (ili nisu htjeli) da za njega pronađu prestižno mjesto koje mu po svim pravilima pripada. Dužnosnici iz BiH koji su dolazili u sjedište NATO-a u Brisel svjedoci su da su im, zahvaljujući upravo ugledu brigadira Kožljaka, sva važna vrata bila otvorena, ali kad se Kožljak vratio u Sarajevo to se zaboravilo. Kad je shvatio da nije dio „minder-politike“ i da nekome, zbog svog životopisa, ne odgovara, podnio je zahtjev za penzioniranje i više nije u Oružanim snagama BiH. Ali nije ni u klasičnoj mirovini nego je angažiran na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu i na nekim projektima. Na dužnost šefa naše vojne misije u NATO-u, umjesto Kožljaka, postavljen je brigadir Jasmin Čajić, koji je bio načelnik u Središtu za obuku i operacije potpore miru OSBiH u Butmiru, kod Sarajeva.

Dvojica Kožljakovih kolega iz Srbije i Hrvatske, koji su u Misiji NATO-a u Briselu za svoje zemlje radili isti posao kao on, mnogo bolje su prošli na kadrovskoj ljestvici. Milan Mojsilović je unaprijeđen u čin generalpotpukovnika i imenovan je za načelnika Generalštaba Vojske Srbije, a Mirko Šundov je promaknut u čin generala zbora i postavljen za načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njihovo veliko vojno-diplomatsko iskustvo i ugled u NATO-u nije, kao u slučaju brigadira Kožljaka, ignorirano. Naprotiv. Ono u čemu je svojoj vojsci mogao doprinijeti kao aktivno vojno lice, ovaj brigadir će u civilu pružiti onima koji cijene njegovo izuzetno znanje i dosadašnje zasluge.

Možete čitati prethodini tekst autora: Stradanje Srba u Sarajevu: Revizija istorije sa međunarodnim učešćem

(Foto Arhiv / Ministarstvo odbrane BiH)