[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/05\/03\/siege-of-sarajevo-street-map.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/05\/03\/100x73\/siege-of-sarajevo-street-map.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/05\/03\/siege-of-sarajevo-street-map.jpg","size":"523.53","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Stradanje Srba u Sarajevu: Revizija istorije sa međunarodnim učešćem

Piše: Đuro Kozar

Na blokirano Sarajevo u periodu 1992-1995. sa položaja Vojske Republike Srpske ispaljeno je 360.000 topovskih i minobacačkih granata od čijih je eksplozija ubijeno oko 14.000 stanovnika svih nacija i narodnosti. Međutim, Vladu RS-a interesiraju samo žrtve iz srpskog naroda, pa je formirala Međunarodnu komisiju za stradanje Srba u Sarajevu u proteklom ratu. Ovdje nije problem utvrditi istinu jer ona je i sudski utvrđena, ovdje je problem prihvatiti istinu i činjenice. Na ovaj način se vrši revizija historije da bi se na vještački način pokušao stvoriti balans, koji nije moguć. Zapravo, nije upitno da li su Srbi ubijeni u glavnom gradu BiH, dakako da jesu i o tome postoje podaci, ali to nije bilo ni masovno, ni sistematsko, a dio ih je poginuo i od gelera granata svojih sunarodnika s okolnih brda.

     BEZVLAŠĆE I ZLOČINI

Prva ratna godina u Sarajevu ostat će upamćena po vršljanju raznih vojnih policija kojima je neko izdao akreditacije i omogućio da se ponašaju bahato i da njeni pripadnici budu brzi na okidaču. Njihovoj samovolji pogodovala je činjenica da je Armija BiH službeno formirana 15. aprila 1992. i da je trebalo vremena da se objedini i pod jednu komandu stavi sve jedinice Teritorijalne odbrane i organizirane dobrovoljce. Strahovlada pojedinih odmetnutih formacija u Armiji BiH konačno je prekinuta 26. oktobra 1993. godine kada je, po naredbi Predsjedništva BiH, provedena akcija „Trebević“ radi obračuna sa kriminalom u vlastitim redovima. Na udaru su bile 10. i 9. brdska brigada Armije BiH.

U vrijeme spomenutog bezvlašća na udaru su bili gotovo svi građani Sarajeva, a civili Srbi bez ikakve zaštite. Tako su članovi obitelji Elek - Đorđe, Božidar i Ljubica ubijeni 16. maja 1992.  u svojoj kući u Humskoj ulici u Pofalićima. U tom naselju mnogi Srbi su tada uhapšeni i odvedeni u kasarnu „Viktor Bubanj“, a nekima se tu izgubio svaki trag. U naselju Boljakov Potok likvidirana je cijela porodica Krajišnik. Prvo je 20. juna 1992. iz kuće odveden Jovo (67), sin Ostojin, koji nikad nije pronađen, da bi 25. novembra iste godine bilo izvršeno trostruko ubistvo. Iz vatrenog oružja ubijeni su Janja Krajišnik (55), Boro Krajišnik (27) i Borka Krajišnik (27). Kad je otkriven, ubica je navodno pobjegao u Njemačku.

Izvšitelji su pokazali posebnu surovost kad su 8. jula 1992. rafalom iz puške likvidirali šestoro ljudi dok su u vlastitoj kući sjedili okupljeni za ručkom. Ubijeni su Radosava Ristović (61), njeni sinovi Pero (1951) i Obren (1955), njihova sestra Bosa (1961), Danilo Ristović, dječak od 14 godina, i Mila Ristović, a ranjen Duško Ristović. U kući se nalazila i Stojanka Mastilo, prijateljica Milina, koja se sakrila iza kauča i ostala nepovrijeđena. Navodno, Ristoviće nisu ubile njihove komšije, ali je čudno da su ubice ušle u kuću baš u času kad je ona bila puna. Dva dana kasnije, 10. jula, u „Oslobođenju“ je objavljeno kratko i šturo saopćenje Ministarstva odbrane i Glavnog štaba Oružanih snaga BiH, u kojem su navedena imena ubijenih. Prema ovom saopćenju, zločin su izvršila „trojica neidentifikovanih ubica u vozilu  'golf' bez registarskih tablica s oznakom TO“. Nikad nisu otkriveni i procesuirani izvršitelji ovog ratnog zločina.

    KAZANI

Zločine na padinama Trebevića, na lokaciji Kazani, počinili su pripadnici 10. brdske brigade u sastavu 1. korpusa Armije BiH tokom 1992. i 1993. godine, ali javnost u to vrijeme nije znala šta se dešava. Prema jednim izvorima, vojno-politički vrh BiH nije znao za ove zločine sve do decembra 1993., a po drugim sve se znalo samo se dugo toleriralo. Sarajlije su se u to vrijeme, osim u strahu od granata sa položaja Vojske RS-a, plašili i boraca 10. brdske koji su po gradu hapsili ne samo civile, pa i one starije i bolesne ljude, nego i suborce iz drugih brigada i odvodili ih na kopanje rovova na Trebević. To je bila posljedica samovolje komandanta ove brigade Mušana Topalovića Cace, koji se izuzeo iz armijskog rukovođenja i komandovanja. Veći dio njegovih boraca bio je na liniji, dok je manji, zbog nacionalističkih pobuda, vršio pretrese kuća i stanova u kojima su živjeli Srbi i Hrvati koji su hapšeni i odvođeni na Trebević. Oni što su pretresali navodno su tražili skriveno oružje, a zapravo su pljačkali vrijedne stvari znajući da se odvedeni ljudi tu više neće vraćati. Poslije ispitivanja i mučenja oni su većinom ubijani i bacani u provaliju Kazani, a potom posipani živim krečom.

Kazani su punjeni Srbima koje su Caco i njegovi ubijali na monstruozan način. Najpoznatiji slučaj je onaj bračnog para Marine (67) i Radoslava (72) Komljenca koje su u junu 1993. iz njihove kuće oteli vojnici Desete brdske i ubili ih na Kazanima. Oni su bili stari i gotovo nepokretni. Prema izjavi njihove kćerke Slobodanke Macanović, uhapšeni su „jer je neko morao platiti za pogibiju šestoro bošnjačke djece koje je ubila granata u Starom Gradu Sarajevo dan prije nego što su odvedeni“. Osim Komljenaca, do sada je utvrđeno da su ubijeni i Ana i Vasilj Lavriv, Milena Drašković, Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Predrag Šalipur, Branislav Radosavljević, Nenad Lojović, Marina Nevstrujev, Ratko Kusmuk, Branko Ristić i Radojka Bošnjak…

Tragičan je bio slučaj braće Vučurević, koji su 1993. stanovali u ulici Skenderija u Sarajevu. Kad je uhapšen stariji sin Zoran, njihov otac Vojo došao je do punkta Ratne redakcije „Oslobođenja“ i, pošto smo se znali, zamolio je da mu pomognem. Rekao sam mu da nemam puno mogućnosti, ali da ću se raspitati u Komandi 1. korpusa. To sam izgovorio mada sam bio ubijeđen da u okviru Korpusa djeluju i pobunjeničke formacije koje samovoljno hapse, odvode i ubijaju civile, što se kasnije i potvrdilo. Dva dana kasnije Vojo je ponovo došao i rekao da mu je na isti način odveden i mlađi sin Miodrag i plačući govorio, da su oni još maloljetni i da nisu nizašta krivi. Jedan je imao 17, drugi 15 godina. Utučeni otac više nije navraćao, a kasnije sam saznao da su braću Vučurević, nakon mučenja na Trebeviću, samo zato što su Srbi, ubili pripadnici 10. brdske brigade i bacili u Kazane.

Pri kraju rata, u Vojnom sudu u Sarajevu optuženo je 14 Cacinih boraca i nakon suđenja izrečene su im minimalne kazne, ali i ne za ubistva i saučesništvo, nego za pomaganje u izvršenju zločina i neprijavljivanje zločina. Kao izvještač „Oslobođenja“ pratio sam to suđenje koje je bilo farsa, jer su se optuženi ponašali kao žrtve i kvaziheroji. Predsjedavajući Sudskog vijeća sudija Šaban Maksumić jedva je održavao red u sudnici. Na kraju su dobili ukupno 37 godina zatvora, a da niko osim pritvora nije izdržavao zatvorsku kaznu. Ni tada ni poslije nijedan od ovih boraca nije se pokajao zbog zločina. Poslije rata Kantonalni sud u Sarajevu osudio je jednog bivšeg borca 10. brdske na četiri godine i tri mjeseca zatvora, a drugi je u prvom stupnju dobio tri, a u žalbenom postupku deset godina zatvora. Sudski postupak protiv Samira Bejtića traje gotovo 15 godina. Po prvostupanjskoj presudi dobije 14 godina zatvora, a Vrhovni sud Federacije stalno taj postupak vraća na početak.

Mušan Topalović Caco je nakon hapšenja ubijen u pokušaju bijega. Ukopan je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Njegovoj dženazi prisustvovalo je desetak hiljada ljudi. Godinama uprava grada Sarajeva pokušava podići spomenik ubijenim građanima Sarajeva na Kazanima 1993. godine. Međutim, to se još nije desilo. Na ovaj način bila bi skinuta ljaga sa savjesti građana Sarajeva koji su, i u najtežim danima za ovaj grad, slijedili najuzvišenije moralne norme života u različitosti i toleranciji te osuđivali svaki zločin, pa i onaj koji se desio u zoni odgovornosti 10. brdske brigade.

  KOMISIJOM NA KOMISIJU

Jedna komisija sastavljena od Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jevreja 2006. pokušala je utvrditi istine o stradanju građana Sarajeva u periodu 1992-1995., ali je ukinuta prije nego što je okonačala svoj rad. U njenom sastavu su bili: dr. Smail Čekić, dr. Enes Pelidija, Amor Mašović, mr. Ivica Marinović, Anto Zelić, Mirko Prskalo, Željko Rašević, Miroslav Janković, Dobrislav Planojević i Danilo Nikolić. Vijeće ministara BiH je rasformiralo komisiju nepunih godina dana nakon njenog osnivanja, jer se tadašnjem predsjedavajućem dr. Nikoli Špiriću nije svidjelo to da se utvrde činjenice o svim stradalim, smatrajući da se trebaju navesti samo podaci o žrtvama iz srpskog naroda.

Direktor Istraživačkog dokumentacionog centra Sarajevo (IDC) Mirsad Tokača tvrdi da je, nakon presuda dvaju međunarodnih sudova i brojnih domaćih, suvišno formirati novu komisiju za utvrđivanje istine o stradanju Srba u Sarajevu, pa makar ona bila međunarodna. Tokača je autor vrijednog dokumentarnog djela „Bosanska knjiga mrtvih“ u kojoj se nalaze tamne sudbine hiljada stradalih osoba. Prema podacima IDC-a, u BiH je tokom rata ubijeno ili poginulo 95.940 osoba. Od toga oko 67 posto su Bošnjaci, 26 posto Srbi i oko šest posto Hrvati, a 40 posto žrtava su bili civili.

U emisiji „Mreža“ Federalne televizije Tokača je izjavio da je u Sarajevu 1992-1995. poginulo 3.300 Srba, među kojima je 2.200 onih koji su četiri godine opsjedali grad, dok je 1.100 život izgubilo u blokiranom dijelu najviše od posljedica granatiranja sa položaja Vojske RS-a. Na ovaj način Tokača je odgovorio direktoru Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih RS-a Miloradu Kojiću koji je izjavio da je u Sarajevu stradalo 6.313 srpskih civila od kojih su pripadnici Armije BiH, smatra on, ubili 2.562. Kad se istražuju žrtve onda obavezno treba imati u vidu i to da je u obruču oko glavnog rada BiH dugom 62 kilometra, na okolnim brdima bilo razmješteno 1.600 topova i minobacača, 100 tenkova, 180 oklopnih transportera, više od 500 protivavionskih mitraljeza i protivavionskih topova i još 150 drugih oruđa većih kalibara.

Članovi Komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine su Raphael Israeli (Rafel Izraeli), iz Izraela, predsjedavajući, te članovi profesor Walter Manoschek (Valter Manošek), iz Austrije, profesor Laurence Armand French (Lorens Almar Frens), iz SAD, prof. dr. Darko Tanasković, iz Srbije, novinar Giuseppe Zaccaria (Đuzepe Zakarija), iz Italije, pukovnik Viktor Bezručenko, iz Rusije, i pukovnik Patrick Barriot (Patrik Bario), iz Francuske. Kad se pogledaju životopisi članova teško bi se mogao steći dojam da su oni neovisni i nepristrani. Uz to u Komisiji nema nikoga iz akademske sredine ko je rat proveo u blokiranom Sarajevu. Profil predsjednika Komisije Rafaela Izraelija pokazuje u kojem će smjeru to istraživanje ići. Ovaj izraelski sveučilišni profesor je veliki kritičar islama kao vjere, po kojem postoji samo jedan islam, onaj radikalni. Ne može se očekivati objektivnost pukovnika Baria, koji je bio svjedok odbrane na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu, ili Bezručenka i Zakarija koji su više puta podržali „pravednu borbu srpskog naroda u BiH“.

I, na kraju, jedna konstatacija predsjedavajućeg Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amora Mašović: „Samo u tri mjesne zajednice - na Grbavici, Vracama i Kovačićima ubijeno je više nesrba nego što je stradalo Srba na cijelom prostoru Sarajeva pod kontrolom Armije RBiH.“

     PRIVOĐENJE NOVINARA VLADE MRKIĆA

Pokojni novinar „Oslobođenja“ Vlado Mrkić istraživao je ubistvo šestoročlane porodice Ristović i nekoliko puta je bio u Gornjim Velešićima. Prilikom jedne posjete pripadnici vojne policije u Velešićima su ga, bez ikakvog objašnjenja, priveli u zgradu Osnovne škole, gdje im je bio ured. Tu je proveo više od tri sata čekajući komandira koji je bio negdje na terenu. Kad je došao, rekao je novinaru da napiše izjavu o tome ko je, šta radi, gdje je išao i zašto, itd. Izjava je napisana, a komandir kad je pročitao rekao mu je da ide. Na kraju mu je rekao: „Nemoj da se družiš sa  četnicima. Vidiš kako glave lete…“

Kolega Mrkić mi je ovo ispričao, budući da smo obojica bili u ratnoj redakciji „Oslobođenja“, dodavši: „Neću više ići u Velešiće, jer se onaj komandir vojne policije nije šalio, a ja imam četvoro djece i ne bih da mi glava leti.“

    KO JE DARKO TANASKOVIĆ

Među članovima Komisije za ispitivanje stradanja Srba u ratnom Sarajevu je dr. Darko Tanasković (71), islamolog, filolog orijentalista, univerzitetski profesor, književnik, književni prevodilac, akademik, diplomat Savezne republike Jugoslavije i ambasador Srbije pri UNESCO-u. Imenovan je kao naučnik koji je objavio nekoliko knjiga o opasnosti od radikalnog islama, pri čemu je posebno obrađivao navodni islamski fundamentalizam u BiH. Imajući to u vidu, teško je vjerovati da će Tanasković biti objektivan član ove komisije. Bit će prije da će on raditi onako kako odgovara Vladi RS-a koja je formirala tu komisiju. Inače, Darko je sin poznatog anfifašiste i nosioca „Partizanske spomenice 1941. godine“ generalpukovnika Rajka Tanaskovića. To je onaj isti general koji je 1976. u Centru visokih vojnih škola u Beogradu Josipu Brozu Titu uručio doktorat vojnih nauka. Pitanje je koliko je od očevog antifašizma danas ostalo kod sina Darka? Ili se on u međuvremenu, možda, priklonio četničkoj ideologiji, jer su u Srbiji partizani i četnici izjednačeni i tretiraju se kao antifašisti!?

TRI DOŽIVOTNE ZA UBIJANJE SARAJLIJA

U Haškom tribunal, odnosno Mehanizmu za krivične sudove u Hagu izrečene su tri presude za ubijanje i teroriziranje Sarajlija od 1992. do 1995. i to dvije pravomoćne generalu Stanislavu Galiću, 30. novembra 2006. godine, i Radovanu Karadžiću, 20. marta ove godine, te jedna nepravomoćna generalu Ratku Mladiću, 22. novembra 2017. godine. Među 14.000 ubijenih u glavnom gradu BiH su građani Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji i ostali. U blokiranom gradu bilo je to vrijeme stradanja, gladi, bolesti i straha.

U pravomoćnoj presudi Karadžiću piše da je on, u dogovoru sa drugim sudionicima udruženog zločinačkog poduhvata, formulirao i proveo plan napadaVRS-a na Sarajevo koji je podrazumijevao ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i teroriziranje stanovništva. Terora nisu bili pošteđeni ni Srbi koji su ostali u gradu i mnogi od njih su stradali. Agresivna kampanja je uključivala neselektivne i prekomjerne napade, koji nisu bili u srazmjeri s očekivanom konkretnom i neposrednom vojnom prednošću. Snage koje su sudjelovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su obavljali svakodnevne civilne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom na to da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni da izlaze iz svojih domova, čime se povećavao rizik od smrti.
Prizori blokade grada, od Željezničke stanice, preko Marijin-Dvora, Pofalića, Alipašinog Polja... ilustruju svu bezizlaznost, razaranje i borbu za goli život. U optužnici protiv Karadžića stoji da su stalne prijetnje smrću i ranjavanjem prouzrokovale kod stanovnika Sarajeva traume i psihološka oštećenja. Mjesta fotografirana u ratu danas su obnovljena, ljudi po njima ponosno koračaju, a duh grada nije uništen. Ovome treba dodati da je poslije Galića na mjesto komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a 10. avgusta 1994. imenovan general Dragomir Milošević. Nakon što je proglašen krivim Tužiteljstvo je i za njega tražilo najtežu kaznu, ali je pravomoćno osuđen na 29 godina zatvora. Generali Galić i Milošević su u Tribunalu svjedočili u korist Karadžića nastojeći nekako popraviti i svoj položaj u ratu, ali nisu pomogli ni svom lideru ni sebi.

Radi objektivnosti bilo bi logično da Komisija za ispitivanje stradanja Srba u blokiranom Sarajevo prihvati i ove sudske dokazane fakte, ali gotovo je sigurno da će se u ime revizije istorije to ignorirati.

   LAŽLJIVI IVANIŠEVIĆ

Veliki je broj kvaziistoričara, književnika i novinara iz Republike Srpske i Srbije. koji su napisali i objavili mnogo knjiga, feljtona i novinskih napisa o „masovnom stradanju“ Srba u Sarajevu 1991.-1995. godine. Zajedničko im je da su veći dio svojih kazivanja zasnovali na neistinitim, neprovjerenim i iskonstruiranim podacima da bi žrtve srpskog naroda preuveličali. Među njima je najaktivniji Milivoje Bata Ivanišević (rođen 1932. u Gračanici, u Federaciji BiH) koji je, između ostalih, nedavno objavio i knjigu „Dosje Sarajevo“. 

Ivanišević je u toj knjizi objavio i spisak sa 7.428 imena ubijenih sarajevskih Srba, ali se ubrzo ispostavilo da je taj popis ne samo netačan nego su neki dijelovi rukopisa kontradiktorni. Naime, među „ubijenim“ navodno 1992. ima dosta onih koji su, u istoj knjizi samo na drugim stranicama, „poginuli kao borci Vojske Republike Srpske“ 1994. godine. Na promociji ove knjige u Derventi jedan od prisutnih se ne malo iznenadio kad je među ubijenim Srbima u Sarajevu pročitao i svoje ime. On je,doduše, živio u Sarajevu, bio je uhapšen, ali je razmijenjen i kraj rata je dočekao na području Republike Srpske. Poslije promocije predstavnik izdavača mu se izvinio riječima: „Dešava se, neka ostane među nama.“

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!