Kolumne

Piše: Senad Avdić

Sve što je viđeno na posljednjoj utakmici regionalne košarkaške ABA Lige između "Crvene zvezde" i podgoričke "Budućnosti", odigranoj početkom prošle nedjelje u Beogradu, viđali smo i ranije, barem jednom, a naročito je film istog žanra - dokumentarnog horora, bio popularan prije skoro trideset godina. Nedostajao je iz tadašnjeg uratka jedino njegov glavni junak - Boban. Ne, ne mislim na Bobana Marjanovića, dobroćudnog džina, bivšeg košarkaša "Zvezde", a danas centra "Philadelfije 76Years", nego Bobana Zvonimira, nogometaša "Dinama" koji je 13. maja 1990. godine vještim, efektno plasiranim "maj-gerijem" onesposobio policajca Refika Ahmetovića, čime je, svečano i ratno, najavio krvavi raspad tadašnje zajedničke države.

Sve što se dešavalo na košarkaškoj utakmici u beogradskoj dvorani "Aleksandar Nikolić" 22. aprila ove godine do u dlaku je bilo "remake" varvarstva i nasilja kakvo je obilježilo epsku marisanu navijača (i ponekog igrača) "Dinama" i "Zvezde" na zagrebačkom "Maksimiru" od prije bezmalo trideset godina. Uz neznatnu razliku: tadašnje Hrvate - ustaše ovoga puta zamijenili Crnogorci - "šiptari" kako su "Zvezdine" navijačke horde "Ultrasi" - reciklirane "Delije" - u kolektivnom krvoločnom delirijumu nazivale grupu crnogorskih košarkaških plaćenika, većinski crnaca i manjinski Hercegovaca (Jasmina Repešu, iz Čapljine, i Nemanju Gordića, rođenog u Mostaru). 

STUBOVI I KLUBOVI SRPSTVA

Fudbalska "Crvena zvezda" je ranih devedesetih kidisala najprije na vrh jugoslovenskog, kasnije evropskog, na koncu svjetskog klupskog nogometa, tridesetak godina kasnije identične ambicije imaju njeni košarkaši. Prije tridesetak godina "Delije", predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom, dolazak u klub "Željinog" dugoprugaša Refika Šabanadžovića pozdravljale su domaćinski, gostoljubivom pjesmicom: "Haj'mo cela Marakana za Šabana muslimana." Prije godinu-dvije, njihovi prirodni nasljednici "Ultrasi" novu akviziciju "Zvezde", Alena Omića, punokrvnog Slovenca iz okoline Tuzle, toplo su prihvatili mizogenom stihoklepinom: "Šiptar, Hrvat, Balija, nisu moja bratija."  

Aleksandar Vučić je onog trinaestog maja 1990. godine bio na "Maksimiru" kao zajapureni, ratoborni član "Delija" i, prema urođenom mu samohvalisanju, dao značajan doprinos općem navijačkom divljaštvu. Godinu dana kasnije, za Đurđevdan 1991. godine, već ga vidimo okupljenog na Romaniji, kod deseteračkog hrama srpskih hajduka, Novakove pećine, gdje je njegov pretpostavljeni starješina, ovoga puta ne Ražnatović Arkan, nego Vojislav doktor Šešelj, "četnike popisao" i postrojio prvi četnički odred na tlu socijalističke Bosne i Hercegovine.

Vučić, za razliku od svog crnogorskog kolege Mila Đukanovića, ne begeniše previše košarku, osim kada mu na megdan izađe kakav kurčeviti  delija predškolskog uzrasta kojeg će predsjednik u mismatchu brutalnom "bananom" sastaviti sa zemljicom crnom. Vučića nije bilo u dvorani tokom finalnih utakmica protiv tamnoputih crnogorskih šiptara, ali je on mnogo ranije mislio na sve, pa ovlastio svog povjerenika za košarku i eksperta za Šiptare, Nebojšu Čovića, vjerovatno najodvratniju osobu srpskog političkog, sportskog i poslovnog polusvijeta posljednjih decenija. "Crvena zvezda" se ne prepušta svakome u ruke, ona je, uz Srpsku akademiju nauka i umenosti, "Politiku" i Srpsku pravoslavnu crkvu, jedan od "stubova srpstva", putem nje se vodi ozbiljna državna i nacionalna politika, uz njeno posredovanje se najavljuju i vode ratovi "koji nisu oružani, ali nije isključeno da budu i oružani", kako je to lepršavo nagovijestio Slobodan Milošević u mitskom govoru na Gazimestanu 1990. godine.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je tri dana prije utakmice "Zvezda" - "Budućnost" i osljepljivanja drugog oka u glavi, održao najveći miting ne samo u svojoj plodnoj populističkoj karijeri nego, kako je po starom srpskom običaju slagao, "najveći miting u poslednjih pedeset godina u Beogradu".   

Neće biti. Trideset i jednu godinu ranije, 19. novembra 1988. godine Slobodan Milošević je na vrhuncu antibirokratske histerije održao na beogradskom Ušću miting za kojeg je na početku obraćanja kazao da je "najveći skup još od 1944. godine kada su partizani oslobodili Beograd". "Miting bratstva i jedinstva" bio je službeni naziv tog grandioznog velikosrpskog teferiča kojem je, prema režimskim mjerenjima, prisustvovalo 1,3 miliona ljudi, a neke realnije, odokativne procjene baratale su sa dvostruko manje Miloševićevih tifoza pristiglih iz svih dijelova tadašnje zemlje. Stanovao sam tada u Novom Beogradu, kilometar-dva od uzavrelog mitingaškog poprišta i sa balkona sam mogao razgovjetno čuti nadahnute bratoljubilačke govore i poruke brojnih govornika, poput pisca Milovana Vitezovića ili Katarine Gojković, studentice glume i kćerke pjevača lakih nota Predraga Gojkovića Cuneta. Slušao sam kako sa mitinga koji se održavao na teškom i klizavom terenu, gdje Dunav i Sava ljube nebo, "govornik sa suncem u kosi" (tako je jedan srpski pjesnički bard prethodno literarizirao Miloševića) poručuje da: ..."Jugoslavija neće izdahnuti za konferencijskim stolom kako se njeni neprijatelji nadaju. Jugoslavija je stečena velikom borbom i velikom borbom će se braniti."

Svoj vatreni govor, nadahnut "bratstvom i jedinstvom", Milošević je poentirao ovako: "Neka živi socijalistička Jugoslavija, naša domovina!"

"Želje i pozdrave sa mitinga bratstva i jedinstva na Ušću Milošević će (poput Gorana Bregovića koji to neumorno čini sa svojim pjesmama) reciklirati u svim važnim kasnijim govorima i javnim i tajnim govorancijama. Na Gazimestanu je u ljeto 1990. zaželio da "živi Jugoslavija"! (dakle ne više ni "socijalistička", a kamoli "federativna"), a u pregovorima u jugoslovenskoj krizi koji su počeli pred raspad zemlje mantrao je kako "je Jugoslavija nastala u ratu i ne može se bez rata raspasti".

Istog dana kada je na Ušću Milošević homogenizirao stotine hiljada zaljubljenika u "bratstvo i jedinstvo i nefedarativnu Jugoslaviju", na stadionu Jugoslovenske narodne armije u Beogradu je reprezentacija (Socijalističke federativne republike) Jugoslavije dočekala Francusku u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo: nakon višesatnog proboja kroz nepreglednu mitingašku masu koja se valjala po ulicama glavnog grada, uspio sam nekako dobaciti do stadiona "Partizana". Bio sam, kasnije će to izračunati statistika, jedan od 7.489 (sedamhiljada četiristotine i osamdesetdevet) navijača Jugoslavije pravljene po kriterijima Ivice Osima, što je u poređenju sa ljubiteljima Miloševićeve "socijalističke Jugoslavije" bilo zanemarivo i ponižavajuće. Mnogo godina kasnije, u predivnom ljetnom ambijentu Kraljeve Sutjeske, sa Švabom Osimom sam hladnim pivama i gemištima osvježavao sjećanje na taj birvaktilski subotnji novembarski dan. Pričao mi je kako su Francuzi (koje je vodio Michael Platini) imali veliki problem da shvate zašto beogradska publika bojkotira svoju nacionalnu reprezentaciju; bili su sigurni da je ona nepregledna masa ljudi koje su vidjeli u gradu hametice krenula da gleda utakmicu, a ne da sluša goropadnog srpskog diktatora. "Te večeri mi je bilo jasno da Jugoslavija kakvu brani  Milošević nije bila moja Jugoslavija", kazat će Osim. Umalo da zaboravim: bila je to jedna od najboljih utakmica koje je jugoslovenska reprezentacija ikada odigrala, Francuze su dotukli golovima Predrag Spasić, Safet Sušić i Piksi Stojković.

Ni o Saveznoj republici Jugoslaviji, kao ni kasnijoj lohotnoj zajednici Srbije i Crna Gore, Srbi i Crnogorci nisu imali usklađeno mišljenje, i u njima se federalizam izgubio naušrtb ultimativnog, majorizirajućeg "bratstva i  jedinstva". Navijačka mržnja i linč na košarkaškoj utakmici u Beogradu, predstavljali su poruku autokratskog režima Aleksandra Vučića šta misle o susjednoj državi i njenim građanima: ako ne žele biti Srbi, onda mora da su Šiptari. "Ostali smo bez Crne Gore i Makedonije...", kazao je nebrojeno puta Vučić, nakon čega se Milorad Dodik odmah i redovno laćao plajvaza i škrabao granice „Velike Srbije“. Zbog čega je NATO Savez ovih dana organizirao vojnu vježbu sa dvije hiljade vojnika koja će se odvijati u Makedoniji i trajati nekoliko mjeseci. Zato je postignut "svesrspki konsenzus" u zajedničkom protivljenju ulasku Bosne i Hercvegovine u NATO familiju; zbog toga se proglašava vojna neutralnost, a istovremeno se proširuje i naoružava i radikalizira vlastita oružana sila.

Sraslost srpske državne politike sa fenomenima kakvo je navijačko nasilje, isprepletenost navijačkog huliganizma sa državnim agresivnim populizmom, instrumentaliziranje "Crvene zvezde" kao stupa srpstva i sportskog hegemona, nisu niti mogu biti nikakva slučajna analogija s identičnim pojavama i događajima od prije trideset i više godina. 

 GODINE KOJE SU POJELI RASPLETI

Ni putujući mitingaški cirkus "Budućnost Srbije", u kojeg je Vučić upregao sve raspoložive ljudske i financijske resurse, nije slučajni, efemerni refleks davnih Miloševićevih mitingaških orgijanja sa ciljem prekrajanja političke (federalističke) slike tadašnje države. Ni svi drugi kapitalni nacionalni resursi, poput medija, nisu se odmakli od stilskih i sadržajnih obrazaca izoštrenih u Miloševićevo vrijeme. Ako samo jedno jutro daljinskim upravljačem pročešljate programe televizija sa nacionalnom frekvencijom (dakle, lojalnih režimu) zapanjit će vas ne toliko njihova uniformnost, koliko dosljednost i upornost u stvaranju političke i nacionalističke klime, koja je nesnošljivija, netolerantnija i borbenija od one predratne. Oko navijačkog divljanja na košarkaškoj utakmici upostavljen je bespogovoran medijski i nacionalni konsenzus da je sve počelo tako što je neki "Đetić" nasrunuo na pitomog "Zvezdinog" navijača i umalo ga ubio, na njega nasrnuo sa takvom mržnjom kao da je, nedajbože, srpski svat na Baščaršiji. Ako se kao paradigma propagandnog rata sa početka 90-ih godina prije onog "pravog" uzimao famozni film o Martinu Špegelju, ministru odbrane Hrvatske i njegovim verbalnim prijetnjama, onda je on propagandna kamilica u poređenju sa svakodnevnim mobilizirajućim emisijama, prilozima, istorijskim igranim serijma i dokumentarcima, analitičarima koji kao na traci osvještavaju srpsku javnost o opasnostima koje vrebaju i prijete Srbima sa svih strana.

Prije nekoliko godina, italijansko pravosuđe kaznilo je nekolicinu tamošnjih seizmologa zato što nisu predvidjeli katastrofalan zemljotres u toj zemlji koji je odnio ogroman broj ljudskih života. Naši "seizmolozi", politički, medijski, policijski nisu previše uznemireni signalima, išaretima i turbulencijama koji tutnje ne više u podzemlju, nego na površini zemljine kore. Bakir Izetbegović u državnu vladu planira uvesti opskurne likove, ratne profitere, osobe sumnjive prošlosti, sadašnjosti, ali svijetle budućnosti. Opet će, bude li kakve kataklizme i humanitarne krize, Bisera Turković prodavati pasoše. Valjda računa mlađi Izebegović da će proći kao njegova familija i ahbabi koji nikakvu odgovornost, političku i pravosudnu, nisu snosili zbog toga što su 1992. godine pred najveću zamislivu agresiju i najbrutalnijeg viđenog krvnika izašli s Alijom Delimustafićem, Fikretom Abdićem, Muhamedom Čengićem i drugim čengićima, šajama i memićima i vjersko-prosvjetnim opsjenarima koji su se kleli i ispunili obećanje dato "velikom Bogu" da neće biti robovi. Nego će biti robovlasnici!