Kolumne

Migrantska kriza u našoj zemlji ulazi u svoju treću zimu, bez sigurnog smještaja za migrante, ali i bez adekvatnog plana i saradnje među institucijama svih nivoa vlasti, piše Istinomjer. Teret krize, ali i nezadovoljstva građana, još uvijek najviše nose lokalne zajednice. Moglo bi se reći da su zadovoljni samo oni koji zarađuju na krijumčarenju migranta ka EU zemljama, što je još jedan u nizu problema sa kojima se suočava BiH

Pišu: Amina Izmirlić Ćatović i Biljana Livančić Milić

Prema podacima Službe za poslove sa strancima, u prihvatnim centrima u BiH trenutno boravi više od šest hiljada migranta. Zbog blizine granice sa Evropskom unijom, najviše ih boravi u Unsko-sanskom kantonu. Upravo je u tom kantonu situacija najteža bez naziranja rješenja.

Operativna grupe za koordiniranje aktivnosti i nadzora nad migrantskom krizom na području USK u avgustu 2020. godine donijela je nove mjere zbog “pogoršane situacije izazvane posljedicama prekomjernog priliva migranata na ovo područje”, čime je kako su naveli “ugroženo javno zdravlje, sigurnost i prava građana USK”. Pomenutim mjerama zabranjuje se ulazak migrantima na područje ovog kantona, kao i prevoz, pružanje usluga i kretanje migrantima. Ovim povodom oglasio se i član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik te istakao da “RS neće poštovati odluku vlasti USK o zabrani prijevoza migranata u ovaj kanton”. Nakon toga je uslijedila reakcija i drugog člana Predsjedništva BiH, Željke Komšića koji je tada istakao da je prisustvo migranta u RS “direktna posljedica Dodikovog odbijanja prijedloga da se na granici BiH sa Srbijom angažuju Oružane snage (OS) BiH”, te da “migranti koji se sada nalaze u entitetu RS tu treba i da ostanu”. Nešto kasnije, Dodik je još jednom istakao “da migranti neće ostati u RS i da OS BiH ne mogu na granicu sa Srbijom”.

Jedan od zaključaka sastanka koji je ministar sigurnosti BiH, Selmo Cikotić održao 31. augusta 2020. godine sa predstavnicima USK i međunarodnim organizacijama, a odnosio se na zatvaranje dva prihvatna centra za migrante u USK - “Bira” i “Miral”. Navodeći to kao najvažniji zaključak, Mustafa Ružnić je početkom septembra najavio njihovo zatvaranje. “U narednih deset dana trebalo bi da dođe do potpunog zatvaranja prihvatnih centara “Bira” u Bihaću i “Miral” u Velikoj Kladuši. Nema više prijema novih migranata u “Biri” i “Miralu” i ide se u pravcu njihovog konačnog zatvaranja. Istovremeno, dogovoreno je da se prošire prihvatni kapaciteti u kampu Lipa, gdje bi se smještali migranti u mnogo većem broju”, saopćio je tada Ružnić.

Policija USK, 8. septembra započela je sa izmještanjem migranata iz Bire u kamp u Lipi, što je nastavljeno do 30. septembra, kada je iz ovog objekta izmješteno posljednjih 350 migranata.

Sa Facebook profila šefa IOM-a, Petera Van der Auweraerta stigla je informacija da je veliki broj migranata ostao ispred kampa, dok je iz Delegacije EU, stigla oštra osuda povodom zatvaranja “Bire”. Upravo tim povodom, 2. oktobra 2020. godine održan je novi sastanak ministra Cikotića sa Ružnićem i gradonačelnikom Bihaća Šuhretom Fazlićem. “Očekujem da će danas ministar sigurnosti ponuditi rješenje gdje izmjestiti migrante iz kampa Miral”, naveo je svoja očekivanja Ružnić uoči sastanka, te dodao: “Tražit ću da se krene u pravcu nalaženje rješenja i svih fondova koji se troše iz tih silnih fondova, da se krene u pravcu obeštećenja građana USK koji trpe milionske štete”. To se ipak nije desilo.

Sastanak je završen sa dva zaključka. Jednim je zatraženo da se stanje boravka i kretanje migranata u Unsko-sanskom kantonu vrati na ono koje je bilo u prihvatnim centrima do 29. septembra - što znači otvaranje Bire, dok je drugi podrazumijevao poštivanje ljudskih prava. Ipak, izjave aktera nakon sastanka nisu bile ohrabrujuće.

Cikotić je novinarima tada rekao da se slaže kako migrante treba izmjestiti iz urbanih sredina, ali u za to pripremljene objekte, što nije urađeno. “Ne prihvatamo strategiju svršenog čina, ovdje valja uvažavati hijerarhiju institucija države”, kazao je Cikotić. On je još dodao da postoje principijelna rješenja za situaciju: “Principijelno rješenje u našem slučaju je da imamo kampove koji su određeni i pripremamo nove kampove za one koje planiramo zatvoriti”.

Gradonačelnik Bihaća je, pak, rekao da neće biti vraćanja migranata u Biru. Spominjući sadržaj pisma Delegacije EU, Fazlić je rekao kako se premijeru i njemu  “smiješi zatvor” i dodao: “Meni sad ostaje da kupim četkicu i kaladont i da čekam samo kad će me uhapsiti.”

Kako smo došli u ovu situaciju?

 Već početkom 2018. godine azilantski centar Delijaš u blizini Sarajeva, kao i Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu, bili su skoro u potpunosti popunjeni. Dolaskom proljeća počeo se primjećivati veći priliv migranata kako u Unsko-sanskom kantonu, tako i u centru Sarajeva.

Ministarstvo sigurnosti BiH je organizovalo premiještanje migranata iz parka preko puta sarajevske Vijećnice u Prihvatni centar Salakovac kraj Mostara, uz veliko negodovanje lokalnih vlasti koji su zaustavili autobuse sa migrantima. Nakon nekoliko sati pregovora autobusi su nastavili svoj put prema Salakovcu, gdje su migranti naposljetku i smješteni.

Jedan od prvih protesta povodom migrantske problematike održali su predstavnici vlasti Bihaća, Ključa, Bosanskog Petrovca, Cazina i Bužima krajem jula 2018. godine ispred zgrade institucija BiH. Oni su tada tražili formiranje i vođenje centra za više od 4.000 migranata koji su tada boravili na tom području.

Krajem jula 2018. godine, tadašnji ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić, najavio je formiranje kampa Lipa navodeći da će taj kamp “u potpunosti rasteretiti Bihać”. Nešto manje od dvije godina nakon te najave, kamp Lipa je počeo sa radom. Njegovo otvaranje ubrzala je pandemija koronavirusa, te je u aprilu 2020. godine bio spreman da primi 1000 migranata, ali u šatore.

Migrantska kriza u USK nastavila se komplikovati čitavu 2018. godinu, bez adekvatnih rješenja. U oktobru 2018. migranti su blokirali Granični prijelaz “Maljevac” zbog nemogućnosti prelaska granice, dok je u Bihaću otvoren prihvatni kamp Bira. Zbog popunjenosti kapaciteta u USK, u novembru 2018. godine iz voza je izvedeno oko 150 migranata koji su iz Sarajeva krenuli ka USK, te je većina vraćena nazad u Sarajevo. U novembru 2018. godine Human Rights Watch objavljuje da hrvatska policija vraća migrante nazad u BiH, ne dajući im priliku zatražiti azil, što je proteklo bez značajne reakcije državnih vlasti.

Ni početak 2019. godine nije donio bolje izglede za rješavanje migrantske krize u BiH. Početkom 2019. godine direktor Službe za poslove sa strancima, Slobodan Ujić, istakao je da je u prva dva mjeseca 2019. godine priliv migranata bio povećan za više od 100%. Porast je bio vidljiv i na ulicama gradova USK, pa su Odlukom Gradskog vijeća Bihaća i Kantonalne operativne grupe, migranti izvan prihvatnih centara izmješteni na Vučjak, neuslovni kamp koji je udaljen desetak kilometara od Bihaća. Iako su iz Misije UN-a u junu 2019. godine upozorili da “Vučjak predstavlja značajan zdravstveni i bezbjednosni rizik”, te da nije opremljen po međunarodnim standardima, isti je zatvoren tek u decembru 2019. godine. Migranti koji su boravili tamo prebačeni su u Sarajevo i raspoređeni u dva kampa – “Ušivak” i “Blažuj”.

I Tuzla je tokom 2019. godine počela osjećati teret migranata, a do kulminacije problema u ovom gradu došlo je tokom zime 2019/2020. godine. Jedina pomoć koju su migranti imali u ovom gradu dolazila je od volontera dok je konkretna pomoć “stigla” u martu 2020. godine kada je 491 migrant izmještan iz Tuzle u privremeni prihvatni centar “Blažuj”.

Slična situacija nastavila se i tokom 2020. godine, a tadašnji ministar sigurnosti BiH, Fahrudin Radončić je u aprilu ove godine rekao da “BiH neće biti parking za Evropu”, te je najavio i deportaciju 10 hiljada migranata.

Radončić je nešto manje od dva mjeseca kasnije podnio ostavku na mjesto ministra sigurnosti BiH, navodeći da je jedan od razloga strateško neslaganje oko rješavanja migrantske krize.

Krajem jula 2020. godine, na mjesto ministra sigurnosti BiH imenovan je Selmo Cikotić koji svoj mandat započinje medijskim gafom nazivajući vraćanje migranata iz BiH u zemlje njihovog porijekla zanimljivom i “seksi idejom”.

Cikotić je u avgustu 2020. godine boravio u USK gdje je sa predstavnicima vlasti razgovarao o rješavanju problema migrantske krize, te istakao da su dogovoreni “određeni mehanizmi i konkretnija i efikasnija saradnju lokalnih i kantonalnih vlasti sa institucijama BiH kako bi građani osjetili veći stepen bezbjednosti”. Da mehanizmi ne funkcionišu jasno je iz početka ovog teksta.

S obzirom na to da je jasno vidljiva nespremnost svakog nivoa vlasti da preuzme odgovornost za svoj dio obaveza, ne nazire se rješenje za ovu krizu. Situaciju posebno pogoršava činjenica da je još jedna zima na pragu, a još uvijek nije poznato da li će to doprinijeti da se, ako ništa drugo, migrantima u BiH, a posebno u USK, obezbijedi uslovan smještaj tokom zimskog perioda.

O problemu migrantske krize najintenzivije se počinje razgovarati kada je zima već na pragu, a ovu godinu će svakako obilježiti i činjenica da se održavaju Lokalni izbori te je problem migrantske krize jedna od dominantnijih tema. Sudeći prema riječima novoimenovanog ministra sigurnosti BiH, Selme Cikotića da “nema mađioničarski štapić” te da se “migrantska kriza ne može odmah riješiti” pitanje je kada će, odnosno hoće li, vlasti u BiH iznaći rješenje za ovu krizu uz poštivanje osnovnih ljudskih prava migranata koji borave na području naše države.

(Istinomjer.ba)