Kolumne

By Elizabeth Rubin. Originally published on October 25, 2020. Translated from English and republished with permission from The Intercept , an awardwinning nonprofit news organization dedicated to holding the powerful accountable through fearless, adversarial journalism.  Sign up for The Intercept’s Newsletter

Elizabet Rubin, rođena u New Yorku, novinarka je koja je dvije godine rata provela u Sarajevu. Nekoliko dana pred izbore u SAD-u, poredi stanje pred rat u BiH sa trenutnom predizbornom situacijom u Americi. Naravno da situacija nije ista, ali na kraju, ipak, izgovara: “Ostajemo u New Yorku, gdje bisimo drugo išli“, baš kako su i neki njeni prijatelji govorili nekada u Sarajevu.

Piše: Elizabeth Rubin , theintercept.com

NE MOGU VIŠE SPAVATI. Budim se usred noći od noćnih mora i ne mogu ponovo zaspati. Očigledno, nisam jedina u ovakvom stanju. Nesanica i neka vrsta narkoleptičnog umora koji imam zahvatila je cijelu državu, zapravo, zahvatila je cijeli svijet. Sinoć sam sanjala da sam zaljučana u crkvi i da izvlačim trule, pljesnive letve koje prekrivaju prozore da bih pobjegla. Ali uvijek padam nazad na pod i vidim tijela na stražnjem zidu.

Ranije ovog ljeta, dok sam hodala pored kamiona mrtvačnice koji su bili parkirani ispred naše kvartovske bolnice, sjetila sam se mojih čestih hodočašća u mrtvačnicu u Sarajevu, dok su ljudi tražili članove porodice koji su nestali tokom rata koji se desio prije više od četvrtine stoljeća. Ne mogu da vjerujem da je to bilo tako davno. Gledajući šta se dešava širom Amerike, slike rata u BiH i slike godina života na ratnim područjima ušunjale su se u moj svakodnevni, besani život. Koji su incidenti prethodili tim dešavanjima, koji su bili znakovi, kada se bijes i strah pretvorio u nasilje, kako je strah pobijedio nadu, da li je postojao ikakav način da se spriječi? Mislim da još uvijek nismo stigli do te tačke. Zapravo, ne mogu vjerovati da ćemo ikada moći doći do toga. Ali nisu vjerovali ni oni.

Smrt Georgea Folyda, video njegovog sporog gušenja, preklinjanja za dah, njegov poziv majci dok je ležao zarobljen pod koljenom policajca Dereka Chauvina, rasplamsao je ustanak protiv ukorijenjenog i daleko bolje organizovanog pokreta bijele moći, pokreta koji seže daleko u našu prošlost. Tokom jednog od prvih Black Lives Matter protesta u Brooklynu, stajala sam sa gomilom ljudi, nosila masku, i slušala episkopa kako pripovijeda o mirnom bijesu. Idući dan, u sumrak, stajala sam ispred Barclys centra s mnoštvom prosvjednika kada je stigla još jedna grupa koja je marširala kilometrima kroz Bay Ridge. Zaustavili su se, i jedna žena je rekla da će se moliti, večernja muslimanska molitva, a da se svako može pridružiti ili slušati. Formirali su redove. Mladić je započeo molitvu. Ostatak grupe- crni, bijeli, smeđi- spustili su se na koljena. Iznenađenje grupe u kojoj sam bila ja moglo se osjetiti. Nisu očekivali dolazak ljudi iz Islamskog centra Bay Rigdje. Kako da reaguju? Vrijeme je prolazilo, iznenađenje i tjeskoba je prolazila dok je trajala molitva. Muslimani su govorili: “Da, znamo veoma dobro kako funkcioniše sistem moći, kako se uvuče u komšiluke, kako ruši manjine. A i ranije smo udruživali snage”

Te noći ljudi koji su bili na protestima prekršili su policijski sat. Policija ih je ganjala, mnogi su bili pretučeni, uhapšeni. Formirane su grupe da bi se ljudi izvukli iz zatvora. Ostatak priče znate: dijeljenje flaša vode, uzvikivanje imena crnih muškaraca i žena koje je ubila policija, policijsko nasilje, sukobi... A onda dolaze ekstremisti. Na ulicama Portlanda, Oregon, bijeli anti-maskeri i momci iz Domovinske sigurnosti u zaštitnoj opremi povećali su krizu. U neoznačenim kombijima, zajedno sa Boogaloo Boisima, Boojahadeen-om, Proud Boysima, i antifom.  U ranom junu, helikopteri su konstantno letili iznad mog naselja u Brooklynu, a navečer su počeli vatrometi. Širom grada. Prvo je bilo uzbudljivo, kao da nešto slavimo. Primijetila sam da je Max, naš šestogodišnji mješanac, koji je uvijek želio biti napolju, svaki dan pred mrak podvio rep i zavukao se ispod stola, sakrio se. Pokušavala sam ga izvesti nakon što sunce zađe, ali nije se htio micati. Max nije jedini. To je bila epidemija istraumiranih pasa. Oni mogu predosjetiti zemljotres- zašto ne i rat?

Njegov strah započeo je s vatrometima. A vatrometi su pokrenuli i druge strahove, teorije zavjera o planovima vlade da ljude izludi nespavanjem, da pokrene paniku među crnim i smeđim manjinama, da pošalju policiju u naselja tražeći “one koji prave probleme”- šifra za prosvjednike. Mogli ste pronaći svakakve teorije, čak i onu da su vatrometi uvod za rat. Izolacija, očaj, nesanica, gubitak poslova, bolest, policijski sat, policijsko nasilje, uništavanje- sve to uzrokovalo je teorije zavjere. Učinak tih teorija je ono što tek treba da se izmjeri.

TOKOM RATA u Sarajevu živjela sam iznad Katedrale, u starom dijelu grada koji se zove Baščaršija. Živjela sam sa Verom, njenim mužem Dragom i njihovim prestravljenim psom, Blackijem. Kad god bi telefon zazvonio, a to nije bilo često jer tokom rata telefoni uglavnom nisu radili, Blacky bi se uznemirio. Ako bi  pokušao da se javiš na telefon, uhvatio bi te za zglob i cvilio. Svaki dan, u vrijeme zalaska sunca, more šokiranih pasa lajalo bi u agoniji širom grada.

Vera, pjesnikinja i urednica novina u pedesetim godinama, bila je uvjerena da rat nikada neće doći u Bosnu. Čak i 1991., godinu dana prije početka rata, dok je jugoslavenska vojska granatirala gradove na dalmatinskoj obali, u Hrvatskoj, dok je grad Vukovar bio pod opsadom, Sarajlije nisu vjerovale da će rat doći u njihov lijepi grad smješten između planina. Rat u Bosni? Nema šanse, govorila je Vera. Previše je zapetljano: muslimani, katolici, pravoslavci, Jevreji, svi žive zajedno, međusobno su i u brakovima. Vera je bila Hrvatica. Njen bivši muž bio je dijelom Hrvat, dijelom Jevrej. Drago, direktor banke u penziji, bio je Srbin. U stanu iznad njihovog živio je Hrvat jevrejske vjeroispovjesti sa svojom ženom muslimankom i njihovim sinom. Cijela zgrada bila je takva.

Drago je Veri rekao da je naivna. “Rat u Bosni”, rekao je, “bit će duži i krvaviji nego bilo gdje drugo”. Njih dvoje rijetko su se slagali u bilo čemu.

Vera je bila beba u skloništu tokom Drugog svjetskog rata. Drago se pridružio partizanima da bi se borio protiv nacista i njihovih saveznika. Završio je u koncentracionom logoru u Austriji i gotovo umro od gladi. Njegova sestra je slučajno ugledala kako njegovo tijelo bacaju na hrpu leševa i spasila ga.

Drago je uvijek očekivao najgore. I tako, rane 1992., sa ratom koji je bjesnio preko granice, Drago je otišao na sjever na svoju porodičnu farmu, gdje je nekad bio gradonačelnik. Već tada bosanski Srbi su proglasili autonomne zone i pripremali se za nezavisnost. Drago je čuo da Ratko Mladić - vojni zapovjednik bosanskih Srba koji će postati poznat po masakru nad 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici - vrbuje muškarce za svoju separatističku vojsku. Urgirao je onima koje je poznavao da se odupru Mladiću i ostanu kod kuće, sve dok ga prijatelj nije upozorio da prestane i ode, da ne bi bio uhapšen ili ubijen. Na putu kući, vidio je vojnike sa bradama i dugom kosom, sa oznakama prekriženih mačeva, lobanjom, orlom. Četnici su se vratili, reinkarnacije stare nacionalističke gerile koja se formirala u savezu sa nacistima tokom Drugog svjetskog rata, da ostvare svoj san o Velikoj Srbiji. Radovan Karadžić, bosansko srpski politički vođa, bio je veliki obožavatelj četnika. U njihovu čast, zakleo se da će muslimani u Bosni goriti u paklu ako država proglasi nezavisnost.

U posljednje vrijeme, u snovima sam zalutala u kamp u kojem je bio Drago. Slike bradatih muškaraca sa municijom, automatskim puškama i mješavinom simbola bijele moći- svastikom, konfederacijskom zastavom, omčama, strijela koja prolazi kroz lobanju i riječi “smrt” i “pobjeda”- baš kao četnici. Mobilizirali su se kao ludi. Poručuju: „Ima li domoljuba koji su spremni uzeti oružje i braniti naš grad?“ - Kenosha, Minnesota. Oni prijete linčovanjem i odrubit će glavu guverneru Michigana. Drago je nedavno umro, ali čujem kako mi govori: "Ne budi magarac." Tako me zvao. Često . A obično, jer nisam vidjela da se sprema nevolja, nisam bila svjesna.

U Sarajevu, šapati su se proširili kroz škole, bolnice, redakcije, kancelarije. Prijatelji i kolege Srbini su najednom odlazili u Beograd kod rodbine, odlazili na selo, na operacije, ili su jednostavno nestajali. I dalje, mali broj ljudi vjerovao je da će rat doći u Sarajevo. Između 29. februara i 1. marta 1992., održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Gotovo jednoglasno “da” je izglasano. Osim područja koje su kontrolisali Srbi- oni su bojkotovali glasanje. Zapravo, oni su se već proglasili zasebnim.

Prvog marta srpski svatovi su krenuli prema Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji. Pucanjava je rasula slavljenike. Mladenkin otac je upucan i ubijen. Sveštenik je upucan. Sarajlije su bile zgrožene, ali se nisu iznenadile kada su se proširile glasine da je ubica lokalni nasilnik nadimka Ćelo.

Vođe bosanskih Srba su odmah rekle “Vidite, bili smo u pravu. Nezavisna Bosna za Srbe znači smrt.”

Podignute su barikade koje su čuvale srpske paravojne snage. Studenti koji su uklanjali barikade bivali su ubijeni. A podignute su i barikade koje je čuvao Ćelo i drugi kriminalci. Vrlo brzo, i bosanska vlast formirala je svoju vojsku.

U aprilu su Sarajlije još uvijek vjerovale da je mir moguć. Jer su oni željeli mir. Jer su osjećali mir. Nisu mogli vjerovati da bi bilo ko želio rat. Stotine ljudi započelo je marš na Dobrinji, naselju koje je napravljeno za potrebe Zimskih olimpijskih igara 1984. Stotine ljudi pretvorilo se u hiljade ljudi. Hiljade ljudi koji su uzvikivali “Možemo živjeti zajedno”. Mahali su fotografijama pokojnog Josipa Broza Tita, nostalgični za njegovom autokratijom, vremenom kada je svako bio Jugosloven. Mahali su znakovima za sex, drogu i rock an roll. To je bilo Sarajevo. Zabavan grad. Komičari. Muzičari. Hipsteri. Rat je bio za seljake. Protesti su se nastavili. Otprilike 100 000 Sarajlija pozivalo je na mir. A onda je ponovo počelo pucanje. Meci su pogodili desetine prosvjednika. Četrnaest ih je ubijeno. Policija je shvatila da su srpski snajperi pucali sa hotela Holiday Inn, istog onog hotela koji će naredne tri i po godine opsade biti dom za međunarodne novinare.

Tog dana, 6. aprila, Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje svoje neovisnosti. I opsada je započela.

Opsada Sarajeva, najduža u historiji moderne Europe, bila je brutalna i izvrnuta, a opet tako intimna. Zbog velike bliskosti ljudi činilo se toliko nezamislivim da su se prijatelji i komšije i mogli okretati jedni protiv drugih. Kako su mogli? Kako smo mogli? Jedan pisac i bokser,  bosanski Hrvat kojeg  sam poznavala i koji je ostao braniti grad rekao mi je da je njegov najbolji prijatelj bio s druge strane vojske bosanskih Srba. Danju su pucali jedni na druge. Noću su razgovarali telefonom i plakali. Ismet Cerić, šef psihijatrije u glavnoj sarajevskoj bolnici, bio je Karadžićev šef 20 godina. Rekao mi je da je istog dana kada je Karadžić naredio granatiranje Sarajeva s planina, nazvao Cerićevu majku u Sarajevo. "Nazvao je da joj poželi sretan Bajram", rekao mi je Cerić, misleći na muslimanski praznik nakon mjeseca Ramazana. Tada me Cerić pitao, možeš li vjerovati u to? Da, nažalost, mogla sam. Karadžić je bio toliko opsjednut Cerićem da je sljedeće tri godine minobacačima i granatama pratio starog šefa po gradu. Bilo je teško reći je li ga Karadžić htio ubiti, izrugivati ​​mu se ili je Cerić smatrao da iza svakog promašaja mora biti Karadžić.

Kada je Karadžić Srbima rekao da napuste grad, mnogi su odbili. Neki nisu imali gdje otići, neki nisu htjeli, a neki su željeli da odbrane predratno Sarajevo, iako je bosanska vojska bila većinom sačinjena od muslimana. I koliko god se trudio da zadržiš svoj identitet majke, doktora, glumca, novinara, policajca, to više nije bio tvoj identitet u očima drugih. Sada si bio samo Srbin, Hrvat, musliman ili židov.

Što preokreće građanski sukob u građanski rat? Dobro isplanirana agenda, harizmatične vođe i strah. I možda još jedan posljednji sastojak koji spaja sva tri: cjepkanje historije i svih njezinih složenosti u naraciju o kolektivnoj sudbini - naša protiv njihove, mi protiv njih.

OVOG LJETA NEKI SU  stanovnici New Yorka pobjegli iz grada u predgrađe, selo, Novu Englesku, Kaliforniju. New York Post izgovorio je distopijski strah naslovima poput "Kriminal u New Yorku doseže nove visine”. Ljudi su izgubili domove, sve više ih živi na ulici. Izlozi i restorani su prazni. Prevrnute stolice i stolovi fosilizirani u prozorima. Moja zubarka na Manhattanu rekla mi je da njezine kolege žele kupiti oružje. Šta ste im na to rekli, pitala sam je. Da bi i trebali, rekla je. Njezin suprug preživio je rat na Kosovu, i kaže da bi bilo glupo da nemaju oružje. Ratni fotograf i prijatelj rekao mi je da trebam uvijek imati spremnu torbu za preživljavanje. Misli da smo mi, gradski ljudi, idioti, jer nemamo oružja.

Autor i prijatelj iz Charlottesvillea u državi Virginia kaže mi kako ljudi u zajednicama s niskim primanjima imaju osjećaj da mafija dolazi i da ih niko neće zaštititi osim vlastitog oružja. Kaže da je ljeto 2017. u Charlottesvilleu bio naš Fort Sumpter, prva generacija virusa koji se mijenja. Kad se grupa Ku Klux Klana(KKK) pojavila da demonstrira, policija je bila uz njih. A ko im je bio protivnik? Građani koji su došli protestovati protiv ovih avatara nasilne bijele moći. Oni su skandirali: Policajci i Klan idu ruku pod ruku. A kad je KKK otišao, policajci su na njih ispalili suzavac kao da žele reći: Da, idemo. Bilo je to dvije godine prije nego što je smrt Georgea Floyda pokrenula zahtjeve za ukidanjem finansiranja policije. Zapravo, koga oni brane? KKK? Proud Boyse? Demonstrante? Promatrače? Njihovu moć?

Nedavno objavljeni FBI-jevi dokumenti dokazuju činjenicu da se desničarski ekstremisti uvlače i regrutiraju u policiju. Daryl Johnson, agent koji je bio zadužen za istragu domaćeg terorizma u DHS-u prije jedanaest godina, izbačen je zbog nezgodnih saznanja da je desničarski ekstremistički terorizam daleko opasniji za domovinu od islamskih terorista. Najnovija historija u Las Vegasu, El Pasu, Gilroyu i Charlestonu samo dokazuje njegovu poentu, koju sada iznosi u knjigama, člancima i intervjuima, svima koji će ga slušati. Stotine hiljada dobro naoružanih ekstremista bijele moći sada su potpuno na otvorenom. Njihova nasilna djela zabilježena su na društvenim mrežama, a predsjednik ih najavljuje. Imaju nove harizmatične vođe. Imaju jasan dnevni red. Imaju svoju priču o historijskim nepravdama i zajednički cilj: bijelu moć. Imaju biblije svojih bijelih supremacista. Njihove teorije zavjere drže se kratica poput TEOTWAKI: Kraj svijeta kakav poznajemo (The End of the World As We Know It). Svi bi se mogli nazvati djecom Turnerovih dnevnika.

SAD ne dijele politički kontekst ili historiju s Bosnom i Hercegovinom. Ali tu je i ljudska priroda, kako koristimo poricanje da bismo preživjeli, tribalizam kad smo pod prijetnjom, i koliko je teško isključiti ono najgore u nama

Stanovnici Eriea i Union Cityja u državi Pennsylvania reporteru New York Timesa kažu kako su ljudi s obje "strane" spremni za nasilje ukoliko drugi kandidat pobijedi. Pristalice Bidena i Trumpa žive jedni pored drugih. Neki u istoj porodici. Svi se poznaju. I svi oni govore: Zaboravite sudove. Nevolja dolazi na ulice. Jer svi su naoružani. Trumpove pristaše kažu da bi pobjeda Bidena bila marksistički socijalistički puč - retorika ekstremne desnice sada je prihvaćena. Žene pristalice Bidena, poput Mary Jo Campbell, kažu da su nasmrt uplašene. Nakon što je Trump izabran, ona i njene prijateljice osnovale su klub koji su nazvale "The Drinking Girls" kako bi se sastajale, pile, planirale, razgovarale. Tokom pandemije, moje prijateljice, i prilično sam sigurna i hiljade drugih i iz sličnih razloga, organizovale su slična druženja na Zoom-u.

Stalno gledam portrete ove žene i ostalih ljudi iz Eriea koje je snimila fotografkinja Libby March. Lica - umorna, iscrtana nervozom, tvrda. Podsjećaju me na muškarce i žene u srednjoj Bosni, gdje je rat prvo započeo, a gdje su svi držali AK-47 ili lovačku pušku kraj vrata. Nemoguće je zamisliti susjede i prijatelje koji se okreću jedni protiv drugih. Sve dok to više nije nemoguće.

Trudim se da ne budem magarac, ali biti Cassandra je krajnje nezahvalno. I neugodno. Moja prijateljica, koja je pobjegla iz Irana kad je imala 9 godina, usprotivila se mojim poređenjima sa Sarajevom. “Onog trenutka kad neko uporedi potpuno različite zemlje koje ne dijele historiju, ja se isključim. To se ovdje nikada neće dogoditi." Slažem se, dijelom. SAD ne dijele politički kontekst ili historiju s Bosnom i Hercegovinom. Ali tu je i ljudska priroda, kako koristimo poricanje da bismo preživjeli, tribalizam kad smo pod prijetnjom, i koliko je teško isključiti ono najgore u nama.

Dvije su strane postale toliko usprotivljene, više nego što mogu izdržati i sada su okrenute jedna prema drugoj poput sila svjetla i tame nad Gondorom. Samo što svaka strana misli da je ona druga mrak. Ljudi koje bi trebala ujediniti ekonomska klasa podijeljeni su prema boji kože. Ideja da je jedna strana elitistička a druga radnička klasa je zabluda. Ne morate ni tražiti dalje od elitizma trenutnog predsjednika. Ili bezbrojne radničke klase koje čine takozvanu elitističku Demokratsku stranku. Ipak, kada sretnemo strance, gotovo instinktivno znamo ko je Trumpov, a ko Bidenov pristaša. Ko je “drugi”. Ko je mrzak, žalostan, nepotreban. Razdvajanje tako lako sklizne s jezika u ovom napornom trenutku. U muci smo neumoljivog preslagivanja. Historija se ne kreće poput strelice već bumeranga, napisao je Ralph Ellison. I niko ne zna kojim će putem ići. Ono što  znamo jest da niko od nas ne može pobjeći od historije.

Mogla bih završiti ovdje, ali više volim komični od tragičnog kraja.

Park u mom naselju u Brooklynu zaživio je kao nikada prije: postao je teretana na otvorenom, plesni podij na otvorenom, ljudi nose strunjače za vježbanje i telefon za internetski trening visokog intenziteta ili časove joge. Ljudi kickboksaju, skaču, znoje se ispod spomenika britanskih zatvorskih brodova mučenika. Gledam žene kako snimaju svoje prijatelje za TikTok video. Noćni život također se preselio u park: piknici, male zabave, par zamotan u deku jer se više nema gdje. Svaki oblik, boja i veličina miješaju se u parku. Nedavno sam primijetila da su nestali brujanje i prijetnja policijskog generatora i policijskog stupa sa reflektorima kao na stadionima. Iako su tobože bili tu da ponude sigurnost, šum i svjetlost su nas uhodili stvarajući prijeteću atmosferu distopijskog filma o nadzoru, anomiji i smaku svijeta. Njihova odsutnost donijela je smirenost, predah i veselje. I zamijenjen je noćnim bubnjanjem. Voljela sam Jerryja Seinfelda zbog njegove kolumne koja je New York prikazivala onakvim kakav jest, opovrgavajući i ismijavajući kolegu iz New Yorka i vlasnika kluba komedije koji je na LinkedIn-u kukao kako je grad mrtav, da su njegovi prijatelji pobjegli i da se seli u Miami. Zamislite da ste u stvarnom ratu s tim tipom, napisao je Seinfeld.

Dan nakon što sam pročitala kolumnu, razgovarala sam s prijateljicom koja je napisala jednu od konačnih knjiga o ratovima u Jugoslaviji.

"Moramo ostati", rekala sam.

"Naravno da ostajemo", rekla je. "Gdje bismo drugo išle?"

Tada je rekla "Bit ćemo poput Sarajlija."

ČAK I DA JOE BIDEN POBIJEDI, razdori koji razdvajaju ovu zemlju neće nestati. Ali to ne znači da ćemo ići putem Balkana, naći se u opsadi Sarajeva. To je scenarij noćne more. Milioni su ljudi koji zapravo žele pronaći način da pređu preko podjele i suoče se sa seizmičkim pomakom koji historija zahtjeva.

U nedavnom snu, ulazim na zabavu u Sarajevu. Planiram iznenaditi Veru. Nismo se vidjele dvije decenije. Na kauču je. Djeluje ljutito. Zašto mi nisi rekla da dolaziš ili je ovo samo slučajnost jer si željela ići na zabavu? Ne, ne, ne, kažem, začuđena njenim bijesom. Ni ne znam te ljude, kažem joj. Onda me zagrli, tako jako. Obje plačemo, pred vatrom koja buči. Soba se pretvara u kamen. Strop se povlači, visok je poput katedrale. Tako je mračno. Uzimam kćerku za ruku kako bih joj pokazala sobu u kojoj sam spavala bez prozora, ali ona me odvlači, želi ići razgovarati s djecom vani. Priča mi nešto o svom novom prijatelju, Methodyju. Izvan Verine zgrade vidim pognutog starca duge sijede kose sa štapom. To je gospodin Methody, filozof-otac mnoštva. Svi ga gledaju, ali on se stalno manifestira na različitim mjestima. Šapće mi, struktura stvari je teška. Ovo nisu normalna vremena. Atomi i strukture. Ovo nije vrijeme normalnog uzroka i posljedice. Tada nestaje.

By Elizabeth Rubin. Originally published on October 25, 2020. Translated from English and republished with permission from The Intercept , an awardwinning nonprofit news organization dedicated to holding the powerful accountable through fearless, adversarial journalism.  Sign up for The Intercept’s Newsletter

Prenošenje ovog teksta nije dozvoljeno bez  odobrenja izdavača- The Intercept-a.