Kolumne

Kada Putin kaže da je ruski budžet obilato honorirao „Wagnerove“ dobrovoljce u Ukrajini, sjetimo se skorašnje presude u Haagu protiv šefova srbijanske Državne bezbjednosti Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Istražujući tokove novca, Žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma je utvrdilo da je država Srbija od početka do kraja rata u Bosni i Hercegovini plaćala pripadnike paravojnih jedinica koje su formirane od strane srbijanskog DB-a

Piše: SENAD AVDIĆ

 „Sve smo uzdrmali!“ Ovo su posljednje riječi koji je izgovorio Jevgenij Prigožin, komandant i većinski vlasnik privatne vojske „Wagner“ u subotu navečer, u Rostovu na Donu, nakon  čega je sjeo u džip i odvezao se u nepoznatom pravcu. Navodno se taj „nepoznati pravac“ zove Bjelorusija, pa bi se vrlo lako moglo desiti da su riječi sa početka teksta ujedno i posljednje koje je Prigožin imao prigodu izgovoriti u svojoj voljenoj majčici Rusiji. Dva dana kasnije ruski predsjednik Vladimir Putin, nekada najmiliji degustator Prigožinovih hrenovki i drugih delicija, u oštrom, surovom govoru najavio je beskompromisan obračun s organizatorima nedovršene vojne pobune. Nije pominjao Prigožinovo ime, a nije bilo ni neke velike potrebe. Svima u Rusiji i van nje je bilo jasno na koga je gospodar Kremlja mislio kada je prozvao „one koji su htjeli da se ruski vojnici ubijaju međusobno, da ubijaju vojno osoblje i civile da bi na kraju Rusija izgubila , a naše se društvo podijelilo, ugušeno u krvavom građanskom ratu“. Odluka Prigožina da se ispred „pobješnjelog Maxa“, poniženog Putina, skloni u Bjelorusiju, kod tamošnjeg satrapa Aleksandra Lukašenka, bila je panični čin očajnog gubitnika, a ne taktičko odstupanje mudrog vojskovođe: podsjetila je na obeznađene ukrajinske branitelje Marijupolja, koji su lani nakon okupacije tog grada tražili da se predaju „regularnoj“ ruskoj vojsci, a ne krvoločnim vagnerovcima...

PRIGOŽINI I U RATU I U MIRU

Priča o Jevgeniju Prigožinu, grubijanu i prevarantu iz Petrovgrada, kojeg je odjednom, nakon što je odrapio deset godina robije, krenuo biznis sa brzom hranom, manje-više je poznata. Prst sudbine ga je spojio sa lokalnim gradskim funkcionerom, bivšim KGB-ovim namještenikom u Istočnoj Njemačkoj Vladimirom Putinom i od tada su njihovi vrtoglavo brzi pohodi kroz labirinte ruske države i biznisa bili čvrsto isprepleteni. Prigožinov prehrambeni kompleks godinama je ekskluzivno hranio rusku vojsku, što je valjda najbolji biznis koji se uopće može zamisliti: lagan pos'o, a parali!

Kada je ruski predsjednik prepoznao u svom oficijelnom kuharu čovjeka sposobnog da vodi mnogo ozbiljnije poslove od gastronomsko-prehrambenih, nije poznato. Zna se da je vojna postrojba „Wagner“ svoje vatreno krštenje imala tokom rata u Siriji. U izvještajima sa ratišta pominjalo se da oni djeluju usklađeno sa ruskom vojskom, ali ne i pod neposrednom komandom regularnih  zapovjednika. Isticala se njihova borbena spremnost i obučenost, ali i surovost koja nimalo nije zaostajala za „nemilosrdnim gadovima“ Islamske države. Posebno je bilo zanimljivo i slušati vijesti o njihovoj ratnoj ekonomiji, zaposjedanju i eksploataciji naftonosnih polja koja su preuzimali od ISIL-a.

Taj će model poslovanja, svojevrsnog ratnog businnnes plana, vagnerovci usavršiti i postati će njihov „trade mark“ u  kažnjeničkim ekspedicijama u afričkim državama. Vojničku pomoć, obuku, sprječavanje državnih udara u brojnim državama na Crnom kontinentu (Sirija, Sudan, Mali, Čad, Gvineja Bisao) kompenzirali su Prigožinovim plaćenicima „sitnim oblicima pažnje“, poput koncesija na rudna i druga prirodna bogatstva. „'Vagnerovci' nikada ne ostavljaju situaciju boljom nego što su je zatekli“, komentirao je učinak Prigožinove privatne firme američki komandant u Africi Stepfen Townsend.

No, ni Amerikanci, kao ni drugi međunarodni akteri nisu imali dokaze „van svake razumne sumnje“ o vezama Kremlja sa plaćeničkim odredom „Wagner“. Proći će još dosta vremena prije nego što se Prigožinov angažman bude počeo tretirati kao instrument Putinovog tzv. proxy ratovanja. Sa tim će se dokazima  početi javno operirati tek nakon američkih izbora 2016. godine, kada je umiješanost Putina u pobjedu Donalda Trumpa povezana sa pravom informatičkom invazijom koju su vodile farme trolova pod kontrolom Jevgenija Prigožina.

Dok je angažman vagnerovaca u Africi imao uglavnom komercijalni karakter, njihova uloga u aneksiji velikog dijela Ukrajine početkom 2014. godine bila je čista emanacija i savršena demonstracija tzv. hibridnog ili, kako se još u teoriji naziva - asimetričnog rata kojeg je protiv susjedne države vodio režim iz Kremlja. Formalno, Pirgožin i njegovi plaćenici u Ukrajini nisu ni luk jeli, ni luk mirisali. Aneksija Luganska, Donjecka i Krima desila se, tobože, kao rezultat i posljedica spontanog ispoljavanja nezadovoljstva tamošnjih Rusa zbog lošeg položaj i asimilativne represije „nacista“ iz Kijeva.  

Tek će nakon prvih nekoliko mjeseci trajanja prošlogodišnje totalne agresije Rusije na Ukrajinu Vladimir Putin zvanično priznati sudjelovanje plaćenika pod komandom svog najdražeg kuhara Jevgenija Prigožina u tom zločinačkom ratu. Ovih će dana, nakon što su „vagnerovci“ pacifizirani, a njihov gazda odjezdio u Minsk, Putin otkriti kakav je država imala poslovni aranžman sa „nezavisnim i profesionalnim ratnicima“: mjesečno je njihovo ratovanje ruski budžet koštalo 100 miliona dolara! Pored enormnog novca (milijarda dolara za godinu dana), Prigožinu su bili stavljeni na raspolaganje i svi drugi državni resursi, najsuvremeniji oružani sustavi, odriješene ruke za regrutiranje novih boraca (uglavnom zatvorenika), prisvajanje ratnog plijena.

Ako je to tako, kako tvrdi gazda Kremlja, zbog čega je Jevgenij Prigožin  posljednjih mjeseci vodio medijsko-propagandnu kampanju protiv vojnog vrha Rusije, ministra odbrane Sergeja Šojgura i nekolicine njemu bliskih generala? Zašto se, na kraju, kako je neko napisao ovih dana, čudovište okrenulo protiv svoga tvorca, kako se doktor Frankenstein gorko razočarao u svoj demonski eksperiment?

ZLOČINI NA BUDŽETU DRŽAVE

Ovaj fenomen nije poznat samo u literaturi,  njega možemo pratiti u različitim modificiranim oblicima i replikama na mnogim primjerima poglavito osvajačkog  ratovanja, pored ostalih i onih kojima smo bili svjedoci, ili čije smo žrtve bili. Kada Putin kaže da je ruski budžet obilato honorirao „Wagnerove“ dobrovoljce u Ukrajini, sjetimo se skorašnje presude u Haagu protiv šefova srbijanske Državne bezbjednosti Jovice Stanišića i Franka Simatovića.  Istražujući tokove novca, Žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma je utvrdilo da je država Srbija od početka do kraja rata u Bosni i Hercegovini plaćala pripadnike paravojnih jedinica koje su formirane od strane srbijanskog DB-a. Pripadnici Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana (također predratnog kriminalca, koji nije pravio hrenovke kao Prigožin, nego kolače!) od ulaska u Bijeljinu, u aprilu 1992. godine, do povlačenja iz Sanskog Mosta, u ljeto 1995. godine, primali su dnevnice iz budžeta Srbije.

Kako je ovih dana napisao kolumnista britanskog „The Guardiana“, Vladimiru Putinu je dozvoljavanje Prigožinu da kontrolira Wagnerovu grupu pomoglo da na izvjesno vrijeme poriče sumnjive radnje koje su oni činili na frontu i iza  njega. Međutim dalje se upozorava u članku da postoje trajni rizici od nasilja i nestabilnosti kada se omogući pojedincima da vode privatne vojne snage. Kolumnista lista podsjeća da je još u starom Rimu car nacionalizirao sve privatne vojske stavljajući ih pod svoju kontrolu.

Osvajački režim Slobodana Miloševića imao je nakon okončanja ratova ozbiljnih problema sa svojim „prigožinima“ koji se više nisu zadovoljavali samo bogatstvom stečenim u ratnim pljačkama i državnim stimulacijama. „Ratni heroji“, komandanti privatnih vojski formiranih od strane države, tražili su novu, višu participaciju u rasporedu društvene moći i utjecaja. Mnoge od njih, poput već pomenutog „poslastičara“, država je hladno smaknula uz pomoć njemu sličnih „umjetnika“.

No, pravu cijenu naivne vjere u mogućnost mirne i produktivne kohabitacije države sa kriminalno-plaćeničkim podzemljem, platio je prvi demokratski  premijer Srbije Zoran Đinđić. On je sa svojim privremenim saveznicima, mahom ratnim zločincima, integriranim u državno-policijski aparat, koji su se, poput Prigožina u Rusiji, predstavljali kao borci protiv vojno-policijskog establišmenta i birokracije, sklopio pakt o nenapadanju. Izašao im je u susret smjenjujući ljude u policijskom vrhu u koje su prstom uperili „ratni heroji“. Pričao je Zlatko Lagumdžija da ga je nekoliko mjeseci prije atentata Đinđić vodio na ručak u neki elitni beogradski restoran i da je bio zaprepašten brojnošću osiguranja srbijanskog premijera. I taman kada ga je htio pitati od koga ga štite ti silni policajci u civilu i uniformi, u restoran je ušao šef izvjesnog kriminalnog klana, sa svitom koja je bila dvostruko brojnija od Đinđićeve!

PUCANJ U PRAZINU 

Tokom rata u Bosni i Hercegovini događaj koji je po svom oružano-subverzivnom karakteru najviše ličio na „događanje Wagnera“ u Rusiji bila je pobuna grupe „Tajfun“ u Banjoj Luci, krajem 1993. i početkom 1994. godine. Ovu tajnu oružanu grupu formirao je KOS Jugoslovenske narodne armije u jesen 1991. godine od probranih obavještajnih oficira i svojih dugogodišnjih suradnika, kakav je, recimo, bio Boro Marić, „novinar u civilu“, dugogodišnji dopisnik „Oslobođenja“ iz Banje Luke i Prištine(?!). U mjesecima pred rat pripadnici „Tajfuna“ su izveli niz terorističko-diverzantskih akcija na prostoru Bosanske Krajine, poput rušenja mosta na Savi, koje je organizirao član ove grupe Bratislav Ratić, podoficir JNA. U ratu ih je Radovan Karadžić legalizirao. Pripadnici „Tajfuna“ su terorizirali građane Banje Luke i okolnih gradova, a nakon pokušaja rukovodstva sa Pala da ih dovede u kakav-takav red naoružani pripadnici „Tajfuna“ izašli su na ulice Banje Luke, postavili ultimatum vlastima sa Pala, koji su se uglavnom ticali socijalnog položaja vojske i građana. Ubrzo su na ovu pobunu reagirali Karadžić i Ratko Mladić, koji je u Banju Luku poslao kaznenu ekspediciju sastavljenu od elitnih jedinica Vojske RS koja je kolovođe pobune uhapsila. Na čelu „Tajfuna“ bio je Dragomir Babić, oficir JNA. On se nakon rata nametnuo u javnosti kao glavni borac protiv korupcije, „zviždač“ koji je svojim saznanjima o kriminalu (najčešće Dodikove) vlasti opskrbljivao brojne medije i međunarodne predstavnike u BiH.

Bilo bi pregrubo, a pored toga i netačno reći da su Sarajevo i njegovi građani tokom rata bili žrtve dvostruke opsade, izvana oružjima i oruđima agresorske vojske, a iznutra terorom privatnih, nekontroliranih(?) jedinica predvođenih predratnim kriminalcima, „kuharima i poslastičarima“. No, istina je da se vlast u gradu, civilna, pa time ni vojna, nije dugo vremena trudila da građane oslobodi straha i terora tzv. „oslobodilaca“. Juka Prazina, sa svojim stotinama fanatiziranih pristalica raspoređenih širom grada, bio je preteča ovdašnjih „vagnerovaca“. Isposlovao je za sebe čin generala, imao je kancelariju u Predsjedništvu BiH, neskriveno je surađivao sa predratnim prijateljima sa druge strane linije fronta. Jedan od njih, koji je bio u pratnji Radovana Kardžića, u prvoj ratnoj godini nagovarao je Juku da „preuzme svu vlast u Sarajevu“, a „general“ Prazina mu odgovara da je o tome razmišljao, ali da to ne može, za sada uraditi „zbog Debelog, koji bi nas sve porokao da nešto pokušamo“. „Debeli“ je bio Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a.

Prazinu je, moguće iz razloga da bi preduprijedio njegove pučističke ambicije, Alija Izetbegović u jesen 1992. godine izveo iz Sarajeva u UNPROFOR-ovom avionu. Nakon kratkog boravka u Hrvatskoj, vratio se na Igman. Onaj prijatelj sa Pala mu je prebacio vozni park iz Sarajeva na Igman  No, tamo su već postojale druge, podjednako odmetnute „ljute“ privatne vojske, pa je zbog sukoba sa njima morao spašavati glavu bijegom u Bjelorusiju. Pardon, u zapadni Mostar, gdje se priključio jedinicama HVO u etničkom čišćenju tog dijela grada. Godinu dana kasnije, Prazina je pronađen mrtav na smetljištu u Belgiji, a sumnje za inspiratorima njegove likvidacije  vodile su do Sarajeva, pa i Mostara.

Mnogo ozbiljniji i dugotrajniji „vagnerovski“ potencijal imale su dvije sarajevske brigade, one pod komandom Mušana Topalovića Cace i Ramiza Delalića Ćele. Iako su bile integrirane u sistem rukovođenja i komandovanja Armije BiH, njihovi su komandanti paralelno vodili privatne ratove, kriminalne i zločinačke, koji su u jednom trenutku predstavljali opasnost i za sam državni vrh. U julu 1993. godine pripadnici ove dvije brigade su, nakon jednog incidenta i hapšenja istaknutog Cacinog suradnika, razoružale policiju i presijekle centar grada. Nakon što je pobuna spriječena, a grad deblokiran, Alija Izetbegović je, tvrdili su učesnici dramatične sjednice Predsjedništva BiH, tražio da se pobunjenici ne kažnjavaju, najavljujuću svoj skorašnji sastanak sa Ćelom i Cacom na kojem će zajednički „otkloniti sve nesporazume“. Nakon što je nekoliko mjeseci kasnije na Izetbegovićevu molbu(!) oslobodio nekoliko ljudi koje je odveo na kopanje rovova, Mušan Topalović mu je poručio preko posrednika: „Recite Predsjedniku da ću ja ubuduće naplaćivati ova puštanja. Ako on ne bude htio plaćati, lično ću doći u Predsjedništvo da uzmem pare, znam gdje mu se nalazi kasa!“

Nije prošlo puno vremena i državni vrh je naredio izvođenje vojno-policijske akcije „Trebević“, usmjerene protiv „odmetnutih komandanata“  Mušana Topalovića i Ramiza Delalića. Moglo bi se reći da je taj obračun jednim svojim  dijelom bio čin samoodbrane, a ne samo rukovođen zaštitom ustavnog poretka i sigurnosti građana.

Sva pobrojana iskustva pokazuju da kohabitacija države sa bolje ili slabije „uvojničenim“ kriminalcima i snagama bezakonja, ma koliko bila iznuđena ili privremena, nikada ne donosi trajnu korist za državu i pravni poredak u njoj. General Carl von Clausewitz, pruski general i vojnoteorijski patrijarh, prije 200 godina je normirao sveto vojno pravilo koje propisuje da se „vojska mora podrediti politici“. Iako se ratovanje od tada dramatično promijenilo, teorijski i praktično, iako su u međuvremenu „otkriveni“ proxy ratovi, pa hibridni, asimetrični... to pravilo nikad nije prestalo vrijediti. Na primjeru Vladimira Putina i Jevgenija Prigožina to se još jednom potvrdilo.