Kolumne

Faruk Hadžibegić više nije selektor fudbalske reprezentacije BiH. Kolumnist magazina Start BiH još ranije je upozoravao na posljedice njegovog izbora 

 Piše: Emir Imamović Pirke (magazin Start BiH)

Šok & nevjerica 1: Kada je prije dvije godine, 21. januara 2021., objavljeno kako selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine neće biti slavni kapiten Sergej Barbarez, već bugarski trener Ivajlo Petev, iznenađeni su bili igrači, navijači, javnost, sportski novinari i, nije nemoguće, sam Petev. Godinama bez ozbiljnijih rezultata, Bugarin je lutao od rodne grude do Saudijske Arabije, nakratko svratio u Hrvatsku i uspio nemoguće: sa zagrebačkim „Dinamom“, igrački, financijski i na svaki drugi način najjačim hrvatskim klubom, nije osvojio niti Kup susjedne države. Glavinjao je usput po Kipru i Poljskoj, ali kao da nije...

Sve je, dakle, govorilo kako će ovaj bivši fudbaler bez minute u najboljim evropskim ligama, pa makar i u timovima koji se u njima bore za opstanak, imati slabiju trenersku karijeru i od one igračke.

Šok & nevjerica 2: Ivajlo Petev je reprezentaciju Bosne i Hercegovine vodio u dvadeset utakmica i u njima zabilježio šest pobjeda, sedam poraza i isto toliko neriješenih rezultata. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Kataru njegova je ekipa skupila bijednih sedam bodova i takmičenje završila sa negativnom gol razlikom.

Onako kako smo ga dočekali, a nismo se baš pretrgli od sreće, tako nam je i uzvratio, iako je reprezentacija u tom takmičenju odigrala dvije jako dobre utakmice i uzela po bod na gostovanjima kod moćne Francuske i nimalo slabe Ukrajine.

Ipak, Petev je uspio osvojiti prvo mjesto u B diviziji Lige nacija izgubivši samo jednu, rezultatski nevažnu utakmicu, te dobiti povjerenje igrača od kojih su ga neki opisivali i kao najboljeg selektora sa kojim su radili.

Istina, nije to ni bilo teško s obzirom da su prije njega na klupi bili nekada veliki, jako veliki igrači i, realno, treneri od kojih bugarski stručnjak nije mogao biti lošiji sve i da je htio. Mandati Dušana Bajevića, Roberta Prosinečkog i Meše Baždarevića su za zaboraviti u roku sada, dok je za najveći uspjeh Safeta Sušića i nacionalne selekcije najmanje zaslužan – Safet Sušić.

Ekipu koju je on, kroz uvjerljivo najlakšu kvalifikacijsku grupu odveo na jedini mundijal na kojem smo bili, selektirao je Fuad Muzurović Daidža – kod kojeg su ili debitovali ili značajnije uloge dobili Edin Džeko, Sejad Salihović, Vedad Ibišević, Senad Lulić, Miralem Pjanić, Elvir Rahimić, Haris Medunjanin... – a u ozbiljan, hrabar tim pretvorio Miroslav Ćiro Blažević.

Da je, kao što nije, travnički šejtan Svjetsko prvenstvo trebao izboriti u grupi u kojoj su bile Grčka, Slovačka, Latvija, Litva i Lihtenštajn, osvojio bi više bodova nego što je to matematički moguće.

Pape se, pa kako god, još jednom upisao u historiju ovdašnjeg fudbala i nakon toga učinio sve da moderno doba našeg nogometa bude kao i ono malo starije: tma i tmuša nepregledna, plus iracionalne prijateljske utakmice s Iranom.

Šok & nevjerica 3: Krajem decembra prošle godine, Fudbalski savez BiH je smijenio Ivajla Peteva. Formalno, nije to bila smjena, već mu samo nije produžen ugovor. Suštinski je otjeran a da nije doveden neko čiji raniji rezultati mogu opravdati neočekivanu odluku. Naime, novi selektor je ustvari stari, neuspješni Faruk Hadžibegić.

Da, to je onaj Faruk Hadžibegić koji je kao igrač bio prvak Jugoslavije sa „Sarajevom“ i standardni reprezentativac SFRJ, te kasniji nogometaš „Real Betisa“, „Sochauxa“ i „Toulousea“. Koliko god bio dobar, a bio je odličan na terenu, e toliko je Hadžibegić bio i ostao loš pored aut-linije. Od 1995. godine, kada je dobio prvi trenerski posao, pa do dana današnjeg, uspio je „Real Betis“ i „Sochaux“ uvesti u prve lige Španije i Francuske i... I nema više: glavinjao je, skoro kao i Petev, po Turskoj, bio selektor Crne Gore ali mu tamošnji savez – zvuči li poznato? – nije produžio ugovor nakon četrnaest utakmica, u kojima je ubilježio šest pobjeda, te po četiri poraza i remija.

Istina, uveo je „Sokole“ u B diviziju Lige nacija, nakon što su mu konkurenti u nižem rangu bili Azerbejdžan, Luksemburg i Kipar.

Kratka historija užasa: Većinu svog postojanja Fudbalski savez Bosne i Hercegovine je funkcionirao kao organizirana kriminalna grupa koja je između lične koristi i opće radosti nepogrešivo birala prvo. Tom je institucijom, recimo, predsjedavao i Jusuf Juka Pušina čiji je najveći sportski uspjeh to što je bio rezerva na terminima rekreativaca, dok je najveću moć imao Munib Ušanović, ekspert za izvlačenje para i unošenje respektabilnih količina whiskyja, kasnije osuđen upravo zbog preigravanja sa lovom zamračenom preko igračkih nogu.

Zahvaljujući tom i takvom Savezu, velika takmičenja su na televiziji gledali, da navedemo samo neke: osvajač Lige prvaka sa „Bayernom“ Hasan Salihamidžić, nekada najskuplji odbrambeni igrač u Evropi Muhamed Konjić, bivši kapiten „Atletico Madrida“ Mirsad Hibić, najbolji strijelac Bundeslige Sergej Barbarez, nesuđena zvijezda madridskog „Reala“ Elvir Baljić, višegodišnji prvotimac niza klubova u Italiji Vedin Musić, zvijezda „Fenerbahčea“ Elvir Bolić, bivši centarfor „Barcelone“ Meho Kodro...

Kako je sistem funkcionirao govori to što nas je od trajnog izbacivanja iz međunarodnih asocijacija spasio takozvani Komitet za normalizaciju, odnosno pokojni Ivica Osim, koji je založio i ime i vrijeme da sanira štetu nastalu nakon što su igrači odbili nastupati za nacionalni tim, navijači bili spremni sravniti i Savez i njegovu zgradu sa zemljom, a reprezentacija služila da ljepotu pobjede osjete ekipe za koje su nastupali bankarski službenici, ribari i medicinski tehničari.

Isto, a ni nalik: Čini se, je li, da svjedočimo tek kontinuitetu užasa ili, drugačije rečeno a da isto znači, nastavku stare prakse u kojoj se selektori mijenjaju onako, bez veze i smisla, dok nacionalni tim postoji da bi protivnici popravljali gol razliku. No, kako kažu u špijunskim knjigama i filmovima, ništa nije onako kao što se čini. Kod nas je, naravno, i drugačije i duplo gore.

Predsjednik Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine je Vico Zeljković za kojeg do ovog trenutka nije utvrđeno zna li sa koje se udaljenosti izvodi jedanaesterac. Ipak, to je daleko manje važno od činjenice da je rečeni Vico sestrić direktora Republike Srpske, Milorada Dodika, i da je u krovnu nogometu kuću montiran da joj, u najboljem slučaju po navijače reprezentacije, zaljulja temelje. I ne, ne ide mu loše, ako neko pita.

Dok je Vladimir Putin ravnao – što, inače, i dalje radi – ukrajinske gradove, a ruski sportisti i klubovi dobijali zabrane međunarodnih nastupa, Zeljković i drugari su ugovarali prijateljsku utakmicu naše i reprezentacije Rusije! Ta je blamaža, istina, nekako izbjegnuta i sličnih pokušaja, pogotovo nakon Hadžibegićevog imenovanja, neće biti. Neće, međutim, biti ni štošta drugoga.

Nije, da skratimo, Ivajlo Petev smijenjen zato što nije rekao šta misli o mogućoj utakmici protiv izolirane Rusije, niti zbog toga što se nije plasirao na Svjetsko prvenstvo, već najprije zato što bi se, kroz kvalifikacije ili završni turnir Lige nacija, BiH mogla ugurati među zemlje učesnice narednog Eura. Bugarin je tim podmladio, otkrio nekoliko perspektivnih igrača - Demirović, Gazibegović, Dedić, Nalić, Vasilj... – izgradio dobar odnos sa, prije svega, Edinom Džekom kao kapitenom i neupitnim autoritetom, te u konačnici stvorio dojam da bi nam se mogli ponoviti rijetki momenti bolje prošlosti, one u kojoj nas nije iznenađivao neugodni Kipar, u kojoj Finska na nama nije uspješno vježbala napadačke akcije i u kojoj kladioničari nisu rutinski stavljali pare na protivnike Bosne i Hercegovine.

To što su ambicije Faruka Hadžibegića veće od njegovih trenerskih kapaciteta savršeno se poklopilo sa Zeljkovićevim ciljem svođenja još jednog bosanskohercegovačkog simbola – a to fudbalska reprezentacija jeste ovdje, kao što je i gotovo svugdje osim kod racionalnih naroda s evropskog sjevera – na nešto što niti čemu služi, niti kome treba.

Vico Zeljković, da se ne lažemo, navija, baš kao i Milorad Dodik, za Srbiju, a to što Hadžibegić nesumnjivo ima dobre namjere neće značiti ništa ukoliko one ne evoluiraju u konkretne, vrhunske rezultate. Onakve kakve nekadašnji igrač „Sarajeva“ nije imao u niti jednoj ozbiljnoj ligi i kakvima nije prišao ni kao naš, ni kao crnogorski selektor.

Navijanje je pitanje emocija a ne racija, pa eto ostaje nada da će se Hadžibegić jednog jutra probuditi kao da je progutao Otta Rehhagela, Švabu Osima i Ćiru Blaževića zajedno. Iskustvo nam je, međutim, takvo da govori kako je svako nadanje napretku ovdje završilo spoznajom da je nada umrla posljednji puta i to poodavno. Ko ne razumije neka se sjeti selektorskih mandata Bake Sliškovića, Papeta Sušića, Meše Baždarevića, Duška Bajevića, Robija Prosinečkog... Sve su to bili igrači poput Hadžibegića ili bolji i sa svima smo – osim onda kada je Sušića komet sreće pogodio u čelo – bili predmet zajebancije. I to dobre!