Politika / Kuda vodi radikalizam

Piše: Senad AVDIĆ

U dokumentarnom serijalu "Posljednja sjednica", nedavno emitiranom na Federalnoj televiziji, koji se bavio sjednicom Predsjedništva SFRJ iz marta 1991. godine na kojoj je, zahvaljujući glasu Bogića Bogićevića, spriječen plan rukovodstva Srbije i vrha Jugoslovenske narodne armije da izvedu vojni udar, govorio sam o okolnostima pod kojim je Bogićević uopće izabran u savezni državni vrh. Podsjetivši da je tome prethodio neuspjeli pokušaj stanovitih, tih godina utjecajnih političkih, intelektualnih, medijskih i obavještajnih krugova, da se u Predsjedništvo SFRJ instalira prof. Nenad Kecmanović, što im je umalo i uspjelo.

Osujećen je Kecmanović nakon što je obavještajni aparat Bosne i Hercegovine upozorio na njegove dugogodišnje, intenzivne, kompromitirajuće, kriminalne odnose sa britanskom obavještajnom zajednicom. Ista politička i intelektualna struktura u Bosni i Hercegovini, Sarajevu preispoljno, koja je bila neskriveno oslonjena na beogradsku centralu, predložit će nešto kasnije Dragana Kalinića, Kecmanovićevog intimusa i njegovu blijedu, ali ambicioznu alternativu u savezni državni vrh. U emisiji FTV Bogić Bogićević je podsjetio da je na izborima za člana Predsjedništva SFRJ od pet kandidata Dragan Kalinić uvjerljivo pobijedio u Sarajevu. Kako je onda uopće Bogićević pobijedio, kako je pretekao Kalinića za 200 hiljada glasova? "Moglo bi se reći da je tada Bogić Bogićević pobijedio voljom onih birača, koji danas glasaju za Željka Komšića. Dakle, glasovima Bošnjaka i onog što se zove bosanskohercegovački patriota." Da ne bi bilo nedoumice, sa kolegicom Arijanom Saračević, sa FTV-a, razgovarao sam nekoliko nedjelja prije oktobarskih izbora na kojima se Komšić vratio u Predsjedništvo SFRJ uz zaglušujuća, bučna negodovanja svekolikog hrvatskog puka i političkog življa u BiH.

Današnje Sarajevo, "poseljačeno", antisekularističko, demografski i razvojno uništeno, na minulim izborima glasalo je sa mnogo više građanske i demokratske svijesti, sa više osjećaja za pluralizam i političku različitost nego ono slavno, predratno o čijim se urbano-suživotnim ljepotama i dalje pričaju bajke, rone krokodilske suze i pjevaju nostalgični regionalni hitovi

Prije nego što se posvetim temi ovog teksta, a tema je Sarajevo, predratno i ovo današnje, samo ću još malčice skrenuti pažnju na demokratski karakter i političku prirodu izbornog procesa za Predsjendištvo SFRJ, u kojem je Bogić Bogićević pobijedio Dragana Kalinića, Karadžićevog ratnog ministra zdravlja u  paljanskoj vladi, svojevrsnog doktora Mengelea srpske ratne medicine i politike. 

DOKTOR MENGELE I KEC IZ RUKAVA

Sa stajališta aktuelne etnokratske, nacionalističke vizure, Bogićevićev izbor je bio sporan, jer, prema njihovim standardima, nije bio legitiman. Bogićević nije saveznom državnom vrhu izabran ekskluzivnom voljom srpskog naroda, dapače, lako se moglo dokazati da je pobijedio protivno toj volji, uz pomoć glasova u sredinama u kojima, govoreći mladićevskim genocidnim jezikom, "nema Srba mnogo". U Predsjedništvu, i dalje koristim argumente i terminologiju kojom se služi široka antikomšićevska i prododikovska koalicija, nije zastupao interese srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (i šire) koji su (i interesi i narod) većinski stajali uz politiku srbijanskog ratnog ekspanzionizma Slobodana Miloševića, kome se protivio Bogićević.

Da su izbori za člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine održani godinu dana kasnije, u jesen 1990. godine, nema nikakve sumnje da bi se nova nacionalistička vlast brzo i na trostrano zadovoljstvo dogovorila da izbora uopće ne bude, nego da se izbor prepusti Srpskoj demokratskoj zajednici. Nevažno je koga bi Radovan Karadžić poslao u Beograd (možda čak Kecmanovića ili Kalinića), taj "legitimni predstavnik" bi se na epskoj posljednjoj sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj marta 1991. godine u bunkeru Generalštaba JNA, pridružio Miloševićevoj četveročlanoj bandi u Vrhovnoj komandi i odriješio ruke vojsci da izvrši vojni udar. 

Sjedio sam dva mjeseca prije posljednje sjednice Predsjedništva BiH, u januaru 1991. godine, u kabinetu Bogića Bogićevića u Palati Federacije na Novom Beogradu, u vrijeme kada je SDS vodio medijsku i političku kampanju tražeći  njegovu smjenu. Pokazao mi je jedan odvratan novinski članak, krvoločni  pamflet koji je protiv njega u velikosrpskom glasilu "Javnost", kojeg je uređivao Miroslav Toholj, napisao prof. Mitar Miljanović, SDS-ov poslanik u Skupštini Bosne i Hercegovine. Dok smo pili viski, Bogić je iz kabinetske biblioteke, vjerovatno naslijeđen od svojih prethodnika, izvadio neku knjigu dotičnog profesora marksizma, vjerovatno obavezan udžbenik na fakultetu gdje je raspirivao marksističke ideje, napisanu prije demokratskoih promjena.    

Režim Franje Tuđmana je prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini komunicirao i ohrabrivao neke druge, "legitimnije" Srbe u BiH nego što je bio Bogićević i politički krug kojem je pripadao. Tek je Tuđmanov nasljednik Stipe Mesić, desetak godina nakon raspada Predsjedništva SFRJ, odlikovao Bogićevića visokim državnim priznanjem "Redom Trpimira s ogrlicom i Danicom": Mesiću je savršeno bilo jasno da Hrvatske, a ni njega, niti Tuđmana, onakve kakve ih danas priznajemo, ne bi bilo da se Bogićević u Predsjedništvu SFRJ ponašao isključivo kao Srbin, a ne kao predstavnik svih naroda i građana, ne samo BiH, nego cijele zajedničke države.

Dragan Kalinić u vrijeme kada se kandidirao, odnosno kada su ga njemu bliske organizacije predložile, za Predsjedništvo tadašnje zajedničke države, nije bio politička nepoznanica. Njegovi su "projugoslovenski", suštinski unitaristički, a zapravo antibosanski politički stavovi bili uglavnom poznati ne samo unutar političke klase, nego i dobrom dijelu javnosti. Nekoliko nedjelja pred izbore za Predsjedništvo SFRJ, na sjednici Centralnog komiteta SKBiH, drčevito se borio protiv promjene tadašnjeg Ustava BiH i prijedloga da se ona definira kao "suverena republika". Povijesna ironija je da mu se u tome najviše suprotstavljao Rajko Kuzmanović, tada profesor Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, nakon rata predsjednik RS i šef Akademije nauka i umjetnosti toga eniteta. Glas za Kalinića, kao i Kecmanovića (zbog čijeg su izbacivanja iz kandidature navodni pravodoljubivi i liberalni intelektualci pod krinkom studentskog bunta organizirali proteste i mitinge tražeći smjenu "rigidne komunističke klike") bio je glas podrške jednoj krajnje dubioznoj, neprihvatljivoj viziji rješenja jugoslovenske krize, srpsko-unitarističkoj i antifederalističkoj. Ta je ideja, dakle, pobijedila u (predratnom) Sarajevu. I zbog toga nad političkom kulturom glavnog grada ne treba lamentirati, niti žaliti što je potrošena. 

  PAKAO IZ GLASAČKE KUTIJE

Sve ovo navodim kako bi se donekle pomjerila optika i izoštrila slika predratnog Sarajeva, da bi se defetišizirao urbano-građanski karakter kojem je, eto, bio  stran svaki nacionalizam i vjerska isključivost, zajednički se slavili vjerski blagdani, trijumfovala kultura komšiluka, jer je brat mio ma koje vjere bio. Izbori iz novembra 1990. godine su tu idealiziranu, ideologijom pozlaćenu sliku Sarajeva razbili u paramparčad! Sedamdeset i pet posto građana na teritoriju deset gradskih općina priklonilo se nacionalističkim strankama. Rat u Bosni i Hercegovini jeste imao inicijalne i snažne elemente agresije, ali su ga na terenu, svugdje, pa i u Sarajevu, a pogotovo oko Sarajeva vodile demokratski, narodnom voljom izabrane nacionalističke elite i stranačke vojske. Današnje Sarajevo "poseljačeno", antisekularističko, demografski i razvojno uništeno, na minulim izborima glasalo je sa mnogo više građanske i demokratske svijesti, sa više osjećaja za pluralizam i političku različitost nego ono slavno, predratno o čijim se urbano-suživotnim ljepotama i dalje pričaju bajke, rone krokodilske suze i pjevaju nostalgični regionalni hitovi. Teško mi je odlučiti da li sam se više zaprepastio davne 1990. godine kada sam se suočio sa bolnim rezultatom da je 80 posto moje općine, Novi Grad, tipične "izmišljotine" socijalističkog urbanizma i socijalne države, glasalo za nacionalistički stranački krug, ili me više zaprepastilo to što su na zadnjim izborima 50 posto birača u toj općini zaokružili građansko-ljevičarske kandidate?! Bezbeli da je depresivno saznanje da vladajuća bošnjačka stranka, nakon punih 28 najtežih godina tokom kojih je destruirala Sarajevo, pljačkala javne resurse, nije brutalnije i dalekosežnije kažnjena, ali u rasporedu moći, kontrole nad resursima, infrastrukturom, bazenom radnih mjesta kojima raspolaže, njen teži poraz i dublji pad nije bilo realno očekivati.

U nedavno objavljenoj knjizi "Liberalna demokratija" ("Rabic", 2018) Tarik Haverić, pored kritičkog prikaza povijesti liberalno-demokratske misli i prakse, stidljivo je u knjigu udjenuo jedan citat iz rada Mirka Pejanovića, koji Haverića, Zdravka Grebu i bivšeg profesora Ekonomskog fakulteta Desimira Međovića naziva pionirima liberalno-političkog mišljenja kao jednog od mogućih pravaca kojima bi trebao krenuti reformirani Savez komunista u predratnoj BiH. Muhamed Tunjo Filipović, koji je baš negdje u to vrijeme osnovao neku udrugu za zaštitu kulturnih i tradicijskih prava Muslimana (nevladinu preteču SDA), Grebino i Haverićevo plediranje za liberalno-građanske vrijednosti ovako je ismijavao u svom kafanskom društvu: "Imam ja u kući jedan dobar dvogled, kupio ga vani. Dat ću dvogled Grebi i predložiti mu da ode na Trebević i kroz njega gleda Sarajevo i Sarajlije. Ha prvog građanina vidi, neka osnuje građansku stranku i ja ću se u nju učlaniti!"

Naša stranka, kao jedina ozbiljna, dosljedna, jasno profilirana i vlašću neoskrnavljena politička formacija, na posljednjim izborima osvojila je u Kantonu Sarajevo petnaest posto glasova, što je otprilike isti procenat kojeg je na prvim izborima u Sarajevu osvojio Savez komunista BiH nakon 45-godišnje vladavine. Slučajno ili ne, nije Našu stranku baš krasila originalnost u predizbornoj promidžbi, isti im je bio predizborni slogan. "Živjet ćemo zajedno", uz zanemarive varijacije. Na prvim izborima, održanim u slavnom, multikulturalnom Sarajevu, Liberalna stranka BiH i njen lider Rasim Kadić, kojima je također program kreirala osovina Grebo - Haverić, nije imala ni jednog poslanika, a u republičkom parlamentu su imali dvoje. Sa normalnim, dekriminaliziranim, pismenim SDP-om i ambicioznijom Demokratskom frontom, Naša stranka bi na izborima urnisala sve druge nacionalne i paranacionalne, hibridne stranke, poput šanersko-šminkerskog Konakovićevog bućkuriša Narod i pravda.

  VLAST NE SMIJE BITI SAMO BROJKE I SLOVA

Naša stranka je moralni, politički i programski pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo i stoga ona mora biti stožer formiranja nove vlade. Nacionalističke objede i invektive, narativ da "bošnjački kanton" trebaju voditi Bošnjaci, treba ignorirati i prezreti. Milijardu i pol koliko je budžet Kantona Sarajevo kojeg Bakir Izetbegović ne samo da smatra svojom zaslugom, nego i vlastitom ćaćevinom, treba staviti pod demokratsku, parlamentarnu kontrolu. Sarajevu treba vratiti dignitet glavnog grada, inkluzivnog, otvorenog, tolerantnog. U jednom pismu iz genijalnih „Dnevnika 1943-1944“ Thomas Mann se iz izbjeglištva obračunava sa jednim svojim političkim protivnikom, nacistom, arijevcem, koji tvrdi da Njemačka mora biti očišćena od svih koji nisu Nijemci, Jevreja, prije svih. "Moguća je etnički čista Njemačka, ali ona neće biti istinita", zaključuje pisac.

Ako smo se složili da je sliku o predratnom, idiličnom, uzornom Sarajavu koje je svjesno izabralo svoj nestanak, nužno demitilogizirati i svesti u realne gabarite, kako bi bila bliža istini, onda imamo pravo tvrditi da je i sve ono što je tokom rata i nakon njega vladajuća oligarhija u gradu učinila i počinila bilo ubijanje Sarajeva lažima o njegovoj "metropolizaciji" po Izetbegovićevoj arhitektonskoj doktrini i poslovnoj fantazmagoriji Hasana Čengića. Nedavno je neko u Srbiji podsjetio da je slom zločinačkog Miloševićevog režima počeo kada je Zoran Đinđić postao gradonačelnik Beograda. U tom trenutku Đinđić je uživao povjerenje samo pet posto građana Srbije. Isti izvor navodi da je u vrijeme je kada je likvidiran, Đinđić imao podšku manje od deset posto biračkog tijela. Vladati se može i programima, vizijama, entuzijazmom, a ne samo uz pomoć matematike i brojki.