Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

Svojevemeno sam se sa Florence Hartmann, baš nekako u vrijeme kada je prestala biti glasnogovornica glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte, lako  složio da je vjerovatno najvažniji događaj za Bosnu i Hercegovinu, odmah nakon Daytonskog sporazuma, dogovor Mate Bobana i Radovana Karadžića u prvim danima rata u austrijskom Grazu. U mojim očima se uvećala ionako golema slika Florencine profesionalne intuicije kada je rekla da se toga 6. maja 1992. godine nalazila na licu mjesta (zločina) u Grazu.

RAT KOJEG NIJE BILO

Mate Boban, mjesec dana ranije proglašeni predsjednik ilegalne Hrvatske zajednice „Herceg-Bosna“, i Radovan Karadžić, predsjednik ništa manje kriminalne Srpske republike Bosne i Hercegovine, na samom početku rata u Bosni i Hercegovini sparazumno su zaključili da je za „srpsku i hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini“ - rat okončan. Odnosno, kako je napisano u posljednjoj tački Sporazuma: „Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.“ Najkraće i najrazumljivije rečeno, „hrvatska i srpska“ zajednice toga majskog dana su se dogovorile da okončaju rat koji nikada nije počeo. Toga su se u kamenu uklesanog principa držali sve do okončanja rata u Bosni i Hercegovini. A šta da se radi sa ratom u Mostaru koji je okončan povlačenjem JNA iz grada, kako u istom ključu objasniti sukobe u Posavini koji su trajali još pola godine nakon sporazuma u Grazu, ili kako se u sve to uklapaju borbena djejstva u ljeto i jesen 1995. na sjeverozapadu Bosne? Osporavaju li ti vatreni okršaji tvrdnju da je srpsko-hrvatski „detant“ iz maja 1992. godine bio i ostao trajna kategorija. Ne osporavaju, sve je tu jasno i sve je predviđeno u šest tačaka Sporazuma Karadžić - Boban iz Graza: rata u konvencionalnom smislu uzetog kao sukob neprijateljsklih vojski među njima neće biti, ono što slijedi u srpsko-hrvatskim odnosima jeste razgraničenje između „srpske i hrvatske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Negdje je to razgraničenje izvedeno silom, doduše trajno sumnjive autentičnosti (Mostar), negdje je išlo glatko, milom, neobjašnjivim napuštanjem fronta (Posavina). Ali dva ključna principa su ostala: razgraničenje i nemiješanje jednih u unutarnje stvari drugih.

Evo kako je to formulirano u sudskoj presudi Haškog tribunala u predmetu „Prlić i raja“: „Bez obzira na neprijateljstva između snaga Herceg- Bosne / HVO-a i snaga bosanskih Srba u proljeće 1992. godine, poslije sastanka Radovana Karadžića i Mate Bobana, održanog 6. maja u Grazu, u Austriji, uspostavljena je značajna i trajna suradnja između bosanskih Srba i bosanskih Hrvata i ona je u onim dijelovima Bosne i Hercegovine na koje se ova optužnica najviše odnosi trajala, uz manje izuzetke, sve do kraja 1993. godine.“

Trajala je ona i mnogo dulje nego što je utvrdio Haški tribunal. Nedavno je objavljen stenogram razgovora vođenog u uredu Franje Tuđmana u augustu 1995. godine na kojem su nazočili Jadranko Prlić i Ivić Pašalić. Prlić, u tom trenutku ministar odbrane Federacije Bosne i Hercegovine, informira Tuđmana da je dan ranije posjetio Radovana Karadžića i sa njim razgovarao o stanju „na bojišnicama“. Naravno, ponovo je tema bila razgraničenje i ustupci koje bi trebali jedni drugima priuštiti uoči predstojećih finalnih mirovnih pregovora koji se jasno naziru i najavljuju. Dakle, u trenutku kada bjesni oslobodilački rat u zemlji, njen ministar odbrane ide na noge i čašicu razgovora civilnom zapovjedniku neprijateljske vojske, pa o rezultatima tog razgovoru brže-bolje referira predsjedniku druge države!? 

Da svedemo to na ovaj način: nakon dogovora u Grazu politike tzv. Herceg-Bosne i Republike Srpske postale su jedna, jedinstvena politika, sinhornizirana i nadopunjavajuća, opredijeljena idejom „razgraničenja“, odnosno podjele Bosne i Hercegovine.

Dugo je, da parafraziram Arsena Dedića, „pripremano poznanstvo“ Radovana Karadžića i Mate Bobana. I jedan i drugi su decenijama unazad bili pod roditeljskom pažnjom vojnog obavještajnog aparata: Karadžić iz vremena odlaska i boravka na studijskom usavršavanju u Sjedinjenim Američkim Državama, a Boban nakon otkrivanja nekog kriminalnog muljanja u kojem je sudjelovao u nekom vojnom odmaralištu u Dalmaciji.

GRAZ I PSI RATA

Upoznao ih konačno u ljeto 1991. godine Belko Avdalović, hercegovački privrednik, dugogodišnji direktor Fabrike ćilima u Bileći. Avdalovića je za ovu povjerljivu medijatorsku ulogu preporučivalo i porodično stablo: bio je blizak rod Blagoju Adžiću, tadašnjem načelniku Generalštaba JNA, generalu koji je priveo kraju (višedecenijski) proces srpskog preuzimanja / kidnapiranja jugoslovenske vojske. Mate Boban u vrijeme prvog susreta u Mostaru sa Karadžićem je bio potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH. O njegovom početku „ašikovanja“ i jednog divnog prijateljstva sa Karadžićem nije bio informiran Stjepan Kljuić, predsjednik te stranke i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Napomena za fanatike „legitimiteta u Hrvata“: Kljuić je na izborima 1990. dobio pola miliona glasova, dok se Boban nije ni kandidirao, pa je ipak suvereno preuzeo kontrolu nad HDZ-om.

Belko Avdalović se pobrinuo i oko organiziranja i logističkog osiguravanja povijesnog sastanka u Grazu. U tome mu je pomogao njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj, srpskih biznismen iz Austrije Mićo Mihajlović. Avdalović je bio dugogodišnji predsjednik Udruženja industrije tekstila Jugoslavije, a Mihajlović je trgovao tekstilom u Zapadnoj Evropi. Domaćinstvo tokom susreta Karadžića i Bobana Mihajloviću se u ratu višestruko isplatilo: njegove cisterne sa naftom bez problema su prolazile kroz Hrvatsku i preko njenih okupiranih dijelova završavale na područjima pod kontrolom Karadžićeve vojske.

Karadžić i Boban su svoj separatni mir ili kraj nepostojećeg rata uspostavili 6. maja, dakle samo četiri dana nakon mirovnih pregovora u Portugalu, koje je  organizirao diplomata Jose Cutileiro kao predstavnik (uz Lorda Caringtona) Evropske zajednice. Nakon sastanka „triju strana“ iz Bosne i Hercegovine, Mate Boban je odletio u Zagreb, Karadžić u Beograd, a Izetbegović u Sarajevo gdje je uhapšen i odveden u kasarnu Jugoslovenske narodne armije u Lukavicu.

U naredna četiri dana intenzivno se radilo, dogovaralo, usuglašavalo. Na tome su intenzivno radili najistaknutiji hrvatski i srpski policajci koji su prethodno, početkom aprila napustili Republički MUP. Branko Kvesić i Bruno Stojić, sa hrvatske, i Momčilo Mandić i Mićo Stanišić, sa srpske, dobili su taj zadatak. O tome svjedoče njihovi presretnuti telefonski razgovori, a vjeruje se da su se i „uživo“ sretali tih dana na okupiranoj Ilidži.

Nekoliko mjeseci ranije na razgovor o hrvatsko-srpskom sporazumu za Bosnu pozvani su u ured Franje Tuđmana u Zagrebu članovi Predsjedništva BiH Nikola Koljević i Franjo Boras. (Kljuić je još jednom preskočen.) Nakon povratka iz Zagreba pitao sam Borasa u njegovom sarajevskom uredu da li se u Zagrebu kod predsjednika Hrvatske razgovaralo o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne i Hercegovine, a ostarjeli hercegovački bivši politički zatvorenik mi je pomalo prepadnuto odgovorio: „Na tu temu sa mnom se ne može razgovarati.“

Govorio Boras istinu ili ne, tek nakon toga Mate Boban postaje glavni i jedini pregovarački partner liderima Srpske demokratske zajednice u razgovorima o „razgraničenju između dvije etničke zajednice“.

Naravno da je taj idejni projekat na kojem su fundirana dva (u Haagu)  pravomoćno presuđena udružena zločinačka poduhvata planiran i kreiran izvan Bosne i Hercegovine. Njegove konture počinju se nazirati krajem marta (25/26) 1991. godine nakon susreta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu. Iako se tri decenije cjelokupna, više hrvatska nego srpska historiografija, politika i medijska scena, iskilaviše dokazujući da je „Karađorđevo mit“ (bošnjačkih unitarista) koji nema „realno pokriće i osnov“, budući da ne postoji niti jedan dokument koji bi dokazivao zločinačke namjere glavnih aktera prema Bosni i Hercegovini, stvari ipak suštinski stoje drugačije.

ĆOSIĆEV I TUĐMANOV AMANET

Najpouzdaniji i najrelevantniji svjedok tih događaja, predstojnik Tuđmanovog ureda Hrvoje Šarinić, je ne jednom potvrdio da je podjela Bosne bila tema susreta u Karađorđevu. „To nije mit, to je postojalo“, kazao je on. Nakon što su se na prvom susretu, koji je po Šarinićevim riječima trajao dva i pol sata, brzo i glatko dogovorila pravila igre, odnosno principi „rješenja jugoslovenske krize“, Tuđman i Milošević su se dvadesetak dana kasnije, 15. aprila ponovo sreli u Tikvešu (Hrvatska). „Taj je razgovor trajao mnogo duže“, svjedočio je Šarinić koji je o srpsko-hrvatskim tajnim dogovorima i svojoj ulozi u njima napisao i knjigu.

Nekoliko mjeseci kasnije, 28. novembra, na sastanku sa čelnicimna HDZBiH Franjo Tuđman otkriva (karađorđevićevske) karte. „Čak i kada bi se, gospodo, mogla održati Bosna i Hercegovina kao posebna... šta to znači? Hoćemo li uspostaviti granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo... Hoćemo li carine postaviti... Gospodo, smatram da bi jedno političko razgraničenje, političko rješenje u Bosni i Hercegovini ubrzalo uopće i mir u Hrvatskoj...“, tako je educirao hrvatski predsjednik svoje goste iz BiH.

Zbog toga se, prema Tuđmanovim riječima, za neovisnu Bosnu i Hercegovinu „mi ne moramo zauzimati“. On pita i odgovara istodobno: „Zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja, kada je ona u interesu hrvatskog naroda?“ Čija je bila „ponuda razgraničenja“?

Miloševićeva iz Karađorđeva!

Pretjerujem li možda sa tim zaključkom, učitavam li mrtvom Tuđmanu nešto što ne pripada njegovoj školi etno-političkog mišljenja. Prepustimo mu neka sam (od)govori. „Hrvatskoj bi pripala područja koja ste vi obuhvatili u ovoj zajednici Herceg-Bosni... vjerovatno još iz geopolitičkih razloga i Cazinska, Bihaćka Krajina da bi to bilo gotovo optimalno zadovoljenje hrvatskih nacionalnih interesa.“ Prilično jasno, zar ne.

Nekako u isto vrijeme Dobrica Ćosić telefonski savjetuje Radovana Karadžića kako da se ponaša u vremenima koja uskoro slijede. „Hvali Alijinu Islamsku deklaraciju, govori mu da je šerijat idealan ustavno-pravni okvir za malu muslimansku Bosnu. Znam ja da on to jako voli“, govori mu.

A onda Otac nacije u razgovoru traži od Karadžića da pohvalno govori i o Franji Tuđmanu. „Govori njegovim Hrvatima da ćemo im dati Islamsku Bosnu (misli se na Bihaćku Krajinu), on je tim opsednut,  a onda ćemo im stisnuti jajca i uzeti celu Posavinu“, poentira Ćosić.

Čemu ovo podsjećanje, uglavnom oslonjeno na poznate izvore i manje-više opća mjesta novije regionalne historiografije? U čemu je, ako postoji, aktuelnost pobrojanih događaja iz relativno davne prošlosti i kako se oni reflektiraju na aktuelnu, živu političko-državnu praksu Bosne i Hercegovine.

Najnovije konstituiranje državne vlasti, kao i svaki taj proces vođen ranije počiva na ključnim principima koje su u maju 1992. godine utemeljili Karadžić i Boban. Dakle, prvi korak je vazda isti: lider HDZ-a Dragan Čović i SNSD-a Milorad Dodik se sastanu, u Mostaru ili Laktašima i obznane ono što manje-više svi odranije znaju: da među njihovim strankama (pride, i narodima) nema otvorenih pitanja, da će jedni druge podržavati, da ni u jednu vlast neće ući jedni, ako ona ne uključuje i duge. Jedni drugima se neće miješati u posao, izbor kadrova, podjelu resora će obaviti bratski, mirno i bez zadnjih misli. Teška pitanja Dodik i Čović ne otvaraju, jer takva pitanja među njima ne postoje. Pitanje povratka Hrvata u Republiku Srpsku i Srba u Hercegovinu su davno apsolvirana, u Grazu, omiljenom tehnikom - etničkog razgraničenja. Dosljednom i ireverzibilnom.

Tako formiranim srpsko-hrvatskim blokom već su obavljene dvije trećine posla uspostave vlasti. To je razlog što posao ide brzo i efikasno, na radost međunarodnih predstavnika koji u tome prepoznaju i svoje zasluge. Jer njihov osnovni interes je stabilokratija, netalasanje, fasadne promjene koje će osigurati da sve ostane isto. Preostala trećina je, kako to ustav i zakoni predviđaju, prepuštena „bošnjačko-muslimanskoj strani“. Nije ona takva samo zbog toga što je na taj način kvalificiraju i tretiraju Dodik i Čović, nego se tako samodefiniraju i deklariraju politički subjekti iz Sarajeva.

NA SVAKOG NJIHOVOG, MI ODGOVARMO NAŠIM KRIMINALCEM

Da ne bude dileme, rade to i ovi sadašnji, baš kao što su činili i oni bivši. Nakon što su ostali bez ikakvog utjecaja na politički i ini život u Republici Srpskoj, svodeći Bošnjake na razinu političke relevantnosti kakvu „uživaju“ Hrvati, oni su Dodiku osigurali potpunu kontrolu zakonodavne i izvršne vlasti u državnim institucijama Bosne i Hercegovine. Sve ukazuje da će davanjem četvrtog delegata u Domu naroda Parlamenta BiH HDZ-u, kao što su prethodno isto hinjski izmajmunisali za SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, „probosanska“ struktura, nakon što su SDA-ove horde uhljeba zamijenili vlastitim kadrovskim resursima, sebe „razgraničiti“ od bilo kakvog efektivnog utjecaja na najvažnije državne i političke tokove. Kao što mir u kući između Dodika i Čovića počiva na nemiješanju u unutrašnje stvari, tako je sarajevska „reprezentacija“ uskratila sebi pravo da se petlja u njihove poslove. Njihov odgovor srpsko-hrvatskoj osovini je da na svakog kriminalca, bandita i nasilnika koje u vlast uvedu Dodik i Čović, oni uzvrate istom mjerom - svojim huljama i polusvijetom!

To jeste izvorni duh, ne Daytona, nego fatalnog sporazuma o razgraničenju iz Graza koji mnogo bolje šljaka i daje opipljivije rezultate. Ona „zemljica Bosna“ ili muslimanska državica“, kako su teritorijalni patrljak oko Sarajeva nazivali Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić ne samo što je „dohvatljiva“ nego je i spremna, idejno, politički, mentalno, emotivno... za ustavnu transformaciju po modelu „Alijine 'Islamske deklaracije'“, kako je dobronamjerno njenom autoru tokom dugih razgovor sugerirao Dobrica Ćosić!

(Foto: Internet)