Kolumne

Piše: Senad Avdić (Magazin Start BiH)

Na portalu „Rossia Todey Balkans“ gledam talk show Ljiljane Smajlović nazvan „Relativizacija“. Autorica se očito našalila sa nedavnom emisijom „Junaci doba zlog“ na televiziji N1 posvećenoj njenom liku i djelu u kojoj je predstavljena kao„pukovnica relativizacije“. Gost emisije je pjevač Nenad Janković koji na Smajlovićkino pitanje „sa ključem“, inspirirano nedavnim Svjetskim prvenstvom u nogometu, da li je poznato da, pored Irana, još u nekoj zemlji navijaju protiv svoje reprezentacije, ima spreman / dogovoren odgovor. Ima, veli pjevač, Bosna i Hercegovina, u kojoj dva od tri naroda ne navijaju za njenu nogometnu reprezentaciju...

„Imamo fantastičnu situaciju jedinstvenu u svijetu kada su igrali Turska i Hrvatska u nekom ozbiljnom polufinalu, ili četvrtfinalu 2008. godine da centralni dio Bosne i Hercegovine naseljen bošnjačkim življem navija za Tursku, što je, naravno, suludo jer oni nemaju nikakve veze sa Turskom, dok dijelovi iste zemlje naseljeni Hrvatima navijaju za Hrvatsku. Tada je cijeli Mostar gorio, umalo se Stari most ponovo nije srušio“, kaže u „Relativiranju“ na RTB nesuđeni najveći filozof 20. vijeka, kako ga je proglasio Emir Kusturica, pa nedugo zatim zaledio to veliko priznanje i obavezu.

Hm, baš nikad i nigdje nije se u jednoj zemlji navijalo protiv nje, a za njenog protivnika? Osim, dakako u Iranu i Bosni i Hercegovini. Bilo je jednom, 2010. Svjetsko prvenstvo u košarci, u Turskoj se igralo, pa u polufinalu domaćini malo „na kvarnjaka“ pobijedili Srbiju. Gorio je Novi Pazar, slavilo se u Sjenici, terevenčilo  na Pešteru. Nikad nigdje se nije slavio poraz domaće reprezentacije, osim u Srbiji te jesenje noći prije dvanaest godina. Istina, navijalo se nedavno tokom SP u Sandžaku i za Maroko protiv Hrvatske, ali dobro, uzet ćemo to kao iskazivanje lojalnosti i solidariziranje tamošnjih Bošnjaka sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji je unaprijed najavio da će navijati za „braću Marokance“.

                            xxx

Dakle, Ljiljana Smajlović i Nenad Janković raspredaju o Bosni i Hercegovini, tamnom vilajetu iz kojeg su prije tridesetak godina i jedno i drugo utekli negdje gdje ljudi ne navijaju protiv svoje zemlje i gdje Ivo Andrić nije uspio otkriti ni najmanje čestice prisustva mržnje i netrpeljivosti.

Bijaše to negdje početkom 1985. godine kada mi je na tadašnji posao u Republičkoj konferenciji omladine BiH bahnuo, unezvijeren, očajan, dobro sjeban Nenad Janković, vokalni solista „Zabranjenog pušenja“. U džepu plave, futrovane teksas jakne (koju neće sa sebe skidati narednih zima i godina) nosio je „Oslobođenje“ od toga dana. Sa treće stranice službenog režimskog glasila je režao ljut naslov: „OTROVNI DIM 'ZABRANJENOG PUŠENJA'“. Prepuni su tih nedjelja bili  stupci novina širom Jugoslavije tekstova sličnih naslova i pogromaške intonacije. Mjesec dana ranije pjevač „Pušenja“ Janković je na koncertu u Rijeci tonske smetnje, prekid svirke, šta li već, publici objasnio riječima: „Crk'o nam je Maršal.“ Skandal nije uočen odmah „na licinom mjestu“, nego dvije-tri nedjelje kasnije, kada je i krenula sezona lova na novoprimitivne mladiće iz boljih kuća sa Koševa.

Čerečili su i kasapili članove „Pušenja“ mediji i u Rijeci i u Zagrebu, Beogradu i Podgorici. Ali Sarajevo i njegovo „Oslobođenje“ su bili nešto drugo, opasnije, nešto što je predstavljalo neposrednu opasnost. Ovako je vokalni solista Janković zborio tog jutra kada me je posjetio na poslu: „Rekao mi je Elvis (J. Kurtovich): 'Nele, haveru, kad te 'Oslobođenje' razvali na trećoj stranici, znaj da si najeb'o za sva vremena.“

Dolazio je narednih dana pjevač Janković u moju kancelariju gotovo svakodnevno. Nije se baš svakome među omladincima dopadalo da u njihove kancelarije navraća psovač druga Tita, pa je Janković vodio računa o tome da me posjećuje u vrijeme kada je dežurni na portirnici bio Đoko Kapor, njegov drug, a moj radni kolega, koji je tih godina pjevao u bendu „Bambinosi“ (imali su ljepljiv hit „Šminkerice“). Sa demokratskim promjenama mišićavi pjevač -portir Đoko je ušao u ekipu tjelohranitelja Radovana Karadžića.

Urednica „Oslobođenja“, njegove najzaguljenije rubrike unutrašnjopolitičke, dakle i one fatalne treće stranice na kojoj su pisane potjernice za ljudima, a nerijetko i smrtovnice, bila je Ljiljana Smajlović.

Pisali su članovi „Zabranjenog pušenja“ tih dana očajničko pismo političkim glavešinama u Sarajevu, posipali se pepelom, kleli se u druga Tita i partiju,  slali dopise medijima, džaba, niko ni mukajet. Prvi i jedini tekst u kojem je Nenadu Jankoviću i njegovim jaranima bilo omogućeno da iznesu svoju istinu, napisao sam ja, a objavio zagrebački tjednik „Polet“. U Sarajevu, pogotovo u novini koju je uređivala „pukovnica relativizacije“, to nije bilo moguće objaviti. Vokalni solista Nenad Janković mi je, dok sam pripremao tekst, rekao da je režiser Emir Kusturica napisao otvoreno pismo povodom hajke na članove Zabranjenog pušenja i kazao da mu ga u „Oslobođenju“ ne žele objaviti. Otišao sam neposredno prije slanja teksta u „Polet“ Kusturici na vrata, u Šenoinoj ulici gdje je tada stanovao, da tražim kopiju njegovog pisma. Nije ga bilo u stanu, bar mi je tako kazala supruga Maja. Navodno je vjerovao, ili imao obećanje, da će mu „Oslobođenje“ konačno objaviti tekst odbrane teško stigmatiziranih i napadnutih mladića. Nije to Kusturica dočekao. Poznato mi je, naravno, ime i prezime novinara - autora teksta „Otrovni dim Zabranjenog pušenja“. Poznato mi je danas i to da su takve tekstove izabrani novinari samo potpisivali, dok su njihovi autori ostajali u anonimnosti svojih partijskih kabineta. Ti su šefovi dobro pazili, vagali i provjeravali gdje treba buduće urednike „treće stranice“ u Oslobođenju.

                          xxx

Na trećoj stranici „Oslobođenja“ 16. augusta 1990. godine bio je štampan glasački - referendumski listić kojim ste mogli glasati na referendumu Srba u Hrvatskoj o njihovoj takozvanoj „kulturnoj autonomiji“. Primjerak „Oslobođenja“ dobio sam od Ljiljane Smajlović, koja je toga dana stigla u Knin iz Sarajeva. Dan ranije lider kninskih Srba Milan Babić je kazao novinarima, među kojima sam se i ja nalazio, da su njegove vlasti platile svim dnevnim novinama u republikama tadašnje Jugoslavije da objave taj referendumski listić kako bi, bez da dolaze u Hrvatsku, mogli glasati svi Krajišnici. Na moje pitanje koliko su Babić i društvo platili objavljivanje listića u njenom listu, Smajlovićka me pogledala prezrivo i ljutito upitala: „A zbog čega misliš da bi oni to trebali platiti“. 

Na prve barikade postavljene na puteve u nekadašnjoj državi naišao sam toga augusta 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice, u okolini Bosanskog Grahova, nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije, u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam mogao naći za naoružane dilbere koji me satima na vrelom asfaltu drže na nišanu. Kasnije je ta kampanja, blokada puteva dobila naziv -balvan revolucija. Na jednom kontrolnom punktu usred grada me tih „dana raspleta“ zaskočila i prizemljila naoružana pratnja doktora Jovana Raškovića, lidera pobunjenih Srba u Hrvatskoj: spasio me Rašković nakon što sam mu prenio pozdrave iz Sarajeva od njegovog studentskog kolege Muhameda Tunje Filipovića. Nekoliko mjeseci kasnije, „Oslobođenje“ je u tri nastavka, jasno vam je, na trećoj stranici objavilo intervju sa Jovanom Raškovićem. Provjeravao sam kasnije: nikada Josip Broz u tri nastavka nije dao intervju „Oslobođenju“ u kojem je tada pa sve dok nije odlučila otići u samo za nju dopisništvo u Brisel, vedrila i oblačila Ljiljana Smajlović.

A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim ključnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja. Petog aprila 1992. na stanici kod tadašnjeg Unioninvesta, srpski teritorijalci su nas sve izbacili iz trolejbusa. Pješačio sam sa prijateljem i kolegom Mensurom Čamom uz Miljacku prema Skenderiji, on je gunđao, ja sam pokunjeno ćutao i nadao se da nam neće zapucati sa leđa, kao što su nekolika sata kasnije ti isti zlikovci pokosili Olgu Sučić i Suadu Dilberović..

                         xxx

Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnestak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost. Dva je puta u zadnja dva dana srpski patrijarh Porfirije pokušao ući na Kosovo, dva puta su mu vlasti iz Prištine poručile da može ući bez problema, ali tek kada Srbe pozove da uklone barikade. 

Dejan Ilić, lucidni i britki beogradski publicista na portalu Peščanik, analizirao je fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum Srba iz Beograda, najprije Slobodana Miloševića, a u novije vrijeme i Aleksandra Vučića. Barikade, piše Ilić, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“, pita se Ilić i ne daje odgovor vjerovatno duboko svjestan njegove tragične izvjesnosti.

Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, bile su jedna od krupnijih tema koje sam ovih dana tabirio i pretresao sa Abdulahom Sidranom. Nisam sa slavnim piscem riječi razmijenio ima i čitava decenija, pa teme prestižu jedna drugu u mahnitom sprintu. Slažemo se da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom legitimne borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim da su prvi balvani bili grubo sredstvo skiciranja etnonacionalnih granica buduće zacrtane srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.

Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjene u srpskoj epskoj deseteračkoj tradiciji. Da su oni moderna verzija hajdučije i bezakonja, kobajagi, pod izgovorom borbe za nacionalne interese. Podsjeća na čuvenu epsku pjesmu „Oranje Kraljevića Marka“, u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima, da bi ih na kraju sve posjekao, oteo im novac i plijen odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog div-junaka i turskih zavojevača: „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje.“ Na ovu Sidranovu analizu dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek-djelu „Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića, kada u kultnoj sceni seljak uz pomoć sinova blokira prolazak autobusa dok mu se ne plati harač.

Pričao je svojedobno već pomenuti slavni režiser Emir Kusturica kako je tokom ljetovanja na jednom dalmatinskom otoku on sa svojim jalijašima sa Gorice napravio punkt na cesti, pa je svako ko je htio proći morao platiti neki dinar. Među ostalima, Kustine haračlije su tako reketirale i kasnijeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Već odavno Kusturica nije dobrodošao na onaj otok, kao ni u Hrvatsku. Ne može se spustiti ni do „najskuplje srpske reči“ - Kosova, pa Srbima na barikadama šalje tople riječi prkosne podrške. „Kada bih mogao da im se pridružim, učinio bih to iz pune samilosti. Ovako, pošto sam stavljen na spisak nepoželjnih za ulazak na Kosovo, mogu svojom rječju i svim što sam učinio da stanem uz njih“, patetizirao je sa sigurne distance, nekoliko dana nakon koncerta kojeg je sa svojim bendom, kojeg je „ukrao“ od Zabranjenog pušenja, održao, ne u Sjevernoj Mitrovici, nego u pariškoj „Olimpiji“.

No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se, prenoseći sa koljena na koljeno, ugnijezdila u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. U zimu 1993. godine, vozeći se u konvoju za Gradačac, zaustavljen sam, s ostalim putnicima i vozačima na barikadi - punktu Hrvatskog vijeća odbrane na ulazu u Vareš. Komandir me je prepoznao, viđali smo se u Sarajevu prije rata, pa upitao: „Šta nam ovo treba, prika moj?!“ Desetak mjeseci kasnije, tokom kojih se iz Zenice do Tuzle vozilo opasnim, svježe prokopanim putem spasa preko Olova, brda i dolova, dakle nakon napada Armije BiH više nije bilo barikade - punkta HVO-a, ali je, također, iz Vareša gotovo nepovratno nestalo hiljade tamošnjih Hrvata.

Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na sjeveru Kosova. Nikakva im utjeha neće biti podrška i solidarnost Ljiljane Smajlović i Rossia Todeya, pjesma „Na straži pored Prizrena“ Nenada Jankovića, niti drugi pozdravi i želje iz Vučićeve zemlje Safari...