Politika / Kuda vodi radikalizam

Piše: Senad Avdić

Francuski televizijski kanal "24 France", jedna od globalno najgledanijih i najutjecajnijih evropskih televizijskih mreža, emitirao je nedavno reportažu o Sarajevu, kako je rečeno, nekada simbolu bosanskohercegovačkog, pa i evropskog multikulturalizma i tolerancije, koji je postao, kako je rečeno, poligon nekontrolirane ekspanzije arapskog novca i utjecaja, dominacije i  "preobrazbe" grada po standardima i ćeifu bogatih i imućnih petrodolarskih "investitora". U prilogu od četiri-pet minuta autori su uspjeli ono što bi teško uspjeli domaći medijski pregaoci, obići svako mjesto koje ih zanima i koje smatraju bitnim za fenomen na kojeg su se usredotočili, zaviriti u svaki kutak u Sarajevu izgrađen arapskim parama i popunjen arapskim - islamskim poslovnim i duhovnim vrijednostima i utjecajima. Volio bih da je termin emitiranja priloga slučajno odabran, prikazan je na treću godinu obilježavanja užasnog terorističkog napada na Pariz, ali dovoljno sam oprezan i iskusan da znam kako je u tim poslovima slučajna svaka slučajnost. 

    ILIDŽA KAKVU NE POZNAJEMO

Reporteri francuskog kanala uvode nas tako u skladne, još nezavršene, interijere kućerina na "Poljina hillsu". Domaćin, Bosanac, objašnjava da izgradnja desetina kuća neuredno nadžidžanih po brdu iznad Sarajeva donosi mnoge benefite lokalnoj zajednici, zapošljava nekoliko stotina lokalnih radnika. "Petsto eura koliko radnici  mjesečno zarađuju prehranjuje hiljadu ljudi", objašnjava glasnogovornik "Poljine Hillsa".

Francuskim novinarima se širom otvaraju vrata učionica i vježbaonica u Centru "Kralja Fahda", u kojima lokalno stanovništvo marljivo uči strane jezike, kao i druge vještine koje se nalaze u širokoj paleti edukacijske ponude Centra. 

Snimke današnje Ilidže, njenih ulica, trgovina, "slučajnih prolaznika" djeluju zaprepašćujuće i izvanvremenski! Neumjesno je i pogrešno reći da Ilidža nakon rata proživljava povratak u prošlost, anahronu refeudalizaciju jer, ako ništa drugo, u srednjem su vijeku na Ilidži age Sarajlije rahat pile vino i bacali pohotne poglede na Sarajku djevojku, a danas nema ni aga, ni vina, a konobaricama se, valjda, jedino djeca hvataju za hidžabe, nikabe i ostalu vjersku galanteriju. Kulise današnje Ilidže izgledaju tako da je britanski režiser Michael Winterbottom, koji je svoj "Welcome to Sarajevo" snimao na ratnim ruševinama grada, mirne duše mogao i svoj drugi film "Put u Guantanamo" (one dijelove iz afganistanske provincije) snimati ovdje, na Ilidži. Naravno da takvih naseobina ima i u Francuskoj, recimo migrantska aglomeracija "Džungla" na periferiji pograničnog grada Calaesa je sirotinjska replika Ilidže kakvu je patentirao načelnik Senahid Memić...

S Ilidže je reporterima kanala "France 24" čas posla prebaciti se do Ratne džamije na Igmanu, gdje ih dočekuje poznato lice iz bosanskog rata i poraća. Imama Haruna Hodžića sam upoznao i viđao tokom rata, mahom u srednjoj Bosni, nikada nisam bio siguran kojoj je vojnoj formaciji pripadao, 7. Muslimanskoj brigadi, El Mudžahidu ili "Crnim labudovima"; bio je amblematsko lice "muslimanskog ratnika", kakve je prizivala i honorirala bošnjačka elita i njeni sponzori sa Bliskog Istoka. Malo je vjerovatno i to da autor(i) priloga nisu znali da je Hodžić jedno vrijeme nakon rata bio imam i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da česta novinarska pitanja u vezi s utjecajem Saudijske Arabije na savremeno bosanskohercegovačko društvo, odnosno Bošnjake i njihovu političku, poslovnu i duhovnu elitu, nisu imala na umu aktuelni događaj - učešća te zemlje u bestijalnoj likvidaciji njenog državljanina Jamala Khashoggija. Jedan od sugovornika, bit će da je riječ baš o imamu Harunu Hodžiću, kaže da je Saudijska Arabija "najveći investitor u Bosnu i Hercegovinu, tokom rata i po njegovom završetku, pa sve do danas". Potom nam autor priloga vraća slike iz rata sa mudžahedinskim borcima u glavnim ulogama.

Saudijska Arabija, naravno, nije najveći investitor u Bosni i Hercegovini, nije ni među prvih dvadesetak ulagača, čak i ako izgradnju džamija, vjersko-prosvjetnih kompleksa širokogrudo i nekritički ubrojimo u investicije. Nemoguće je čak i približno ustanoviti koliko je novca kraljevska dinastija u posljednjih 25 godina ubrizgala u Bosnu i Hercegovinu, jer su putevi tog novca nedokučivi, a njihova namjena "poslovna tajna". Neki međunarodni autori, istraživači vehabizma, službene ideologije Saudijske Arabije, ustanovili su da su u njeno širenje saudijski monarhi uložili više novca nego što je Sovjetski savez potrošio u promociju i "raspirivanje" komunističkog poretka.

Prisustvo i utjecaj Saudijske Arabije u Bosni i Hercegovini, sa jedne, te ništa manji utjecaj koji u njoj imaju njeni konkurenti, pa i protivnici za utjecaj u islamskom svijetu, Turska i Katar, prije svih, priskrbili su zločinu nad novinarom Jamalom Khashoggijem bezmalo status domaćeg, bosanskohercegovačkog događaja. Tome su svakako doprinijeli mediji i druge komunikacijske forme koje su Turska i Katar instalirale u BiH i regiji. 

   UBISTVO KHASHOGGIJA I MI OVDAŠNJI

Novinari "Al Jazeere Balkans" od trenutka kada je ustanovljeno da novinar Khashoggi nije izašao iz konzulata Saudijske Arabije u Istanbulu ne prestaju držati svojevrsnu "mrtvu stražu" ispred mjesta zločina, iz minute u minutu donoseći najnovije i najbrutalnije detalje zvjerskog iživljavanja nad novinarom "Washington posta". Naravno da je zločin koji je planiran i izveden od strane vrha jedne totalitarne monarhije važan i uznemirujući događaj planetarnih razmjera, međutim gotovo da nigdje kao u Bosni i Hercegovini on se nije toliko "odomaćio", postao interno pitanje oko kojih se polarizira javnost. Niti je tom drskom zločinu osiguran tretman daleko iznad i ispred domaćih događaja i problema. Ako bi se uporedio tretman kojeg je ubistvo Khashoggija imalo na programu regionalne "Al Jazeere" sa najznačajnijim i najtragičnijim domaćim događajem u tom periodu, mafijaškom likvidacijom sarajevskih policajaca Davora Vojinovića i Adisa Šehovića, uočili bismo nevjerovatan nesrazmjer u minutaži, ali i razliku (za)interesiranosti uredništva i novinara balkanske ekspoziture katarskog televizijskog Golijata. Naravno, treba uvažiti činjenicu da "Al Jazeera" ne troši milione (državnih) dolara samo zato da bi informirala građane u regiji, nego da bi i širila svoj utjecaj i državnu ideologiju, politiku i diplomatske preferencije. Ako se, međutim, likvidacijom Kashoggija nastoji ubijediti svijet u zločinački karakter režima mladog saudijskog tiranina Muhameda Bin Salmana, postoje i drugi, još krvaviji dokazi za to. Smrt djevojčice Amal Husseini, koja je ovih dana sa naslovnih stranica zapadnjačkog tiska preselila na Ahiret, tragičnog simbola užasnog terora koji Saudijska Arabija provodi u Jemenu, mnogo više govori o zločinačkoj biti Muhameda Bin Salmana od likvidacije jednog novinara sumnjive profesionalne reputacije i vrlo diskutabilnih demokratskih svjetonazora. 

Drugi novembar je prije pet godina Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila Međunarodnim danom borbe za okončanje nekažnjivosti zločina nad novinarima. Važan datum je ove godine, u kojoj je u svijetu ubijeno tridesetak novinara, obilježen širom planete, dok je Bosni i Hercegovini prošao gotovo nezapaženo i neobilježeno. Barem od strane strukovnih novinarskih organizacija. Umjesto njih, televizijska mreža Al Jazeera organizirala je gostovanje i predavanje Wadar Khanfar, nekadašnjeg direktora ove televizijske mreže, koji je predstavljen kao jedan od najuglednijih mislilaca i najmoćnijih ljudi u svijetu. Prema onome što su prenijeli mediji, Kanfar je cijelo predavanje posvetio likvidaciji (kako je kazao svog prijatelja) Jamala Khashoggija. Uporedio je njegovo stradanje s ubistvima novinarke sa Malte Daphne Caruana Galzis (koja je 2017. raznesena autobombom), te slovačkog istraživačkog novinara Ian Kuciaka, kojeg je mafija usmrtila zajedno sa njegovom djevojkom početkom ove godine. Uz sve uvažavanje ugleda i utjecajnosti, pa i osobnih sentimenata predavača Kanfara, nužno je uspostaviti oštru distinkciju između novinarstva, istraživačkog, nezavisnog, posvećenog, zbog kojeg su životom platili novinarka sa Malte i njen kolega iz Slovačke, i onog modela "novinarstva" kakvog je prakticirao Khashoggi. U slučaju 60-godišnjeg Khashooggija novinarstvo nije bilo cilj nego sredstvo, često i nelegitmno, za postizanje drugih ciljeva. Njegovi česti sukobi sa kraljevskom vlašću u Saudiji bili su sukobi antagoniziranih ideologija, agresivnog salafizma, sa jedne, i političkog islama Muslimanske braće, kojeg je prigrlio Kashoggi, sa druge strane. Kashoggijevo izvještavanje iz rata u Afganistanu bilo je ogledni primjer "novinarstva u civilu", mješavine raznih profesija, obavještajne, vojničke, pa čak i novinarsko-reporterske. Ubijeni novinar je prolazio kroz različita iskustva u svojoj karijeri, savjetnička, obavještajna, posrednička, a novinarstvo je bilo tek jedno od njih. Čak se javljaju ozbiljne analize prema kojima je njegov angažman u "Washington postu", u kojem je najoštrije kritizirao režim princa Muhameda Bin Salmana, bio sračunat od strane bogatih neprijatelja Donalda Trumpa i njegovog zeta Jareda Kushnera, koji su se poslovno i privatno potpuno srodili sa Muhamedom Bin Salmanom i njegovim milijardama. Njegova posljednja životna odluka, da se protiv represivnog saudijskog sistema koji guši ljudske i novinarske slobode bori iz Turske, Pijemonta slobodnog i kritičkog novinarstva u kojem cvjeta hiljade ćelija za političke protivnike, dokazuje da se ne može smatrati uzornim primjerom dosljednog, liberalnog demokrate, kakvim ga se posthumno portretira.

   SLOBODNO SAUDIJSKO UVJERENJE

U julu 1995. godine, u svom domu u Zavidovićima, likvidiran je novinar Jadranko Božanović. U njegovom stanu nije bilo nadzornih kamera kao što ih je bilo u saudijskom konzulatu u Turskoj, ali majka koja je otvorila vrata krvnicima nepogrešivo je vidjela lica i fizionomije ubica svog sina. Tih ljetnih dana, a i prethodnih, kao i onih koji će uslijediti duboko nakon uspostave mira, cijela srednja Bosna bila je svojevrsni "saudijski konzulat" na otvorenome, na kojem su selafistički mudžahedini, pripadnici iste one ideologije "islamske države svuda" masakrirali neprijateljske vojnike, ali i civile, pa i novinara koji je cijeli rat proveo na svom radnom mjestu u Radio Zavidovićima, u svom gradu. Jadranka Božanovića je ubila ista ona vjerska mržnja, bestijalna netolerancija prema neistomišljenicima, koja je masakrirala Jamala Kashoggija u konzulatu u Turskoj. Jadrankove ubice nikada nisu otkrivene, niti je postojala namjera bošnjačkih vlasti da to učine. Da je to htio i želio, Alija Izetbegović, u čiji su kabinet i kabinete njegovih komandanata i suradnika ubice i njihovi nadređeni mogli slobodno ulaziti, učinio bi to vrlo jednostavno i lagano. Za dovođenje mudžahedinskih veterana u Bosnu i Hercegovinu odgovornost snose i neki od lokalnih osnivača Al Jazeere, Hasan Čengić i njegovi asistenti u logističkim operacijama tokom rata. Niko u Sarajevu i malo ko u Zavidovićima sjeća se, dvadeset i tri godine nakon njegove likvidacije, novinara Jadranka Božanovića. U Muzeju "Alije Izetbegovića" održavaju se poučna i upozoravajuća predavanja o masakru nad novinarom iz Saudijske Arabije, u organizaciji televizijske kuće iz Katara. Bosanskohercegovačka javnost o tome što joj se dešava informira se iz državnih medija Katara, Turske, Rusije i, kako napomenuh na početku, Francuske. Nakon rata, i likvidacije Jadranka Božanovića, u Bosni i Hercegovini nije bilo novinarskih žrtava. (Najbiži je bio pokojni Željko Kopanja, a ni ja nisam bio puno daleko.) Novinari su relativno živi, ali bosanskohercegovačko novinarstvo, nažalost, uglavnom nije...