Politika / Kuda vodi radikalizam

Univerzitetski profesor,  Nenad Veličković, pokretač je i urednik portala i magazina Školegijum, književnik; autor priča, drama i eseja, kao i romana, od kojih je nekoliko prevedeno na talijanski, njemački, mađarski, makedonski, bugarski, engleski, poljski i slovenački jezik. Trenutno je profesionalno zaokupljen analizom i kritikom obrazovnih praksi i politika u Bosni i Hercegovini i ulogom književnosti u procesima indoktrinacije. 

Razgovarao: Asaf Bečirović

 Zašto je u Bosni i Hercegovi bitno razgovaramo li na srpskom, hrvatskom ili bosanskom jeziku?

- Kome je to bitno?

• Recimo, roditeljima djece iz Konjević-Polja koji žele da im djeca nastavu slušaju na bosanskom jeziku!

- Eto, sami ste odgovorili! Nije bitan jezik, nego je bitan sadržaj nacionalne grupe predmeta. Pravo etničkih grupa ili manjina na obrazovanje na vlastitom jeziku jedno je od osnovnih ljudskih prava. Stoga se one i pozivaju na to pravo, traže obrazovanje na maternjem jeziku. Mislim da je jezik kojim govorimo u BiH jedan, isti za sve, ali se želi predstaviti kao da su to tri posebna i različita, da bi se dobilo pravo na tri posebne i različite istorije, vjeronauke, geografije, književnosti. Ukratko, na tri etničke istine. Pod izgovorom da ostvaruju pravo obrazovanja na maternjem jeziku, tri konstitutivna nacionalizma došla su u priliku da poučavaju tri različita sadržaja.

• Istina, pa i ona o posljednjem ratu, trebalo bi da je jednaka na svim jezicima.

- Pa, istina i nema veze sa jezicima! Jezik, shvaćen kao etnonacionalna posebnost, i postoji da bi bilo više istina. Čovjek zasniva uvjerenja na podacima kojima raspolaže. Kad bi mu se fond informacija proširio, možda bi shvatio da mu uvjerenja nisu sasvim osnovana. Jezik može da služi sporazumijevanju, dogovaranju, saradnji, prenošenju informacija kroz prostor i vrijeme, ali i laganju, obmanjivanju, manipulisanju, indoktriniranju. Ono što intenzivno radim zadnjih desetak godina jeste skretanje pažnje na to da ovaj drugi potencijal jezika dominira u bh. obrazovanju. Obrazovanje bi trebalo iskoristiti tako da djecu i buduće glasače osposobimo, obrazujemo, da prepoznaju kada ih neko u jeziku manipuliše.

   UČIMO DJECU DA SUMNJAJU

• I ne ide Vam baš najbolje?

- Škola je jedna vrsta oruđa u političkoj borbi. Kad imate tako krupan, važan, efikasan sistem u svojim rukama, a na vlasti ste, učinićete sve da taj sistem upotrijebite u svoju korist. Konkretno, ako ste na vlasti kao nacionalna opcija, nacionalne, etničke vrijednosti promovisaćete i u obrazovanju. Djeca koja prođu tu vrstu obrazovanja i dorastu do glasanja, izabraće, između ponuđenih opcija, onu koja zastupa vrijednosti zastupane i u obrazovanju – nacionalističke. Zato rezultati nedavnih izbora nisu iznenađujući. Činjenica je da ljudi iz svojih uvjerenja, koja su dijelom formirana tokom obrazovanja, glasaju za ono što zaista misle da je najbolje. Sve što su naučili uvjerava ih da to jeste tako. Jezik, dakle, jeste sredstvo, ali je i pokriće za korekcije činjenica.

• Bit će da jezik nije jedini problem u obrazovanju!

- Nije! Problem je da ne učimo djecu da misle logički, kritički, ne ohrabrujemo ih da sumnjaju u autoritete, da provjere da li je to što autoriteti govore utemeljeno na činjenicama...

• Autoriteti, odnos prema njima, stari su problem...

- Opet je to vezano za činjenicu da je škola jedan od ideoloških aparata i da onaj ko je na vlasti koristi školu da bi kroz obrazovni proces odgojio novu generaciju birača.

• Imajući sve to u vidu, pitam obrazujemo li buduće četnike, ustaše, balije...?

 - Mislim da je to radikalno, zaoštreno rečeno. Nacionalizam je ideologija prisutna u cijeloj Evropi. Francuska, Britanija, Njemačka... Manje-više sve zemlje Unije drže do svog jezika, kulture, simbola, sporta, do svega što reprezentuje nacionalizam kao nekakvo kulturno dobro. Ali je činjenica da rezultat lošeg obrazovanja može biti i jačanje ekstremnih nacionalističkih uvjerenja i grupa. Jedan od propalih kandidata za Predsjedništvo BiH slikao se u svojoj kampanji s osuđenim ratnim zločincem. To sigurno ne bi učinio kad bi obrazovanje jasno i nedvosmisleno osuđivalo ratne zločine. Škola ne odgaja, kako rekoste, četnike, ustaše ili balije, ali ne čini dovoljno da djecu upozori na opasnosti koje od takvih uvjerenja i pokreta dolaze.

• Uče li u našim školama djeca o Drugom svjetskom ratu, znaju li učenici ko je bio Adolf Hitler, Eichmann, Tito, Draža Mihailović, Ante Pavelić, uče li o holokaustu nad Jevrejima, koncentracionim logorima...?

- Da, ali kratko, površno, koliko znam. Brzo se pređe preko toga. Nastavni planovi i programi pretrpani su sadržajima, ostavljeno je malo vremena da se ti sadržaji obrade. Nastavnici protrče kroz gradivo. Činjenica je da djeca dobiju informaciju, ali ona nije uklopljena u odgovarajući kontekst, ona to ne mogu povezati sa sličnim informacijama. I učenici i nastavnici su upućeni na to da znanje provjeravaju ili ocjenjuju na osnovu sposobnosti ponavljanja naštrebanog a neshvaćenog. Kad se govori o tim događajima i osobama, rezultat nije razumijevanje procesa, nego sposobnost da se ponove upamćene informacije. Neka se djeca ne zadovolje time, pokušavaju da prodube znanje. Škola im to ne omogućuje, pa su upućena na alternativne izvore. Jedan od njih je internet. Na internetu ne postoji kvalitativna selekcija i djeca dođu pod uticaj tumača istorije čija tumačenja nisu samo pogrešna nego i ekstremno politizovana. Nećete u školi čuti tako ekstremne stavove. Problem je što škola ne zaštiti dijete od padanja pod uticaj ekstremista koji ih dočekuju na mitinzima, u javnom prostoru, na televiziji i sve više na društvenim mrežama i kanalima...

  PRIČAM TI PRIČU

• Pa i u kući...

- Porodica je važna. Prve informacije o svijetu, odnosima u životu, prve pojmove o moralu, vrijednostima zajednice, djeca stiču u porodici. I sigurno je važno koliko su roditelji podložni stereotipima i koliko, makar i nesvjesno, te stereotipe prenesu na djecu. Zadaća škole bi bila da se pogrešnim uvjerenjima stečenim u porodici suprotstavi. Da predrasude suoči sa naukom, da koriguje uvjerenja koja su dokazano i provjereno pogrešna.

• Da i roditelje pošaljemo u školu?

- Sada imate političare kojima roditelji trebaju kao glasači i kojima djeca trebaju kao budući građani koji nekritički misle, pa se onda obrazovne vlasti ne bave tom vrstom reforme, jer bi, u tom slučaju, škola radila protiv njihovih interesa. Pitanje je hoće li se desiti da vlast osvoji grupa koja će drugačije pristupiti obrazovanju. Za početak, da patriotizam, kad je već on u vrhu poželjnih obrazovnih vrijednosti, predstavi ne kao etničku vrlinu, nego kao odnos prema državi ravnopravnih građana koja bi djecu na svoj teritoriji tretirala jednako. Ne bi ih razdvajala na način da jednoj trećini isporučuju jednu vrstu informacija, drugoj drugu, a trećoj treću, čineći ih međusobno potencijalnim neprijateljima. Građanski patriotizam, u obrazovanju, znači vidjeti državu kao mjesto gdje je moguće inkluzivno govoriti iz perspektive nacija i njihovih tradicija i kultura, ali ne na način da to isključuje i omalovažava druge, da preferira jedne u odnosu na sve ostale.

• Evo nas u dvije škole pod jednim krovom! Bio sam u jednoj od tih škola. Ukratko, tužno!

- Meni i vama to jeste tako! Većini ljudi koja kreira obrazovnu politiku to je očito prihvatljivo. Ne želite ili nećete raditi na tome da se objektivno analizira šta i zašto se desilo, ko je i koliko stradao, a ko profitirao u sukobima i periodu nakon rata, nego ćete baratati samo dijelom informacija koje idu vama u korist. Da biste to uradili morate isključiti druga mišljenja. Ovdje su druga mišljenja uglavnom mišljenja etničke skupine. Kada podijelite djecu na taj način, svi su sretni, mogu djeci pričati svoju priču. I jedni i drugi znaju da to nije cijela istina. Neće puno ni lagati, pronaći će činjenice, izvesti dokaze. Ali će isključiti niz drugih činjenica koje im ne idu u prilog, koje bi inače onemogućile zaglupljujuća pojednostavljivanja. Indoktrinacija je riječ koja najbolje opisuje sadašnje stanje i aktuelnu praksu.

• Koliko su učitelji, profesori, nastavnici krivi za stanje u obrazovanju? Nisu se, recimo, bunili, pristali su raditi u „dvije škole pod jednim krovom“!

- Nisam čuo za pobunu koja bi odjeknula u javnosti. Poznajem nastavnike koji u takvim okolnostima rade subverzivno! Nema ih puno, pokušavaju naći alternativne načine da djeci pošalju poruku da to što se događa u školi i u okviru takvog nastavnog plana i programa – nije dovoljno! Ni korisno. Većina nastavnika nastoji udovoljiti potrebama lokalne zajednice. Kažu djeci: naše vrijednosti su takve i takve, (pre)živjeli smo ovdje sa njima 300 godina, 500 godina, 1000 godina, nema potrebe da ih sad mijenjamo. Mogu razumjeti tu poziciju, iako ona podbacuje u odnosu na ciljeve modernog obrazovanja. Nastavnici su na neki način ucijenjeni. Teško je u konzervativnoj sredini pobuniti se. To povlači ne samo gubitak posla nego izopštenje iz zajednice. Izdajnik ste ako dovodite u pitanje konzervativnu intelektualnu inerciju. Većina nastavnika je, siguran sam, toga svjesna. Nije realno očekivati da budu heroji!

• Što bi bio heroj kad za dvije-tri godine ide u penziju?

- Nisam siguran da je penzija izgovor! Što ste stariji, čini mi se da je lakše iskoristiti sve manje preostalog vremena da se borite za nešto što vrijedi, da se, ne mogu se sjetiti bolje riječi, iskupite za kompromise koje ste pravili sa savješću.

• Kako se u školama, osim jezikom, širi nacionalizam? Književnošću, literaturom, udžbenicima?

- O tome šta se dešava u školama uglavnom možemo saznati iz nastavnih planova i programa, na osnovu udžbenika koji su nam dostupni. Ne možemo pouzdano znati šta se događa u učionicama. Nema nekog metoda istraživanja. Praktično, imamo nastavne planove i programe, transparentne obrazovne politike, udžbenike i građane koji izlaze iz obrazovanja i zauzimaju neka svoja mjesta u našem zajedničkom životu, koji čitaju ili ne čitaju, učestvuju ili ne u raspravama. Možete stavove ljudi pratiti preko društvenih mreža ili analizirati njihovu brojnost na protestima, recimo, protiv zatvaranja bolnice ili otvaranja azila za pse! Tu vidite koliko se ljudi oko čega okuplja. I kako to argumentiraju. Najlakše je to pratiti na društvenim mrežama. Nažalost, argumentacije su prečesto površne, zasnovane na predrasudama, bazirane na uvjerenjima koja ne podržava znanje... To se ne bi desilo kad bi škola ljude izvježbala, ohrabrila da prije nego nešto napišu ili izgovore – promisle, provjere, saznaju... Nema kvalitetnog, produktivnog dijaloga i to je produkt obrazovanja kakvo imamo. 

  O ČITANKAMA I METI

• Kako čitanka danas izgleda? Mene i Vas je sa naslovnice čitanke posmatrao drug Tito!

- Primjera kao što je taj sa Titom, nema. Bude u čitanci simbola važnih naciji. Čitanke danas i nisu mnogo drugačije od onih iz vremena Tita. I mi smo čitali sumnjiv izbor tekstova. Istina, u tim tekstovima je bilo humanističkih vrijednosti – jednakost, socijalna pravda, fašizam i nacizam shvaćeni kao nehumane ideologije...

• Ima li toga u čitankama danas?

- Manje! YU-čitanke su u vrijednosnom smislu bile jasnije i uglavnom su ispunjavale programske zahtjeve. Nisu krile svoje ideološke pretpostavke. Nisu se, da tako kažem, ni libile ni stidile indoktrinacije. To znači, međutim, da se ni generacije u socijalističkoj Jugoslaviji nisu školovale da kritički misle. Partizani su bili dobri, Nijemci su bili loši, kraj priče. Kontraargument nostalgiji za socijalističkim školstvom je prilično snažan: da smo u Jugoslaviji imali dobro obrazovanje – obrazovanje za kritičko mišljenje, obrazovanje za dijalog, obrazovanje bez indoktrinacije – ne bi se raspala u ratu. Rat ne vode grupe ljudi sposobne za kompromis. Rat je uvijek najgora opcija. Ako imate države koje odgajaju ljude da im je uvijek potreban autoritet, Tito ili neko od nacionalnih lidera, ako odgovornost za vlastite postupke predajete tom autoritetu, mogu učestvovati i u ratu ne osjećajući ličnu odgovornost. Ne mogu tvrditi da obrazovan čovjek neće ratovati, ali mogu da je za većinu ljudi obrazovanih na humanim i građanskim vrijednostima, sposobnih za pronalaženje rješenja, nemoguće da je rat najbolje rješenje!

• Napadali su Vas zbog ideje o „anacionalnom obrazovanju“. Postali ste „sumnjivi i opasni“, kako je, osvrćući se na Vašu ideju, napisao jedan sedmičnjak.

- Sumnjam da su mislili to što su napisali. Moj uticaj je malen. Čuje me pedesetak studenata na fakultetu, imam svoj sajt koji nije naročito posjećen, objavljujem tekstove na portalu Školegijuma. Magazin Školegijum se proda u maksimalno 600 primjeraka. Ni tu moje teze o obrazovanju nemaju širok odjek. Ali je politikama koje su sada na vlasti potrebna neka opasnost, makar i izmišljena. Potrebno je stvoriti osjećaj kod ljudi koje predstavljate da ih ugrožava, da im prijeti. Onda vama, koji ih branite, raste cijena i ugled. U najboljem slučaju po tu tezu, opasan sam politici koja svoje materijalne i statusne interese krije iza opštih, a tako funkcionalizira i obrazovanje.

• Stavili su Vam metu na leđa!

- Nisam to tako doživio. Većih neugodnosti nisam imao. Čini mi se da je više štete od cijelog slučaja imala druga strana. Bavim se obrazovnom politikom, nudim neka rješenja, moram biti spreman i na kritiku. Važan je dijalog o tome kakva nam škola treba. Ali taj dijalog, da bi bio svrsishodan, mora biti zasnovan na argumentima, analizama, činjenicama... U slučaju koji ste spomenuli, takav, nažalost, nije bio.

• Šta pod hitno moramo mijenjati u obrazovanju?

- Nema u obrazovanju ništa pod hitno! Jedna od najvažnijih stvari bila bi, iako to nije moguće na većini teritorije, da se oforme vlasti koje bi u naredne četiri godine ozbiljno shvatile da je obrazovanje prioritet, vlasti koje bi angažovale domaće i strane stručnjake s iskustvom u reformama, predložile rješenja koja bi morala ići ka strukturnoj promjeni najprije osnovnog obrazovanja. Ako je cilj obrazovanja, naprimjer, da dijete od četrnaest godina pročita tekst i kaže o čemu misli da tekst govori, pronađe u tekstu razloge zbog čega tako misli, zašto je tekst njemu važan i na kakvo mišljenje ili djelovanje potiče, to da li je taj cilj ostvaren možemo na kraju i provjeriti. Ako kažemo da želimo djecu obrazovati na način da njima nije lako manipulisati, na kraju obrazovanja možemo napraviti takav test da ih pokušamo izmanipulisati. Pa ako ne uspijemo, uspjeli smo. Treba da kažemo kakve mlade ljude hoćemo za kakvu budućnost. To sada nemamo.

• Ali zato imamo Kodeks o ponašanju i oblačenju na Univerzitetu u Sarajevu ili kako se to već zove! Bavimo se bretelama, trenerkama, štiklama...? Kakve to veze ima sa kvalitetom obrazovanja?

- Kad to pitate ljude koji su to pokrenuli, pozvat će se na Zakon o visokom obrazovanju koji navodno obavezuje na izradu takvog kodeksa. Istina je da Zakon kaže da je to nadležnost senata, i ništa više. Možemo ga imati, ali ne moramo. Važnije je pitanje ko je to ubacio u Zakon, ko je insistirao na tome da se odijevanje i ponašanje reguliše kodeksima? Zašto se ponašanje dovodi u vezu sa poslovnom tajnom, naprimjer? Prepoznao sam u tome neku vrstu discipliniranja ljudi unutar Univerziteta u Sarajevu. Disciplinovani vam trebaju da biste neke stvari lakše provodili! U startu ste oslabili mogućnost da se ljudi bune. Pobuna se može sankcionisati jer postoji pravni akt koji je ograničava, zabranjuje. Univerzitet je javna ustanova i ne znam šta bi tu trebalo biti poslovna tajna. Osnovni princip rada naučne zajednice je transparentnost. Nemate razloga bilo šta kriti. Po definiciji, sve što radite je javno, u najboljem interesu zajednice. Kodeks je budalaština, ali otkriva interese kojima se ne treba smijati, nego ih treba raskrinkati.

   MAŠTA MOŽE SVAŠTA

• Obrazovanje u Evropi i mi?

- U Evropi postoji tržište znanjem! Bore se univerziteti za studente i finansije. Da bi preživjeli, univerziteti moraju opravdavati svoje postojanje. Jedan od načina je da imaju mnogo studenata, da studentima obećaju korist od studiranja, što, uglavnom, pogotovo humanistički studiji, ne mogu. Mnogi od tih univerziteta su privatni, skupi su. Diploma prestižnog fakulteta je brend, sa njom imate više šansi na takozvanom tržištu rada. I mi smo znanje stavili u funkciju kapitala, kompanija. Novac je mjerilo, pokretač, fakulteti su igrači na terenu koji moraju igrati, trenirati, bildati, da bi ostali u prvom timu. Ta vrsta pritiska iza kojeg stoji biznis limitira humanost. Pišem knjigu koja govori o mom fakultetu, odsjeku na kojem radim, univerzitetu, studentima, pominje se kodeks. Zvaće se „Autonomija autonomije“. Počinje pitanjem šta je tržište rada. Kad tu sintagmu izgovori rektor, dekan, ministar, na šta misle? Siguran sam da nemaju jasan koncept. Je li tržište rada za koji školujemo studente silna administracija, birokratija u BiH?

• Je li mašta važnija od znanja?

- Zavisi od okolnosti! Znanja ne bi bilo bez mašte.

O DOBROM UČITELJU

• Opišite dobrog učitelja, nastavnika, profesora!

- Dobar učitelj se pripremi za čas, čas mu nije dosadan, što znači da je komunikacija između njega i učenika, studenata – živa. Dobar učitelj je neko ko govori razumljivo i zna gdje tokom časa vodi učenike. To je neko ko učenicima ostavi prostora i vremena da preispitaju to što su čuli i ko ih ohrabruje da to čine. Dakle, dobar učitelj je neko ko ostavlja mogućnost da to što radi možda i nije najbolje, kome je kritika dobrodošla i koja ga, kad je utemeljena, obavezuje na promjene. Dobar učitelj shvata da je proces poučavanja dvostran, da je poučavanje dijalog. Mora imati dara za detalje interakcije koji se događaju u učionici i ne mora se čvrsto držati plana. On iskustvom ili intuicijom shvata da u jednom trenutku tema koja iskrsne može biti važnija od tema predviđenih planom. Jasno mu je kako od toga što radi učenici mogu imati koristi. Ono što govori, dobar učitelj radi. Dobar učitelj ili profesor treba biti autoritet ne zato što sjedi za katedrom ili ima prut u ruci, nego zato što je osoba kakvom bi i dijete koje obrazuje željelo biti.

OFUCANI PATRIOTIZAM

• Jesu li patriote ljudi koji se najviše deru?

- Jedna od mojih knjiga zove se „Dijagnoza patriotizam“. Tiče se onih koji kod nas svoj nacionalizam predstavljaju kao patriotizam, neku vrstu ekskluzivizma za svoju grupu po cijenu oduzimanja prava drugima i to predstavlja kao vrstu ljubavi za svoju zemlju. Takva vrsta patriotizma je laž. Pojam „patriotizam“ je potrošen! Ja bih ga definisao kao neku vrstu građanske odgovornosti za državu, administrativnu zajednicu jednakopravnih ljudi. To je važno, potrebno i moralo bi se ohrabrivati u školi! Ne u smislu „sve šta moja zemlja traži, ja ću joj bezuslovno dati“, nego šta svako, pa i ja, mogu učiniti da svi članovi zajednice uživaju sve njene pogodnosti.

   LUD, ZBUNJEN

• Ko je lud, a ko zbunjen u državi s ovakvim obrazovnim sistemom?

- Zbunjena su djeca. Zašto bi učila pravopis kad ga većina ljudi oko njih ne koristi? Zašto bi učenici osnovnih škola u Kantonu Sarajevo bili pismeni, ako im ministar nije? Zašto bi bila hrabra, ako im direktori škola nisu? Djeca vide da to što im se u školi formalno predstavlja kao vrijednost, u životu ne važi. Škola je postala mjesto gdje se mnogo laže, a djeca nisu naivna i osjećaju to. Zato školu i ne doživljavaju kao ozbiljno mjesto! Naravno, ne sva djeca. Ako se ono što u čitankama čitate ne događa u životu, pitate se zašto to uopšte čitate?

 UGLED

• Je li ugledniji vođa bande od profesora na fakultetu?

- Za djecu kojoj je autoritet fizička sila, koja provode vrijeme sa vršnjacima organizovanim u te kriminalne grupe, vjerovatno je životno važno da poštuju autoritet nasilnika, vođe bande!