Politika / Kuda vodi radikalizam

Piše: SENAD AVDIĆ

Nedavna predizborna medijska najava da će se na izborima u Bosni i Hercegovini kandidirati Nikola Poplašen, nekadašnji predsjednik Radikalne stranke Republike Srpske i jednokratni, smijenjeni predsjednik RS-a, prisilila me da se vratim dvadesetak godina unazad u vrijeme kada je Poplašen bio u fokusu jedne od najvećih političkih afera nakon Daytona na koju je tačku, smjenom Poplašena, stavio tadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp. Pobjeda Poplašena, zajedničkog kandidata Šešeljevih radikala i dentroniziranog SDS-a na izborima za predsjednika RS održanim prija 20 godina, bila je nemali šok za međunarodnu zajednicu, koja je vjerovala da je dovođenjem Milorada Dodika na čeloVlade RS sužen prostor ratnoj paljanskoj nomenklaturi, a širom otvoren "svježim vjetrovima" iz Banje Luke Biljani Plavšić  i Miloradu Dodiku.

U beogradskim medijima, također, nedavno je neko otkrio kako je tih godina, dakle za vakta Carlosa Westendorpa na mjestu šefa OHR-a, za Dodikovo europieiziranje i uljuđivanje bio zadužen Pedro Sanchez, tadašnji Westenderpov savjetnik, a sadašnji socijalistički premijer Šanjolske. Sanchez, koji u vrijeme tezgarenja u Bosni i Hercegovini nije napunio ni trideset godina života, bio je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća zvijezda u usponu evropske ljevice, Evrope u kojoj su vladali energični, harizmatični ljevičari Tony Blair i Goerhard Schroeder. 

 KOD „NADOVEZE“

Nikola Poplašen, operetni, neugledni četnički vojvoda, predratni sarajevski profesor političkih nauka i komunistički apartčik koji je u glavni grad BiH šljegao odnekud iz Vojvodine, kojeg je u Banjoj Luci i zapadnim dijelovima RS malo ko znao, za premijera tog entiteta je predložio još anonimnijeg predsjednika Vlade, navodno nestranačkog Branu Miljuša. U to sam vrijeme sam često imao težak, gotovo nemoguć zadatak i uzaludan izazov da zainteresiranim domaćim, a pogotovo stranim akterima na bosanskoj i regionalnoj političkoj i medijskoj sceni objasnim ko je, otkuda je došao i šta se uopće krije iza kandidature Brane Miljuša za premijersku funkciju u RS. Bilo mi je to zahtjevno objasniti sebi samome, a kamoli nekom ko ne zna niti mora znati motive, genezu i posljedice davnog sukoba Brane Miljuša i Vojislava Šešelja, bez čijeg aminovanja Poplašen nikada ne bi Branu smio pozdraviti na ulici, a kamo li ga kandidirati za ključnu izvršnu poziciju u "najmlađoj srpskoj državi".

U to sam vrijeme, što u Sarajevu, što u Banjoj Luci, provodio dosta vremena sa Željkom Kopanjom, gazdom "Nezavisnih novina", Dodikovim životnim prijateljem i jedinim čovjekom za koga pouzdano znam da je imao utjecaj na Dodika. Pozitivan utjecaj, mislim. Nekoliko dana prije smjene Nikole Poplašena, Westendorp je takav svoj potez najavio u intervju kojeg smo zajedno radili "Slobodna Bosna" i "Nezavisne novine". Sjedili smo nakon toga u kafani kod "Nadoveze" na Baščaršiji, a Kopanja je odmah požurio da Dodiku javi muštuluk - da Poplašen leti sa funkcije predsjednika i da on (Dodik) ostaje do daljneg premijer RS.

"Visoki predstavnik je donio ovu odluku nakon što je primio pismo predsjednika Poplašena u kojemu on odbija zahtjeve visokog predstavnika u svezi sa njegovim nezakonitim nastojanjima da smijeni Milorada Dodika... čime je doveo u opasnost mir kako u Republici Srpskoj, tako i u čitavoj Bosni i Hercegovini", pisalo je u obrazloženju za Poplašenovu smjenu, čime je, vjerovalo se, izvršena trajna deradikalizacija političkog prostora RS.

    MANEVRI

Kada se iz današnje perspektive, dakle nakon dvadeset godina, osvrne na taj događaj, jasno je da je ostanak Milorada Dodika na vlasti bio samo djelić širih, sveobuhvatnih, generalnih manevara međunarodne zajednice na rovitom vojno-političkom terenu u regiji. Poplašen je smijenjen početkom marta 1999. godine, a tri nedjelje kasnije uslijedio je višemjesečni napad NATO-snaga na tadašnju SR Jugoslaviju zbog zločina nad kosovskim Albancima i progona milion ljudi sa Kosova.

Milorad Dodik je bio važan i odan suradnik Zapadne alijanse u ovoj vojnoj i diplomatskoj kampanji, revnosno ispunjavajući sve zahjeve koji su pred njega postavljeni. Godinu i po dana ranije u jednom zapanjujuće otvorenom off-record razgovoru tadašnji ambasador Velike Britanije Charles Crafword objasnio mi je zašto je za britansku diplomatiju Milorad Dodik te 1998. godine prihvatljivije rješenje za premijera Republike Srpske nego Mladen Ivanić, koji se pominjao kao njihov favorit.

"Ovo je vrijeme za političara Dodikovog profila i karaktera, beskompromisnog, grubog, tvrdoglavog. Samo takvi se mogu efikasno obračunati sa ratnim SDS-ovim naslijeđem zločina, kriminala. Kada Dodik obavi te grube, pa i prljave poslove, pospremi nered, tada stiže Ivanićevo vrijeme", najavio je Crafword.

U vrijeme bombardiranja Srbije (i Čačka) Charl Carfword je već ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u SR Jugoslaviji i zajedno s američkim kolegom Williamom Montgomeryjem priprema teren za Srbiju nakon bombardiranja... Dodik je u tom poslu obavio niz ozbiljnih poslova za Zapadnu alijansu. Prvo, spriječio je mobiliziranje građana Republike Srpske i njihovo priključenje Vojsci Srbije, potom je zauzimanjem sistema releja i predajnika i njihovim stavljanjem pod nadzor SFOR-a, omogućio Zapadu da vodi ravnopravan informativni rat protiv Miloševićeve propagandne mašinerije i, treće, vjerovatno najznačajnije, Dodik je iz platnog prometa u Republici Srpskoj protjerao jugoslovenski dinar, čijim je bjesomučnim štancanjem i konvertiranjem u čvrste valute na financijskom tržištu u RS Miloševićev režim imao relativno stabilan  priliv deviza. Slobodan Milošević je nakon četiri mjeseca bombardovanja potpisao kapitulaciju u Kumanovu u momentu kada nije imao prebijenog dinara  u državnoj kasi. Nakon što je Srbija kapitulirala, a Milošević vrlo brzo nakon toga najprije otišao sa vlasti, pa zaposve ispraćen u Haag, kao da je i Milorad Dodik, takav kakav je, za međunarodnu zajednicu izgubio upotrijebnu vrijednost i ozbiljniji smisao postojanja: na mjestu premijera RS zamijenio ga je, pogađate već, Mladen Ivanić, političar suptilnih manira, čovjek za mirnija vremena. 

   NEZAOBILAZNI FAKTOR

Sa Miloradom Dodikom sreo sam se samo jednom, 2005. u Banjoj Luci kada sam primio novinarsku nagradu. Prije toga smo se, ako se ne varam, jednom čuli telefonom: pitao me je smijem li u "Slobodnoj Bosni" objaviti njegovo otvoreno pismo tadašnjem visokom predstavniku u BiH Paddyju Ashdownu. Koliko sam tada skopčao, njegov drug Željko Kopanja zbog specifičnih odnosa i aranžmana koje je imao sa predstvnicima međunarodne zajednice i stranim diplomatama, nije želio u "Nezavisnim" objaviti Dodikovo pismo kojem je on dao i naslov, poručujući Ashdownu: "Kad budeš odlazio, ugasite svjetlo."

Bila je to pobuna Dodika-opozicionera na brojne smjene koje je provodio Ashdown, uklanjanje političara, vojnika iz javnog života. Današnji Dodik tvrdi kako se u tom hrabrom pismu protivio nametanju zakona, odnosno razvlašćivanju RS, međutim to baš i nije istina: svi najvažniji "krovni zakoni" (pravosuđe, odbrana, indirektno oporezivanje..) su usvojeni uz podršku SNSD-ovih poslanika i ministara.

Svečanost u Banskim dvorima od prije 13 godina, na kojoj sam sjedio između Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, uz masovno prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, činila se kao ogledni primjer tolerancije, dijaloga, komprimisa, pa i neposredne srdačnosti i dobrodušnosti. Dodik je tada tražio (i dobio) podršku Lagumdžije i Sulejmana Tihića da njihovi poslanici u Skupštini RS glasaju za njega nakon što je izvjesni SDS-ovac Pero Bukejlović dao ostavku na premijersku funkciju. Mislim da su tada i neki zapadnjački diplomati dodatno lobirali kod Lagumdžije i Tihića da podrže Dodikov povratak u Vladu RS.

Šta se u međuvremenu desilo sa Miloradom Dodikom koji, eto, skoro već pune dvije decenije, uz kratke predahe, drži sve konce vlasti u Republici Srpskoj i, također, uz periodične prekide, poluge odlučivanja u Bosni i Hercegovini? Je li se posljednjih nekoliko godina Dodik "samoradikalizirao", jesu li njegova neukrotiva destrukcija, razulareni autokratski egoizam i posesivna, sebična kleptomanija nastali sami po sebi i iz sebe (odnosno iz njega) ili su oni odraz radikalne promjene globalne političke, geostrateške i vanjskopolitičke paradigme i poretka, na koju se on, kao vješt političar, bistrog uma i hitrog instinkta, priključio i adaptirao? Današnja Evropa i svijet krcati su liderima dodikovskih proporcija i sadržaja, oni su, pa samim tim i Dodik, postali pravilo, a ne izuzetak, uzor, a ne odbojna strašila. Oslonjen na dva jaka stupa, Aleksandra Vučića, koji je svoju radikalsku bagažu, političku, retoričku i diplomatsku, istovario  u Republici Srpskoj i za Republiku Srpsku, i Vladimira Putina koji obožava i podržava lokalne diktatore širom svijeta koji nerviraju SAD i Europsku uniju. Iako sitan i manje-više potcijenjen lokalni kabadahija i despot, Dodik sebe doživljava kao "nezaobilazan faktor" u globalnim pregrupisavanjima koja su već prisutna i djelatna. Ne treba tu njegovu uobrazilju, ipak, potcijeniti: dosta je balkanskih tiranina i zlikovaca ubijedilo svijet da samo oni mogu upravljati krizama koje su sami potpalili.

   MAJKU IM

Priča koju mi je svojedobno ispričao Zlatko Lagumdžija možda najbolje ilustrira i secira dualni, pehlivanski karakter i pragmatičnu "filozofiju" Dodikovog poimanja i prakticiranja vlasti. Lagumdžija je 2001. godine boravio u Banjoj Luci povodom svečanosti otvaranja Ferhadija džamije, a prije svečanosti je svratio do Milorada Dodika koji je tada bio u opoziciji. Lagumdžija je u gradu vidio kako se okupljaju huligani - protivnici obnove Ferhadije, pa upitao domaćina kakav je njegov stav o predstojećem vjerskom i diplomatskom događaju:

"Ako vlast dozvoli da se održi današnja svečanost, ja ću im j...ti mater. A, ukoliko vlast spriječi, ili ne dozvoli postavljanje kamena temeljca za Ferhadiju, tada ću im j...ti tri majke!"

Kako je protekla manifestacija u Banjoj Luci moglo se tog dana vidjeti na svim svjetskim televizijama. Nikola Poplašen, kojeg je Carlos Westerdorp smijenio da bi spasio Milorada Dodika, bio je, rekoh, profesor i šef Marksističkog centra gradskog komiteta Saveza komunista Sarajevo. Od njegovog predsjednika i prethodnika na fakultetu Vojislava Šešelja mi studenti smo učili kako je biti radikalan pozitivna i politička i ljudska potreba, biti radikalan je željeti stvari mijenjati u korijenu, što je sasvim u skladu sa standardima i imperativima komunističke revolucionarne prakse. Revolucija je, kako su govorili ideolozi jugokomunizma, nešto sasvim "suprotno od mirnog života". Danas na političkoj pijaci u Republici Srpskoj nema prostora, niti potrebe za radikalsku politiku Poplašena, Šešelja i njihovog raštimanog društva iz Srbije. Taj je dio političkog spektra u toj mjeri pokrio i monopolizirao Milorad Dodik, da ne samo što je stvar "zahvatio u korijenu", nego prijeti da neće ostati kamen na kamenu ako građani na izborima glasovima honoriraju njegovu politiku!