Život / Kultura

Ovogodišnja selekcija Međunarodnog festivala komedije ''Mostarska liska'' bit će posvećena gotovo svim formama komedije i načinima na koje one djeluju na gledatelja, a nastaju u teatarskom jeziku i prostoru, izvijestio je selektor, dramaturg i kritičar Mirza Skenderagić.

Kako je priopćeno iz Narodnog pozorišta Mostar, iz Pozorišta mladih Sarajevo dolazi predstava ''Ne daj se generacijo'', autorski projekat Alena Muratovića i Maria Drmaća, koja pokazuje kako treba izgledati suvremena bulevarska komedija postavljena i izvedena isključivo teatarskim jezikom, a koja ne podliježe niti jednog trenutka stereotipnom prikazivanju, kao niti vulgarizaciji te estradizaciji teatra svodeći ga na aktualne stand-up nastupe posvećene niskim strastima.

''Kako izgleda kada se sretnu Mrs. Doubtfire, Tootsie i Formanov Kaufman u teatru, u jednom gradskom ozračju Sarajeva i bez tzv. mahalizacije izgrađenog svijeta, a opet sa obradom važnog pitanja njegove nasilne tehnologizacije te s dramaturški odmjerenom provjerom smisla čovjekovog postojanja. O usamljenosti, otuđenosti, sreći i snovima, o apsurdu života u političkoj bh. stvarnosti i prisilnom bijegu u paralelnu još apsurdniju realnost društvenih mreža, ''govore'' dvije penzionerke Beba i Ruža, stvorene u savršenoj glumačkoj partnerskoj igri, a posredstvom maske, u kojoj humor proističe iz suprotstavljanja razlika, u smislu, intenzitetu, emocionalnosti. Generacija koje se smo se odrekli, ali koja se ipak ne prepušta konačnom nestanku, može nam detaljno jasno pokazati kako svi zajedno živimo, i kako smo zapravo svi tako prokleto blizu fizičkoj smrti, jednako kao i virtualnom rođenju. Boli i radosti. Istini i laži'', naveo je Skenderagić.

Nasuprot njoj, ističe, jeste predstava ''Totovi'' Sarajevskog ratnog teatra, nastala prema tekstu mađarskog romanopisca i dramatičara Istvána Örkényja, a u režiji Andraša Urbana, koja na aktualna ratna događanja odgovara teatarskim jezikom apsurda, što se pokazalo kao neophodna promjena, s obzirom da je riječ o tekstu koji je posvećen pojedincu, jadnom i izgubljenom u besmislu rata. Također, usprkos dominantnom dojmu idejne neiskorištenosti cjelokupne potentnosti apsurda situacije ponuđene u komadu, s osjećajem dramaturške nedovršenosti, u konačnu teatarsku sliku svijeta tragične groteske u prostoru brodvejskog mjuzikla i duhu Montyja Pythona, oslobođenog napadne angažiranosti, se može s lakoćom povjerovati, pogotovo zahvaljujući duhovitim glumačkim interpretacijama i zaraznim songovima koji neće do kraja napuštati radnju, a zbog kojih će nešto tako banalno poput tzv. kutijanja postati simbol besmisla čovjekove uloge u uzaludnom procesu rata.

Predstava ''Hrkači'' Narodnog pozorišta Republike Srpske, u kojoj se autor i redatelj Nikola Pejaković ironijski osvrće na teško preživljeni ''korona period'', a fokusirajući se na humor tjelesnosti, pronalazi i mnoštvo drugih virusa s kojima se svakodnevno borimo, a koje ne vidimo, među kojima se izdvaja i onaj najveći koji po pravilu uvijek ''prehrčemo'', a to je naravno ljubav.

Jedna od rijetkih prijavljenih predstava ove godine koja se bavi mladima, a koja pokazuje kako se može proširiti okvir teatra, ne napuštajući ga u potpunosti niti u jednom trenutku, a odlučno zalazeći u svijet realityja u kojem se mladi najbolje snalaze te držeću publiku u interakciji procesa ispunjenog brechtovskim originalnim komičnim songovima, jeste predstava ''Realisti'' Exit Teatra, autora Jure Karasa i redatelja Matka Raguža, u kojoj se nova generacija, prepuštena vlastitoj nemoći i zaglavljena u mulju apsurda trenutne društvene stvarnosti, jedino može ismijavati vlastitoj sudbini i tako pokušati ostati slobodna.

Po riječima Skenderagića, svaka selekcija zahtijeva i suvremeni pogled na jedan komediografski klasik, a to je ovaj put Molière i njegov ''Uobraženi bolesnik'', koji u produkciji Knjaževsko-srpskog teatra te u adaptaciji Isidore Milosavljević i režiji Đorđa Nešovića, osim usporedbe dvaju bolesnika, Molièreovog i današnjeg, suočava i dvije generacije, roditelje i djecu, sebične i licemjerne, bolesne i zdrave, dok se u tom procjepu postupno, ali sigurno izdvaja slika obitelji kao zajednice koja počiva jedino na koristoljublju.

''Na kraju, što ostane od komedije i smijeha, kada se scena u potpunosti ogoli i prepusti jednom glumcu, provjeriti će 'Mistero Buffo', u izvedbi Dražena Šivaka, u režiji svestrane umjetnice Lee Delong te u koprodukciji Kazališta Grupe i Triko Cirkus Teatra. Kontroverzna i zabranjivana monodrama i dalje predstavlja najveći izazov za glumce jer podrazumijeva transformaciju u preko 30 likova, a Šivak će još jednom pokazati zašto istinski teatar i dalje počiva na glumačkoj igri, pa će u njegovoj izvedbi, bez kostima i maske, sa zvukom trube kao znakom, zaplesati klaunovi, lakrdijaši i harlekini, a iz tame tragičnosti će se probijati životni tragovi komedije i gledateljstvo će se morati prepustiti ''nagom'' glumcu, koji će umjesto kostima mijenjati svoje kože i smijehom pokrivati bol'', napisao je selektor Mirza Skenderagić.