Kolumne

Miranda Sidran, kćerka akademika Abdulaha Sidrana koja se prošle godine vratila u Sarajevo, na svom Facebook profilu objavila je svoje viđenje filma bh. oskarovca Danisa Tanovića "Deset u pola" prikazanom na nedavno održanom Sarajevo Film Festivalu.

Tekst prenosimo u cijelosti: 

" Krajem prošlog i početkom ovog vijeka služila sam u našoj ambasadi u Londonu i po dolasku dobila od njihove službe vanjskih poslova dragocjenu knjigu – priručnik – pomalo i kao turistički vodič - o svemu ponajboljem čime se odlikuje ta ostrvska zemlja.To je bio uobičajen gest i čin dobrodošlice.

Jedan mali film jedinog bh autora nagrađenog američkom akademskom nagradom za najbolji strani film prije 20 godina, sličan je i vrijedan produkt koji može poslužiti kao priručnik i putokaz za ono ponajbolje čime se odlikuje jedan veliki svijet u našem malom, a glavnom gradu. Nekoliko generacija stanovnika same jezgre toga grada ali, vidjećemo, i njegove mnogo, mnogo šire okoline moći će čitati važne poruke iznešene na suptilan i nenametljiv način.

Nakon što sam pročitala scenarij „Ćevapa“ prije nekoliko mjeseci, našla sam način da riječima pohvale sakrijem blago razočaranje, i osjećaj da je došlo do pune predaje i opšteg sunovrata u sve plitko, površno i jeftino. Nekako sam sakrila mješavinu bijesa i tuge koja me redovo obuzme pri susretu sa pokušajima izjednačavanja svega bosanskog u zemlji i njenim ljudima sa jednim gastro specijalitetom koji čini kravlje isfaširano meso, uglavnom.

Komentirala sam da je veoma lijep i odlično smišljen prostor u koji je smještena radnja filma. Nema fotogeničnije i sunčanije ulice u gradu, već je u neka druga vremena ta ulica slavno ovjekovječena filmskom kamerom u jednom drugom bosanskom filmu. Voljeće to oko svakog bivšeg i budućeg dobronamjernog prijatelja i dragog gosta.

Ima humornih momenata, jedinstven i poseban smisao za zdravi humor, humor na svoj račun, istaknut je na više mjesta u filmu koji je zapravo, opet, suptilno i nenametljivo, njime sav protkan. Ne može se odoljeti glasnom ili manje glasnom, ali sigurno iskrenom smijanju, na pomen mijenjanja mrkve na godinama zaleđenog Snješka Bijelića u bosanskim baštama po norveškim zabitima. Uvijek smo se svojoj nedaći umjeli zdravo ljudski nasmijati, pa si olakšati.

I dok nesmanjenom odlučnošću nekoliko decenija uvjeravam susjede i one mnogo dalje od susjeda koliko su bosanska zemlja i ljudi blagorodni i bogati, pitomi i dobri, široki i dobronamjerni, obrazovani i učeni, mudri i pametni, uspješni i talentovani, vrijedni i brižni, plemeniti i pošteni, kod kuće kažu, najvažniji od svega je ćevap. Ali, samo na prvi pogled se čini da to i tako kažu!

Jer onda sam pogledala film. Reditelj i scenarista Danis Tanović, produkcija Amra Bakšić, godine pandemijske 2020.-2021., Sarajevo, Bosna i Hercegovina.

Da li je autor intencionalno ili instinktivno napravio zrelo umjetničko djelo koje u više slojeva donosi poruke i darove gledatelju, nije važno.

Da li sam u pravu da su mnogi tanani, na prvi pogled nevidljivi, na drugi nevažni, a na treći najvažniji na svijetu, slojevi od ovog „malog filma“ napravili veliku i važnu zadužbinu za bosanske ljude i zemlju, neću da se pitam. Tako meni izgleda i takav utisak na mene ostavlja. Zato ću ponuditi na izbor čitatelju i gledatelju da prosuđuje, i, zadovoljno i pomalo sjetno, se i osmjehne.

Pandemija je i najubrzanijima od nas, stavila život “na pauzu”, ako ne baš pauzu, onda ga je održavala u prvoj brzini, ili na leru, ili na tihoj vatri, ako ikakvoj.

Šta nam otvaraju prve minute ovog djela: magistrantica se s njemačkom diplomom nutricionistice i maskom na licu vraća u Sarajevo i izbjegava dodir s ocem i partnerom „dok se ne testira“, pokušava sakriti da je prestala „jesti meso“, napraviti od mahalske terasice onu iz njemačke idile, uvjeriti momka da trebaju trbuhom za kruhom usvijet, i, koja se ne uspije oduprijeti inaćenju istom kao kod onog gazde Inat kuće stotinjak godina ranije, te preuzima vođstvo u bici u samoiniciranom takmičenju slavnh ćevabdžija za najslavniji ćevap u Gradu.

Paralelne pričice prate one druge neizbježne radnje iz naše svakodnevice i taman saobrazno onoj minutaži koliko im je autor filma posvetio i mi ćemo ovdje reći u toliko rečenica: jedna je surova priča o korupciji i prevari, okorjelim homotranzicikusima kojima nije svet ni čovjek ni bog, ni rabota ni riječ, a druga topla priča o veličini, životnoj mudrosti i blagosti bosanskog čovjeka i snazi i svetosti njegovog djela i riječi. To je oda prijateljevanju i poziv na njegovo novo buđenje. Kao čovječnost Čovječanstva, introspekcija u pandemiji osvjetlila je i vrednote prijateljevanja i neophodnost tog i takvog, makar on bio i virtualan, zagrljaja. Nevidljivog, ali čvrstog zagrljaja Prijatelja.

Sa koliko god slojeva u tim krokijima autor zapljusne svoju ciljanu publiku, onu bosansku i onu jugoslovensku, toliko će ove univerzalne poruke odjeknuti i kod naših susjeda koje smo nekad nazivali „brigama“ akronimski po nazivima država koje su okružavale Jugoslaviju, ali i šire. Korupcija, nečovječnost i izdajstvo s jedne, a veličina i vrednote prijateljevanja s druge strane, rezoniraju svim paralelama i meridijanima ove naše velike kuće Zemlje koju svjesno razboljevamo.

To će svako i shvatiti i osjetiti. Čestitam na ovom krasnom autorskom rukopisu vrijednom i bliskom najvišim umjetničkim ostvarenjima. Jednostavnost prezentiranja života kroz umjetnost, oponašanje svakodnevice na najjednostavniji način, već vijekovima je priznata kao vrhunska vrednota. Jednostavnost.

Jedan potez koji je autor načinio izrastao je, po mojem mišljenju i doživljaju, u pravi pothvat koji imalo empatičnima i tankoćutnima donosi opet onu udobnu blagu i dobrodošlu suzu u oku i drhtaj u prsima: kao kada šetnjom po Gradu krajičkom oka ili tu negdje u vidokrugu, zapazite tog čovjeka, niste se možda nikad rukovali, upoznali, ali njegovo lice je toplo i poznato, blisko i familijarno, sigurno ćete se diskretno u mimohodu pozdraviti, nakloniti, klimnuti glavom, oni su uvijek tu negdje oko nas, i, sve ih je manje.

„Ćevapi“ kao da su posljednji katalog takvih ljudi, čija lica poznajemo i volimo, čija lica su draga i bila bi dobrodošla kad bi vam nepozvana pojavila na vratima. Katalog bez predmetne klasifikacije. Tu su svi oni, lica i ljudi Grada. Ja čestitam autoru na ovoj tananoj i plemenitoj crtici, ili makar sam ja to tako doživjela, i, ne samo da mu čestitam, nego mu i zahvaljujem. Autor je okupio lica Grada, dodijelio im mala i najvažnija mjesta i uloge u svom Djelu, i time im odao odavno zasluženu počast. Ovaj potez sam vidjela kao zasluženi omaž (hommage) tim našim nepoznatim prijateljima i zaštitnicima lica Grada. Kao da im je autor zahvalio što svojim bićem bivstvuju u Gradu i time ga čine urbanijim nego što on danas uistinu jeste. Oni su posljednji borci na bastionu odbrane urbanog lica našeg Grada. Za mene je ovo jedan, na lokalnom nivou, od najvažnijih rezultata koji doprinose tome da će „ćevapi“ donijeti puno više koristi nego štete našem dobrobosanskom imidžu. Vjerujem da se ovaj autorov potez može istaći i približiti i široj gledateljskoj publici.

U svemu ovome nije da dodajem, nego bih trebala naći mjesta na početku ovog tekstića, kao glavnu ulogu u ovom filmu vidim i ulicu Kovači ili Podkovači ljubljenu istančanim osjećajem za estetiku i detalj sjajnog snimatelja koji je više puta nagrađivan najprestižnijim nagradama za umjetnost fotografije. Ili kako se u sportskom rječniku kaže da je publika dodatni (12) igrač, ovdje je ljepota iznikla iz onoga što je vidjela i umjela zabilježiti kamera toliko vrijedan „igrač“, bolje rečeno „junak“ u filmu, da naprosto plijeni i razoružava. Koliko god s rezervom poklanjamo nekoliko sati misleći da ćemo ih "proćerdati na gledanje filma o bici za najbolji ćevap" jer to mora biti nešto plitko i komercijalno, toliko to sve pada uvodu i gubi se u najezdi ljepote, sklada, topline, izgubljene i ponovo pronađene dobrote. Naprosto, u navali ljepote kojim vas zapljuskuje svaki kadar, svaka izgovorena riječ, i, svaka pjesma koju jasno čujemo iz pozadine u gotovo svakom trenutku filma. A njih je autor, potpuno sam uvjerena, s posebnom posvećenošću i ljubavlju, izabrao.

Kao što je baš taj neki ćevap u Gradu baš najbolji za nas koji smo baš tako odlučili, i kako je baš sasvim nevažno sve ono što se činilo tako važnim (i obratno), tako je i film svoj vrhunac doživio zapravo u odjavnoj špici koju preporučujem svakom budućem gledatelju da pažljivo iščita.

Ovo neka bude poziv da i pored svih spojlera iz teksta, obavezno uvrstite ovaj film u kućnu filmoteku, nakon što ga odgledate u sarajevskim i drugim gradskim kino dvoranama. A naša predstavništva po svjetskim metropolama da ga promoviraju i upriliče projekcije uz učešće vrhunskih glumaca, nositelja glavnih i epizodnih uloga u ovom dragom ostvarenju koje nama, kao i onim Ostrvljanima iz prvog retka ovog pisanja, može slobodno poslužiti na čast i ponos, vrijedan dar i radosna tema za razgovor sa prijateljima i onima koji će to, zahvaljujući njemu, postati,"piše Miranda Sidran.