Kolumne

Piše: Đuro Kozar

Desetog i 11. jula 1995. godine odvijala se prava drama u prijeratnoj fabrici akumulatora u Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedinjenh naroda, jer je u toj bazi i njenoj okolini spas od razularene Vojske Republike Srpske, koja je okupirala Srebrenicu, tražilo više od 20 hiljada srebreničkih Bošnjaka. Vojska je odvojila žene, djecu i nemoćne starce i autobusima ih poslala prema Kladnju, a muškarce, među kojima i dječake, strpala je u kamione. Civile koji su ušli u bazu UN-a izvodila je vojska, a to je značilo njihovu smrt, a pripadnici Holandskog bataljona, kraće „Dačbat“, umjesto da zaštiti te ljude, nisu ni prstom mrdnuli.

Čak i onda kad je prevoditelj Hasan Nuhanović preklinjao za spas svog oca i brata u toj bazi UN-a plavci nisu popustili. Hasanova osobna tragedija bila je povod Jasmili Žbanić da napiše scenarij za film „Quo vadis, Aida“, koji je i režirala.

Reducirani “Dačbat”

Šta su zapravo radili holandski vojnici u trenutku pada Srebrenice? Bili su u strahu za vlastite živote i kukavički su „podvili rep“ ne smatrajući da, u okviru svog mandata, trebaju zaštititi Srebreničane koji su odvedeni iz Potočara u mjesta gdje će poslije biti pogubljeni. Srebrenica je prva enklava u BiH koja je 1993. godine proglašena „zaštićenom zonom“ UN-a. Odluka je potekla od zapovjednika UNPROFOR-a, francuskog generala Filipa Moriona (Morillona) za vrijeme njegove posjete Srebrenici, marta 1993. godine. Ova inicijativa prisilila je Vijeće sigurnosti,  koje je ionako bilo pod pritiskom međunarodne javnosti, da aprila 1993. izglasa Rezoluciju 819 kojom se Srebrenica proglašava za „sigurnosnu zaštićenu zonu“. Ujedinjeni narodi su se našli u podvojenoj situaciji u kojoj od samog početka generalni tajnik Boutros Ghali nije vjerovao da može dati dovoljno garancija za zaštitu. Dvije godine kasnije, početkom jula 1995. Srebrenica je predata Vojsci RS-a budući da su se holandski vojnici ponašali kao plašljivi miševi i očito nisu bili dorasli situaciji u kojoj je okupatorska armada radila kao da plavih kaciga UN-a u njihovoj blizini i nema.

Kakvo je bilo brojno stanje, naoružanje i oprema Holandskog bataljon pred pad Srebenice, u vrijeme pada i poslije? „Dačbat“, kako su skraćeno zvali taj bataljon u sastavu UNPROFOR-a stacioniran u Potočarima, trebalo je da formacijski ima oko 700 vojnika s odgovarajućim naoružanjem: oklopnim transporterima, topovima, protivoklopnim raketama, minobacačima, teškim mitraljezima, dakle sve ono što je standardno za popunjeni bataljon. Trebalo je da računa i sa zračnom potporom NATO-a u slučaju potrebe, jer je takav bio prvobitni dogovor. Umjesto toga, taj bataljon brojao je u trenutku događaja svega 460 ljudi; dio vojnka je bio neiskusan i neuvježban i bez borbenog iskustva. Jedno je što je taj bataljon od naoružanja trebalo da ima, a drugo šta je on tada doista imao na području Srebrenice. Tu je tek bila katastrofa: neko se u Njujorku sjetio da bi formacijsko teško naoružanje mirovnih snaga UN-a „provociralo“ trupe Ratka Mladića, pa je ono uskraćeno  ovom holandskom bataljonu.

Od onoga što su imali ispostavilo se da su protivoklopne rakete uglavnom bile neupotrebljive (istekao rok trajanja), sve i da ih je bilo dovoljno, a nije. Oklopni transporteri, američki M-113, bili su bez uobičajenih teških mitraljeza kalibra 12,7 mm sa štitom; umjesto toga imali su mitraljeze kalibra 7,62, bez štita, pa je tako jedan vojnik (neposredno prije pada Srebrenice) poginuo od ručne bombe koju je neko bacio na transporter. Da je imao standardni štit preživio bi.

Trupe VRS-a mjesecima su ometale snabdijevanje i smjene ljudstva u Potočarima, pa je Holandski bataljon bio bez dovoljno municije, protivoklopnih sredstava, opreme, hrane i – što je najvažnije – bio je bez goriva. Zato su Holanđani uglavnom patrolirali pješke. Jedva su imali nafte i za agregate za struju. Treba se sada staviti u njihove „izme“: pošalju ih tamo negdje u Bosnu o kojoj jedva da nešto znaju; tamo ih mrze jedni, drugi i treći: jedni zato što su tu; drugi zato što ne mogu da ih zaštite; treći zato što se stalno nešto žale.

Moglo je biti drugačije

Moral vojnika „Dačbata“ bio je nizak možda i zato što ljudstvo nije bilo adekvatno pripremljeno za misiju. Inače, strategija UN-a bila je „odvraćanje prisustvom“, pa se na stvarne vojne kapacitete nije mnogo ni mislilo - do izvjesnog trenutka koji je u Srebrenici bio propušten. Da je onaj pristup RRF-a (brze snage za reakciju) sa preciznom britanskom teškom artiljerijom i odlučnim oklopnim formacijama (britanskim i nordijskim) bio na snazi, stvari bi drugačije ispale. „Diplomatija bez sile iza sebe nije ništa drugo no trula grana za oslonac“, kaže Džozef Konrad u svojoj knjizi „Pobjeda“, iz 1915.

Šta da je „Dačbat“ početkom jula 1995. bio formacijski popunjen iskusnim vojnicima, naoružan kako treba, snabdjeven i u punoj formi? Šta bi se desilo? Tih oko 700 vojnika našlo bi se pred daleko ljudski i tehnički nadmoćnijim Mladićevim trupama. Oružani otpor značio bi eskalaciju sukoba koju niko u UN-u, i inače, nije želio. Sa druge strane, očekivati od tih holandskih vojnika, pa i da su najhrabriji i najpošteniji, da herojski izginu braneći Srebrenicu – donekle je pretjerano. Apsurdno je da su Holanđani dopuštali da im u njihov prostor u Potočarima ulaze vojnici VRS-a i odvode civile koji su kasnije ubijeni. Tu je njihova najveća odgovornost i nedostatak humanosti. Zar hjihovo zapovjedništvo nije moglo, da je htjelo, suprotstaviti se zločincima, ali „Dačbat“ tada nije mislio na svoju misiju, nego da ne iritira Mladićeve horde i da se bez ispaljenog metka čim prije izvuče iz Potočara.

S ove distance može se reći da je zapovjedništvo „dačbata“ jedva čekalo da VRS uđe u Srebrenicu i da prestanu i formalni razlozi za njihov ostanak u tzv. zaštićenoj zoni. Tako je i bilo. Dva dana nakon pada Srebrenice potpukovnik Tomas Karemas, koji je dobro surađivao sa zločincem Ratkom Mladićem, zapovijedao je odlazak svog posrnulog ljudstva iz Bosne put Zagreba, a odatle u Holandiju.

Hipotetički, da je Holandski bataljon bio formacijski popunjen ljudstvom i naoružanjem; da je dobio odlučnu podršku ratnog zrakoplovstva NATO-a u smislu ozbiljnog bombardiranja i sistematskih napada na Mladićeve trupe; da je podignuta odgovarajuća prateća politička aktivnost oko Srebrenice kao zaštićene enklave UN-a - šta bi se desilo? Mladić bi se u tom slučaju morao zabrinuti, jer on jedino jače poštuje. Možda bi bile izbjegnute kasnije masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka, a znajući za plan o tim likvidacijama – možda i ne bi. Jer, masovno strijeljanje zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice planirano je u Glavnom štabu VRS-a, a u generalu Zdravku Tolimiru, pukovniku Ljubiši Beari i potpukovniku Vujadinu Popoviću imali su revnosne izvršitelje na terenu. Oni su u sva­kom trenutku bili upućeni u krajnju namjeru sa zaroblje­nicima, osmišljavali i poduzimali presudne korake za provođenje smrtonosne zamisli u stvarnost. Djelovali su iz uvjerenja da se to mora učiniti, ne misleći da bi ih mogla stići optužnica i kazna za ratne zločine – a stigla ih je.

Priznanje iz Holandije

Istina, „Dačbat“ nije imao dovoljno ljudi, naoružanja i goriva, ali se, ipak, u mnogim krugovima u svijetu, pa i u samoj Kaljevini Holandiji postavilo pitanje da li su Holanđani u julu 1995. godine mogli učiniti više u zaštiti Srebrenice? Kad se „Dačbat“ vratio u domovinu saopćen je službeni stav Amsterdama: „Enklava Srebrenica nije se mogla odbraniti. Holandski bataljon nije imao nikakve šanse jer Srebrenica leži u dolini, a bosanski Srbi imali su enormnu borbenu nadmoć“, rečeno je u službenom saopćenju Ministarstva odbrane iz jula 1995. No, tri i po mjeseca kasnije, Joris Voorhoeve, holandski ministar odbrane, zapitao se na sjednici Vlade u Den Haagu jesu li pripadnici „Dačbata“ mogli učiniti više „u ranoj fazi“ kako bi spriječili pad Srebrenice. „Odgovor je – da“, zaključio je ministar pred premijerom Wimom Kokom i kolegama ministrima krajem oktobra 1995. u Vladinim zapisnicima sa kojih je skinuta tajnost. Naime, Nacionalni arhiv Holandije objavio je prvi put, nakon 25 godina obaveznog čuvanja tajnosti, dokumente Vlade Holandije drugačiji stav od onog službenog stava o razlozima i okolnostima pada Srebrenice 1995. godine.

Holandski mediji posvetili su znatnu pažnju i osvrte na objavu Nacionalnog arhiva, koji iznova na svjetlost dana iznosi smušenost najviših političkih i vojnih zvaničnika u sudbonosnim danima za desetine hiljada Bošnjaka srebreničke enklave. Ističe se posebno opaska ministra Voorhoevea da su vojnici „Dačbata“ morali odlučnije nastupiti kada su vojnici zločinca Ratka Mladića počeli razdvajati muškarce od žena i djece. „Koliko god holandski vojnici nisu znali šta su stvarne namjere bosanskih Srba, morali su biti sumnjičaviji“, rekao je u svom istupu ministar Voorhoeve.

Iz otvorenih tajnih arhiva pod šokantnim se navode dokazi da je kabinet premijera Koka sigurno imao saznanja odmah nakon početka genocida 11. jula 1995. godine da je u pitanju priprema za masovne egzekucije jer su dva visoka oficira iz bataljona već sutradan, 12. jula, izašla iz Potočara sa konvojem izbjeglica na područje pod kontrolom Drugog korpusa Armije RBiH i nikada se nisu vratili u svoju jedinicu već su produžili za Zagreb, a potom se letom vratili u svoju zemlju. Iako je to bio i čin dezerterstva, Vlada iz Den Haaga skrivala je cijelu priču od javnosti dok se nisu otvorile arhive. „Holandija je imala svjedoke, Vlada je znala za sve, ali je to ipak držala u tajnosti“, objavili su vodeći holandski i listovi. U međuvremenu su oficiri od Ministarstva odbrane dobili zabranu istupa u medijima ucjenom da će, ako to učine, biti proglašeni dezerterima!

Major Piet Boering, u knjizi „Bitka za Srebrenicu“, navodi izjavu vojnika Westda da je vidio početak „lova“ na bošnjačke muškarce koji je vršila VRS. Obojica su bili svjedoci da konvoj sa srebreničkim ženama i djecom na jednom mjestu nije mogao proći od tijela strijeljanih Bošnjaka na putu prema Kladnju, te da su pored ceste vidjeli veliki broj naoružanih srpskih vojnika koji su tu bili s očiglednom namjerom potjere i egzekucije srebreničkih muškaraca, ali je cijela priča za javnost 25 godina bila namjerno bunkerisana.

Pristrasni Karemans

Holandski novinar Franko Westerman je kao ratni reporter uspio ući u Srebrenicu prije njenog pada i o objavljenim dokumentima iz arhiva kaže: „Meni je to sve šokantno. Svi ti objavljeni zapisnici Vlade Holandije koji su objelodanjeni pokazali su da su bolna otkrića, između ostalih i knjiga 'Bitka za Srebrenicu' ('De slag om Srebrenica'), ipak bila namjerno prikrivana. U navedenoj knjizi objavio sam da su major Boering i njegov ađutant bili prvi direktni svjedoci koji su 12. jula 1995. godine mogli posve slobodno svjedočiti šta su vidjeli, ali, iz straha da njihov prelazak ne bude okarakteriziran kao dezerterstvo, oni su svjesno bili zaštićeni od pitanja medija. General Markus Kuzi (Couzy) lično je 15. jula 1995. u Tuzli čuo od sedamnaest pripadnika 'Dačbata', koji su do tog dana bili taoci bosanskih Srba, da su na putu prema Tuzli, na rubnim dijelovima enklave Srebrenica, vidjeli na desetine, moguće i stotine ubijenih Srebreničana.“

Westerman tvrdi da je general Kuzi propustio uključiti alarm i radije izabrao da izjave svjedoka gurne pod tepih. Čak je krajem jula 1995. godine bez ikakvog sustezanja izjavio kako sva ta govorkanja o masakrima dolaze zapravo od samih izbjeglica. Takav pogrešan zaključak sugerirao mu je zapovjednik „Dačbata“ potpukonik Tomas Karemans koji je, nakon odlaska iz Srebrenice, na pres-konferenciji u Zagrebu, izjavio da „u Srebrenici nije bilo genocida“. Takve neutemeljene tvrdnje Karemansa nisu spasile od kritika u holandskim medijima, a ubrzo je smijenjen i njegov pretpostavljeni general Kuzi koji je izjavio „da nakon pada Srebrenice Vojska RS-a nije počinila genocid nad muslimanima“. Dodatni Kuzijev grijeh je bio u tome što je u međuvremenu Karemansa iz čina potpukovnika unaprijedio u pukovnika „zbog zasluga i ponašanja u Srebrenici kada ga je NATO ostavio samog, i to usred borbe daleko moćnijih vojnih jedinica“.

Bivši prevoditelj UN-a Hasan Nuhanović podnio je krivičnu prijavu protiv u međuvremenu penzioniranog pukovnika Karemansa, ali je Vojni sud u Arnhemu prijavu odbacio i odlučio da krivično ne procesuira bivšeg zapovjednika „Dačbata“. Nuhanović je u prijavi naveo da Karemans treba da bude procesuiran po zapovjednoj odgovornosti zbog genocida u Srebrenici te zbog toga što Holanđani nisu zaštitili Bošnjake u Srebrenici. Očito je da je ovaj sud zaštitio svog oficira ne želići da otvara „stare rane“, ali i bez tog procesuiranja nema nikakvih dvojbi da su holandski vojnici pali na ispitu,

Dijalog Divjak – Jong

Na Međunarodnom kongresu za dokumentaciju genocida u BiH, održanom u Bonu 1997. godine, vođen je ovaj dijalog između generala Armije BiH Jovana Divjaka i holandskog oficira Horma de Jonga.

Divjak: „Da li je ijedan holandski vojnik spasio ijednog Bošnjaka, kad je mogao da ga spasi?“

Jong: „Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne znam sve detalje. Moramo ispitati sve vojnike, to se sada radi.“

Divjak: „Da li im je onda bilo lakše da sačekaju toplu večeru u kasarni u Bratuncu ili da budu sa Bošnjacima nad kojima se vršio teror?“

Jong: „Žao mi je, na takvu vrstu pitanja neću odgovoriti.“

Divjak: „Da li časni holandski vojnici i Holandska armija ovo smatra kao humano izvršen zadatak ili kukavičluk, neizvršen zadatak?“

Jong: „Ponovo mi je žao, gospodine, ali na takvu vrstu pitanja neću odgovoriti. Ovdje sam da iznesem činjenice.“

Svjedočenje oficira Frankena

Još prije napada na Srebrenicu, po Mladićevoj instrukciji, pukovnik VRS-a Radoslav Janković se zbližio sa pukovnikom Karemansom, sastajući se sa njim i mimo službenih razgovora, najviše u hotelu „Fontana“ u Bratuncu. Nakon tih pijanki Janković je zaključio da Karemans neće praviti probleme i da će „Dačbat“ raditi kako Mladić, Tolimir i Janković traže i tako je i bilo. Sa Karemansom je u tom druženju u „Fontani“ sudjelovao i holandski oficir Robert Franken, koji je kao svjedok tužiteljstva bio na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu. Sjetio se svjedok Jankovića i u sudnici rekao da mu je upravo Janković zabranio da pripadnici Holandskog bataljona, nakon pada Srebrenice 11. jula 1995., prate kolone vozila sa zarobljenim Srebreničanima. Tako su kolone kamiona sa 7.000 zarobljenih Bošnjaka nesmetano i bez svjedoka krenule prema mjestima pogubljenja, u općinama Bratunac, Zvornik i drugim.

Franken tada od Jankovića nije tražio objašnjenje odluke o zabrani praćenja konvoja, jer mu, kako je rekao u Tribunalu, ništa nije bilo sumnjivo. Njemu je rečeno da je to samo evakuacija da bi se „prekinula muslimanska djejstva iz zaštićene zone“. I dok su danima poslije odlaska konvoja iz Srebrenice trajale masovne likvidacije zarobljenika, dotle su se Karemans, Franken i drugi oficiri „Dačbata“ častili u hotelu „Fontana“ i tako sve do povlačenja Holanđana iz Potočara, nekoliko dana poslije pada Srebrenice. Protiv Jankovića prije dvije godine podignuta je optužnicu zbog ratnog zločina, ali on živi u Beogradu i nije dostupan Tužiteljstvu BiH.

Holandskim vojnicima po 5.000 eura

Ministarstvo odbrane Holandije donijelo je odluku o jednokratnoj novčanoj naknadi od 5.000 eura za vojnike koji su pod zastavom Ujedinjenih naroda boravili u Srebrenici 11. jula 1995. godine. Simbolični novac nije samo priznanje izvanrednih okolnosti u kojima se vojska našla prije 26 godina nego se uzima u obzir i period nakon tog događaja tokom kojeg su godinama bili izloženi kritici i nepravednoj negativnoj medijskoj pažnji, stoji u saopćenju Ministarstva odbrane Holandije. Ministarstvo će za veterane koji su bili dio studije komiteta organizovati i grupna putovanja u Srebrenicu počevši od 2022. godine.

Također, veterani Holandskog bataljona će od Ministarstva odbrane dobiti poziv za vojnike koji trebaju pomoć ili je još nisu dobili u potrebnoj mjeri. Ministarstvo odbrane je prihvatilo sve druge preporuke izvještaja objavljenog 14. decembra prošle godine, u kojem se tvrdi da Holandski bataljon „ne može biti odgovoran za genocid koji se desio izvan enklave“, te da postoji niz istraga u kojima je zaključeno da Holandski bataljon ne može biti kriv za pad Srebrenice. Razumljivo je nastojanje holandskih vlasti da odbrani svoj bataljon, ali na taj način se istina ne može prikriti, jer mnogo je dokaza da se „Dačbat“ jednostavno nije snašao u ratnoj situaciji u Srebrenici i nije pružio zaštitu Bošnjacima po rezoluciji UN-a.