Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

Uglješa Uzelac bio je bankar, političar, privrednik, sportski aktivista, zadnje godine radnog, a nažalost i životnog, vijeka proveo je u diplomaciji, bio je ambasador Bosne i Hercegovine u Sloveniji tokom rata i nešto malo nakon njegovog okončanja. Bio je gradonačelnik Sarajeva u vrijeme Olimpijade i ako ga današnji svijet po nečemu pamti, onda je to njegovo euforično, pomalo nezgrapno  mahanje jugoslovenskom trobojkom na otvaranju ZOI. Ogromni Uglješa, bio je dvometraš i neloš košarkaš, sa neproporcionalno malom državnom zastavom jedna je od onih ikoničnih slika po kojima se pamti sarajevska olimpijada, ne samo njeno otvaranje. (Evo prijedloga / savjeta  za nove "gradske oce" (odnosno "majke"): ne znam koliko bivših gradonačelnika Sarajeva ima svoje ulice, ali je elementarni civilizacijski red i ultimativna obaveza da ih dobiju svi, pa neka uz dogovor s općinskim vlastima obave taj ne samo simbolički važan čin.)

Uglješa Uzelac je bio veseo, rahat, žovijalan čova, krupni, a i veliki Krajišnik iz Bosanske Krupe, sa "golubijom dušom", kako je takve orijaše opisivao njegov zemljak Branko Ćopić. Bio je predsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije u vrijeme ekspanzije ovog sporta, sredinom osamdesetih godina. Gledali smo skupa pobjedu košarkašica tuzlanske "Jedinstvo Aide" u finalu šampionata Evrope, bilo je zabavno, bučno, ali i informativno. Uglješa je znao svaki detalj iz karijere tuzlanskih djevojaka i njihovog briljantnog trenera Mihajla Mikija Vukovića koji je strpljivo, stručno i posvećeno više od decenije stvarao šampionke u Tuzli.

Na početku opsade Sarajeva Uglješa Uzelac je (uz Mirka Pejanovića) bio prvi koji je pozvao gradske Srbe da protestnom šetnjom pokažu neslaganje i otpor svojim agresivnim, odmetnutim sunarodnjacima koji su i njih i grad pretvorili u ogromni mračni logor. Jednog dana tih prvih ratnih mjeseci sjedilo je poveće društvo, kvalitetnih zajebanata i ljubitelja dobre kapljice, pa je neko upitao Uglješu kako to da se on bez gubitaka u ljudstvu i karijeri izvukao iz afere "Agrokomerc", a bio je direktor kreditno likvidne i živahne "Privredne banke Sarajevo", koja je kreditirala i provincijsku megalomaniju Fikreta Abdića i njegovog poljoprivrednog koncerna.

"Znate kako je to bilo tih godina sa kreditima", počinje priču Uglješa, a iz zacakljenih očiju se vidi da priprema neku zvrčku, šegu, kalambur. "Nazove mene drug Hamdija Pozderac i kaže: Slušaj, druže Uglješa, treba Fikretu hitno kredit, par stotina miliona dinara, ne znam tačno, on će ti objasniti koliko i za šta mu treba. Pa, de pogledajder da se to što prije završi."

Otpije Uglješa dobar gurljaj alkohola kojeg je izvjesni dobrotvor bio donio iz neiscrpnih crnoberzijanskih zaliha "CENEX-a" i organizirao sijelo za nas nekolicinu, pa nastavlja pripovijedati.

"Kažem ja, vidite druže Hamdija, svaka banka ima svoju proceduru za davanje kredita, treba nam predati pismeni zahtjev, pa elaborat o opravdanosti investicije, pa to sve ide na kreditni odbor, pa kada prođe i to, tek onda ja dajem svoj sud..."

"De, Uglješa, ne zajebaji, ti to da kažeš Hamdiji u ta vremena, nema šanse, odletio bi u sekundi!", neko mu upada u priču.

"Ma neee, ne kontate... Ja to kažem u sebi, a u telefon izgovorim: Naravno, druže Hamdija, biće mi drago da pomognem Abdiću i 'Agrokomercu'", poentira Uglješa pa se počne nesputano smijati takvom silinom da nas je većinu prisutnih na pod povaljao!

JEDNOUMLJE, NEKAD I SADA

Nije poznato da li je tadašnja Državna bezbjednost MUPBiH snimala razgovore Uglješe Uzelca i Hamdije Pozderca, ali Hakija Pozderac mi je malo uoči rata pričao kako je nakon političkog, uslijedio munjeviti i neočekivani silazak njegovog brata i sa životne scene. Jednog dana pozvao ga je Milan Uzelac, tadašnji šef Partije, u svoj kabinet i, na svako Hamdijino odbijanje da prizna da je imao utjecaj na poslovanje Fikreta Abdića, puštao sa magnetofona snimke njegovih razgovora, ne samo telefonskih, sa različitim osobama kojima je Uzelac potvrđivao opužbe o Pozderčevoj umiješanosti u "kontrarevoluciju", kako se tada službeno kvalificirao kriminal u "Agrokomercu". Pozderac je sniman i "pokrivan" i u kabinetu potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije! Nekoliko nedjelja nakon tog maltretiranja, Hamdija Pozderac je umro. 

Kada ovih dana slušate Milorada Dodika, uz stidljivo tercanje premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, kako samouvjereno, nadmeno i ne pretjerano stručno i uvjerljivo objašnjava zbog čega se ovaj entitet zadužio na Londonskoj berzi za novih 600 miliona maraka, teško ćete uočiti i jednu bitnu razliku u procesu donošenja i saopćavanja važnih odluka u odnosu na vrijeme komunističkog dogovornog jednoumlja. Milorad Dodik, koji je za dvadesetak godina svoje neprikosnovene, nedjeljive vlasti ovaj entitet doveo na nivo zaduženosti koji ga uvlači u dužničko ropstvo, a javne financije nezadrživo vodi ka bankrotu, nema nikakvu obavezu, niti potrebu da ikome objašnjava zašto je kamata za ovo zaduženje barem dvostruko veća nego što je mogla biti u nekim drugim aranžmanima, bahato, sa visine, vlasti a ne znanja i stručnosti, dijeli lekcije kritičarima, vrijeđa opoziciju, ponižava građane sitnim novčanim benefitima. Zagubio se u pričama o novim zaduženjima ministar financija u Viškovićevoj vlasti, koji je vjerovatno poput Uglješe Uzelca, nakon Dodikove kampanje izdavanja obveznica sebi u bradu rekao nešto u smislu "kakva neodgovorna  baraba", a u slušalicu ispalio divljenje Velikom Vođi, i potvrdio suglasnost sa  njegovim novim odlučnim korakom naprijed, u financijsko-ekonomsku provaliju.

Suđenje optuženima za nabavku respiratora, Fadilu Novaliću, premijeru Federacije, njegovoj zamjenici i ministrici financija Ljerki Milićević, bivšem direktoru Federalne uprave civilne zaštite Fahrudinu Solaku, te televizijskom voditelju i biznismenu Fikretu Hodžiću, vjerovatno će godinama čekati na pravomoćan epilog. Međutim, iz dosadašnjeg dijela suđenja pred Sudom Bosne i Hercegovine, tokom kojeg su uz svjedoke tužitelji predočili i dijelove dokaza kojim raspolaže Tužiteljstvo BiH, bez ikakve ambicije da se prejudicira konačan ishod, ili (ne)krivica optuženih, moguće je prepoznati, pa i prilično pouzdano skicirati ambijent, politički, poslovni, stranački, stručni... u kojem su predlagane i donošene konačne, izvršne odluke o ovom vitalno važnom i smrtno ozbiljnom poslu. Na osnovu dosadašnjeg svjedočenja 15-20 osoba koje su na različite načine i u manjoj, ili većoj mjeri sudjelovale u kupovini respiratora vrijednih preko 10 miliona maraka (apstrahirajući valjanosti nabavljene robe) kao i materijalnih dokaza (elekronske i druge komunikacije među optuženim i njihovih suradnika, podređenih i nadređenih) može se izvesti nekoliko relativnih pouzdanih zaključaka.

Prvo, da je ovaj posao vođen u vanrednim uvjetima pandemije koronovirusa i da su odluke sa sastanka Vlade Federacije BiH sa medicinskim radnicima oslobodile glavne aktere stanovitih obaveza koje su proistjecale iz Zakona o javnim nabavkama. To je omogućilo da se sve javne nabavke odvijaju u konspirativnom ozračju, u krugovima kojim je takav model omiljen, pa je jedini poznati biznis-plan. Drugo, da se od samog početka operacije nabavke medicinske opreme  formiraju tri kruga sudionika u tom suspektnom poslu. Prvi se formira oko premijera Fadila Novalića i sačinjavaju ga njegovi najbliži suradnici, članovi wiber grupe "Gensek", savjetnik Hasan Ganibegović, Edita Kalajdžić, generalna sekretarka Vlade, i Bahra Džaka, sekretarica kabineta: oni operativno vode proces naručivanja respiratora i druge medicinske "galanterije". (Nejasno je kako i zašto su, recimo, izostavljeni savjetnici Zlatan Hurtić i Goran Miraščija koji imaju i određena ekonomska znanja i poslovne vještine? Možda je razlog što ih plaća ambasada Velike Britanije u BiH?)

POTEMKINOVE INSTITUCIJE

Drugi krug je institucionalni i sačinjavaju ga Zavod za javno zdravstvo, Federalna uprava civilne zaštite, Agencija za lijekove BiH. Iz dosadašnjih svjedočenja i materijalnih dokaza vidljivo je da ekipa oko Novalića pokušava i uspijeva marginalizirati utjecaj institucija i njihovih rukovodilaca. Solak, kojeg Novalićevi savjetnici nazivaju "glupanom", od početka svog dugogodišnjeg mandata Civilnu zaštitu je podredio svojim kleptokratskim i avanturističkim ambicijama, što su oni koji su ga držali na toj poziciji blagonaklono tolerirali. Ljerku Milićević, njegovu šeficu u Kriznom štabu, koliko je vidljivo, marginaliziraju, a financijske transakcije dogovaraju i realiziraju savjetnici, a potpisuje Novalić. Tragikomično je, a zapravo poražavajuće je bilo svjedočenje anesteziologinje iz Travnika, koju je njena prijateljica Bahra Džaka, sekretarica premijera Novalića, propitivala o kvalitetu pojedinih tipova respiratora, i čije mišljenje na kraju, naravno, nije uvaženo. Kao da dvije drugarice raspredaju o nabavci sindikalne zimnice, proizvođačima turšije i ajvara, a ne mašina od čijeg kvaliteta i referenci ovise životi hiljada ljudi. Protiv Aleksandra Zolaka, direktora Agencije za lijekove, vodi se zasebna istraga jer je kao odgovorna osoba odobrio uvoz kineskih respiratora dan nakon što su oni dopremljeni na Sarajevski aerodrom.

Treći krug okupljen oko nabavke respiratora je ona struktura unutar i okolo  Stranke demokratske akcije i poslovne zajednice klijentelistički sa njom povezane, od koje se u mrežu tužiteljstva (za sada) upecao samo Fikret Hodžić. On je do prije godinu dana bio poznat tek kao voditelj ubogih reaality programa na jednoj televiziji i povremeni povratnik u rodnu Srebrenicu, gdje je pokrenuo biznis sa malinama. Ništa njega, ni stručnost, ni financijsko-poslovna solventnost nije preporučivalo za milionski povlašteni biznis sa Vladom Federacije BiH. Presudne su bile veze sa nekolicinom ljudi sa kojim ga se u početku samo u medijima, a kasnije i u istražnim radnjama Tužiteljstva BiH povezivalo. Kada je jedan od njih, Asim Sarajlić, formalno ražalovani potpredsjednik SDA, a suštinski i dalje ključni čovjek za "završavanje poslova" (onih iz sive zone i kriminogenog karaktera) cijeli jedan radni dan, pa i duže, zadržan na ispitivanju u Tužiteljstvu BiH, u Centrali SDA je vladalo opsadno stanje. Šta će Asim priznati, a šta će prešutjeti, hoće li poštovati stranački imperativ Omerte, poštedjeti kumove (i kume), hoće li istražitelji iz njegovog ajfona iščitati poruke koje ukazuju na gornje i najviše slojeve odlučivanja o nabavci respiratora. I ne samo respiratora. Poput partizanske parole "ni zrna žita okupatorima", i Sarajlić je odlučio da ne da "ni slova šifre" svog ajfona istražiteljima tokom višečasovnog rešetanja u Tužiteljstvu BiH. Svakako važno ime iz ovog kruga, pored Hodžića i Sarajlića, jeste Naser Orić, kojeg su tužitelji također ispitali u svojstvu osumnjičenog, mada nije poznata njegova uloga, niti na koji je način eventualno bio uključen u posao sa respiratorima.

I, na koncu, funkcionalno izvan, ali hijerarhijski visoko iznad svih pobrojanih političko-medicinsko-trgovačkih krugova nalazi se institucija koja se u dosadašnjoj tužiteljsko-sudačkoj komunikaciji kolokvijalno tretirala kao "ženska N. N. osoba" koja u korespondenciji sa Novalićevim kabinetom nadmoćnim, dominantnim,   naredbodavnim tonom određuje šta, ko i koliko će medicinske opreme nabaviti.

NAZOVI "NN" RADI SVEGA

Je li fatalna NN-ovka kojim slučajem supruga B.I-bega, lidera jedne političke stranke, dosadašnji tok suđenja nije raspetljao, jer je najpozvanija osoba koja se o tome trebala očitovati, direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović, tokom svjedočenja na suđenju Novaliću i ostalim, pokazala zabrinjavajući stupanj arogantne zaboravnosti i ciničnog selektivnog sjećanja. "Ja se ne razumijem u respiratore, ja sam stručnjak za drugu medicinsku oblast", ponavljala je tokom suđenja direktorica KSUC-a.

Bahra Džaka, sekretarica Fadila Novalića (ona što se jaranici obraćala u vezi sa respiratorima), u istrazi je tužiteljima kazala kako je ponude za respiratore slala u kabinet direktorice Izetbegović, ali se na svjedočenju malo presabrala i bolje sjetila govoreći da je jednu ponudu, naslovljenu kao "Kanada", Izetbegovićki poslala greškom.

Ima li ikakvih čvrstih i provjerljivih dokaza za tvrdnje kako je moćni bračni par, Dvoglava Aždaha sa Poljina, bio politički i sigurnosni inspirator nabavke respiratora od strane marginalnog jebivjetra iz "Srebrene maline" i njegovih jataka, ili sve ostaje u sferi nagađanja, špekulacija, kleveta i laži. Za sada nema, što ne znači da ih nekada neće biti, ako se "steknu uvjeti". Kakvi uvjeti? Razni. Ne postoji niti jedna ozbiljna, a javnosti poznata kriminalno-klijentelistička operacija u posljednjih dvije decenije, a da neki od njenih krakova ili vertikala nisu, barem tangentalno, dodirivali familiju Izetbegović. Nedavno aktueliziranje urbanističkog zločina koji je počinjen izgradnjom skaradnog naselja "Tibra", bacio je malo više svjetla i istine na ulogu firme "Oki" u malverzacijama sa zemljištem, jeftinom kupovinom, pa skupom preprodajom parcela na kojem je biznismen iz Kiseljaka Tihomir Brajković sagradio jedan dio te betonske džungle. "Oki" je naziv firme čiji je vlasnik Šefkija Okerić, predratni profesor geografije i akviziter knjiga, kojeg je ratno poznanstvo sa Bakirom Izetbegovićem lansiralo u orbitu multimilionerskih tajkuna, preko unosnih poslova sa državom, javnim poduzećima. Okerića je SDA, odnosno Bakir Izetebgović, odmah nakon rata postavilo za šefa Kantonalne agencije za privatizaciju, ako razumijete šta sam htio reći. Danas je član Predsjedništva SDA, onog dijela koje predsjednik bira svojom diskrecijskom samovoljom.

Status Okerića u porodičnom gnijezdu bračnog para Izetbegović mogao se dugo vremena uporediti samo sa još jednim njihovim dragim prijateljem - Murisom Mujanovićem, samostalnim mesarom, kojem je Bakir Izetbegović lično, personalno i osobno povjerio grandiozan državni projekat koordinacije izvoza stotina tona junećeg mesa u Tursku, što je bio dragocjen peškeš Recepa Tayippa Erdogana i poticaj razvoju domaće stočarske proizvodnje. Nakon dvije-tri godine uspješnog izvoza stvar se zakomplicirala i skoro propala: Izetbegovićev porodični mesar prodao je Turcima sumnjiv kontingent junećeg mesa kojim oni nisu bili nimalo zadovoljni, jer su se pojedini konzumenti, navodno vojnici, žalili na kolektivno trovanje. Sve je manje-više zataškano, Erdogan je halalio prevaru, a Izetbegovići su se kotarisali svog dugogodišnjeg prijatelja i prepustili ga Elmedinu Konakoviću i Narodu i pravdi.

I, tako, indicija na indiciju, špekulacija po špekulacija, nakupit će se lijepa gomila afera, društveno štetnih poslova u kojima su pogrešne, krive, nestručne, pa  "sitnosopstveničke" odluke sa vrha bošnjačke vlasti, kojima su institucije i procedure samo kulise i privid, Potemkinova sela. Njihovi  potčinjeni, u administraciji, vladama, agencijama poslušno i revnosno provode te odluke, ne postavljaju pitanja o eventualnoj štetnosti i posljedicama, povlađaju svojim gospodarima kao bankarski direktori komunističkim moćnicima prije 30-40 godina. Zašto, pitate se, danas za razliku od tog, totalitarnog, represivnog vremena, nema materijalnih dokaza, svjedoka koji bi razgolitili taj maligni, autoritarni model odlučivanja? Pa zato, valjda, što komunisti u posljednjoj fazi svojeg vladanja nisu pod kontrolom držali tajnu službu i njene šefove, kako ih danas drži lider SDA i njegova supruga. Osman Mehmedagić, višegodišnji direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSDA-e) iako je bio sitna čivija u represivnom aparatu na čijem je čelu bio Duško Zgonjanin, dobro je upoznat šta znači kad se sluga okrene protiv gospodara. Zna to i Milorad Dodik: zato mu je već 20 godina desna ruka i nezaobilazan savjetnik Sredoje Nović, policajac kojem je vrhunac policijske karijere bila optužnica u predmetu "Agrokomerc"!