Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

U godinama pred raspad Jugoslavije, "godinama raspleta" kako ih je u svojoj knjizi nazvao Slobodan Milošević, vjerovatno nije bilo političara na ex-jugoslovenskoj sceni koji je bolje poznavao Bosnu i Hercegovinu, razumijevao prilike u njoj, imao iskrenije namjere i dobronamjerniji uklon nego što je bio slučaj sa Stipom Šuvarom, posljednjim šefom jugoslovenskih komunista. Pripadao je ovaj bistri, razboriti Imoćanin brozovsko-krležijanskoj tradiciji hrvatskih lijevih intelektualaca, Hrvatsku (i BiH ) nije vidio izvan Jugoslavije, a za Jugoslaviju je vjerovao da je nemoguća izvan njenog AVNOJ-evskog DNK profila. Po vokacije je bio sociolog sela, godine je, pored partijskog aktivizma, proveo na terenskom radu i istraživanjima, nije bilo sela, niti zabiti u bivšoj državi kojeg "svojenožno" nije obigrao i "ukajtio" u svoje deftere.

Prilikom prvog susreta sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća u Fažani, ničim izazvan je počeo "iz glave" nabrajati sva sela i zaseoke oko Bileće u kojim se "nosilo" moje prezime. Malo poslije mi je objasnio da je obiteljski povezan sa Bilećom, supruga Mira, djevojački Babić, rođena je u tom istočnohercegovačkom gradu. "U kući njenog oca - zanatlije u Bileći u prvim mjesecima rata krilo se desetine Avdića i drugih muslimana koji su bježali pred četničkim pokoljima u ljeto 1941", pričali su mi preživjeli prezimenjaci.

KAD ČETNICI MARŠIRAJU

"Slobodan Milošević se okružio četničkim sinovima", rekao mi je Stipe Šuvar u jesen 1988. godine dok smo sjedili u bašti hotela "Jugoslavija" u Beogradu. Počeo je "biflati" imena nekih od prvoboraca tek započete "antibirokratske revolucije", čija imena sada ne znače mnogo, ali su tih godina bila neizostavna unutar Miloševićevog nacional-socijalisitičkog pokreta: Ratomir Vico, Radoš Smiljanić, Budimir Košutić..., za sve je njih Šuvar pedantno ustanovio da su potomci pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta.

U kolektivnoj percepciji prosječnog stanovnika Jugoslavije, sve do njenog raspada, Šuvar je imao izrazito negativnu ulogu. Jedan od razloga je njegov projekat reforme školstva, posprdno nazvana "šuvarice", koja je imala ambiciju  uskladiti proces obrazovanja sa potrebama, kako se to zvalo, "udruženog rada". To se, uz neznatne, zanemarive nijanse, danas naziva "dualno obrazovanje" i smatra se krupnim iskorakom u evropskoj obrazovnoj praksi kojoj streme i priključuju se zemlje regije.

Stipe Šuvar je, istovremeno, u intelektualnoj i medijskoj recepciji širom bivše države doživljavan i sotoniziran kao mračni komunistički dogmata, ideološki batinaš i satrap, davitelj slobode umjetničkog i inog izražavanja... Tu gotovo da nije bilo razlike između njegovih protivnika u Hrvatskoj i Srbiji, pa donekle i u Bosni i Hercegovini: zajedničko svim njegovim protivnicima, uglavnom, je bilo to što su (bili) nacionalisti. Nedavno je u članku u "Slobodnoj Dalmaciji" jedan poznati hrvatski novinar argumentirano pokazao da je u četiri godine, koliko je Šuvar bio ministar kulture Hrvatske (krajem 70-ih godina), ova republika obogaćena sa više institucija kulture, muzeja, biblioteka, kazališta, galerija..., nego u prethodnih stotinu godina i pedesetak godina koje su uslijedile nakon toga.

Šuvar je svoj stutus staljiniste i krvnog neprijatelja stvaralačkih sloboda najviše priskrbio sudjelovanjem u kreiranju tzv. "bijele knjige", internog partijskog dokumenta koji je predstavljao svojevrsni herbarijum "cvijeća zla": antikomunističkih, nacionalističkih "pojava" u kulturi, književnosti, medijima u tadašnjoj Jugoslaviji. Najžešće reakcije na "Bijelu knjigu" upućivane su iz Srbije, što je bilo očekivano i razumljivo, budući da je najviše "negativnosti" i "antisocijalističkih tendencija" zabilježeno u tamošnjoj umjetničkoj i medijskoj produkciji. Srpska akademija nauka, Udruženje književnika, Odbor za zaštitu sloboda (u svima njima ključna je bila uloga Dobrice Ćosića) više su u tim mjesecima i godinama potrošili mastila i štamparske boje u ocrnjivanju Šuvara nego što su desetak godina kasnije posvetili Franji Tuđmanu, nakon akcije "Oluja" i sloma Srpske krajine.

Odnos komunističkih vlasti u Bosni i Hercegovini prema Stipi Šuvaru u vrijeme njegovog političkog zenita bio je zbunjujući: njegovo ime se izbjegavalo pominjati gdje god je to bilo moguće, nije se pojavljivao u ovdašnjim medijima, na svečanostima, proslavama godišnjicama revolucije i slavnih bitaka. Bio je na  "ledu" i na nepostojećoj, ali ipak funkcionirajućoj "crnoj listi". Nepovjerenje prema njemu počelo se otopljavati tek nakon sarajevske olimpijade, u drugoj polovini 80-ih godina. Tih sam godina iščeprkao razloge za loš ugled i gotovo neprijateljski status Šuvara u BiH. Saznao sam to u razgovoru sa dvojicom glavnih aktera, Šuvarom i Brankom Mikulićem, po čijoj je direktivi on i bio  izopćen iz javnog prostora. Sve je počelo 70-ih godina, nakon donošenja novog Ustava kojim su osnažene republike i pokrajine i njihova komunistička rukovodstva. Branko Mikulić se tih godina nametnuo kao novi, realativno mladi lider, odlučan, nesklon kompromisima, dijalogu i sličnim ostacima "građanske demokracije". "Obrva", kako su ga zvali više protivnici nego suradnici, imao je podršku Josipa Broza i on ju je prigrabio svom snagom i koristio se njome u rješavanju problema, nesporazuma sa protivnicima. "Branko Mikulić vlada Bosnom kao Čombe Kongom", kazao je u neformalnom razgovoru Šuvar, poznat po svom neobuzdanom cinizmu i uglavnom bezazlenom šegačenju. Kada je ta "šala" u kojoj je upoređen sa u to vrijeme najozloglašenijim afričkim dikatorom, stigla do Mikulića, izdat je usmeni katil-ferman kojim je tadašnji ideolog hrvatskih komunista označen kao neprijatelj BiH i persona non grata. Daleko od toga da je komunistička vrhuška sa Mikulićem na čelu bila tolerantna, demokratična, ali tek će se kasnije raspoznati da su nedemokratskim sredstvima, čak i prema onim koji to nisu zaslužili, štitili BiH od tutorstva i paternalizma susjednih republika i komunističkih oligarhija.

KAKO JE SRBIJA PROSVIJETLILA "TAMNI VILAJET"

Trajalo je to sve do 1988. godine, kada je Šuvara, tada šefa SKJ, i Mikulića, predsjednika Vlade Jugoslavije, ujedinio nezadrživi stampedo Miloševićeve antibiroktratske revolucije koji ih je prepoznao kao ustavobranitelje AVNOJ-evskog, federalnog karaktera zajedničke države. Šuvar mi je tada povjerio, a Mikulić nešto kasnije potvrdio da je njihovom planu prethodio sastanak Slobodana Miloševića i Ante Markovića, u Karađorđevu. Vjerujem da je Šuvaru to otkrio tadašnji ministar odbrane Veljko Kadijević, njegov zemljak i prijatelj, odnosno njegove obavještajne službe (KOS) koje u tom trenutku još uvijek nije porostro pred noge Miloševićevom ekspanzionizmu. "Sloba je obećao Anti da će smijeniti Mikulića, pa na čelo SIV-a postaviti njega, a zauzvrat tražio da Marković u Hrvatskoj spriječi moj izbor u Predsjedništvo SFRJ", Šuvarove su riječi.

"Kada je u jednim beogradskim novinama objavljeno da je Savezno izvršno vijeće plaćalo avionske karte mojoj kćerki Planinki da putuje na svoju izložbu, nazvao sam Miloševića i rekao mu da spriječi objavljivanje laži o meni. Znaš šta mi je odgovorio: 'Žao mi je, druže Branko, izvučena je tvoja fascikla iz arhiva i to više niko, pa ni ja ne može zaustaviti'." Ovako je o svojim posljednjim danima u Beogradu uoči početka rata u BiH svjedočio Branko Mikulić.

Bosna i Hercegovina je od početka 70-ih godina, paralelno sa sticanjem i osvajanjem svoje političke, kulturne, privredne... ravnopravnosti unutar jugoslovenske zajednice, od strane prije svega srbijanskih političkih i intelektualnih krugova (hrvatski su bili utišani represijom nakon sječe kadrova na Plenumu u Karađorđevu) prokazivana kao nazadnjački, nedemokratski, tamni vilajet, avnojevski provizorij kojeg sredstvima rigidnog etatizma i staljinističko-orijentalne despotije drži pod svojom šapom od naroda otuđena "republička oligarhija". "Republika Branka i Hamdije", tako su zajedljivi srpski satiričari i humoristi čitali skraćenicu BiH u nazivu centralne jugoslovenske republike. Formiranje kulturnih institucija, poput Akademije nauka i umjetnosti BiH, Televizije Sarajevo, Akademije scenskih umjetnosti i desetina drugih bili su dočekivani sa podozrenjem i malicioznim komentarima. Prema rasprostranjenom negativnom stereotipu, koji je imao sve elemente neprijateljske propagande Beograda prema Sarajevu, komunistička vrhuška u BiH je posebno rado i pedantno prakticirala svoj represivni, staljinistički karakter i metode na umjetnicima i intelektualcima Srbima, koji su pred tim zulumom bježali u Srbiju gdje su dočekivani kao žrtve, stradalnici i nagrađivani funkcijama, stanovima, stipendijama, sinekurama.

Što je društveno-politički sistem u Srbiji, u drugoj polovini 80-ih godina postajao sve autoritarniji, što je više progonio svoje protivnike u institucijama sistema (Osma sednica SK Srbije), medijima, kulturi, to su veće, snažnije i bezobzirnije bile kampanje iz Beograda kojima se ukazivalo na nedemokratski, koruptivni, klijentelistički i nepotistički "karakazan" u Bosni i Hercegovini. Dok je Miloševićeva propagandno-obavještajna aždaha gutala političke protivnike, stvarajući kult ličnosti, propagirajući kulturu krvi i tla, istovremeno su se preko razuđene agenture u političkoj, medijskoj, akademskoj sceni u BiH fabricirale afere koje su ciklično otvarale nove dokaze o "tamnom vilajetu". Bosansko-muslimanski intelektualci (svi, osim onih koji su osuđeni na Sarajevskom procesu 1983!?) optuživani su za nacionalizam i panislamizam, a sve je novu, žešću dinamiku dobilo sa aferom "Agrokomerc", koja je uprkos neporecivim  kleptomansko-faraonskim projekcijama Fikreta Abdića, ipak bila tek samo jedna od onih Miloševićevih "fascikli" koji se s vremena na vrijeme, po dnevno-političkoj potrebi izvlače iz fioka i kreću u medijsku operacionalizaciju. Izvučen je "Agrokomerc" iz iste mračne obavještajne komore u kojoj su godinama prašinu skupljali "fajlovi" poput Moševca, Neuma, "iseljavanja" iz Srebrenice, "progona srpskih intelektualaca". Gledao sam prije nekoliko godina na nekoj srbijanskoj televiziji stanovitog predratnog aktivistu, samozvanog borca za ljudska prava i slobode, Dejana Mastilovića, tada vječito ljutitog, nadrkanog  seljačića iz Gacka i siromašnog studenta u Sarajevu, a danas bogatog tajkuna u Beogradu, koji je svojedobno skandalizirao i ponizio tamošnju kulturnu javnost  kupujući znamenitu izdavačku kuću "Filip Višnjić". I objašnjava spretni biznismen kako je 80-ih godina sa svojim kolegama studentima, a sve pod brižnim pokroviteljstvom svojih profesora, Nenada Kecmanovića, Emila Vlajkija, Nikole Poplašena, formirao u Sarajevu Odbor za zaštitu prava i sloboda, u čijoj su beogradskoj Centrali sjedili i usmjeravali rad sarajevskih sljedbenika, akademici Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Matija Bećković, sve sami demokrati, humanisti, sve mendela do mendele, sve havel do havela, srpske duhovnosti i kulture...

Kako je sve to skupa završilo u momentu kada je nastupila istinska, narodna, neposredna demokracija, samo nam se kazalo ubrzo, a moglo bi se svesti na neveseo, fatalan, zaključak: da Bosna i Hercegovina nije moguća u demokratskom ambijentu i ključu, nego je bila održiva samo kao jednopartijska, totalitarna diktatura.

DEMOKRATE VUČIĆ, DODIK I ŠEŠELJ U LOVU NA DIKTATORA MILA!

Gotovo do u dlaku istom scenariju, stavku po stavku, poglavlje po poglavlje, možemo svjedočiti u posljednjih dvije-tri godine u Crnoj Gori. "U Crnoj Gori se provodi identitetski genocid nad Srbima" je mantra oko koje se srbijanska politička, obavještajno-teroristička, medijska i intelektualna javnost mobilizirala i kojom je krenula u pohod na susjednu državu. Bivši vladika Amfilohije Radović je njegoševski patetično dosolio: "Položaj Srba u Crnoj Gori teži je nego u Nezavisnoj državi Hrvatskoj." Sve se to dešavalo prije, mnogo prije famoznog Zakona o vjerskim slobodama, čitav taj pokret vraćanja Crne Gore svojim srpskim korijenima je u litijama imao samo svoju najvidljiviju i najgromoglasniju artikulaciju. Kao što prethodni identičan nacionalistički pokret usmjeren prema Bosni i Hercegovini nije ni u primisli imao namjeru i ambiciju da doprinese njenoj demokratizaciji i skidanju komunističkih okova, nego stvaranje kvazidemokratskih mehanizama za njeno rastakanje, okupaciju i nestanak, tako se ni u invaziji na Crnu Goru, naravno, nije radilo o detroniziranju "najdugovječnijeg evropskog vladara" - Mila Đukanovića.  Đukanoviću je "stala nogom za vrat" i "dovela ga poznaniju prava" ona državna struktura u Srbiji i njeni telali u Crnoj Gori koja osam godina u zarobljeništvu drži svoju javnost; za kriminalne poslove ga optužuje ekipa koja je sa marihuanom napravila državni biznis kakav je Milo prije mnogo godina gradio sa cigaretama. Koliki je i kakav Đukanović bio autokrata i satrap pokazali su izbori u augustu koje je njegova vlast najprije organizirala poštujući najdemokratskije standarde, pa nakon okončanja elegantno i džentlmenski priznala poraz, čestitala pobjednicima i predala im na upravljanje zemlju. Više je izbornih nepravilnosti, krađa i pritisaka... registrirano na izborima u bilo kojoj općini u Srbiji, nego što su ih posmatrači pribilježili u Crnoj Gori. 

Isti oni koji se još nisu otrijeznili od slavljeničkih litija nakon pobjede prosrpskih demokrata nad autokratom Đukanovićem, u nacionalnom zanosu strepe da se ne bi šta desilo seoskom diktatoru iz Laktaša Miloradu Dodiku, strahuju da mu ko krunu sa glave ne bi skinuo, ili mu Doboj i Srebrenicu preoteo, ili mu nabio na nos višedecenijski kriminal i strpao ga u ćuzu. Sloboda koju je osvojio "prosrpski blok" svrgavajući Đukanovića u nekoliko mjeseci njihove vlasti ispostavila se samo kao sloboda da se iz te zemlje protjeraju svi bitni elementi njenog subjektiviteta, identiteta, da se uspori ili zaustavi njen put u zapadne integracije, da je se učini nefunkcionalnom, ovisnom od Beograda i Moskve na način na koji Dodik to godinama uspješno upražnjava u Bosni i Hercegovini.

Da je Srbiji ikada u njenoj povijesti bilo ozbiljno stalo do demokracije, vladavine prava, građanskih sloboda, onda bi to najprije primijenila na svojoj teritoriji i prema svojim građanima. Ne bi država ili njeni duboki rukavci kasapili svakog ko je imao namjeru da to u radi, posljednji put Zorana Đinđića. Ili možda režim u Srbiji, ma ko na njegovom čelu bio, čeka da do kraja definira i zaokruži svoj nacionalni i državni teritorij, pa da tek tada krene u ozbiljan posao njegovog demokratskog provjetravanja i ustavno-pravnog konsolidiranja...