Kolumne

Piše: Senad Avdić

U Sarajevu je prije mjesec dana umrla Nermina Kurspahić, jedna od najoriginalnijih, najsamosvojnijih (i najusamljenijih!) najangažiranijih bosanskohercegovačkih intelektualaca / intelektualki. O Nermininom značaju, ulozi i utjecaju njene prosvijećene lucidnosti i nepotkupljivog intelektualnog poštenja na bosanskohercegovačku intelektualnu, umjetničku, kulturno-teorijsku i publicističku scenu koji se odvijao u periodu od četiri i pol decenije, ima mnogo pozvanijih od mene da govore, pišu i svjedoče.

Raspon njenog interesiranja, polja njezinog kritičkog opserviranja i preispitivanja različitih kulturnih društvenih fenomena bili su (i ostali) impresivni. Nerminina kritička pozicija o čemu god da je pisala ili govorila bila je autentična, njena,  angažirana, izvan svih dominantnih struja i utjecajnih klanova, elegantno modernistička, živa, polemička i argumentirana. Sve o čemu je pisala, od teatra i književnosti, preko politikoloških rasprava i ratne esejistike, Nerminu se duboko ticalo, nije bila opterećena "korektnošću", "neutralnošću" i sličnim pseudopristojnim mantrama, svaki tekst bio je proživljen i sve do neki dan preživljen, unatoč teškoj, fatalnoj bolesti sa kojom je dostojanstveno u dramatičnoj, surovoj koegzistenciji živjela dvije trećine svog života. Nije nju samo bolest boljela i iritirala i raspamećivala - kao dubinski moralnu, emancipiranu, modernu i senzibilnu intelektualku. Boljeli su je svi oblici kulturne, umjetničke i društvene patologije, primitivizam, duh palanke, dogmatizam svih ideoloških predznaka, licemjerje, šarlatanstvo, rigidni tradicionalizam i malograđansko pomodarstvo. 

KO JE ELITA, A KO NIJE

Ostao je iza Nermine Kurspahić obiman i jedinstven opus, ali ću se zadržati na jednoj njenoj blistavoj analizi pamtljivoj iz predratnog perioda. Bila je ne samo prva, nego jedina javna osoba koja je barem godinu prije rata buduću klaonicu u Bosni i Hercegovini detektirala i anticipirala kroz kritičku, nemilosrdnu i preciznu književnu i psihopatsku vivisekciju literarnog opusa službeno najbrutalnijeg ratnog zločinca Radovana Karadžića. Slovenački filozof Slavoj Žižek je nakon rata za Karadžića konstatirao da je "ključna figura poetsko-vojničkog kompleksa". Nermina Kurspahić je to apsolvirala deset godina ranije u tekstu u kojem je, pored ostalih, analizirala pjesme iz obimnog Karadžićevog literarnog opusa. U jednoj od njih, napisanoj dvadesetak godina prije ulaska u politiku, pjesnik - psihijatar je ispisao i sljedeće morbidno-prijeteće stihoklepine.

"Čujem korake razaranja/ grad gori kao tamjan u crkvi/ U dimu vidim našu savest/ Između naoružanih grupa naoružano drveće/ Sve što vidim je borba i rat". Nalazilo se u litetarnom bestijariju sarajevskog psihijatra i "pjesničkog subjekta" Karadžića ispisivanom dvije decenije i okupljenom u naramcima zbirki poezije još mnogo sličnih, mrzilačkih, morbidnih i "pjesničkih slika", neronovskih proplamsaja sadizma ("siđimo u gradove da bijemo gadove"), ali su, eto, ostali neprepoznati i nevalorizirani sve dok to nije uradila Nermina Kurspahić u vremenu u kojem je bilo jasno da se Karadžić nezaustavljivo sprema krenuti sa riječi na zlodjela. Uživao je pjesnik Karadžić solidan ugled u književnom esnafu, dužnu pažnju literarnih kritičara i antologičara, ohrabrivala ga je i tetošila akademska književno-teorijska elita toga vakta i zemana. I tako barem dvije i pol decenije njegovog plodnog psihijatrijsko-literarnog paralelnog "dr. Jackil i mr. Hayd" života.

"Ne želim biti grub i ne želim nikoga povrijediti, ali sam dužan iznijeti SVOJ VRJEDNOSNI SUD o jednom važnom događaju o kome tako marljivo šute profesori književnosti", napisao je prije nekoliko nedjelja akademik Esad Duraković, profesor književnosti i, kako se i prećutnom i nepostojećem čaršijskom identitetskom vrijednosnom sistemu najčešće titulira, "jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca". Napisao je to akademik Duraković pokrećući polemiku povodom dodjele nagrade "Slovo Gorčina" zeničkom pjesniku Vernesu Subašiću za njegovu zbirku pjesama "Papagaj slobode" (u rukopisu). Akademik Duraković je, što su mediji iscrpno prenijeli, u jednoj od pjesama iz nagrađene, a neobjavljene Subašićeve zbirke, jedinoj koja je dostupna široj javnosti, prepoznao "islamofobiju", ne samo kod autora, nego i kod članova žirija koji su mu nagradu dodijelili.

"U općem trendu islamofobije u svijetu, u našem susjedstvu, pa i u samoj BiH, pisati o džamijama tako pogrdno i blasfemično - autor ne piše tako o vjerskim objektima i simbolima drugih religija! - a pogotovo nagraditi takav tekst jeste islamofobija. Druga stvar bi bila da autor –ironizira- religijske simbole u nas općenito, sve", napisao je akademik Duraković.

U "blasfemičnoj" i "islamofobnoj" pjesmi "Gljive" nagrađen pjesnik Vernes Subašić je, pored ostalog, napisao: "Velika kiša/ Strašna poplava / Gljive niču po šumi/ ko džamije po mom gradu/ U njima, mašallah/ kad si gladan/ Možeš da ugriješ ruke/ Plan je grada/ Jedna mahala - jedna džamija/ Baš kao nekada/ Svaka mjesna zajednica - jedna zadruga..."

Akademik Esad Duraković ustanovio je da je pjesma "Gljive" "islamofobična", "pogrdna" i "blasfemična" jer ironizira samo gradnju džamija, a ne "ironizira vjerske simbole drugih religija". "Druga stvar bila bi da autor ironizira religijske simbole u nas općenito, sve!", uzvikuje akademik Duraković. Pjesnik Vernes Subašić živi u Zenici i piše o gljivama i džamijama "u mom gradu". U Zenici "vjerski simboli drugih religija" posljednjih decenija ne niču kao gljive poslije kiše, pa ih, vjerovatno iz tog sitnog razloga, pjesnik Subašić nije "ironizirao". Da jeste, prema Durakovićevom mišljenju, dakle prijekom sudu "profesora književnosti", to bi bila "druga stvar", Subašićeva poezija ne bi bila ni "islamofobna", ni "pogrdna", da je Subašić udjenuo kakvu crkvu, sinagogu, samostan. Teško da je mladi pjesnik opisujući "svoje selo", kako bi rekao Tolstoj, imao ambiciju da "opiše cijeli svijet". Ali opisujući "gljive poslije kiše" u Zenici, Subašić se, vjerovatno i nehotice dotakao i opisao Bugojno, rodni grad akademika Esada Durakovića. Oba grada su u posljednjih dvije-tri decenije podvrgnuta radikalnoj tranziciji, promjeni ideološke, vlasničke, gospodarske paradigme, iz visokoindustrijaliziranih socijalističkih centara, transformirani su u oglodane provincijske kasabe, lišene perspektive i ozbiljnijeg sadržaja. Samo je bugojansko preduzeće "Slavko Rodić", formirano 50-ih godina prošlog stoljeća, odlukom komunističkih moćnika, do pred rat zapošljavalo 7-8 hiljada radnika. Taj je gigant (poput zeničke "Željezare") bio stožer oko koga se stvarala gospodarska, infrastrukturna, socijalna, odbrazovna, kulturna sportska slika grada. Zahvaljujući snažnoj privredi, Bugojno je stipendiralo stotine studenata i učenika, možda je kakve nafake i hajra od toga imao i student orijentalistike na Beogradskom univerzitetu Esad Duraković. Prije nekog vremena mogla se pročitati vijest da je izvjesna islamska omladinska organizacija donirala Narodnoj kuhinji u Bugojnu "200-300 kilograma krompira". Prije 30-40 godina vijest o "narodnoj kuhinji" u Bugojnu tretirana bi bila kao neprijateljska propaganda i najcrnja distopijska podvala. Baš kao nešto novija vijest o izgradnji školskog WC-a u Zenici, što je predstavljeno kao bratska pomoć jedne prijateljske države. Kada je tokom rata u Bugojnu preorano partizansko groblje, civilne vlasti su se ogradile od tog vandalizma, objašnjavajući da iza toga stoji lokalna Islamska zajednica. Manje-više su slično, u ruševinama i korovu, prošla i industrijska postrojenja, osim onih koji su pljačkaški privatizirali bogobojazni bošnjački politički i poslovni šampioni. Centar društvenosti i svekolikog duhovnog preobražaja umjesto tvornica, zadruga i domova kulture, postao je Kulturni centar princeze Dževhere. U svjetskim (i domaćim, bezbeli) medijima Bugojno se odavno ne pominje po, recimo, šahovskom vunderkindu Gariju Kasparovu, koji je na šahovskom turniru u tom gradu, jednom od najuglednijih tih godina u svijetu, počeo svoj zvjezdani put u besmrtnost. Poslijeratno Bugojno "proslavio" je i u vrh svjetskih vijesti lansirao Haris Čaušević Oks, lokalni terorista, napadač na policijsku stanicu.

GLE MALU GLJIVU POSLIJE KIŠE

Mile Stojić, predsjednik žirija koji je dodijelio nagradu "Slovo Gorčina" Vernesu Subašiću, u odgovoru na kritičku vatru Esada Durakovića, opovrgnuo je njegovo navode o islamofobiji nagrađenih pjesama, na što mu je akademik uzvratio, parafraziram, da niko ko nije musliman nije u stanju prosuđivati šta je uvredljivo, a šta nije za muslimane. Ergo, da konzekventno razvijemo ovaj akademikov vjersko-etnički eksluzivizam, niko ko nije musliman ne može napisati poemu "Hatidža" o srebreničkoj tragičnoj majci Hatidži Mehmedović (što je učinio Stojić), kao što niko ko nije Srbin i prvoslavac nije dobrodošao da opjeva bol Stojanke Knešpoljke (što je počinio Skender Kulenović).

Skoro pola stoljeća je prošlo otkako je Esad Duraković na fakultetu u Beogradu stekao diplomu profesora književnosti. Za sav taj njegov radni i životni period u literarnoj, kulturnoj, akademskoj, umjetničkoj produkciji Srbije gotovo da nije prošlo bogovetnog dana da se nije pojavio novinski članak, knjiga, da nije održana tribina, u kojima Bosna i Hercegovina nije stigmatizirana kao "tamni vilajet", mračna neootomanska tamnica srpskog naroda, poglavito intelektualaca, da se nije vodio pravi ideološki, medijski, naučni, pa i politički rat protiv Bosne u vidljivoj ili manje transparentnoj formi. Šta je u to vrijeme (recimo, od ustavnih promjena iz 1974. godine kada je ova lavina pokrenuta) radio i činio profesor Esad Duraković? Kako je manifestiro svoj kasno oslobođeni patriotsko-domoljubni naboj? Predavao je na fakultetu u Prištini, prevodio literaturu s arapskog. Dok je Mile Stojić objavljivao kapitalnu i unikatnu antologiju "Bosansko-hercegovačke poezije 20. stoljeća" (u izboru Slobodana Blagojevića) i trpio strahovite udare književne čaršije i ideoloških dogmata, "vodeći bošnjački intelektualac" Duraković je prevodio i u Srbiji štampao antologije kuvajtske, sirijske, jordanske poezije. Valjali su se iz Srbije i njenih akademskih, umjetničkih, medijskih punktova prema Bosni i Hercegovini, osobito 80-ih godina, neprekinuti tsunamiji "islamofobije", "blasfemije" i nacionalističkih invektiva, akademik Duraković, u svojoj prevodilačkoj nirvani i akademskoj zavjetrini, prevodio je Halila Džubrana (što je sjajno, ali ne baš i odgovorno, ako se angažman na tome zaustavljao). Objavljivo je Duraković svoje prijevode (i nagrađivan bivao) u istoj izdavačkoj kući, kruševačkoj "Bagdali", koja je bila izdavač i Dragošu Kalajiću, prononsiranom i samodeklariranom fašisti, osobi iz samog vrha ideologa mržnje, a kasnije i zločina protiv BiH i njenog muslimanskog naroda. Provodio se na Kosovu pod nosom akademika Durakovića deset godina sistematski aparthejd, teror, progoni, hapšenja, premlaćivanja cijelog jednog (albanskog) naroda, ali naš profo ni mukajet. Pored njega su prolazili vozovi sa memorandumima, gazimestanima, starim trgovima, politički, antibosanski motivirane afere u BiH, sve su to za njega bile sitne, efemerne, dnevnopolitičke tričarije nedostojne pažnje njegove prevoditeljsko-profesorske superiornosti. Nije pored njega, profesora književnosti promakla nijedna strofa iz kuvajtskog ili jordanskog pjesničkog korpusa, ali jesu tomovi i tomovi ovdašnjih literanih prologomena za "bitke koje neće biti oružane, iako ni oružane ne treba isključiti". Promakao mu je, recimo, Karadžićev "poetsko-vojnički kompleks"(Žižek), koji nije prošao ispod radara odgovornim i sustavnim (tzv. građanskim, sekularnim) intelektualcima poput Nermine Kurspahić. Ali, eto, mu nije izmakao ispod profesorske satare dječačić Vernes Subašić, pjesnik - amater iz Zenice!      

NEZVAN GOST U POLEMICI

U polemiku vođenu između Esada Durakovića i Mileta Stojića vezanu za nagradu "Slovo Gorčina", potpuno iznenada, bez ozbiljnog šlagvorta, ničim izazvan uključio se (putem portala "Sve o Srpskoj") Darko Tanasković, najpoznatiji regionalni orijentalista, dugogodišnji jugoslovenski i srbijanski diplomata, trenutno ambasador pri UNESCO-u. Nije baš uobičajeno da se ambasador jedne zemlje aktivno uključuje u diskusije o kontroverzama književne nagrade u susjednoj zemlji. Ima Srbija dovoljno svojih problematičnih književnih nagrada pored kojih  Tanasković prolazi. Recimo, da li im je zaista Bora Đorđević najbolji pjesnik i da li je zaslužio "Andrićevu nagradu" i da li im je Nele Karajlić najznačajniji romanopisac (bolji od Dragana Velikića, Bore Ćosića)? Zamislite da se neki ambasador BiH pri UNESCO-u (prva mi naumpada Željana Zovko) angažirao oko problema koje je imao pisac iz Niša i dobitnik NIN-ove nagrade Zoran Ćirić, poznatiji kao Magični Ćira?! 

Tanasković, ne želeći ostati po strani ovog kulturnog i ideološkog spora u drugoj državi, piše:

"Šta li je ozbiljnog Esada Durakovića navelo da jakom artiljerijom gađa nekoliko skarednih redaka jednog po svemu sudeći, nedarovitog pesmotvorca? Svakako to što je njegova zbirka nagrađena i time dobila nezasluženo društveno i kulturno priznanje. U tom smislu regovanje je razumljivo, bez obzira na navodnu ili stvarnu islamofobiju."

Darko Tanasković piše kako je njegovo uzajamno stručno uvažavanje s Esadom Durakovićem "ostalo nepomućeno ideološkim sporenjem", što u ovdašnjim prilikama smatram izuzetno vrednom obostranom zaslugom u "ideološki kontaminiranom kontekstu". Dakle, odnos prema Tanaskoviću kod Durakovića je ostao nepromijenjen, uprkos tome što je riječ o jednom od važnijih idejno-političkih učesnika u velikosrpskom, zločinačkom pohodu na Bosnu prije 27 godina.

Ambasador Srbije Tanasković se na kraju zabrinuto pita: "Kad će se u Bosni i Hercegovini, ponovo, kao nekada, stvarati istinska, vredna literatura...?"

Prošlo je mjesec i po dana od teksta Darka Tanaskovića, a "vodeći bošnjački intelektualac" Esad Duraković mu, barem koliko je meni dostupno, nije odgovorio. Valjda da ne bi "pomutio uzajamno stručno uvažavanje" s ambasadorom Srbije do kojeg mu je, za razliku od Mile Stojića, neobično stalo. Dat ću sebi za pravo da odgovorim umjesto, Durakovića koji tradicionalno, pola stoljeća, žmuri i prelazi preko Tanaskovićevog patronatskog, antibosnskog dociranja: U Bosni i Hercegovini, hvala na propitivanju, piše se odlična literatura, a podjednako, pa i nešto bolju literaturu pišu pisci iz Bosne i Hercegovine koji su bili prisiljeni napustiti zemlju pod agresijom vojske iz susjedne države. Predsjednik te države, SR Jugoslavije i komandant njenih oružanih snaga bio je Dobrica Ćosić. Njegov savjetnik bio je uvaženi orijentalista Darko Tanasković. Artiljerija vojske kojom je zapovijedao Tanaskovićev šef uništila je nekoliko miliona knjiga, samo u sarajevskoj Vijećnici, pa bi se Tanaskoviću moglo odgovoriti da u BiH ima literature, ali nam fali knjiga! Fali, također, i nekoliko stotina džamija, zahvaljujući istom, odavno imenovanom i osuđenom počinitelju, koji je dobro poznat Darku Tanaskoviću, savjetniku predsjednika države koja je izvršila agresiju.

RAT JE POČEO U IDEJAMA

Godinu dana prije agresije na BiH profesor Tanasković bio je gost na nekom simpozijumu održanom na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i neugodno, odvratno mi je bilo gledati ljigavu, provincijalnu snishodljivost njegovih domaćina, islamskih profesora teologa, uleme, među kojima je vjerovatno bio i akademik Esad Duraković. Istovremeno je kritičke tekstove u tadašnjoj "Nedjelji" o Tanaskovićevoj dubioznoj orijentalistici pisao Tarik Haverić (pod pseudonimom), i nešto malo kasnije pof. Enes Karić. Esada Durakovića ni tada nije bilo na "bejanu". Nekoliko mjeseci kasnije, kada se srbijanska vojna mašinerija "zaholcala" i razmahala po Hrvatskoj, časopis "Odjek", kao glasilo intelektualno i moralno angažiranih intelektulaca, organizirao je okrugli stol na temu šta da se u Bosni i Hercegovini radi i kako da se odbrani od najavljenog pokolja. Raspravu su organizirali i moderirali Mile Stojić, Ivan Lovrenović i Nermina Kurspahić. Nikoga od tzv. "vjerske inteligencije", današnjih čuvara bošnjačkih vrijednosti, pa ni profesora Esada Durakovića, nije bilo. Abdulah Sidran tada je rekao proročansku rečenicu: "Rata u Bosni i Hercegovini neće biti samo ako Slobodan Milošević i Radovan Karadžić svoje planove mogu provesti mirnim putem."    

Prethodnu kolumnu Senada Avdića pročitajte ovdje.