Piše: Emir Imamović Pirke

Fra kvisling: Godina je 1944., dakle ona u kojoj samo dvojici neopjevanih manijaka i još gorih zločinaca, Adolfu Hitleru, u Berlinu, i Anti Paveliću, u Zagrebu, nije jasno kako će izgledati skori kraj Drugog svjetskog rata. Ma koliko su i mir i pobjeda antifašista izvjesni i blizu, bitke još traju, nacisti se ponašaju jednako kao 1939. ili 1941., dok partizani Josipa Broza Tita imaju još štošta za osloboditi. Te godine, bila je, da ponovimo, 1944., na otočiću Vrnik pored Korčule – još jednog od onih dalmatinskih mjesta i gradova iz kojih samo mačke i poneki gad nisu bili u NOB-u – skriva se sedam partizana. Kako su i zašto tamo dospjeli, gdje su im suborci i šta je prethodilo putu na Vrnik, sada i za ovu priču nije važno.

Dalmacija, koju je Pavelić prepustio Musoliniju, više nije talijanska: tamošnji je fašizam kapitulirao, pa su na jugu Hrvatske njemački nacisti. Njima, među kojima je i partizanski doušnik, informaciju o sedam partizana javlja fra Bernardin Sokol, korčulanski muzikolog i crkveni muzičar. Titov čovjek među neprijateljima, o Sokolovoj izdaji informira časnu sestru Manes Karinčić koja je, kao i ostali fratri, na partizanskoj strani. No, sestra Manes ne stiže na Vrnik prije okupatora i svih sedam zarobljenika je tu, na malom ostrvu, strijeljano odmah, bez suda i suđenja, advokata i izvođenja dokaza. Naredne godine, nakon oslobođenja Korčule, jednako će se partizani ponijeti prema fra Bernardinu Sokolu.

Duge sedamdeset i četiri godine kasnije, predsjednica Republike Hrvatske, zemlje članice NATO-a i Evropske unije, američka studentica rodom od Rijeke, još jednog grada koji bi bez NOB-a bio hrvatski koliko i Ancona, Kolinda Grabar Kitarović, otkrila je na Korčuli spomenik fra Bernardinu Sokolu. Sestre Manes i njene čestite braće se nije sjetila. Spomenik strijeljanim partizanima odavno je, kao i niz sličnih u Hrvatskoj, vraćen u prvobitno stanje, u gomilu neobrađenog kamena.

Tačka na U: Milorad Pupovac, o čemu smo pisali u prošlom broju Starta, u jednom je nedavnom intervjuu za Radio Sarajevo, između ostalog, istako pojave koje današnju Hrvatsku čine sličnom s onom Pavelićevom i zbog toga do dana današnjeg na njemu neku stvar oštre ratni veterani i mirnodopska radikalna desnica, njeni mediji i dio političke scene koji, inače, tvrdi da je sasvim pristojan.

„Sve one koji su reagirali pozivam da zajedno uklonimo 'ušata' ustaška 'U' sa fasada naših gradova. Pozivam da odore s ustaškim pozdravom ZDS pospremimo, a uzvikivanje ili ispisivanje praćeno prijetnjama smrću sankcioniramo. Pozivam da prestanemo biti slijepi i gluhi na poruke poput 'Ubij Srbina' te ih osudimo. Pozivam da prestanemo sa revizijom povijesti, u kojoj se pripadnicima kvislinških postrojbi na najvišoj državnoj razini odaje počast bez prethodne forenzike, a strašnim žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac osporava stradanje zbog navodnog manjka forenzike“, kazao je, između ostaloga, predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke i zastupnik u Saboru.

Svi su ga, valjda, čuli, samo što se trznuo nije niko. Kolinda Grabar Kitarović, vidjelo se na Korčuli, niti malo. Sasvim suprotno, ona je, da parafraziramo Viktora Ivančića, na tom otoku stavila još jednu tačku na U.

Velike razlike i male, odvratne sličnosti: Ovovremena Hrvatska nije, naravno da nije, nastavak NDH-a drugim sredstvima. Nema ova Hrvatska 2019. rasne zakone i koncentracione logore, nema ustaške ophodnje po gradovima, niti njenom vojskom zapovjedaju patološki zločinci. Nema ona ni Bosne i Hercegovine, a ima Dalmaciju, Kvarner i Istru, kao što nema službenu zastavu sa prvim bijelim poljem, krugoval i korienski pravopis, a ima, još ih ima, partizanske spomenike i spomen-ploče, ulice maršala Tita i, recimo, Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu.

Ima, međutim, Hrvatska i ulice nazvane po Mili Budaku i Vinku Nikoliću, koji jesu bili pisci – ovaj drugi čak i solidan zavičajni pjesnik – ali ih određuje nešto drugo: ministarska mjesta kod Ante Pavelića. Ima, kako je Pupovac kazao, Hrvatska i 1001, najmanje toliko, grafit s ustaškim simbolima i spomenike ubicama poput Mira Barešića, atentatora na jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, pa ima i spomenik vojnoj jedinici iz prošlog rata, nazvanoj po zločincu, Rafaelu Bobanu, a ima i zakon po kojem je ustaški pozdrav malo dozvoljen, a malo nije. Samo što se ne zna kada nije.

Sve to, ipak, nije dovoljno da se Republiku Hrvatsku, članicu NATO-a i EU, nazove ustaškom, između ostaloga i zato što, kako kaže filozof Boris Buden, savremeno ustaštvo nije puko citiranje historijskog. Ono je, kao i proces promjena odnosa prema NOB-u, složeniji i, prirodno, dugotrajniji proces.

Revizija koja teče: Za pet mjeseci, krajem februara 2020., bit će punih 30 godina od onog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice na kojem je prvi predsjednik te stranke i samostalne Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, rekao: „Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH.

Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila 'novi europski poredak'. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.“

Tako je, dakle, u zemlji Prvog sisačkog partizanskog odreda, Druge dalmatinske proleterske udarne brigade, zemlji Ive Lole Ribara, Ivana Gorana Kovačića, Rade Končara, Nade Dimić, Josipa Kraša... i sve tako do Miroslava Krleže i Josipa Broza, sve počelo.

Za uništiti neku državu trebaju ili vanjska oružana sila ili unutrašnja volja. Za stvoriti novu, država mora dobiti oblik kulta kojeg nema bez pratećeg mita. U hrvatskom slučaju mit je famozni tisućljetni san čije trajanje podrazumijeva oblike nekritičkog obožavanja države kao forme koja mane vlastitog sadržaja relativizira do tačke njihovog negiranja.

Drugačije rečeno, sve ako je NDH i bila „kvislinška“ tvorevina u kojoj su činjeni „fašistički zločini“, ipak je bila ostvaranje hrvatskog sna o vlastitoj državi, pa se zastranjenja u bunovnom stanju mogu pripisati malo duhu vremena, a malo početnom, pa tako višegodišnjem nesnalaženju u konačno doživljenoj samostalnosti.

Ovakva se postavka, revizionistička u svom korijenu, pokazala poticajnom za juriš na historijske činjenice, nerijetko pod zastavama onih što ih upravo historija pamti kao gubitnike, no ne zbog onoga što su sanjali, već zbog jave u kojoj se živjelo i - to naročito - umiralo u NDH-a.

„Ako želimo da shvatimo pravo značenje zla – ono što je Hannah Arendt imala na umu kada ga je nazvala 'banalnim' – onda moramo zapamtiti: kada je riječ o našem odnosu prema uništavanju Jevreja, nije strašno to što je ono bilo tako važno, već to što nije bilo tako važno“, rekao je američki profesor evropske povijesti Tony Judt, 2007. godine, primajući u Njemačkoj Nagradu „Hannah Arendt“.

U nešto slobodnijem prevodu i u novom kontekstu, to znači: ako mračni dio (i) hrvatske povijesti u Drugom svjetskom ratu promatramo isključivo kroz prizmu holokausta, sigurno ne sagledavamo cjeloviti dio te mračne prošlosti. Ako želimo da shvatimo pravo značenje zla, onda moramo zapamtiti: kada je riječ o našem odnosu prema uništavanju drugih naroda i dijelova naroda, a ne samo Jevreja, nije strašno to što je ono bilo tako važno, već je strašno što se i dalje tretira kao nevažno u reviziji historije i narativu o nekakva dva totalitarizma, od kojih se gorim pokušava prikazati onaj komunistički.

Farbanje crnilom: Osim citirane, postoji još jedna izjava Franje Tuđmana u kojoj se mogu naći motivi za procese što su nekadašnje partizanske krajeve pretvorili u mjesta u kojima se slave izdajnici i okupatori. Bivši visoki partizanski oficir i kasniji operetni diktator je u onim prijelomnim godinama kazao kako bivši, socijalistčki sistem ne treba popravljati, već srušiti do temelja, što je, uz sve ostalo, od pljačke do klerikalizacije društva, podrazumijevalo i promjene u kulturi sjećanja, posebno u Dalmaciji kao kraju sa velikim brojem boraca u NOB-u.

Naime, upravo su dalmatinski partizani učestvovali u najvažnijim bitkama, a u majci svih njih, onoj na Sutjesci, kada su jedva spašeni i Vrhovni štab i ideja otpora, bili su  najbrojniji. Tamo je, recimo, ratovalo najviše Šibenčana, njih 1.316 - iz grada što je jedva imao 18.000 stanovnika. Slijede ih, po brojnosti, žitelji ostatka Srednje Dalmacije i otoka, dok su na začelju kolone Beograđani, njih četvorica ukupno.

Tri decenije predanog rada na kolektivnoj lobotomiji, stradanja činjenica i davanja javnog i medijskog prostora budalama što tvrde da Sava teče uzvodno i da je, recimo, Jasenovac bio nešto poput zabavišta za odrasle poluotvorenog tipa, nije do kraja, ali jeste i previše, poništilo najsvjetlije epizode hrvatske historije, bojeći crnom one godine u kojima su se zastave crvene kao krv proletera vijorile i na splitskom Marjanu i, što zvuči gotovo nestvarno, na Katedrali svetog Jakova u Šibeniku, gdje su je napredni omladinci postavili prvog maja 1941.

Danas, 2019. napredna omladina o tome ne samo da nema pojma, nego svojima smatra one protiv kojih su im se djedovi borili od Korčule do Sutjeske i dalje. Sve dok ih nisu, vjerovalo se naivno, porazili za sva vremena.

Prethodnu kolumnu pročitajte ovdje.