Kolumne

 Imati neprijatelja, makar jednog, poveznica je svih naših, dugogodišnjih balkanskih i, u osnovi, populističkih politika na koje, svakoga dana u svakom pogledu, sve više liče i one evropske

Piše: Emir Imamović Pirke

 GOVOREĆI SRPSKO-HRVATSKI I OBRATNO: „Nitko od mene ne treba tražiti da ne poistovjećujem demokratsku, europsku, današnju Hrvatsku sa nedemokratskom NDH i njezinom zločinačkom ustaškom ideologijom. Ja isuviše dobro znam tu razliku. Ja tu razliku živim i za nju i zbog nje tri decenije djelujem u Hrvatskoj. Sve one koji su reagirali pozivam da zajedno uklonimo 'ušata' ustaška 'U' sa fasada naših gradova. Pozivam da odore s ustaškim pozdravom ZDS pospremimo, a uzvikivanje ili ispisivanje praćeno prijetnjama smrću sankcioniramo. Pozivam da prestanemo biti slijepi i gluhi na poruke poput 'ubij Srbina' te ih osudimo. Pozivam da prestanemo sa revizijom povijesti, u kojoj se pripadnicima kvislinških postrojbi na najvišoj državnoj razini odaje počast bez prethodne forenzike, a strašnim žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac osporava stradanje zbog navodnog manjka forenzike. Učinimo li to, raskinut ćemo bilo kakvu vezu sa nečasnom državom i još nečasnijim režimom“, izjavio je Milorad Pupovac, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskoj i, praktično, dugogodišnji politički lider onih Srba koji su za vrijeme agresije na susjednu državu bili tamo gdje i napadnuti, u Zagrebu i Splitu, Rijeci i Šibeniku.

Pupovčeva izjava uslijedila je nakon što ga se već sedmicama, kako u politici, tako i u dobrom dijelu medija, blago rečeno kritizira zbog poređenja današnje Hrvatske i nekadašnje NDH-a, paralele povučene nakon niza zločina iz mržnje, od kojih je posljednji organizirani napad na žitelje Uzdolja - jednog od srpskih sela u dalmatinskom zaleđu - koji su se usudili u birtiji gledati TV-prijenos fudbalske utakmice između „Crvene zvezde“ i švicarskog tima „Young Boys“.

„Zaboravlja da su srbočetnici napali Hrvatsku i da to nije bilo tako davno i da se mi toga svega sjećamo. Zaboravlja isto napomenuti da u kafićima koji drže Srbi nose sliku Draže Mihajlovića, pjevaju se četničke pjesme, ali ne obične četničke pjesme, nego one o napadima na Hrvatsku, da će Srbija opet biti velika. Kad vi gledate njegov rad, on uvijek izjavi nešto uvredljivo pa čeka reakcije s hrvatske strane, onda slijedi odgovor na tu reakciju u kojoj se on prikazuje kao žrtva. On je faktor nestabilnosti u Hrvatskoj, Milorad Pupovac i SDSS“, replicirala mu je Ruža Tomašić, zastupnica u Evropskom parlamentu i liderka trenutno treće po snazi političke opcije u Hrvatskoj, ali i neslužbena glasnogovornica dijela društva koje dobre Srbe dijeli na dvije grupe: one trajno izbjegle na traktorima nakon što je HV porazila takozvanu Republiku Srpsku Krajinu i one pokopane u grobovima.

GOVOREĆI SAMO HRVATSKI: Do rata je u Hrvatskoj živjelo nekih jedanaest posto Srba i imali su status konstitutivnog naroda. Nakon agresije izazvane režiranom pobunom dijela hrvatskih građana srpske narodnosti, ostalo ih je oko pet posto, ako i toliko. I svi su, uz poneku budalu koja služi samo da bude izuzetak za potvrdu pravila, ono na šta se misli kada se kaže politički Hrvati. Poštuju Ustav i zakone, sudjeluju na izborima, djeluju kroz institucije, igraju za nacionalne sportske selekcije, pišu knjige i naučne radove, glume u filmovima i pozorišnim predstavama, režiraju ih, rade za novine i TV... Općenito, Srbi u Hrvatskoj za istu tu Hrvatsku ne predstavljaju nikakav problem, ali ne zato što ih nema dovoljno, već zbog toga što među njima nema onih koji vlastitu državu doživljavaju kao prolaznu nepogodu, dok maticom smatraju Srbiju, po mogućnosti što veću.

No, takvi kakvi jesu, malobrojni, nerijetko siromašni – ako govorimo o povratnicima – ili prihvaćeni ukoliko se prave da zapravo nisu Srbi, oni su i dalje, gotovo četvrt vijeka od kraja rata, ključni problem i dežurni krivci za ama baš sve.

Kako hrvatsko društvo – ne cijelo, naravno – doživljava svoje srpske sugrađane, duhovito je opisao filmski režiser Tomislav Fiket kada je, zabave radi, osmislio televizijsku seriju nazvanu „CSI: Gospić“. Prema njegovoj zamisli, u Gospiću djeluje grupa policijskih forenzičara koja, po uzoru na američke kolege, najteže zločine pokušava riješiti forenzičkim metodama, ali kako od opreme imaju povećalo i, možda, makaze, nikada ne uspijevaju naći važne dokaze, pa svaku istragu zaključuju rečenicom: „Jebi ga, Srbi...“

Najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj je, dakle, odgovorna za sve: za agresiju Srbije, epsku privatizacijsku pljačku, potpunu deindustrijalizaciju, smrt brodogradilišta, ogroman vanjski dug, zdravstvo na rubu sloma, demografsku katastrofu, krah „Agrokora“ i tako dalje i tako redom, sve do, je li, bacanja srpskih vaterpolista u more, napada na sezonske radnike iz Srbije ili premlaćivanje hrvatskih Srba dok gledaju televizijski program u seoskom kafiću.

GOVOREĆI KONSTITUTIVNO: Pitanje se, naravno, moglo postaviti i ranije, ali evo ni sada nije kasno. Ono glasi: zašto bi nekoga u Bosni i Hercegovini, ali tačno, kurio bolac za odnose Hrvata i Srba u drugoj državi, pa makar mi sa njom imali najdužu granicu? Odgovor je: zato što su i temelji naših odnosa isti, samo su brojke drugačije, ali one, u suštini, ne igraju nikakvu ulogu, jer, vidimo, nije važno koliko je brojan omiljeni neprijatelj, već je važno da postoji.

Kao što trenutna hrvatska službena politika, ali i njena desna opozicija, uz nezanemarivu podršku građana, na kraju ili početku nekog procesa – ovisi o njegovoj složenosti – krivce vazda nađe u Pupovcu i Srbima, e tako i tri naše dominantne, etničke politike, za svaki problem imaju jedno do dva rješenja. Drugačije rečeno, nekom je od ovdašnjih naroda, sasvim svejedno kojem, ponekad kriv drugi konstitutivni, a ako potreba nalaže, onda i dva.

Tako su, iz hrvatske pozicije gledano, za kolaps „Aluminija“ krivi Bošnjaci, iako tom firmom upravlja HDZ još od rata, imenujući direktore i uprave, zapošljavajući radnike od portira do savjetnika za umjetnine i smokve, sve uz potpuni manjak interesa da se promjenom načina proizvodnje umanji dugi marš u smrtonosni gubitak.

Bošnjacima su, opet, Hrvati krivi jer je, recimo, u Mostaru ukinuta demokratija, iako je Bakir Izetbegović lično rekao kako je Stranci demokratske akcije dosadilo da predlaže rješenja, pa je promijenila kurs tako što sada, na svako ponuđeno, kakvo god bilo, odgovara sa: nema teorije.

Kada god se Milorad Dodik, kao još uvijek neprikosnoveni lider Srba iz Republike Srpske, mora suočiti sa nekim problemom, od ubistva Davida Dragičevića, pa do činjenice da se u tom, prema njegovim riječima, stabilnijem dijelu BiH, živi financijski nestabilnije, on se sjeti takozvanog političkog Sarajeva ili, u prevodu, Bošnjaka koji su, je li, pod okriljem noći došli u Banju Luku, potrošili sve pare dobijene raznim privatizacijskim manevrima i još, na odlasku, svakom penzioneru ukrali po 100 maraka.

GOVOREĆI PAMETNO: „Populizam nije ideologija i jasno definisana doktrina, ali uprkos tome postoje njegove zajedničke tačke koje se može svesti pod jedan pojam. Populizam uvijek govori u ime naroda i uvijek to radi u ime sto posto naroda. Onaj višak koji ne odgovara obično se izbaci iz naroda, jer je svaki pluralizam neprijatelj populizmu iz čije se vizije društva izbacuju svi koji razmišljaju drugačije. Neprijatelj je ključna riječ za populizam“, kaže beogradska historičarka dr. Dubravka Stojanović.

I, naravno, ima pravo: imati neprijatelja, makar jednog, poveznica je svih naših, dugogodišnjih balkanskih i, u osnovi, populističkih politika na koje, svakoga dana u svakom pogledu, sve više liče i one evropske.

Pa neka sada neko kaže kako mi nismo bili ispred svog vremena od onoga trenutka kada smo postali najgori i takvi ostali do dana današnjeg!