[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/08\/31\/milomir-maric.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/08\/31\/100x73\/milomir-maric.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/08\/31\/milomir-maric.jpg","size":"63.31","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Senad Avdić o Mariću i razgovoru s Inzkom na Trebeviću dva dana prije odluke koja je izbezumila Dodika

Piše: SENAD AVDIĆ

Prije dvadesetak dana, bio je ponedjeljak uvečer, podvrgnuo sam se još jednoj gotovo redovnoj mazohističkoj seansi, gledanju "Ćirilice" Milomira Marića na "Happy TV". Ponekad taj samokažnjavajući ritual zna potrajati i cijeli sat, ovoga puta izdržao sam uvrh glave 10-ak minuta prije nego što sam daljinskim zaustavio medijsko nasilje na koje sam pri punoj svijest pristao. Odmah u prvim sekundama  voditelj se obraća jednom od gostiju (onom jednom što je patentirao termin "autošovinizam" kojim je denuncirao i diskvalificirao misleće Srbe koji se distanciraju od udruženih zločinačkih poduhvata Srbije) i pita ga šta misli o progonu koji se provodi nad njim, voditeljem.

A navodni progon nad Marićem se sastoji u tome, veli on, što se na njega obrušila domaća i međunarodna pravna sila  i medijska nepravda, "samo zato što sam rekao da logori za Muslimane u Prijedoru nisu išto što i fašistički logori Jasenovac, Auschwitz". Voditelj pribjegava oprobanoj (ne samo srpskoj) metodi kojom muda dželata prodaje pod bubrege  žrtve, što je konverzija koja se obavlja isključivo uz pomoć laži. Prvo, njega niko ne progoni, nego je blago i očinski ukoren od sebi bliskih regulatornih institucija zbog govora mržnje prema preživjelim i nepreživjelim krajiškim logorašima. Nisu ga ti nesretnici tužili jer nije htio povući znak jednakosti između Keraterma i Jasenovca i između Omarske i Auschwitza nego iz razloga što je najmanje pet puta u raznim prilikama ponavljao da nikakvih srpskih logora za bošnjačke i hrvatske civile nije bilo, taman posla. To su, prema nalazima autora "Ćirilice", bili ljetni kampovi otvorenog tipa, u koje se stihijski, spontano dolazilo, a iz njih se odlazilo  nevoljko i iz silne nužde i nehumanog pritiska međunarodne zajednice i Crvenog krsta.  Izlazilo se iz tih "ljetnikovaca" zdravo, čilo, veselo. Bili su to pitomi, rustikalni šumski kampovi na obroncima Kozare, fitness centri za obuku budućih cirkuskih zvijezda, od kojih su neke, poput Fikreta Alića, kako je više puta tvrdio Milomir Marić, a jednom mu je čak za pravo dao i Predrag Gaga Antonijević, režiser "Dare iz Jasenovca", ostvarile i zavidnu međunarodnu karijeru.

Nakon jedne Marićeve svinjarije na temu "lažnog logoraša", "pothranjenog cirkusanta" sa naslovnih strana svjetskih novina, Fikreta Alića, razgovarao sam sa  Admirom Fazlić, kolegicom i prijateljicom rođenom u Kozarcu koja nakon progona živi u Holandiji, autoricom knjige "Čovjek i fotografija", koja je najcjelovitije obuhvatila užas i golgotu kroz koju je prošao Fikret Alić. Savjetovao sam joj da Milomiru Mariću, kao pasioniranom bibliofilu i čitaču, pošalje primjerak svoje knjige. Također sam joj rekao da sugerira Fikretu i drugim njegovim konclogorskim supatnicima da tuže (barem) regulatornim tijelima u Srbiji  besramnika i klevetnike sa "Happy TV". Nekog efekta od te, činilo se, zaludne rabote je očito bilo, prijedorski i krajiški logoraši tužili su Happy TV kojoj je izrečena kazna ukora pred isključenje i naposljetku isposlovali simbolično, ali važno (od koga je - dosta je!) nevoljko, kiselo, cinično izvinjenje njenog autora i voditelja. Marić ne samo da više neće negirati postojanje logora smrti u Krajini i smišljati morbidne šale sa njihovim žrtvama, nego će tvrditi da takvo što nikada nije ni radio, niti bi mu palo na pamet, taman posla! 

Marić koji je bio kreten, lažac i spletkaroš čak i u vrijeme kada se to nije smjelo, u prvim minutama svoje emisije izmislio je nešto što su kao laž prepoznali i njegovi redovni, provjereni gosti.

Već u sljedećem naletu škripanja zubima i režanja Marić pita svog sugovornika: "Može li se reći da je kod Muslimana Munira Subašić što je kod nas Srba Sima Spasić?" I tu odgovor okupljenih u studiju nije bio na zadovoljavajućoj i priželjkivanoj razini kooperativnosti i solidarnosti sa voditeljem, pa se on sam potrudio da svojim riječima podupre ovu bestidno glupu, skaradnu "paralelu". 

GUŠENJE SLOBODE, VELIČANJA ZLOČINA

Ko mu je sad Sima Spasić? Riječ je o dilberu koji je protjeran sa Kosova i koji je uz pomoć vlasti stao na čelo porodica žrtava albanskog terora i zločina. Koliko je poznato, najveća žrtva u njegovoj porodici bila je njegova (bivša) supruga, koju je zlostavljao, silovao, ošišao (nožem!?) na ćelavo i istjerao iz kuće. Srbijanski sud ga je za to sadističko iživljavanje (kakvo će kasnije usavršiti koljači Veljka Belivuka u njihovom zvjerinjaku u selu Ritopek) osudilo na četiri i pol godine zatvora. Po izlasku na slobodu Spasić će obavljati razne, po pravilu prljave poslove za vladajući režim, praviti serijske incidente na skupovima opozicije, prekidati ih vlastitim nacionalističkim i huliganskim "performansima", obraćati se radikalistički, ratnohuškački, pri tome neovlašteno u Skupštini Srbije vrijeđati strane diplomate i domaće izdajnike, ponašati se kao tajna, nevidljiva ruka Vučićeve autokratije, jedan iz galerije sličnih korisnih idiota kojim je taj režim okružen izvana.

Porediti, odnosno staviti znak jednakosti između takve kriminalne, psihopatološke individue, režimskog nasilničkog klovna i bilo koje od nekoliko hiljada majki i žena Srebrenice čije su familije pobijene u genocidu, jeste eklatantan primjer "produženog genocida", njegovog nastavka drugim, medijskim, informativno-propagandnim sredstvima. Ne znam jesu li srebrenička udruženja registrirala ovu kukavičku i podlu relativizaciju njihove tragedije iz "srca tame", emisije "Ćirilica", kao što ne znam da li su razmišljali i tome da na sličan način kako su to uradili logoraši iz Krajine zatraže zaštitu od državnih institucija, pravosuđa i resornog ministarstva i agencija Srbije. Jer, Srbija, ma koliko se to činilo nevjerovatnim kada se sagleda medijska i javna scena u susjednoj zemlji, također, kao i mnoge druge evropske zemlje (Francuska, Njemačka...) ima u svom zakonodavstvu propisane sankcije za negiranje, relativiziranje najtežih zločina, genocida, zločina protiv čovječnosti... Deklaracija o Srebrenici, koju je Narodna skupština Srbije usvojila 2010. godina, manjkava, kompromisna, relativizirajuća..., ipak sadrži stav da se "osuđuju sve društvene i političke procese i pojave koji su doveli do svijesti da se ostvarivanje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oružane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija, izražavajući pritom saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija". Krši li se u medijskim karakazanima u kojima se "porodice žrtava" vrijeđaju, ponižavaju umjesto da im se uputi "saučešće i izvinjenje" i pravni akt kojeg je donijela najveća institucija zakonodavne vlasti u Srbiji?!

Nepuna dva dana nakon ove emisije i pod njenim malignim utjecajem i porukama (u srijedu, drugog dana Bajrama) u bašti jedne kafane na Trebeviću sreo sam Valentina Inzka, visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Stigao je u nekoliko automobila sa velikim društvom, reklo bi se po njihovom izgledu i spravicama u ušima, osiguranjem, što je bilo prilično iznenađenje, koje je moglo sugerirati da su sigurnosne procjene sugerirale da se, zlu ne trebalo, treba pojačati broj tjelohranitelja. Srećom, pogrešno sam kalkulirao, austrijski diplomata je objasnio da je sve ljude koji su proteklih deceniju brinuli o njegovoj sigurnosti izveo na oproštajni ručak prije odlaska iz Bosne i Hercegovine, a Trebević mu je posebno ugodan ambijent... "A znate li", govori Inzko meni i prijatelju advokatu sa kojim sam sjedio, "da nikada u životu nisam nigdje duže boravio nego u Sarajevu. Ni u svom rodnom gradu nisam proveo toliko vremena." Zadržao se sa društvom Inzko u unutrašnjem dijelu kafane nekih sat-dva i po izlasku ponovo prišao našem stolu. "Šta ti misliš kako će Dodik reagovati ako nametnem zakon o zabrani negiranja?", obraća se meni i sjeda za hastal. "Mislite li ako nametnete ili nakon što nametnete?", pitam kako bih malo uzeo daha i pokušao pametan odgovor smisliti. "Ako nametnem." Odgovaram da ne znam šta bi Dodik mogao uraditi i čega bi se još mogao sjetiti, a šta u proteklim godinama nije činio, čime se nije služio u opstruiranju i obesmišljavanju različitih obavezujućih odluka koje mu se nisu dopadale. Na brzinu se prisjećam reakcija na proglašavanje neustavnim 9. januara, odluke Ustavnog suda o vlasništvu nad zemljištem... "Njegov repertoar opstrukcija je bogat i maštovit, ali je tokom godina postao proziran i predvidiv", zaključio sam. "Pa, upravo ja to stalno govorim ovim svojim strancima, Evropljanima koji su plašljivi i oprezni i strahuju da ta odluka ne izazove sukobe, nove podjele. A ja im govorim da su ti strahovi bezrazložni jer je sve to već mnogo puta ranije viđeno od Milorada Dodika", saglasan je Inzko.

"O PRAZNIM TABUTIMA MOŽE SAMO MONSTRUM GOVORITI"

Prije godinu-dvije, nakon jedne u nizu dramatičnih sjednica Vijeća za provedbu mira (PIC-a) na kojem nije usvojen neki prijedlog visokog predstavnika, Inzko je, pričao mi je to ambasador jedne evropske zemlje koji prisustvuje tim sjednicama, gotovo očajnički zavapio: "Gospodo, ja vas najljubaznije molim, ili me smijenite, vrijeme je, ili mi odriješite ruke da mogu raditi ono što mislim da je dobro i korisno za ovu zemlju. Ljudi očekuju nešto od mene, a ja sam im to nisam u stanju ponuditi jer su mi svezane ruke." Nisu, međutim, strani diplomati uradili ni jedno ni drugo, ostavili su Valentinu Inzku od svih instrumenata koji su na raspolaganju  "zabrinutost" koja je postala opće mjesto njegovog javnog diskreditiranja i ismijavanja.

"Zamislite vi da on 11. jula kaže da se u Potočarima sahranjuju prazni sanduci, tabuti, pa to je strašno, to je monstruozno... Ja sam često bio u Srebrenici i znam da se svakodnevno iskopavaju i sakupljaju kosti ljudi ubijenih u genocidu i da se dodaju ranije pronađenim posmrtnim ostacima", govori Inzko ljutito i odsječno i najavljuje da će sutra obići mezar Hatidže Mehmedović, koju naziva "svojom prijateljicom i istinskom heroinom". Tada sam prvi puta tokom dvadesetak minuta koliko smo razgovarali o tom pitanju bio siguran da će Inzko iskoristiti svoje bonske ovlasti i zakonski zabraniti negiranje genocida i poricanje najtežih ratnih zločina.

Bio je 29. juli, do kraja njegovog mandata je ostalo 48 sati.

"Pravosuđe će biti problem, tužilaštvo je katastrofa", govori pri kraju visoki predstavnik zabrinut kako će se njegove, u tom trenutku gotovo izvjesne izmjene zakona, operacionalizirati u tužilačko-sudskoj praksi. U razgovor se uključuje i moj prijatelj, advokat, podsjećajući kako je i unutar postojeće pravne regulative bilo moguće, pa i obavezno sankcioniranje negiranja genocida i ratnih zločina, kao i širenje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti, ali da takvi slučajevi uglavnom nisu bili u fokusu tužiteljstava.

Govorim austrijskom diplomati isto što sam prije godinu dana rekao njegovom zemljaku Johanu Sattleru, šefu Ureda Evropske unije u BiH, kada je pun optimizma najavljivao da će nakon što se nametne javno obznanjivanje imovine sudija i tužitelja stanje u toj oblasti učiniti normalnijim i transparentnijim. Fatalna greška stranaca koji su prije davdesetak godina kreirali reformu pravosuđa je bila što su vjerovali kako će visokim plaćama prevenirati korupciju unutar pravosudne zajednice. Pokazalo se suprotno, visoka primanja samo su podgrijala apetite i osnažila surovu pohlepu kod sudija i tužilaca. Navodim primjer aktuelne glavne tužiteljice kojoj nije bilo ispod nivoa da se lavovski bori za 300-400 maraka nadoknade za stan koji se nalazi na istom spratu zgrade u kojoj joj stanuje sin. Nisam stigao navesti slučaj njenog prethodnika kojem su tjelohranitelji pomagali u gradnji kuće, a on ih hranio iz sredstava za reprezentaciju... jer me Inzko prekinuo sjajnom, a istinitom anegdotom koju je imao sa Nikolom Špirićem.

"Pitao sam Nikolu Špirića kako je uspio kupiti u Beču stan vrijedan skoro 500 hiljada eura, što sebi ne mogu priuštiti ni bogati Austrijaci, a on mi 'objašnjava' da je napisao mnogo knjiga koje imaju velike tiraže, pa se tako obogatio."

BOJKOT POLITIČKOG SARAJEVA

Dok njegovi pratitelji i vozači sjede u vozilima spremnim za polazak sa Trebevića u grad, bašta kafane na Trebeviću (dio koji je u RS-u) puni se gostima, porodicama sa djecom koji drugi dan Bajrama provode izvan sarajevske vrele kotline.

"Ne znam da li ste se nekada vozili sa Trebevića prema Sarajevu popodne kada se završava radno vrijeme i kada se formiraju  kolone automobila sa ljudima koji rade u državnim institucijama pa se vraćaju kućama na Palama, Sokocu, Jahorini. Nisam siguran da će oni poslušati Dodika ako im naredi da napuste svoja radna mjesta i ostanu kućama. Valjda se hiljade ljudi koji zarađuju za hljeb u Sarajevu, i ne samo u državnim institucijama, nego u ugostiteljstvu, turizmu, trgovini, ne bi igralo i rizikovalo egzistenciju svojih porodica zbog nečijih privatnih hirova." To sam rekao ja.

"Ako neko od vas ima problema sa leđima, kičmom, toplo mu preporučujem kliniku u Istočnom Sarajevu." To govori Inzko i nastavlja. "Jedan ugledni ljekar koji je radio u najprestižnijim klinikama na Bliskom Istoku, odlučio da se vrati i napravi istu takvu kliniku u istočnom Sarajevu. Zaposlio je veliki broj ljudi iz Sarajeva, nikakvih tu problema nema, svi rade sjajan posao i svi su zadovoljni. Svugdje u svijetu političari treba da ohrabruju i pomažu tako uspješne ljude, a ne da ih plaše drugim ljudima."

Valentin Inzko se oprašta sa nama, odlazi prema već nervoznim pratiocima, ispraća ga do automobila većina zaposlenih u restoranu u kojem je očigledno bio domaći, da ne kažem inventar, i rado viđen gost.

Dva dana kasnije, odmah nakon što je Inzko nametnuo izmjene zakona u kojem je kriminalizirano negiranje genocida, goropadni Milorad Dodik je poručio "svim Srbima":

"Gdje god vidite tog Inzka, savjetujem vam da svi okrenete glavu od njega."

Spušta se automobil mog prijatelja niz uske, krivudave, razlokane ceste, prolazimo pored trebevićkog "Sonnylenda", omiljenog igrališta "arapske nejači", sagrađenog na linijama razdvajanja nekadašnjih zaraćenih vojski. 

"Bit će zanimljivo narednih dana... Proglasit će ga Inzko, ašićare."

"I meni se čini. Ništa gore ne možeš jednom narodu uraditi nego mu oduzeti pravo na negiranje genocida i ratnih zločina."

 

 

 

 

  

 

 

 

 

 

      

 

  

 

    

 

 

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!