Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

Neki ljudi koji bi to trebali znati ili su barem plaćeni da znaju takvu vrstu tajnih poslova, tvrde kako (bivši) režiser Emir Kusturica navodno ima lijep (i apsulutno zaslužen) čin u ruskoj vojno-obavještajnoj agenciji GRU (Glavnoe  RazvedyvatelnoyeUpravlenije). Ima li, nema li, to je nemoguće znati, jer baš kao u bivšoj Jugoslaviji, vrlina koju je posjedovala OZN-a nije bila samo ta da, kako pjesnik reče, „sve dozna“, nego da se o njoj samoj, njenim metodama, tehnikama, kadrovima, nikad-zanikad ništa ozbiljno ne rasvijetli.

Svoje intimne, gotovo familijarne odnose sa ruskim vojnim sektorom i njegovim čelnim ljudima Kusturica uopće ne krije, dapače, javno se njima ponosi i smatra ih nedostižnom komparativnom prednošću u svom javnom djelovanju, u kojem snimanje filmova odavno zauzima marginalnu djelalatnost. Otkako je nogirao Neleta Karajlića i konfiskovao ostatke restlova rahmetli  „Zabranjenog pušenja“, Kustrurica redovno nastupa sa ruskim vojnim orkestrima, redovan je gost na vojnim paradama u Moskvi gdje ima rezervirano mjesto u prvim (borbenim) redovima. 

Tokom užasnog pandemijskog kijameta, ruska vojna medicinska ekspedicija koja je stigla u pomoć Srbiji izvršila je, u sklopu svojih višednevnih aktivnosti, i temeljitu antivirusnu akciju na Kusturicinim nepreglednim objektima na  Mokroj Gori. On je, čini mi se, bratsku pomoć ruskog oklopno-mehanizovanog medicinskog tima, objasnio kao dragocjen čin pažnje koju mu je ukazao ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu ili, kako je rekao „moj dragi prijatelj“. Baš nekako tih groznih pandemijskih dana i mjeseci, filmski i umjetnički svijet rastužila je i zabrinula vijest da je koronavirus razorio Andreja Zvjaginceva, najvećeg ruskog i jednog od najznačajnijih evropskih reditelja današnjice. Nakon primljene „Sputnikove“ vakcine, Zvjagincev je pao u komu i borba za njegov život, a kasnije i zdravlje traje do današnjih dana. Reditelju koji u filmskom svijetu odavno ima status legitimnog nasljednika Andreja Tarkovskog, autor koji je sa samo dva igrana remek-djela, „Povratak“ i „Levijatan“, osvojio sve nagrade koje je „klepio“ i Kusturica („Zlatnog lava“ u Veneciji, „Zlatnu palmu“ u Cannesu) i pride Zlatni globus za najbolji strani film, eto nije se posrećilo da za ahbaba ima ministra odbrane Rusije. Zato se posljednjih mjeseci od razornih posljedica koronavirusa liječi u Njemačkoj, a ne dolaze mu ruski oklopno-mehanizovani vojni hećimi kući.

Nije nesretni genije Andrej Zvjagincev imao više sreće ni sa ruskim ministrom kulture. Taj ga je ždanovljevski kultutreger, nakon veličanstvenog „Levijatana“, obavijesti da ubuduće za slične antiruske filmove u kojima se (Putinov) režim optužuje da uništava malog, siromašnog čovjeka, neće moći financirati budžetskim parama. Naredni film su mu sa radošću i čašću financirale nekolike zapadnoevropske zemlje. 

Kada je Emir Kusturica imao sličan problem s ideološkim žrecima u Sarajevu, koji su zatezali oko „Oca na službenom putu“, on je lijepo zapucao na more u Trpanj, kod tadašnjeg predsjednika zajedničke velike države Cvijetina Mijatovića, zamolio ga da odapne tamo gdje je zapelo u produkciji filma i usput mu uzvratio protivuslugom: upisao mu je kćerku Maju na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Od tada mu je vjerovatno ostala navada da sve probleme koji se ispriječe njegovim umjetničkim i drugim, manje uzvišenim ambicijama i planovima, rješava direktno sa predsjednicima država: osamdesetih godina prošlog vijeka sa Cvjetinom Mijatovićem, četiri decenije kasnije sa Vladimirom Putinom. Usput su ostajali, iskorišteni i neshvaćeni, poput one nesretnice iz pjesme „Zabranjenog pušenja“ koju su prozivali „Probušeni dolar“,  Milo Đukanović, Slobodan Milošević, Vojislav Koštunica, Boris Tadić i, naravno, Milorad Dodik.

Emir Kusturica je u posljednjoj deceniji važna faca u Kremlju, mnogo važniji od drugih Putinovih glumačko-filmskih akvizicija, poput rashodovanog razbijača Stevena Segala ili Gerarda Depardieua. U rusko-srpskim krugovima se prije nekoliko godina spekuliralo da je Hazjajin sa Mokre Gore posredovao snimanju maratonskog dokumentarca o Vladimiru Putinu, kojeg je režirao Kusturicin „antiglobalistički partner“ Oliver Stone. Ako se tu nije otišlo dalje od neprovjerivih glasina, jedan televizijski snimak iz 2015. godine reljefno je ukazao na stvarnu poziciju i status kojeg Kusturica ima unutar kremaljske umjetničko-poslovno i režimsko propagandne hijerarhije.

„SPUTNJIK- NAMJERNIK“

Glamurozna svečanost ruske državne televizije RT, na kojoj je prisustvovao i Vladimir Putin, došla je glave Michaelu Flynnu, tadašnjem savjetniku predsjednika SAD Donalda Trumpa. Iako se ovaj bivši američki general čupao kako je to bio samo običan poslovni angažman, da mu je za nazočnost na derneku plaćeno 40-ak hiljada dolara, nije mu bilo spasa jer je snimak objelodanjen u vrijeme poodmaklih istraga o utjecaju Putinove Rusije na predsjedničke izbore u SAD-u. Uz Trumpovog savjetnika Flynna i ruskog predsjednika Putina, istaknuto mjesto za svečanim hastalom zauzimao je bračni par Kusturica, supruga Maja i muž Emir.

Dok je injekcija ruske vakcine „sputnjik“ redatelju Andreju Zvjagincevu umalo došla glave, jedna druga injekcija, financijska, ruske državne medijske kuće „Sputnjik“ itekako je „pogurala“ i držala glavu iznad vode njegovom (bivšem) kolegi u kokuznim pandemijskim mjesecima i godinama. Kusturica na televizijskom kanalu „Sputnjik“ već godinu-dvije objavljuje autorski serijal, u kojem je on narator, redatelj, nerijetko glavni glumac, muzički urednik... Sve do početka ruske agresije na Ukrajinu, dakle do unazad četiri mjeseca, te su polusatne televizijske emisije bile manje-više gledljiva (i slušljiva) vizuelna reciklaža njegovih autobiografskih knjiga, preispoljno literarnog mu prvijenca „Smrt je neprovjerena glasina“.

Od kraja februara Kusturicini polusatni video-monolozi pretvorili su se u bljutavu, agresivnu, militantnu propagandu imperijalističke, sadističke agresije Rusije na susjednu Ukrajinu. Marija Zaharova, rijetko trijezna glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Rusije, dok joj terca Dimitroj Peskov, kolega iz Kremlja (kad su oboje pjani k'o zemlja) u svojim propagandističkim eskapadama ne usuđuju se izlanuti takve besmislice, laži, izmišljotine kakve mrtav-hladan, dok se baškari po svom vlastitom Kremlju na Mokroj Gori, bljuje Kusturica.

U jednoj od emisija prije tri mjeseca Kusturica je sebi dao zadatak da povuče, kako je rekao, „fenomenalnu paralelu“ između rata u Bosni i Hercegovini i agresije na Ukrajinu. Za oba rata krive su, bezbeli, mrsko-imperijalističke Sjedinjene Američke Države, koje su na isti način ohrabrile i gurnule u rat Aliju Izetbegovića, kao i tri decenije kasnije Volodimira Zelenskog.  „Fenomalnu paralelu“ nekadašnji slavni režiser povukao je između Lisabonskog sporazuma planiranog za BiH i Sporazuma iz Minska za Ukrajinu kojeg su kreirale „tri normandijske zemlje“.

No, podsjeća u kratkim crtama Kusturica, mir kojeg je na tacni nudio Bosni i Hercegovini Lisabonski sporazum i njegovi evropski sponzori oličeni u portugalskom diplomati Jose Coutileiru, minirao je tadašnji američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmeremann. On je, govori Kusturica dok se vozi nekom bijelom lađom po mirnoj vodenoj površini, nagovorio Aliju Izetbegovića da odbije mir, a prihvati rat. „Alija Izetbegović je najznačajniji za taj rat“, zaključuje kremaljsko-sputnjikovski propagandista sa Mokre Gore.

Potpuno se identičan scenarij, izoštrava on svoju „fenomenalnu paralelu“, desio u Ukrajini: Evropa je, također, preko Minskog mirovnog paketa pripremala miran rasplet ukrajinskog rata, međutim su  se, opet, upetljali zli Amerikanci, svjetski proizvođači ratova i nagovorili Zelenskog da raspiša sporazum iz Minska i izabere rat sa Rusijom „u kojem ne može pobijediti“.

Zašto to Amerikanci rade, pitate se. Zato što je rat veliki biznis i jer pruža bezgranične mogućnosti prodaje oružja i svega ostalog nužnog za kvalitetno krvoproliće, gusla Kusturica dok plovi u čamcu. „Čim je Alija odbio mir, sa Zapada je preko Hrvatske u BiH krenula ogromna količina oružja“, kaže on vjerovatno se referirajući na svog pokojnog s(u)putnjika Miroslava Lazanskog koji je u vrijeme kada se JNA u nepreglednim kolonama prelijevala iz Slovenije i Hrvatske u BiH, pisao o „brodovima u Jadranu u kojima se umjesto banana uvozi oružje za muslimansku vojsku“.

U svojoj biografskoj knjizi, a kasnije i u njenim brojnim „alotropskim modifikacijama“, Kusturica je kao primjer / dokaz  masovnog naoružavanja i agresivnog pripremanja muslimana za rat (protiv Srba, nego šta) naveo primjer iz svoje predratne posjete tazbini u Visoko. Tamo mu je, piše on, lokalni trgovac „Vampo“ u garaži nudio puške „k'o zrele kruške“. Trgovao je dotični „Vampo“, ugostitelj  po imenu Sead Dedić, svim i svačim, u zemlji i inozemstvu, ali čudno je kako Kusturica nije tada pitao komšije Srbe u Čekrčićima (dok je igrao tenis) koliko su i kakvog oružja besplatno preuzeli u obližnjoj kasarni JNA od pukovnika Bakule. Ne tražim toliki zahmet i napor od njega da tih predratnih dana i mjeseci obiđe brda oko Sarajeva i suoči se sa stotinama artiljerskih cijevi koje su kao „zrele kruške“, odnosno zapete puške čekale da počnu rigati smrtonosna punjenja po Sarajevu.

KRVNIKOVI TRAGOVI U BiH I UKRAJINI

Emir Kusturica u svojem „fenomenalnom paralelizmu“ samo aktualizira i aktuelnom ukrajinskom krizom „osvježava“ mit o „Lisabonskom sporazumu“ koji je, tobože,  mogao spriječiti bosansku ratnu tragediju, ali to nisu dopustili Amerikanci ohrabrujući Izetbegovića da odabere rat. Naravno, ni tom kao ni mnogim drugim srpskim revizionističkim mitovima ne nedostaje drske mašte i bezočnih neistina: u trenutku kada Izetbegović odlazi u Lisabon da parafira sporazum sa Karadžićem i Bobanom (2. maj 1992.) JNA, paravojne jedinice, SDS-ovi naoružani zlikovci već su bili okupirali i pod svoju kontrolu stavili preko 60 posto teritorija BiH, pregazili Podrinje, Posavinu i Bosansku Krajinu, pobili desetine hiljada ljudi, još toliko njih potrpali u koncentracijske logore, ostatak protjerali. (Sudbinu jednog takvog jadnika, Rasima, rudara iz Lopara, kojeg je navodno sreo na nekom evropskom aerodromu, opisao je svojedobno bivši režiser Emir Kusturica.)

Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, u nedavnom intervjuu za RTV Republike Srpske (navodno je i u realizaciji tog razgovora posredovao Dodikov savjetnik Kusturica) gotovo da citira njegove riječi, analize i procjene iznesene u „Sputnjikovoj“ TV-emisiji: Rusija je u „specijalnu operaciju“ bila prisiljena krenuti tek nakon što se tamošnji Alija, hoću reći Volidimir Zelenski, ogriješio o sporazum iz Minska i izrabrao rat umjesto mira. Naravno, na nagovor Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i poneke neodgovorne države.

Postoji u knjizi „Krvnikov trag“, novinara Juliana Borgera, jedan sjajan detalj, zabilježen prilikom slijetanja britanskog helikoptera s uhapšenim Slobodanom Miloševićem na tuzlanski aerodrom, odakle će biti avionom prebačen u Haag. Srbijanski diktator u jednom trenutku stane / ugazi na livadu pored helikoptera, a onda sa gađenjem uzima maramicu da očisti sa nje zemlju; njemu se bosanska zemlja gadi i kad mu je pod nogama. Ova metafora vrijedi i za odnos Vladimira Putina prema Ukrajini, koju tretira kao vještačku, od Rusije otrgnutu državu, sa koje treba očistiti prljave tragove ukrajinskog identiteta, kao Lenjinovu izmišljotinu. Govori o Ukrajini Lavrov samo malo surovije i netaktičnije od Matije Bećkovića, Kusturicine neiscrpne muze, koji je za Jugoslaviju, pogotovo za BiH, tvrdio da su nastale u „Titovom Jajcu“.

VUČELA DLAKU MIJENJA, KUSTU NIKADA

U nedavno objavljenoj knjizi dnevnika Milovana Đilasa (1989-1995), slavni disident i pisac bilježi svoj razgovor iz januara 1989. godine sa Miloradom Vučelićem, novinarom, publicistom i glavnim medijskim strategom Miloševićevog režima. Na Đilasovo zabrinuto pitanje šta će biti sa Srbima ako Miloševićeva politika ne uspije, jer će 2,5 miliona Srba ostati živjeti u drugim državama, Vučelić mu sa hladnom samouvjerenošću kaže: „Srbi mogu uzeti i podeliti Bosnu. Evropa neće trpeti muslimansku državu u Bosni i Hercegovini.“

Dakle, najdugovječniji prijatelj Emira Kusturice, koji mu je kao ratni direktor Televizije Srbije financirao i producirao film „Undergraund“, Milorad Vučelić, u vrijeme kada je Alija Izetbegović još u fočanskom zatvoru, višestranačkih izbora nema još na vidiku, Savez komunista je još vodeća snaga i avangarda radničke klase, mrtav-'ladan najavljuje izvjesnu podjelu Bosne i Hercegovine i to uz (sa)učešće Evrope... (Ima jedna neautorizirana priča najpoznatijeg srpsko-crnogorskog ratnog liferanta cigareta Stanka Caneta Subotića prema kojoj ga je Miloševićev režim ovlastio da skuplja novac za „Undergraund“, te da su on, Milorad, Vučelić i Jovica Stanišić, u prisustvu režisera, prvi pogledali „radnu verziju“ tog kasnije nagrađivanog filma).

Uglavnom, da se vratim na početak, nema načina da se provjeri da li je u pravu onaj moj poznanik i da li je Emir Kusturica oficir ruske vojno-obavještajne službe GRU. Ako nije, onda mu ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu i nije baš onoliki prijatelj kolikim se predstavlja!