Kolumne

Piše: Đuro Kozar

Ambasador Bosne i Hercegovine u Ruskoj Federaciji Željko Samardžija ne tako davno prokrijumčario je  ukrajinsku ikonu iz Moskve u Sarajevo i, umjesto Ministarstvu vanjskih poslova BiH, predao ju je kabinetu člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Afera „Ikona“ pojavila se u decembru 2020. nakon što je Dodik poklonio taj primjerak ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, a ovaj poklon vratio zbog toga što se javila sumnja da je ukrajinskog porijekla. O svemu se vodi istraga u Tužiteljstvu BiH, kojem je onemogućen uvid u ikonu da bi se obavilo vještačenje. Ambasador Samardžija izjavio je da je dobro postupio kad je ikonu vratio poklonodavcu čime je pokazao lojalnost onome ko mu je omogućio da bude diplomata u Moskvi. I nije to jedini slučaj da se ambasadori, ne samo iz reda srpskog naroda, ponašaju poltronski prema nadređenim u državnom vrhu.

Teniski trener diplomata

Moj kolega iz predratnog „Oslobođenja“ Zlatko Dizdarevfć (73) koji je bio dopisnik iz Egipta, poslije bh. ambasador, kaže da je nedopustivo ne samo to što vanjska politika Bosne i Hercegovine nije jedinstvena nego da je  još gore od toga što su pojedine diplomate nekompetentne i više vode računa o tome da ugode nacionalnim liderima nego da rade za dobrobit države koju bi trebalo da predstavljaju. Zanimljivo je da su Dizdarevića na ambasadorsko mjesto predložila dvojica članova Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda: Sulejman Tihić u Hrvatsku, a Haris Silajdžić u Jordan i to kao nestranačkog kandidata. Vjerovali su u iskustvo koje je on sticao kao novinar i posebno dopisnik sa Bliskog istoka i njegovu potvrđenu stručnost. Ovakvo imenovanje je, ipak, rijetkost, budući da su članovi državnog predsjedništva Bakir Izetbegović i Dragan Čović u diplomaciju slali isključivo članove Stranke demokratske akcije, odnosno Hrvatske demokratske zajednice.

Bilo je, naravno, među našim dosadašnjim ambasadorima, a i sada ima, odličnih kadrova, karijernih diplomata koji su bili cijenjeni u zemljama prijema i dali veliki doprinos pozitivnom imidžu BiH, ali je bilo i onih koji su imenovani mimo stručnih kriterija, odradili svoj mandat i bili zaboravljeni. Princip je bio i ostao – „ne miješaj se ti meni koga ću gdje poslati za ambasadora, pa neću ni ja tebi“. Tako je došlo do apsurda da su članovi misije u nekim našim ambasadama (ministri savjetnici i savjetnici) stručniji nego ambasadori koji su im nadređeni. Tako je u Sjedinjenim Amerčkim Državama ambasador BiH Bojan Vujić, teniski trener koji nema nikakvog diplomatskog iskustva, a ministar savjetnik, drugi po rangu u toj ambasadi, Milenko Mišić bio je na nekoliko diplomatskih dužnosti i ambasador u Kanadi.

Nažalost, unutarnje podjele u Bosni i Hercegovini negativno se odražavaju i na našu diplomatiju tako da naša zemlja ni 27 godina nakon rata jedina u regiji nema zakon o vanjskim poslovima i to je jedan od glavnih razloga što nemamo jedinstvenu vanjsku politiku, nego tri. Ovaj zakon, čije je donošenje proteklih godina najavljivano nekoliko puta, doprinio bi većem redu u diplomatiji naše zemlje. Međutim, nikakav zakon ne može propisati ambasadoru i članovima ambasada kako će tumačiti i provoditi vanjsku politiku, dok se ona ne bude jedinstveno kreirala u samoj zemlji.

Usvajanje pravilnika o unutarnjoj organizaciji MVPBiH još nije došlo na dnevni red Vijeća ministaraBiH, premda je njegov tekst pripremljen još 2010. kada je BiH bila članica Vijeća sigurnosti UN-a. Vijeće ministara BiH nikada nije dalo saglasnost na pravilnik, u skladu sa svojim nadležnostima, nego je umjesto toga naknadno pristupilo izmjenama pravilnika prema podzakonskim propisima, koji su u međuvremenu doneseni. Dakle, pravilnik je i poslije toga mijenjan, ali nikada nije usvojen novi tekst. Zapravo, vanjska politika BiH temelji se na dokumentu koji je Predsjedništvo BiH usvojilo 2003., nazvanom Opći pravci i prioriteti za provedbu vanjske politike, a posljednji Zakon o vršenju vanjskih poslova usvojen je 1992. godine. Jedinstvenu vanjsku politiku BiH neće imati dok država ne bude funkcionalna i održiva i dok traje državni sistem nametnut dejtonskim ustavom. Na takav sistem, koji u životu održavaju etničke stranke i oligarhije, ne može da se primijeni osnovno pravilo svake vanjske politike – da je ona odraz unutrašnje politike. Ako BiH ima tri unutrašnje politike, ona ih ima toliko i u odnosu prema vanjskom svijetu.

Kvari se imidž BiH

Odmah poslije Dejtona, tadašnja tri člana Predsjedništva BiH – Alija Izetbegović, Krešimir Zubak i Momčilo Krajišnik – uz aminovanje američkog diplomate Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), sačinili su podjelu ambasadorskih mjesta po svijetu, koja se uglavnom i danas primjenjuje. Najviše rezidentnih predstavništava imamo u Evropi, ukupno 26, sa tim da većina nerezidentno pokriva još nekoliko država. Ambasade imamo u svim većim evropskim zemljama te u svim državama bivše Jugoslavije, kao i u Vatikanu. Bosna i Hercegovina u Aziji ima 13 ambasada, a mnogo manje diplomatskh predstavnika u SAD-u i Južnoj Americi. Ambasada u Vašingtonu nerezidentno pokriva Brazil, dok Ambasada u Kanadi pokriva Kubu. Imamo i šest konzulata i to tri u Njemačkoj (Frankfurt, Minhen i Štutgart), zatim u Istanbulu, Čikagu i Milanu. BiH im i šest diplomatskih misija pri Evropskoj uniji i NATO-u, obje u Briselu, u OSCE-u u Beču, u Vijeću Evrope u Strazburu i dva u Ujedinjenim narodima u Njujorku, u Vijeću sigurnosti  i u Ženevi, u Vijeću za ljudska prava.

Dok su članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda bili Nebojša Radmanović i Mladen Ivanić diplomatski predstavnici iz Republike Srpske koliko-toliko su poštovali Bosnu i Hercegovinu i nisu dovodili u pitanje njene vrijednosti. Sadašnji član tog predsjedništva Milorad Dodik, od početka svog mandata, od njih zahtijeva da se ponašaju kao entitetski diplomatski predstavnici. To je u skladu sa njegovom politikom omalovažavanja i rušenja institucija BiH i pokušaja vraćanja državnih nadležnosti na entitetsku razinu.Tjera ih da se izravno suprotstavljaju Ministarstvu vanjskih poslova BiH i to ide dotle da je 17 ambasadora Srba nedavno uputilo otvoreno pismo u kojem su naveli da neće poštovati instrukcije ministrice Bisere Turković koje nisu u skladu s odlukama Narodne skupštine i Vlade RS-a. Ovi diplomati se, također, protive dokumentu u pripremi „Diplomatija BiH 1992-2022.“, uz proizvoljnu i netačnu tezu da je BiH nastala 1996. nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jedina je istina da je Bosna i Hercegovina neovisnost proglasila 1. marta 1992. godine i kao neovisna i suverena država 22. maja iste godine postala članica Ujedinjenih naroda, a njen kontinuitet postojanja potvrđuje i Ustav BiH koji je dio Dejtonskog sporazuma.

U sedamnaest ambasada i misija BiH u kojima su ambasadori iz srpskog naroda vrlo je teško raditi diplomatama Bošnjacima i Hrvatima budući da su oni pod nekom vrstom mobinga i zbog toga nemaju uvjete za normalan rad. Ono što oni u okviru svog posla napišu i treba da ide u sjedište Ministarstva vanjskih poslova spomenuti ambasadori rediguju i izbacuju one dijelove koji ne odgovaraju Dodikovoj politici. Ambasadoru BiH u Misiji pri NATO-u Mitru Kujundžiću iz RS-a vjerovatno nije lako, jer ga kao kadru iz RS-a obvezuje rezolucija Narodne skupštine RS-a o nepristupanju nijednom vojnom savezu i vojnoj neutralnosti i nerijetko na sastancima ima suzdržan stav. Takve neprijatnosti nema šef vojnog dijela ove misije brigadir Edin Fako, čiji izvještaji i referati idu izravno u Ministarstvo odbrane BiH bez ambasadorove recenzije.

Ekonomska diplomatija

Privlačenje stranih investicija jeste ključni faktor razvoja BiH, stvaranje novih radnih mjesta i izlazak iz krize, ali dok govore o tome domaći političari se ne pitaju kakva slika o zemlji se šalje u svijet. Činjenica je da BiH nije privlačna destinacija za ulaganje. Dokazano je da države koje imaju snažan ekonomski nastup u drugim državama i na inostranim tržištima ostvaruju bolje ekonomske rezultate, a BiH ima izuzetno slabu ekonomsku diplomatiju, čak toliko da se tek u posljednje vrijeme javlja svijest o važnosti takve vrste međunarodnog nastupa. Razumije se, ekonomska diplomatija treba biti servis bh. privrede i promotor bh. preduzeća i proizvoda u inostranstvu. Profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu dr. Anto Domazet, u izjavi za Al Jazeera Balkans, istakao je da je jačanje ekonomskog segmenta diplomatije jedan od načina da se potaknu pozitivni privredni trendovi u svakoj zemlji, a dokazano je da države koje imaju snažan ekonomski nastup u drugim državama i na inostranim tržištima ostvaruju bolje ekonomske rezultate.

„To je nužno zbog toga što danas u globaliziranoj svjetskoj ekonomiji ne samo da konkuriraju kompanije na globalnom tržištu, a posebno  kompanije podržane vladinim, odnosno državnim mjerama. Dakle i države su aktivni sudionici procesa konkurentnosti kojim potpomažu pozicije kompanija. Sve je to usmjereno na sticanje položaja na tržištu, mogućnosti investiranja, razvoja i zapošljavanja i investiranja javnih potreba. Kompanije koje nisu podržane vladama svojih zemalja nemaju perspektive na inozemnom tržištu. Ekonomska diplomacija ima za cilj da promovira ekonomiju zemlje u međunarodnim odnosima i ona postaje sastavni dio ukupnih diplomatskih odnosa“, smatra prof. Domazet.

Nekoliko ekonomskih stručnjaka smatra da BiH ima loš imidž u svijetu i da to guši čak i one segmente bh. privrede koji bi mogli stvarati ozbiljnije uspjehe na stranim tržištima. To znači da bi promišljenija marketinška strategija nastupa na stranim tržištima imala pozitivne ekonomske efekte. Ključni segment ekonomske diplomatije jeste odabir ljudi koji razumiju važnost promocije zemlje u inostranstvu. I ranije i danas među bh. diplomatama je vrlo malo ekonomista i menadžera, nego su to većinom kadrovi drugih profesija, pa je teško da će se, naprimjer, jedan profesor bosanskog ili srpskog jezika moći uspješno angažirati u ekonomskoj oblasti i privući investitore. Sjećam se jednog doživljaja iz 1976. godine kad sam, kao glavni urednik omladinskog lista „Naši dani“, bio u delegaciji koja je posjetila tadašnju Saveznu Republiku Njemačku. U to vrijeme jugoslavenski ambasador u Bonu bio je Budimir Lončar, koji nas je lijepo dočekao i kad je čuo da sam iz Sarajeva rekao mi je da će ga na toj dužnosti zamijeniti privrednik i direktor Privredne banke Radovan Makić (1924-2007). Malo sam se iznenadio kad sam to čuo, a onda mi je Lončar objasnio da se ide na jačanje ekonomske diplomatije i da je dobro da i na ambasadorska mjesta budu imenovani kadrovi iz privrede i bankarstva.

Sreo sam se sa drugom Makićem 1982. slučajno na beogradskom aerodromu Surčin jer smo se zajedno avionom vraćali u Sarajevo i razgovarali. On je poslije završetka diplomatske službe u Njemačkoj postavljen za guvernera Narodne banke SFRJ, a na moje pitanje koliko je doprinio razvitku ekonomskih odnosa sa Nijemcima, odgovorio mi je da je uspostavio dobru komunikaciju sa tamošnjim firmama koje su tada više pokazale interes da izvoze u našu zemlju, nego da kod nas investiraju. Dodao je da su njemački privrednici bili iznenađeni time da se jedan ambasador iz Jugoslavije toliko interesira za ekonomska pitanja. Iz ovog primjera potvrđuje se važnost ekonomske diplomatije i da između dviju zemalja nisu samo bitni politički odnosi, nego da se na temelju njih razvija i ekonomska suradnja.

Belgijski model

Kraljevina Belgija ima slične probleme kao i mi, jer se sastoji od dva regiona sa specifičnim odnosima. Oni su u diplomatiji u potpunosti odvojili ekonomsku diplomatiju što znači da oba regiona imaju odvojena predstavništva koja su povezana s Ambasadom Belgije. Svaki od njih faktički je na trošku svoga regiona i zadužen je da donese neke rezultate. Oni imaju Flamansku privrednu komoru i Valonsku privrednu komoru i, prema mišljenju nekih bh. ekonomista, možda je to vrlo dobar model i za BiH, da se konkretno zna ko je za šta zadužen i da nema paralelizma.

Inače, Belgija visoki stupanj razvitka može zahvaliti povoljnom geografskom položaju, izuzetno razvijenoj prometnoj infrastrukturi, raznolikoj industriji te razvijenoj trgovini. Industrija je uglavnom koncentrirana u vrlo razvijenoj i bogatoj regiji Flandriji na sjeveru, koja je poznata i po najvećoj vrijednosti izvoza po stanovniku u svijetu. Belgija je prisiljena uvoziti znatne količine sirovina, zbog nedovoljnog broja prirodnih izvora te izvoziti velike količine gotovih proizvoda.

Vanjski poslovi i „igre moći“

Dugogodišnji novinar, diplomata i publicista Hajrudin Somun smatra da je od iznimnog značaja zakonsko pozicioniranje institucija zaduženih za formiranje i provedbu vanjske politike unutar bh. državnog aparata. Činjenica da bi ovaj zakon mogao konačno vanjske poslove izuzeti iz igara moći i utjecaja dnevne politike vjerovatno je najveći dio razloga zašto se tako dugo čeka na njegovo donošenje. Zakon koji bi unio tek kozmetičke promjene u sistem, teško da nam je koristan i potreban. Somun tvrdi da je u protekle dvije decenije izraslo dosta vrijednih i obrazovanih diplomata, ali njihovoj kreativnosti i želji – i kad je imaju – da doprinesu boljem međunarodnom položaju svoje zemlje vežu ruke unutrašnje podjele u zemlji.

 Šta je „Otvoreni Balkan“

Nedavno je na sesiji Kruga 99 prof. dr. Amila Pilav-Velić, s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, govorilia o ekonomskoj inicijativi „Otvoreni Balkan“ i istakla da u vezi sa tim treba biti oprezan budući da je otvoreno pitanje – da li ona predstavlja ekonomsku ili političku inicijativu i šta ona znači, konkretno za ekonomiju BiH. Također je, smatra ona, upitno da li ta inicijativa predstavlja bespotrebni paralelizam postojećim sporazumima kao što je CEFTA, odnosno sporazum o kreiranju jedinstvenog regionalnog tržišta, koji je inicirala Evropska komisije.

Po njenim riječima, svi sastanci u vezi s inicijativom „Otvoreni Balkan“ dosada su bili protokolarnog tipa na najvišem nivou bez susreta predstavnika konkretnih ministarstava, agencija i privrednih komora. To izaziva određenu sumnju, a što je vrlo opravdano, s obzirom na to da živimo u regiji u kojoj nemamo dovoljno razvijeno međusobno povjerenje i naročito zato što su odnosi još opterećeni recidivima prošlosti, uključujući i teritorijalne pretenzije. Ekonomski pokazatelji vanjskotrgovinske razmjene jasno pokazuju da Bosni i Hercegovini trebaju otvorena Evropska unija i NATO, a ne „Otvoreni Balkan“ u formatu u kojem je trenutno prisutan.