Politika / Kuda vodi radikalizam

 Došli su 1992. u BiH da u ime islama ili pravoslavlja ubijaju, vrše teror i pljačku i da, po nalogu centara izvan BiH, pletu svoju mrežu radikalizma i onda kad je rat završen 

Piše: Đuro Kozar

Kad se napravi retrospektiva fakat je da strani ratnici nisu bili potrebni u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini 1992-1995. Armija BiH imala je dovoljno ljudstva, ali joj je nedostajalo naoružanja, a Vojska Republike Srpske imala je dovoljno i jednog i drugog, plus logistika iz Srbije. Pa, ipak, neke obavještajne službe sa Zapada, Istoka i islamskih zemalja sve su učinile da rat na ovim prostorima raspale vjerskim fanaticima - mudžahedinima, ruskim ubicama i drugim „psima rata“. Pozvani su da se bore protiv nevjernika i došli su da, u ime islama ili pravoslavlja - ubijaju, vrše teror i pljačku i da, po nalogu centara izvan BiH, pletu mrežu radikalizma i onda kad je rat potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma bio završen.

    POZIV U DŽIHAD

U proljeće 1992. Armiji BiH bilo je neophodno naoružanje, od artiljerijskog do pješadijskog, budući da je JNA dvije godine ranije opljačkala arsenale Teritorijalne odbrane, ali umjesto oružja u srednju Bosnu stigli su strani ratnici iz islamskh zemalja, najviše iz Libije, Saudijske Arabije, Tunisa, Alžira i Egipta. Pojedini su se nazivali borcima za islam, pridošli nakon poziva u džihad. Bilo je tu i dokazanih terorista i kriminalaca koji su se krili od zakona u svojim zemljama, klasičnih plaćenika, zatim špijuna raznih agencija, avanturista, sve do notornih ubica kojima ništa nije bilo sveto, naročito ne ljudski život i poštivanje zakona i običaja ratovanja.  

Kad su tek stigli u BiH na njihovom čelu bio je Abu Haris, poznat i kao dr. Abu Haris Al Libi. Svoj identitet su, inače, krili, predstavljajući se lažnim imenima tako da se po nekim spiskovima teško može razaznati ko su pojedinačno bili mudžahedini. Pojedini su imali i nekoliko pasoša sa različitim podacima. Abdulkarim al-Sabahi, sin Ahmeda i majke Alije, rođen 1960. u Jemenu, nakon dolaska u BiH dobio je bh. državljanstvo, potom promijenio ime u Bensayah Belkacem, da bi prilikom ženidbe predočio pasoš Alžira s istim podacima kao u jemenskom!? Od početka ratovali su u okviru formacije „El Mudžahid“, ali pojam ratovanje mora se uzeti uvjetno, jer oni zapravo nisu sudjelovali ni u jednoj vojnoj operaciji, nego su po srednjoj Bosni i na području zeničkog okruga imali svoj pogled na rat koji je podrazumijevao ubijanje Hrvata i Srba odsijecanjem glave. Da bi se na neki način zamaskirao njihov vjerski fanatizam i donekle ublažila negativna predstava koja je o njima bila u svijetu, početkom 1993. formalno su se uklopili u ustroj Armije BiH. Raspoređeni su u sastav 3. i 7. korpusa Armije BiH, a u „El Mudžahidu“ je bilo i boraca muslimana iz BiH.

I kad su formalno bili u strukturi Armije BiH mudžahedini su nastavili sa nasiljem, zarobljavanjem i ubijanjem zarobljenika, naročito u logoru Kamenica, koji se nalazio pokraj Zavidovića. Oni su praktično bili van kontrole, jer se znalo ili sumnjalo da krše međunarodne konvencije o zaštiti civila i zarobljenika, a ni protiv jednog od tih ratnika iz uvoza nije proveden nijedan postupak, pa nijedan zločinac nije odgovarao niti bio kažnjen. Ispostavilo se da su komande 3. i 7. korpusa Armije BiH i Štab Vrhovne komande ABiH bili nemoćni u zaustavljanju divljanja mudžahedina budući da je u to vrijeme javna tajna bila da su oni imali zaštitu vrha Republike BiH.

   KAMP POGORELICA

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma bh. vlasti su „šakom i kapom“ dijelile državljanstvo BiH mudžahedinima i arapskim borcima koji su ratovali na strani Armije BiH. Državljanstvo BiH dobio je 741 pripadnik odreda „El Mudžahid“  i u evidenciji se nalaze njihovi osobni podaci, adrese  stanovanja, kao i datumi kada su primljeni u bh. državljanstvo. Na popisu najviše je Sirijaca - čak 108. Poslije njih slijede Egipćani, od kojih je 87 primljeno u bh. državljanstvo, zatim Jordanaca 80, Sudanaca 76, Alžiraca 75, Tunižana 49, Turaka 43. Veliki broj mudžahedina je ostao da živi u BiH, najviše na području gdje su prije ratovali. Mnogi Arapi su sklopili brak sa bošnjačkim djevojkama i udovicama. U selu Bočinja kod Maglaja nakon rata formirana je prva veća vehabijska zajednica nastanjena pretežno islamskim dobrovoljcima afroazijskog porijekla iz odreda „El Mudžahid“. Ta zajednica više ne postoji. U ovom selu danas, uz oko 200 povratnika srpske nacionalnosti, živi 14 porodica bošnjačke nacionalnosti kojima su lokalni Srbi prodali imovinu. Za razliku od drugih „paradžemata“, u naselju Ošve, u maglajskom selu Bočinja, prihvatili su ulazak u Islamsku zajednicu BiH i time više ne predstavljaju paralelni džemat.

Čim je potpisan Dejtonski sporazum Državni sekretarijat SAD-a (States Department) zahtijevao je od vlasti u BiH da islamski ratnici napuste Bosnu i Hercegovinu ističući da su opasnost ne samo za našu zemlju nego i za cijeli svijet. Da bi bošnjačke lidere uvjerila koliko je ozbiljna u svom zahtjevu, američka administracija je odlučila zamrznuti program naoružavanja i obuke Vojske Federacije BiH „Opremi i obuči“  koji je  provodila specijalizirana američka agencija MPRI. Bio je to 1995. godine klasični američki ultimatum. Alija Izetbegovć je pristao na deportaciju i odlazak u treće zemlje mudžahedina, uz uvjet da to budu zemlje u kojima bivšim dobrovoljcima neće prijetiti smrtna kazna ili zatvor od režima na vlasti zbog odlaska u BiH u realiziranju džihada. Izetbegović stariji nevoljno je prihvatio ovaj ultimatum smatrajući da je nemoralno tjerati iz BiH ljude koji su se za nju došli boriti u njenim najtežim ratnim iskušenjima. Jedan dio ovih stranaca uspio je i dan-danas ostati u BiH.

Multinacionalne vojne snage za provedbu mira u Bosni i Hercegovini (IFOR) 16. februara 1996. godine napale su i uništile kamp MUPBiH Pogorelica, kod Fojnice, tvrdeći da su iranski instruktori tu vršili obuku za terorističke aktivnosti. Kao povod za ovu vojnu intervenciju navedeno je da su vlasti BiH kršile u Dejtonu preuzetu obavezu o povlačenju stranih instruktora i islamskih dobrovoljaca. Potpuno suprotne kvalifikacije ovog događaja ostale su i danas u jednom dijelu Federacije BiH i na Bliskom istoku. U islamskim krugovima se tvrdi da policijski kamp nije služio „za obuku terorista, niti za destabilizaciju BiH“. Izvori upućeni u program i tok obuke u ovom kampu ističu da u njemu nije bila nikakva obuka koja bi prevazilazila opće okvire educiranja specijalnih policijskih snaga bilo koje druge države. Kamp je uspostavljen na temelju međudržavne suradnje BiH i Irana i navodno je bio u postupku zatvaranja.

   RUSKI PLAĆENICI

I u Vojsci Republike Srpske, u periodu 1992-1995. godina, bilo je stranih ratnika, a najviše onih iz Ruske Federacije. Njihovo sudjelovanje u agresiji na BiH nije bila samo stvar volje tih kriminalaca nego rezultat konkretnog plana obavještajnih službi Beograda i Moskve. Još tokom 1991. godine, dok je trajao rat u Hrvatskoj, u Beogradu je boravila delegacija civilne i vojne obavještajne službe iz Rusije koju je predvodio Jevgenij Primakov. Sa KOS-om je tada dogovoreno da se u glavnom gradu Rusije formira punkt za određivanje Rusa koji će ići u Jugoslaviju i za novac se angažirati u zločinu. Još agresija na BiH nije ni počela, a takav centar je počeo sa radom u Moskvi i bio je izravno potčinjen obavještajnoj službi Ruske armije GRU. Posebno odabrani oficiri GRU-a su vršili selekciju da bi u BiH poslali što veći broj ološa. Njima su obećavane za ruske uvjete velike plaće. Objašnjavano im je da ih u BiH čeka relativno lak posao, jer je VRS dobila cjelokupno naoružanje bivše JNA, da su okupirali teritoriju, a Armija BiH nema dovoljno naoružanja.

Pretpostavlja se da im je rečeno da se predstavljaju kao dobrovoljci, te da nikad i nikome ne kažu da su plaćenici i da su za tu nečasnu rabotu određeni još u Moskvi. Da bi ova prevara u njihovoj dobrovoljnosti bila potpuna, postarao se tzv. biro „Republike Srpske“ u Beogradu, koji je svakom ruskom najamniku izdao potvrdu da je u redove VRS-a angažiran kao dobrovoljac. Te potvrde je potpisao tada major Jovan Đogo. To je iskusan kosovac koji je više godina radio u vojnoj bezbjednosti bivše JNA, a početkom 1992. prekomandovan je u Beograd u spomenuti biro. Od tada Đogo je radio isključivo na poslovima u vezi sa ruskim plaćenicima, a poslije rata kao pukovnik bio je glavni organizator sakrivanja generala Mladića po Srbiji.

Indikativno je da su mnogim Rusima u Beogradu promijenjena imena. Tako je izvjesni Jevgenij iz Odese postao - Jevrem iz Svilajnca, Viktor iz sela kod Sank- Peterburga u BiH se zvao Vićentije, a kao mjesto stanovanja navedeno mu je Kraljevo! Nekoliko hiljada ruskih unajmljenih zlikovaca imalo je „uredna dokumenta“ da su „punopravni građani“ SR Jugoslavije. Onima koji su im izdavali nove lične karte to što ti Rusi nisu govorili srpskim jezikom nego ruskim nije bilo važno! Dio Rusa je ostao pri ranijem identitetu što se potvrdilo po dokumentima koji su pronađeni kod nekih čiji su leševi ostali na bojištu.

Tačan broj dobrovoljaca iz Rusije koji su ratovali na strani snaga VRS-a nije poznat, ali se u haškim dokumentima navodi da ih je bilo između 530 i 620. Po svemu sudeći bilo ih je barem nekoliko hiljada. Smatra se da su neki od njih umiješani i u ratne zločine i da su zajedno sa trupama Ratka Mladića ušli u Srebrenicu, gdje je počinjen genocid nad Bošnjacima. O njihovom učešću u ratu danas svjedoče brojni nadgrobni spomenici širom RS-a, kao i spomenuk ruskim dobrovoljcima koji se nalazi u Višegradu. No za sada nema sudskih presuda za zločine iako ima mnoštvo dokaza. Sve ovo dokumentovano je i u nedavno objavljenoj knjizi Aziza Tafre „Ruski i grčki plaćenici u ratu u BiH“. On se smjelo upustio u istraživanje ove teme o kojoj se u BiH malo govori.

  ZLIKOVCI IZ GRČKE

Osim Rusa, u redovima plaćenika bili su i Grci, koji su došli da, kako su sami govorili, „brane pravoslavlje u BiH“. To je bila skupina osoba iz krminalnog miljea koji su veći dio života proveli u zatvoru ili su bježali od pravde. Zločinac Mladić je u martu 1995. formirao grčku tzv. dobrovoljačku gardu u sastavu Drinskog korpusa Vojske RS-a, čiji je komandant bio general Radislav Krstić, osuđeni ratni zločinac. Grci su, pored ostalog, sudjelovali i u genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice. O tome su pisali i brojni svjetski mediji, a kolika je njihova uloga bila istakao je i sam Mladić prilikom proslave Nove godine 31. 12. 1995. u Crnoj Rijeci kod Han-Pijeska, kada je posebno hvalio komandanta grčkih dobrovoljaca, izvjesnog Antonija.

„Imali smo pomoć od naše braće iz Grčke i da je svaki drugi Grk bio Antonije, i da je svaki drugi Srbin bio Antonije, nama bi bilo mnogo lakše, da ne kažem da je svaki drugi Rus bio Antonije takođe bi nam bilo lakše“, izjavio je Mladić.

Istražni organi iz Holandije su 2004. godine, u izvještaju o genocidu nad Bošnjacima, naveli da su u vrijeme pada zaštićene zone UN-a Srebrenica grčki dobrovoljci bili u kontaktu sa Mladićem i Radovanom Karadžićem. Ima dokaza da su i oni, na nekim lokacijama, sudjelovali u masovnom ubijanju zarobljenih Bošnjaka. Otkrivene su videosnimke grčke zastave nad Srebrenicom, pa čak i transkripti koji govore o izričitom Mladićevom zahtjevu da se izvjesi grčka zastava nad gradom i da se tako izrazi počast „hrabrim Grcima na našoj strani“. I Karadžićeve veze sa Grčkom nisu bile tajna: „Mi danas nemamo mnogo prijatelja. Sa nama su sada samo Grci i Bog.“ Omaškom je zaboravio pomenuti doprinos Rusa u VRS, ali njih je prije toga (i poslije) više puta nahvalio, pa je valjda smatrao da je to dovoljno.

Nekolicina bivših dobrovoljaca iz Grčke, Rusije, Rumunije i Ukrajine i danas živi u nekim zabačenim selima u RS-u, gdje primaju penzije i invalidnine, navodi se u knjizi Aziza Tafre. Neki od njih koji imaju manje od 60 godina i danas su na ratištima širom svijeta. U Rusiju se vjerovatno nisu vratili oni koji bi morali krivično odgovarati za kriminal počinjen prije dolaska u BiH.

 MUDŽAHEDINI, Al-KAIDA, ISIL

Bivši američki obavještajac, danas profesor na predmetu strategija na Vojnopomorskom koledžu u Njuportu (Roud Ajlend) dr. Džon R. Šindler (John R. Schindler), u knjizi „Bosanski rat i teror“, piše da je u BiH 1992. počeo uspon Al-Kaide u globalnom džihadu i navodi:

„Zanemarena je istina o tome da je tokom 90-ih godina prošlog vijeka Bosna igrala identičnu ulogu u globalnom džihadu kao Afganistan tokom 80-ih, posluživši kao pogodno mjesto za vođenje rata protiv nevjernika, istovremeno pružajući utočište i poligon za obuku buduće generacije militanata. Za svete ratnike Osame Bin Ladena Zenica i Travnik su bili isto toliko pogodni kao Džalalabad i Kost samo nekoliko godina ranije. Za mudžahedine širom muslimanskog svijeta Bosna je predstavljala područje za džihad.“

Prošlo je 17 godina od terorističkih napada na Njujork i Vašington u kojima je poginulo gotovo 3.000 ljudi i koji su promijenili svijet. Napade su izveli pripadnici terorištičke Al-Kaide, a taj tragičan događaj označio je početak američke i zapadne globalne kampanje protiv terorizma, koja je rezultirala ratovima u Afganistanu i Iraku, otvaranjem zatvora u Gvantanamu, jačanjem bezbjednosnih mjera i agencija nauštrb građanskih sloboda, velikim povećanjem vojnog budžeta. Rat protiv terorizma još traje, ali su Al-Kaidu, čiji je lider Osama bin Laden ubijen, zamijenili njeni ogranci i tzv. islamska država, protiv koje se bitka vodi na Bliskom istoku, u Siriji i Iraku, dok su na meti terorista sve češće i evropske prijestonice.

Boravak mudžahedina u BiH u periodu 1992-1995. nesumnjivo je ostavio trag i puno godina poslije rata. To potvrđuje i podatak da su se na strani ISIL-a u Siriji i Iraku borili dobrovoljci iz naše zemlje, njih nekoliko stotina.

ČETNICI U UKRAJINI

Od početka invazije na Ukrajinu 2014. na ruskoj strani se nalazi i nekoliko desetaka dobrovoljaca iz Srbije koji su došli da pomognu na isti način kao što su Vojsci RS-a 1992-1995. pomogli Rusi u agresiji na BiH. Postoje dvije grupe srpskih dobrovoljaca na tom području. Prvoj pripadaju članovi četničkog pokreta i drugih organizacija sa predznakom „četnički“ koji u izjavama koje daju srpskim medijima strastveno insistiraju na želji da pomognu „ruskoj braći“. U drugoj grupi su oni Srbi sa ratnim iskustvom koji su angažirani putem različitih agencija, mahom označeni kao „psi rata“. O njima se malo zna, ne pojavljuju se u medijima, a novac im je jedini motiv.

Srpski dobrovoljci iz odreda „Jovan Šević“ hvalili su se da su uništili nekoliko ukrajinskih tenkova vjerovatno sa ciljem da pokažu da proruske snage u Ukrajini imaju i podršku iz drugih zemalja. U izjavama koje daju dobrovoljci koji za sebe kažu da su pripadnici četničkih formacija politički motivi apsolutno dominiraju. Oni time žele da podstaknu prorusko i antizapadno opredjeljenje u samoj Srbiji.