Univerzitetski profesor mirovnih studija i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH Nerzuk Ćurak je u opsežnom intervjuu za magazin Start BiH analizirao trenutnu situaciju u BiH i svijetu- prenosimo ga u cjelosti

Razgovarao: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba)

Foto: Mevludin Mekić

Situacija u BiH odavno nije bila usijanija. Konopac je maksimalno zategnut jer oštre izjave dolaze sa raznih strana. Čini se kao da međunarodna zajednica više ne želi biti samo puki posmatrač. Međutim, postavlja se pitanje kakav može biti epilog u ovakvoj situaciji?

- Bosna je od potpisivanja mirovnog sporazuma na usijanom limenom krovu, ali mi, pripadnici određenog vremena, kažemo kako nikad nije bila gora situacija. Dakle, objektivno, kada posmatramo ovih 30 godina to su uglavnom bile turbulencije manjeg ili većeg intenziteta. Mi smo možda zaboravili da je, recimo, u vrijeme dugotrajne vladavine SDA, HDZ i SNSD-a Milorad Dodik svojim retoričkim figurama potpuno osvojio javni prostor i blokirao bilo kakvu ozbiljnu politiku. Sada vidimo da je on nastavio sa svojom agresivnom retoričkom kampanjom koja u pozadini ima sve ono što je on i prethodnih godina govorio, ali desila se jedna velika promjena. Ta promjena se ogleda u tome da on sada nema sugovornika na drugoj strani koji bi prihvatio taj rat riječima. I dešava se najveći paradoks. U momentu kad mnogi misle da je Dodik najjači, on ustvari, zato što izostaje odgovor na njegov agresivni svakodnevni nacionalizam, pokazuje da je možda u najtežoj poziciji do sada od kada je na vlasti. Iako u smislu javne prezentacije određenih politika, recimo politike Trojke, građani možda mogu smatrati da se radi o jednom krajnje defanzivnom političkom obrascu, jednom ustupanju svih komparativnih prednosti politike Dodiku i njegovom režimu, ustvari za rezultat imamo to da on ništa ne može da ostvari.  

Ali se ipak čini da situacija nikad nije bila gora?

- Ja ne bih da mi upadnemo u zamku u koju svakodnevno upadamo da situacija nikad nije bila gora. Mislim da je ovo situacija na koju smo mi navikli. Ovdje se samo radi o tome da li su neki relevantni mentori Milorada Dodika odlučili da on drži ovu maksimalnu političku tenziju. Prije svega mislim na činjenicu da je režim u Republici Srpskoj svjestan toga da njemu Zapad neće ništa uraditi. Evo vidite, otvoreni su pristupni pregovori, Dodik nije dobio nikakve sankcije i kazne o kojima se govorilo koliko već, dvije- tri godine, sve dok Amerika nije uradila to što je uradila sa stavljanjem na crnu listu. On je svjestan da Evropa neće njemu napraviti neku veliku štetu, naročito kad Mađarska preuzme predsjedavanje Evropskom unijom. Ona će biti neka vrsta strateškog kišobrana koja će blokirati bilo kakve negativne institucionalne poteze prema njemu. Dodik ima strah od Moskve. On ovo radi zato što mu je glavni saveznik ispostavio račun. Sada se radi o tome do kog nivoa krize Rusija želi da se ide na Zapadnom Balkanu i u BiH, tako da je sva ova igra koju on proizvodi ustvari vezana za njegov strah da bi mogao izgubiti podršku Moskve ili da bi ga moglo zadesiti ono što zadesi mnoge Putinove protivnike ili one koji su mu bili saveznici pa ga napustili. A znamo šta ih zadesi.

U međuvremenu, Narodna skupština RS usvojila je, između ostalog, entitetski izborni zakon, održan je i miting u Banjoj Luci, koji je bio propraćen govorom mržnje i raznim uvredama. Tome su svjedočili i najviši politički predstavnici Srbije. Komentar?

- To je sada sve urađeno zbog nekog iracionalnog straha od rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu. I zbog toga Srbija i Republika Srpska prave nevjerovatnu gužvu, nevjerovatne probleme, organiziraju te demonstracije kao da hoće da kažu DA, iako ta rezolucija nigdje nas ne spominje, mi želimo da naglasimo da smo mi problem. To je jedno samoubistvo iz zasjede, vrlo čudno unutar međunarodnih odnosa koje moram objasniti nekom iracionalnošću koja vrlo često zna da bude kriterij unutar srpske nacionalističke politike. Ali čini mi se da je taj miting bio veliki neuspjeh. Ogromna energija je uložena u to, ali čini mi se da se od te  proizvodnje paralelne stvarnosti narod u RS-u umorio. Ja sam se neku noć vraćao iz Podgorice preko famoznog Šćepan Polja i onda mi se onako bijelodano u jednom momentu pojavila misao, pa čovječe od Šćepan Polja do Sarajeva vi nemate ništa. Nema ništa! Jedna prazna praznina i onda vi u jednom drugom kontekstu razmatrate tih 49 posto teritorija Republike Srpske. Vidite da je to jedna prazna rupa u velikoj mjeri, da je politika poprimila takve doze iracionalnosti gdje proizvodnja nekog novog političkog jezika koji nema dodira sa stvarnošću postaje osnova za gradnju novih nebeskih politika kojima se intervenira u stvarnost. Ne vidim da to može završiti dobro za građane RS i negdje više na nivou tuge nego na nivou neke druge emocije pitam se zašto ni jedna relevantna politička partija srpskog naroda u RS-u ne odustaje od te iracionalne politike.

Kako se to može objasniti?

- Pokušavam sam sebi pronaći odgovor jer su u NSRS sve relevantne partije bile sponzori rezolucije da se genocid nije desio. Šta to znači? Da li ti ljudi stvarno to misle? Je l' oni zaista vjeruju da su oni u pravu, a da je cijeli svijet u krivu? Da li oni zaista misle da time mogu postati dio uređenog zapadnog svijeta? Nećete da budete dio BiH, a kao hoćete da budete dio Evropske unije. To su stvari koje možda mogu proći nepismenim ljudima, ali je stvarno vrijeme da se postave neka očigledna pitanja. Dakle, 99 posto ove planete zna šta se desilo, institucije svijeta znaju šta se desilo, a vi glumite kao da je istina svijeta u vašem džepu. To je neka iracionalna pobuna gdje se zaista misli da je moguće proizvesti alternativnu stvarnost i da će cijelo čovječanstvo konačno živjeti u toj alternativnoj stvarnosti koju proizvodi srpski nacionalistički režim. 

Imajući na umu pomenuti usvojeni entitetski izborni zakon i ostalo, u kojem će se pravcu stvari sada odvijati?

- To je sada jedna ideja da se stvar mora dovesti do kraja. Dodik i njegov režim očito su procijenili da nemaju kud i da ne mogu sada odjednom promijeniti paradigmu svoje politike pa da krenu u smjeru neke bh. integracije. Od toga nema ništa i upravo na tragu ovog što sam maloprije govorio o Moskvi, ovo je očito jedna situacija u kojoj političke stranke u RS-u, bilo da znaju, bilo da ne znaju, izvršavaju nalog Moskve, odnosno da proizvode nestabilnost. Usvajaju u Skupštini zakone koji su negacija Ustava BiH, Dejtonskog mirovnog sporazuma i prst u oko međunarodnoj zajednici. Pretpostavljam da je Dodikova igra da zateže konopac do onog momenta dok to ne treba pretvoriti u stvarnu djelatnu politiku. Da vi sad počnete da radite po tom zakonu kojeg ste usvojili, recimo entitetski izborni zakon i da vi, bez obzira na koliziju sa Ustavom, krenete sa implementacijom... Nisam siguran da će do tog momenta doći, osim ako se ne bi donijela odluka da se ide u širenje konflikta i na području zapadnog Balkana. Ali ne osjećam još da je taj intenzitet dostignut, a možda i neće biti dostignut.

Mislite na eventualni konflikt?  

- Da. 

Na tragu toga,  čuli smo i pomalo uznemirujuću izjavu NATO vrhovnog komandanta Savezničkih snaga za Evropu koji je svjedočio pred američkim Kongresom i gdje je kazao kako će se, zbog obavještajnih podataka koje imaju, povećati snage na Kosovu i u BiH te čak dovesti i tešku opremu u sklopu KFOR-a i EUFOR-a. Zvuči upozoravajuće?

- I meni je ta izjava zapela za uho i oko i ona nešto znači. E sad, šta ona znači? Vama je poznata misao teoretičara rata Carla von Clausewitza da je „rat nastavak politike drugim sredstvima“. Ta njegova izjava se može čitati u ključu da je strateška odluka da BiH bude dio Zapadne alijanse pa tako i NATO saveza, da se od nje neće odustati i da se takvom porukom osiguravaju zemlje koje još nisu u NATO savezu, a možda će postati pa se šalje poruka da imaju tu vrstu podrške.To je na nekoj strateškoj razini. Druga dimenzija njegovog, možemo kazati uznemirujućeg obraćanja pred Kongresom, mogla bi biti, što je vrlo moguće, da NATO zaista ima obavještajne podatke koji su sada na razini relevantnog upozorenja o mogućnosti konflikta. Zašto to govorim? Želim da vas podsjetim da kada se pripremala invazija Rusije na Ukrajinu, američke obavještajne službe su danima davale uznemirujuće vijesti da će Putin napasti Ukrajinu, a da se Evropa smijala tome. Pokazalo se ipak da je CIA imala potpuno tačne podatke i ubrzo nakon što je to Biden objavio Putin je napao Ukrajinu. Na tom tragu možemo smatrati da su i obavještajne službe NATO snimile, dobile ili ukrale informacije koje su relevantne o mogućnosti izbijanja konflikta. Opet se vraćam na svoju prethodnu elaboraciju da Dodik ovo zateže ne zbog Zapada nego zbog Moskve.

Sve je u tom smislu u igri i ova izjava vodećeg NATO oficira implicira da je nešto moguće. Moguće je da je ovo osnaživanje međunarodnih vojnih snaga u BiH rezultat proizvodnje jedne kulture odvraćanja u smislu da ako bi neko pokušao secesiju od BiH ili ako bi neko pokušao da na Kosovu izazove konflikt da može računati na odgovor. To je neka vrsta strategije odvraćanja da se ne ide u konflikt. I negdje u krajnoj liniji moramo unutar metoda scenarija razumijeti da se konflikt kojeg je započeo Slobodan Milošević vraća na svoje rodno mjesto, da bi napravio puni krug. Šta to znači? Dakle, pitanje je može li region bivše Jugoslavije konačno završiti drame suvereniteta bez novog nasilja.

Mislite na još jedno nasilje? 

- Da. Da li je moguće da Kosovo postane i de jure međunarodno priznata država i od ovih pet zemalja članica EU koje ga nisu priznale i da bude primljeno u međunarodne organizacije, itd. Može li se to desiti bez nasilja? To je pitanje na koje ne možemo dati jednoznačan odgovor. Mi vidimo da je sva strategija proizvodnje nezavisnosti Kosova povezana sa tim kako to da se desi, a da ne dođe do nasilja. E sada, hoće li Beograd dozvoliti da se to baš tako desi? To su ta otvorena pitanja. Što se tiče BiH koja je međunarodno priznata država i nema taj problem kao Kosovo, njen problem je unutrašnja izgradnja države. Hoće li u trenutku kada se donesu neki zakoni ili kada bi visoki predstavnik nametnuo neke zakone koji ruše ključne koncepte secesije Milorada Dodika, da li bi u tom momentu također uslijedilo neko nasilje i u BiH. I tu varijablu moramo imati u vidu, ali opet sam skloniji da je sve ovo više povezano sa Rusijom nego sa samim kapacitetom lokalnih aktera za proizvodnju nasilja. To je negdje, po meni, formula. Hoće li neka nova faza svjetskih događaja ići u smjeru konstruktivne izgradnje mira i rješavanja postojećih konflikata ili će se oni produbljivati, a konflikt kad se produbljuje on pronalazi i nove prostore svog ispoljavanja. Tako da to može postati i Zapadni Balkan.  

Prof. Zlatko Hadžidedić je u medijima govorio o planu razbijanja BiH i čak upozorio, što je bilo poprilično iznenađujuće, kako bi EUFOR mogao izaći na entitetske linije i na taj način podijeliti samu Bosnu i Hercegovinu. Smatrate li da je tako nešto moguće?

- Izvještaji o smrti Bosne su jako preuranjeni. Mi smo skloni pesimističnom mentalitetu i imamo potrebu dugotrajnog bojenja svog položaja crnim bojama i ustvari priče o podjeli i uništenju BiH slušamo stalno, a ona je još uvijek tu. Prema tome, ja bih okrenuo vektor i ne bih uopšte davao materijala politikama koje zazivaju podjelu BiH stalnim insistiranjem da se nama radi o glavi. 

Historija svijeta nema slučaja da je neka međunarodno priznata država koja je članica UN-a nestala. Jedino imate dogovor Češke i Slovačke da će se sporazumno podijeliti. To je kapital, međunarodno priznata država. Nikada neće UN donijeti odluku da BiH više nema. U tom smislu ja bih volio da mi budemo proaktivni. Međunarodna zajednica je uradila puno dobrih stvari za BiH. Mi to nekako olako brišemo. Mnogi ljudi misle da bi međunarodna zajednica trebala u BiH da radi sve i da domaći politički akteri ne rade ništa, a to je puni protektorat na način na koji to nije intervencija međunarodne zajednice. Sada mi možemo razmišljati da li bi bilo bolje da jeste. Ja nisam sklon da se proizvode neke vrste interpretacija koje nemaju baš očigledno uporište u samoj stvarnosti. 

Ali kod nas je to česta praksa!?

- Mi smo vrlo skloni da zanemarimo stvarnost, a da razmišljamo šta je iza. E sad vidite… recimo, evo primjera: u toku rata protiv BiH Velika Britanija je imala stravičnu antibosansku politiku. O tome imate obilje dokaza. Britanski naučnici, kao što su Carole Hodge i Brendan Simms, napisali su briljantne knjige o britanskoj izdaji BiH. Čak će i predsjednik Bill Clinton u svojoj knjizi, „The Clinton Tapes“, doslovno navesti da su francuska i britanska vlada bile ključni remetilački faktori u sprečavanju vojne intervencije za spas BiH zbog, kako je napisao, velike muslimanske zajednice u BiH. A vidite sada. Već nekoliko godina VB nije napravila ni jedan antibosanski potez. Naprotiv, najveći je borac za istinu o genocidu u BiH, o ratnim zločinima. Bila je glavni sponzor rezolucije na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici u UN-u, koja nažalost nije usvojena zbog veta Rusije. Jako puno poteza je Britanija napravila koji su probosanski i neupitno govore o promjeni politike. Ali vi imate aktere koji i dan-danas, bez obzira na činjenice, i dalje razmišljaju u kategorijama da je glavni cilj Britanije da uništi BiH. Nema veze što imamo nove činjenice. Možda za 10, 20, 50, 100 godina, Britanija ponovno promijeni svoju politiku i opet bude antibosanska. Onda možemo ponovno govoriti o antibosanskoj politici, ali ne možemo sada govoriti kad nije. Pozivam ljude da prvo vide očiglednost, a ne da gledaju šta je iza. Ne možemo preskakati očiglednost da bismo izvodili zaključke koji su vrlo često spekulativni um, ništa drugo.  

Odobreno nam je otvaranje pregovora sa EU, mnogi kažu da je to bio nezaslužen poklon, ali umjesto stimulacije za snažan napredak i reforme, izgleda da smo se odmah zakucali u zid?

- Nema nezasluženog poklona za BiH. Sve što međunarodna zajednica, pa tako i EU, učini za BiH je malo. Zašto? Zato što je proizveden mirovni sporazum za BiH, čiji je ključni sadržaj Ustav BiH koji onemogućuje proizvodnju politike u zemlji. Bilo ko na kugli zemaljskoj da ima ovakav politički sistem i ovakav ustav u kome svaka relevantna politička grupacija može zaustaviti politički život u zemlji, teško da bi mogao proizvesti nešto više od ovoga što je napravljeno u BiH. Možda tek nešto više, ako je demokratska politička kultura u nekoj x zemlji na visokoj razini.

Naravno, to nije sada nikakvo opravdanje za domaće političke aktere koji su primorani da djeluju u suženom manevarskom prostoru, ali ostavljena je mogućnost da ako se radi o kvalitetnim, kompetentnim, etičnim ljudima da naprave pomake koji bi omogućili bolji život građanima BiH. Nažalost, naš ulazak u EU dešava se u momentu kada nacionalističke aspiracije Beograda ni za jotu nisu smanjene, kada imamo strukture u samoj BiH kojima je važnija snažna veza sa Beogradom i Zagrebom nego izgradnja sopstvene domovine i kada imate tzv. probosanske aktere koji su kao guske u magli. Dobijanje pregovora i vođenje pregovora unutar takve političke agende je izuzetno teško. Mi sada moramo ispunjavati normativne, institucionalne, tehničke uvjete da bismo uspostavili standarde koji prate pravnu stečevinu BiH i komprehenzivne standarde života u EU. 

Mnogi će reći da je to izuzetno teško u ovakvoj situaciji koju i sami opisujete?

- Da, to je užasno teško. Nijedna druga zemlja Istočne Evrope koja je ulazila u EU nije imala ovaj problem koji mi imamo, problem neriješenog državnog razloga, odnosno snažno htijenje političkih aktera da se država ne izgrađuje. Imamo politike koje su kao za pristupne pregovore sa EU, a ne žele da odustanu od svojih maksimalističkih ciljeva koji su u koliziji sa zahtjevima EU. I onda EU, pošto je to meka sila, dugim protokom vremena dođe u poziciju da te ultimatume prihvati i da onda kaže hajde prihvatit ćemo ultimatume Republike Srpske i HDZ-a samo da se ide naprijed. I onda dođete do mehanizma koordinacije, gdje preko 160 ljudi u ovoj zemlji mora reći da, da bi neki zakon za EU prošao. To je jedna šizofrenija, potpuno ludilo i pokušaj proizvodnje političkog straha svugdje gdje nema nikakvog razloga za politički strah. U zemlji koja je od unitarizma udaljena svjetlosnim godinama, maše se unitarizmom kao najvećim problemom. U mome uvidu, treba sve pokušati, po meni, jedan od pokušaja koji bi možda relaksirao političku situaciju pa da se unutar pregovora sa EU zaista radi na ispunjavanju relevantnih uvjeta i standarda, da se u političkoj sferi donesu odluke koje bi relaksirale stvar. Recimo, da izbori za Predsjedništvo BiH budu takvi da se svi akteri oslobode bilo kakve vrste nezadovoljstva. Međutim, vi imate prijedlog HDZ-a za novi izborni zakon kako da se bira novi član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda koji je potpuno iracionalan, gdje se traži da samo i samo građani hrvatske nacionalnosti u kontekstu kantona u kojima dominantno žive, biraju člana Predsjedništva, pri čemu je član Predsjedništva državna funkcija, a ne etnička što se potpuno apstrahira. Dakle, Ustav kaže da je Predsjedništvo državni organ a ne zbir tri partikularne etničke reprezentacije, ali niko se, nažalost, ne drži Ustava.

Pa ima li izlaza, načina da se to promijeni?

- Ja mislim da se može pronaći način, a za to nam treba podrška međunarodne zajednice, da se to promijeni. Da se, recimo, u parlamentu bira predsjednik Predsjedništva, da on ima svoje zamjenike, da se na svakim izborima tačno zna iz kog naroda će biti predsjednik Predsjedništva i tako dalje, ali to je onda jačanje integracije zemlje i ispunjavanje ustavne funkcije Predsjedništva. Može se pravednost postići i na direktnim izborima kroz zajedničke liste kandidata za Predsjedništvo (jedan Srbin, jedan Hrvat, jedan Bošnjak i jedan ostali) i da svi građani glasaju za zajedničke liste. Ovo što predlaže HDZ je po međunarodnim pravnim standardima zahtjev za pretvaranje autentičnih građana BiH, Hrvata, u nacionalnu manjinu. Nadam se da će se odustati od toga, na duže staze, političkog samoubistva iz zasjede. Manje je važno jesu li nam iz EU progledali oko pregovora. Nama sada u sferi politike trebaju kompetentni ljudi, meritokracija, ljudi koji znaju sve o pregovorima sa EU, vrsni pravnici, eurolozi, sociolozi, ljudi koji iz različitih uglova motre taj proces i stvaraju uvjete za ispunjavanje uvjeta. Najmanje su nam bitni političari za taj proces. Oni su nam samo bitni da ne koče proces. A oni će kočiti proces jer će i dalje vršiti politizaciju i to etno-nacionalističku politizaciju. Ne znam kako se više ne umore nakon 30 godina. I maše stvarnost naroda, maše stvarnost građana BiH koji su potencijalno i djelimično stvarno u velikoj mjeri izvan ovih dominirajućih nacionalističkih paradigmi koje mi vidimo svakodnevno u medijima.

Visoki predstavnika Christian Schmidt znatno je aktivniji od svog prethodnika Valentina Inzka. Kako biste ocijenili njegove dosadašnje poteze?

- Inzko je bio u velikoj mjeri blokiran jer nije imao podršku najsnažnijih zemalja pa je dosta poteza naprosto morao da donosi sam, a kada donosite sami poteze oni su manjeg značaja. Ali postoji jedna stvar gdje moramo Inzku odati veliko priznanje. Ipak je on donio zakon o kažnjavanju negiranja genocida i to je najveća stvar koju je uradio. To je epohalno. Što se tiče Schmidta, mislim da je, imajući u vidu ambijent u kojem je radio i djelovao i background sa kojim je on došao, kao i rušilačku energiju koju je zatekao, između ostaloga Hrvatska je imala mogućnost da aktivno proizvodi politiku kao članica EU prema BiH koja je nažalost bila više partikularna, usmjerena uglavnom na zadovoljenje zahtjeva HDZ-a, dakle, imajući sve to u vidu, moja ocjena djelovanja visokog predstavnika je pozitivna. Ja mislim, ustvari ne mogu to sebi baš da objasnim, a  to je jedna vrsta iracionalizma proizvedenog u Sarajevu, da su u jednom momentu određene političke strukture u Sarajevu udarile na Schmidta, i odjednom je visoki predstavnik postao „neprijatelj“ sve tri nacionalne politike u BiH, sa jednim također novim uvjerenjem koje se pojavilo u Sarajevu, da je on u jednom momentu postao i advokat hrvatske politike u BiH. Za razliku od mnogih prethodnika koji su možda i bolje razumijevali situaciju u BiH, on je donio vrlo važne odluke kojima je zaštitio BiH. Na kraju krajeva, nijedan prethodni visoki predstavnik nije se udostojio da uđe u ovaj nivo klinča sa Dodikom, a on je i stvorio uvjete da Dodik bude izveden pred sud. Visoki predstavnik sada ima veliku moć i, kada bih se ja pitao, rekao bih da ta moć ne treba nimalo da se smanji nego da treba da još osnaži jer je geopolitički kontekst vrlo ranjiv i težak za multinacionalne države kao što je BiH. Mislim da je generalno, uz mnogo grešaka, prije svega komunikacijskih, ispunjavao svoj mandat - očuvanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, i ja mu ipak dajem pozitivnu ocjenu.

Trojka je pod velikim pritiskom SNSD-a i HDZ-a, a sve se višu naziru i unutrašnje nesuglasice. Jedni ih optužuju za popuštanja i spašavanje partnera dok drugi smatraju kako se mora razgovarati i da pritisak međunarodne zajednice ne može riješiti sve naše probleme. Gdje je istina?

- BiH je ostala bez puno kvalitetnih, stručnih ljudi. SDA, koja vječno vlada, pa u dobroj mjeri i kad ne vlada, usisala je desetine hiljada ljudi kao dio svoje stranačke, parastranačke i državne infrastrukture. Trojki, to se vidi, nedostaje kadrova. Ona nema dovoljni kapacitet ljudstva da iznese epohalne društvene promjene. Imajući to u vidu, rezultat koji isporučuju je opet bolji od rezultata kojeg je isporučivala prethodna nacionalistička vlast SDA, HDZ i SNSD. Trojka nije mogla ući u vlast ni sa kim drugim nego sa SNSD i HDZ. Dakle, sa onim strankama s kojima je i SDA bila u vlasti. Zanimljivo je da su SDA botovi proizveli javni narativ da je Trojka, ulaskom u vlast sa SNSD-om i HDZ-om, napravila izdaju. Zamislite tog bezobrazluka! Ali narod je medijski nepismen pa mu sve možete prodati. Drugi razlog zbog kojeg na neki način imam razumijevanje za Trojku je odbijanje ove čudne ideološke grupacije da razvijaju politike neprijateljstva i insistiraju na teškim pokušajima proizvodnje politika prijateljstva.

A šta je proizvodnja politike?

- Da sa onima sa kojima se ne slažete, a koje objektivno, bilo koje stranke da su u pitanju, ne možete izbjeći, pokušate da dođete do nekog razumnog, minimalnog konsenzusa, jer u ovom momentu ne može se više. Upravo ta politika koja se može smatrati gubitničkom, kukavičkom, defanzivnom je omogućila početak pregovora sa Evropskom unijom. Ovo što SDA i ekipa pričaju, da je to samo zahvaljujući geopolitici, bez obzira na vlast, stoji pitanje - a što se to nije desilo kad je SDA bila vlast? Ipak, glavni pozitivni momenat je odluka Trojke da ne odgovara na Dodikove svakodnevne mrzilačke eskapade, koje su nažalost uključivale i stravičnu dehumanizaciju, koja još uvijek traje, bosanskih muslimana.

Ali niko ne reaguje na to?

- Ja mogu izraziti svoj univerzalni prezir prema ljudskoj civilizaciji što niko od međunarodnih aktera na to ne reaguje. To je tako tužno. Kao što i u samoj RS na prste jedne ruke možete prebrojati ljude koji se javno protive toj dehumanizaciji i koji zaslužuju podršku za svoju borbu protiv srpskog nacionalizma. Nedavno sam, u tom kontekstu, pročitao fini facebook status urednika Buke iz Banje Luke, Aleksandra Trifunovića, koji je snažno kritikovao ovaj Dodikov dehumanizirajući narativ spram svojih višestoljetnih komšija, ali to je zaista tek kap u moru. Dakle, ta odluka da se ne odgovara na mrzilačke eskapade je jedan od razloga zašto je Milorad Dodik danas u najgoroj poziciji otkako se bavi politikom. Zamislite da je i Trojka nastavila tuk na utuk. On to provocira, on želi to. On samo to želi jer to je onda prekrivanje političkog polja neodgovornom mrzilačkom retorikom koja potvrđuje da BiH ne treba da postoji. Ja mogu misliti šta sve moraju da, u ljudskom smislu, provare i Nermin Nikšić i Edin Forto i Dino Konaković. Pošto živimo u medijskom dobu, stalni presing u kojem ne odgovarate na mrzilačke politike proizvodi osjećaj poraza i inferiornosti. Ti argumenti će nekad imati smisla, ako Trojka ne uspije da kapitalizira svoju politiku na način da se sve više i više BiH približava EU, a da EU otvoreno šalje poruke da je to ekipa koja zbiljski želi i radi na tome da BiH postane dio EU. Na strateškom nivou želio sam da ponudim jedno viđenje koje neće pratiti dominirajuće matrice. Na taktičkom nivou Trojka mislim da može da napravi puno boljih politika, da se mora potruditi da nađe što više kompetentnih ljudi, da procijene kada mogu poslati javne poruke koje su važne, a koje će dati signal zabrinutim građanima da se ne radi ni o kakvoj kapitulaciji pred HDZ-om i SNSD-om. To je vrlo teško. Ostaje nam da pratimo kako će se situacija dalje razvijati. Ako Trojka padne na izbornom zakonu, ako prihvati ovaj način izbora Predsjedništva koji zagovara Čović, mislim da ih ništa neće moći oprati. To onda jeste prihvatanje samo i samo etničkog argumenta HDZ-a. Ako bi se pristalo na tu vrstu izbora članova Predsjedništva BiH, to je pristajanje na politiku koja ne samo da je protiv zajedništva u BiH nego je protiv građana BiH, uključujući i Hrvate Bosne i Hercegovine. To više ne bi bilo Predsjedništvo BiH.

Na tragu toga, Izborni zakon, Ustavni sud, način izbora članova Predsjedništva... ima dosta otvorenih pitanja koja politički subjekti, shodno vlastitim interesima, najavljuju kao ključna. Šta je ključno i šta očekujete da će se uskoro na neki način vjerovatno riješiti i kako bi se moglo riješiti?

- Ključno bi bilo da postoji konsenzus o izgradnji države BiH. Meni je žao što se za 30 godina nisu pojavili političari sposobni da meandriraju kroz dejtonsku političku instalaciju i da sa win-win strategijama dođu do konsenzusa. I sad kad toga nema mi smo primorani na ispunjavanje pojedinačnih uvjeta za osnaživanje ili slabljenje zemlje. I to su sva pitanja koja ste nabrojali. Vrlo je jeftino da su najveći domaći zagovornici suvereniteta BiH u kontekstu smanjenja uloge međunarodne zajednice u BiH one politike koje su prethodnih godina radile protiv BiH. Ovdje ne mislim da su radile protiv neke reduktivne bošnjačke vizije BiH, na što imaju političko pravo, već su i Dodik i Čović radili protiv BiH kao takve, što je već ozbiljan problem. I sad odjednom postadoše najveći zagovornici suvereniteta BiH. Kada bi to bila istina, gdje bi nam bio kraj. To je baš perverzno. Pritom govorite da je suverenitet to da se riješite stranih sudija, visokog predstavnika, itd., a upravo oni su pokazali da čuvaju suverenitet BiH. 

I šta mislite, šta bi uradile odgovorne politike?

-  Ono što svaka odgovorna politika mora da uradi je da se ne ide dalje u iracionalnu decentralizaciju i degradaciju države. Zašto to kažem? Ako uzmemo, recimo, RS čiju autarkičnu poziciju zaista ne razumijem, čak i neke poličare za koje smatram da su razumni, trenutno u Evropi ne postoji entitet, odnosno unutrašnja regija u nekoj državi, sa većom autonomijom od Republike Srpske. I umjesto da na sva zvona hvalite BiH, koja vam je to omogućila, jer bez BiH ne postojite, umjesto da hvalite međunarodnu zajednicu, uključujući prije svega SAD, da vam je omogućena najveća autonomija i teritorijalna i institucionalna u cijeloj Evropskoj uniji, vi želite još više. Naprosto jedna iritacija koja je iracionalna, koja je nedopustiva i sa kojom bi trebalo završiti. Bilo je tu političara, poput recimo Milana Miličevića, iz SDS-a, ili Mirka Šarovića prije, gdje imate nagovještaje pragmatističke, racionalne politike, ali onda vidite stav SDS oko genocida u NSRS i ne možete sebi doći od takvog amaterizma i izbjegavanja suočavanja s istinom. Zašto te politike vjeruju da narod baš hoće to što žele te politike, a ne bi želio kada bi političke strukture ponudile nešto drugo, npr. stvarnu izgradnju svoje otadžbine BiH, zajedno sa drugim narodima i građanima.

Hajdemo malo o izborima u Hrvatskoj. HDZ je relativni pobjednik iako su mnogi očekivali da će Zoran Milanović biti odlučujući faktor koji će prevagnuti u korist SDP-a i opozicije. Međutim, krajnje desni Domovinski pokret će izgleda biti presudni faktor za sastavljanje vlade. Očekujete li da će nova vlada, na tragu tendencija širom Evrope, biti najdesnija do sada i kako će se to odraziti na BiH?

- Prvo, Milanović je ostao na nivou sapuna, i nije dostigao nivo parfema. Zašto hoću to da kažem? Da je podnio ostavku na funkciju predsjednika i ušao u izbornu kampanju kao kandidat za premijera SDP- ovog bloka, ja sam uvjeren da bi rezultati izbora bili obrnuti jer bi to građani honorirali. To bi bila fajterska borba. U samoj personalnoj predizbornoj politici Milanović je odličan. Ima tu žestoku komunikaciju što građani vole, nije suhi birokrata. Ali nije otišao do kraja i onda je stvorio jednu vrstu političke neurednosti i anarhije. Mnoge je građane zbunio i zato SDP nije napravio veći rezultat. HDZ jeste pobjednik. Ali po meni je važnije pitanje šta se dešava sa Hrvatskom, sa zemljom koja je riješila svoje strateške ciljeve, ušla u NATO, ušla u Evropsku uniju, ušla u Schengen, i da pred transparentnim dokazima korupcije HDZ-a iz godine u godinu ih građani i dalje honoriraju na izborima. Sjećam se kada je u Italiji vladajuća bila socijalistička partija Bettina Craxija, a onda je otkrivena ogromna korupcija. On je pobjegao iz Italije, i poslije je umro u Tunisu. Njegova partija je na prvim izborima nakon tog otkrića korupcije nestala. Dobili su 1-2 posto na izborima. Kad je Ivo Sanader optužen za korupciju, od tada do danas traje ta koruptivna nit HDZ-a koja ni na koji način nije oslabila njihovu moć. To je vrlo zanimljivo.

Možda je u smislu argumentacije to slično ovom što se dešava u BiH. I Hrvatska je decentralizirana država sa puno županija i općina kao i BiH. Desetine hiljada ljudi su unutar te stranačke hobotnice zaposleni. To je kapilarna korupcija. Ljudi ne žele da napuste tu komociju. Međutim sve se na kraju svede na brojeve.  Tačno 76-sa tim brojem Plenković vlada četiri godine.

Milanović dobro kotira i u desničarskim krugovima? Plenković nastavlja istu politiku prema BiH !?

- Nastavit će se podrška politici Dragana Čovića. Ja ne znam da li je Plenković suptilni hrvatski umjereni nacionalista, koji u političkom smislu vjeruje da je sve ovo što radi HDZ u BiH  ispravno sa stanovišta zaštite Hrvata BiH i da će u tom smjeru nastaviti svoju politiku ili je on također upleten u neke poslove sa HDZBiH, uključujući ove vezane za plinske konekcije, pa da zato snažno podržava HDZ. Ne znam. Sanader je, iako je otkriven sa rukama u medu, bio vrlo sklon jednoj vrsti poboljšanja odnosa sa BiH na način u kojem ne bi baš afirmacija hrvatskog nacionalizma bila dominantna, ali da, od njegovog pada, uglavnom kad je u pitanju HDZ, imamo jačanje hrvatskog nacionalizma u BiH.

 ČITAJTE NASTAVAK INTERVJUA:

PROFESOR NERZUK ĆURAK: Vučić priprema teren, on je Trumpovom zetu već dao parcelu za gradnju nekog velikog kompleksa u Beogradu