Nastavak intervjua sa profesorom Nerzukom Ćurkom :

Sa druge strane iz Beograda bezuslovno podržavaju Milorada Dodika , znamo kako su reagivali i šta se desilo nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici. S obzirom da već postoje presude zbog genocida u Hagu, zbog čega vlada takva histerija u Beogradu, Da li i šta usvajanje Rezolucije može promijeniti?

- Srbija je, metaforički da kažem, deveto čudo na istoku. Stvarno je teško prodrijeti u bit te politike i tog političkog talenta. Kako jedna zemlja može biti izvan svijeta, a svih ovih godina ipak svoju poziciju očuvati na način da je razni politički akteri u svijetu bezrazložno uvažavaju. To je politički talent par excellence. Ona u konačnici vodi gubitku, ali taj gubitak se stalno odlaže.

I stalno je to neka igra na ivici nervnog sloma. Država u kojoj dvije trećine građana glasa za Aleksandra Vučića. Ej! Meni tu već mozak staje, jer radi se o tako pokvarenom igraču, o čovjeku koji ima takvu volju za vlast, koji pravi toliko nesretnih poteza za samu Srbiju i za srpski narod, a oni ga obožavaju. Mislim da se u konačnici razmišljalo o tome da se učini sve kako bi se prolongirala bilo kakva odluka, bilo kakvo pristajanje na bilo šta, pa tako i na rezoluciju UN-a o genocidu, s nadom da će Donald Trump dobiti izbore i da će Trump postati advokat Srbije. I to mi je jedna vrsta infantilnog razumijevanja svijeta, ali nikad ne smijemo potcijenti da će Vučić učiniti sve da prodre u srce moći, da prodre do Trumpa na načine koje su nama nezamislivi, a koji bi mogli kod eventualnog novog američkog predsjednika proizvesti sentimente prema Beogradu.

Pa kako bi im to bilo moguće uraditi?

- Vidite li kako se radi, kako je onaj Trumpov zet dobio već parcelu za gradnju nekog velikog kompleksa u Beogradu. Kako se to radi unaprijed. Mnogi su zaboravili  kako je svojevremeno, kad je požar uništio Notre Dame, Vučić, odnosno Srbija donirala milion dolara Francuskoj za obnovu. Radi se o strasti  za politiku koju niko drugi nema kao što imaju Vučićev i Dodikov nacionalistički režim. Strast koja uvjerava te ljude da je politika toliko moćna da može potpuno poništiti važnost materijalne stvarnosti. I oni to svakodnevno pokazuju. Oni su uspjeli da rezultate masovnih ubistava naroda, genocida, itd.  čuvaju na način da ne budu poništeni. Da igraju oko Kosova, pa sjećate se prije 25 godina svijet je govorio da je to završena igra. Da Kosovo više nije Srbija. Ali ta strast za politikom koja je nevjerovatna i koja vjeruje u nemoguće, mi smo svi taoci te nebeske strasti. Pa evo vidjeli ste sad politiku oko rezolucije. Slao je emisare da idu da to izmijene, pa i on je otišao u New York. I nemojmo biti naivni.  Zamislite da Srbija nije preko Rusije blokirala rezoluciju o genocidu pod britanskim sponzorstvom 2015. i da su radili ono što zagovara čovjek koji je srpski nacionalista, ali umjeren, pametan čovjek, ovaj istoričar Protić. On stalno govori o tome da Srbija mora priznati da je učinjen genocid u njeno ime od strane nekih ljudi i nekih institucija, jer je to jedini način da se Srbija ne identificira u međunarodnoj zajednici sa genocidom. Ovo što je Dodik uradio na mitingu u Banjoj Luci upravo šalje poruku da Srbija stoji iza genocida. I sad zamislite da tada, na 20-u godišnjicu genocida, da Srbija nije blokirala, nego da je rekla da priznaje da se to desilo, da skrušeno mole za oprost i da vraćaju Srbiju u zajednicu civiliziranih zajednica svijeta, Srbija bi danas tako bila honorirana, bila bi cijenjena i priznata u svijetu. Međutim, postoji taj neki čip uvjerenja da sve što Srbija radi, da je to borba za slobodu. Ja mislim da je ta ignorancija stvarnosti, ignorancija tenkova koji su išli na Hrvatsku, ignorancija napada na BiH, uvjeravanje svog naroda da to ništa nije bilo, ja mislim da nekad taj balon mora puknuti. A kad pukne balon, nebeska Srbija će da tresne od zemlju na način da će se mnogima zamantati.

Konstantno upozoravate da nacionalizam koji je danas dominantan i sveprisutan ne treba ignorisati, da je sve manji manevarski prostor za ideju zajedništva u našoj zemlji te da se ta ideja zajedništva mora nanovo aktivirati, vratiti u javni prostor. Kako sve to zapravo ponovo povezati, koji prostor iskoristiti, da tako kažemo, kada se više decenija radilo i radi na razjedinjavanju, poricanju, negiranju... Šta nas to može povezati, ujediniti?

- Radi se o indukciji, o produkciji mržnje i nepovjerenja preko dominantnih platformi, preko ideoloških struktura, itd., a ustvari ideja zajedništva je toliko prisutna u BiH na način da ne treba uopće smatrati kako je ona prognana i kako ne postoji. Šta hoću da vam kažem? Pa da zajedništva nema, ne bi bilo BiH. Način života u stvarnosti je u koliziji sa svakodnevnim nacionalističkim porukama i porukama mržnje. Mi moramo raditi puno na obrazovanju. Ja vidim da mladi ljudi stvarno pojma nemaju o svojoj prošlosti. Da su ljudi nekad imali zajedničke politike, da su zajedno nastupali, da su zajedničke kulture gradili, itd. Ideja zajedništva je danas ideja izgradnje BiH kao države i društva tako što će se umnožavati, stvarati džepovi otpora desnici koja snažno nadire globalno i kod nas. Mislim da to može zainteresirati mlade ljude. Meni je apsurdno da imate Istočno Sarajevo, da imate Sarajevo, a da nema nekog pulsiranja života kada život zahtijeva konvergenciju. Sa druge strane, znam mnoge ljude koje Dodik užasno nervira, koji su iz Istočnog Sarajeva  a rade u Sarajevu i boje se za svoju egzistenciju zbog svakodnevne produkcije šovinističkih ideja o nemogućnosti zajedničkog života. A život kao takav demantuje nebesku politiku. E to je zajedništvo. Mi uopće ne znamo koliko imamo horizontalnih povezivanja u zemlji o kojima mediji uopće ne izvještavaju. Glavna prepreka daljnem razvoju zajedništva je kultura straha koja se njeguje od političkih elita. Vjerujte mi da ako Dodik bude osuđen za nipodaštavanje odluka Visokog predstavnika, ništa se strašno neće desiti iako mnogi pretjerano misle da bi izbio rat. Ako bi zbog Dodikovog eventualnog zatvora izbio rat, onda ovdje žive budale i tačka. Kultura straha je jedino što je ostalo političarima.

Kazali ste jednom prilikom da je život u BiH zapravo druga stvarnost u odnosu na politike koje se vode. Šta pod tim mislite?

- Mislim na slučajeve da odete negdje u RS, da vidite da usluge neke ustanove u RS-u masovno koriste ljudi iz Federacije, pa vas iznenade da u nekoj toj ustanovi, ljudi koji rade, da jeka njihovih imena uopće ne liči na jeku imena u Republiki Srpskoj. Razumijete? Odjednom vidite da život funkcionira, da život fluktuira. U tom smislu ja ne vidim nijedan razlog zašto sam život ne bi mogao da se kapitalizira u političkoj sferi. Ali ne može zato što je najveća tragedija Bosne što najgori ljudi u našoj zemlji idu u politiku. Za politiku bi morali imati nevjerovatne kompetencije. A u BiH je jedina profesija za koju vam ne treba nikakva kompetencija politika. Mi njegujemo to da za politiku ništa ne treba, i zato glupost vlada ovom zemljom.

I na samom kraju da Vas pitam da li ste optimista kada je BiH u pitanju?

- Ja ponavljam to stalno na tragu Edgara Morina. Ja nisam ni pesimista ni optimista. Ja sam optipesimista.

Jedan od, u političkom smislu, najočekivanijih događaja godine su izbori u SAD-a na kojima je Donald Trump trenutno ako ne favorit, onda bar sasvim konkurentan kandidat. Šta će eventualna njegova pobjeda značiti za svijet, a šta za BiH i Balkan?

- Amerika, koja je dugo bila svjetionik demokracije, svojom je odlukom da omogući da kandidat za predsjednika bude čovjek koji je pozvao ljude u napad na Američki kongres, ozbiljno proklizala. To mi je bliže anarhiji nego slobodi, ali se nadam da će se Trump ipak negdje pokliznuti, na nekoj sudskoj instanci. Ako se to ne desi on bi zaista mogao pobijediti. Nadam se da se to neće desiti. Uz sve primjedbe Bidenu volio bih da on pobijedi. Bez obzira na mnoge spinove o njegovoj senilnosti, on je uradio dosta vjerodostojnih stvari za američku srednju klasu. Naravno, velika sjenka na njegov mandat je Gaza gdje je naprosto i ljudski i politički pao na ispitu. Ako izgubi podršku američkih muslimana, teško će dobiti izbore. Trump ako pobijedi moglo bi nastupiti doba američkog izolacionizma, da dopusti da anarhija vlada u svijetu, da potpuno obori imperijalnu moć Amerike. Nastupilo bi doba u kome bi autoritarni režimi zaista mogli da zavladaju svijetom. To bi mogla biti posljedica tog strašno nekompetentnog čovjeka, ali sve je moguće, pa i njegova pobjeda. Kada je riječ o BiH mi bismo već sad morali imati Trumpovu pobjedu kao varijablu u politici i vidjeti kako zaustaviti te regresivne stvari u smislu da su neprijatelji BiH već prodrli do njega. Kako to neutralizirati? Sa druge strane, za nadati se da pored onih koji su brutalno interesno stali iza Trumpa, imamo sjajne republikance koji insistiraju na suverenosti država i zaštiti ugroženih naroda i koji, nadam se, ne bi dozvolili da BiH izgubi u svjetskoj šahovskoj igri. Ipak, sigurnije i bolje za Bosnu bi bilo da stari Joe ostane još jedan mandat u Bijeloj kući.