Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

Hoćemo li (previše) pogriješiti ako nedavno intervenisanje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u rješenje političke krize u Bosni i Hercegovini i audijencija za Aleksandra Vučića, upriličena tim povodom, uporedimo sa fatalnom posjetom Sarajevu francuskog predsjednika Fracoisa Mitterranda na samom početku agresije na BiH i opsade Sarajeva, 28. juna 1992. godine?

Uz sav rizik koja ovakva vrsta poređenja nosi sa sobom, uz teškoće koje neumitno proizlaze iz prirode tadašnjih i aktuelnih političkih i diplomatskih prilika i odnosa, ipak bi se moglo pronaći ponešto zajedničkoga u namjeri i konačnom ishodu, posljedicama uplitanja u bosansku krizu predsjednika dviju velikih država. I motive Erdoganove inicijative, u kojima nema zadnje (pri)misli, besmisleno je upoređivati sa kvarnim, podlim Mitterrandovim manevrom koji je angažman međunarodne zajednice iz proaaktivne sigurnosno-vojne sfere izmjestio u pasivni, neutralno-humanitarni okvir, koji nije bio ništa drugo nego asistiranje u zločinu i agresiji.

Erdogan je primio srbijanskog lidera u nedjelji u kojoj je ovaj prvi put pokazao, donekle i priznao, pukotine i slabosti u svojoj gvozdenoj autokratskoj vladavini Srbijom. Dva dana ranije referendum o promjeni ustavnih normi vezanih za pravosuđe kojeg je Vučić promovirao i kontrolirao predstavljao je Pirovu pobjedu njegovog režima. Odziv građana je bio mizeran, a više od trećine izašlih glasalo je protiv predloženih ustavnih promjena. Dva dana ranije, u petak, 14. januara Vučić je imao težak razgovor sa Miloradom Dodikom tokom kojega je, navodno, uspio umoliti da se on i njegovi stranački i koalicioni dunđeri vrate u institucije Bosne i Hercegovine. Ni kod jednog, ni kod drugog nije se moglo primijetiti da su zadovoljni, relaksirani nakon postignutog dogovora. Vučićevom odlasku u Tursku prethodila je i njegova teška i dugo odlagana kapitulacija pred žilavim i upornim ekološkim pokretima, koji su ga na kraju prisilili da odustane od unosnih, ali ekološki toksičnih poslova eksploatacije litijuma sa kompanijom Rio Tinto. I jedno i drugo (referendum, otkazivanje aranžmana sa Rio Tintom) poslali su ozbiljnu poruku o Vučićevoj ranjivosti, pa i svojevrsnoj panici svega dva mjeseca uoči izbora za republički i beogradski parlament i predsjednika Srbije. Susret u Istanbulu sa Erdoganom uz najveće državne počasti, jedino je dobro što se tih dana desilo srbijanskom predsjedniku. 

BOSFORSKA LUKA SPASA

Samo je od njega kroz goru kalvariju prolazio Milorad Dodik. Nekoliko dana ranije američka administracija mu je uvela novi paket sankcija, mnogo širi i bolniji od onih koje su ga snašle 2017. kada je uvršten na crnu listu SAD. Uz Dodika su sankcionirani i Milan Tegeltija, njegov pravni savjetnik, te Alternativna televizija iz Banje Luke, medij pod njegovom potpunom vlasničkom i uredničkom kontrolom.

Sankcije Dodiku i Republici Srpskoj najavila je i nova vlada Njemačke, unilateralno, ali i kroz djelovanje unutar struktura Evropske unije. Recimo, od početka ove godine, dakle prije novih mjera SAD, njemačka vladina agencija za međunarodnu suradnju „GIZ“ obustavila je sve projekte u Republici Srpskoj u  koju su prethodnih godina ulagane desetine miliona eura. Možda je to za Dodika sitna para, ali ovim se najavljuju mnogo ozbiljnije restrikcije kako od strane Njemačke, tako i Evropske unije.

I Velika Britanija se, odlučnije nego ikada do sada, odlučila na aktivnije prisustvo u BiH, na strani njenog integriteta i evropskog puta, a protiv onih koji te vrijednosti destruiraju. Dodika je i London markirao kao glavnog krivca, najavljujući paket političkih i ekonomskih sankcija njemu i njegovom režimu. Sličnim putem krenut će i Holandija, vrlo vjerovatno i skandinavske zemlje.

Milorad Dodik našao se u do sada najozbiljnijoj međunarodnoj izolaciji i takvu ocjenu ne može previše promijeniti niti ublažiti podrška koju mu pruža Putinova Rusija, kojoj je, reklo bi se, Dodik važniji i lojalniji partner od Aleksandra Vučića. Uz Dodika je i nekolicina, što vidljivih, što diskretnih populističkih marioneta politike Kremlja, poput Orbana, Janše i Milanovića. Sa tim što predsjednika Hrvatske ne treba uvijek izjednačavati sa službenom politikom susjedne zemlje, koju, ipak, racionalnije i „evropskije“ vodi premijer Andrej Plenković.

Dakle, u takvoj međunarodnoj političkoj konstelaciji i (ne)prilikama za Vučića i njegovog banjolučkog „konjokradicu“ (ovo sam pozajmio od Borisa Dežulovića) pojavljuje se Recep Tayyip Erdogan sa svojim starim, malo podgrijanim planom za rješenje bosanskohercegovačake krize. Preuzeo je na sebe da uz pomoć Vučića i Milanovića okupi na jednom mjestu, nije rečeno kojem, nacionalne lidere iz BiH, Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića i da zajednički porade na rješenju koje bi bilo podjednako prihvatljivo za „sve tri strane u Bosni i Hercegovini“. Vučić je odmah prihvatio taj prijedlog, nije dugo trebalo čekati da isto učine Milanović i Čović, a Dodik  je oduševljeno prihvatio ruku (a ne slamku) spasa koju mu je uputio turski kolega-autokrata. Bakir Izetbegović je malo oklijevao, osluškivao bilo javnosti, pa na koncu kazao da će umjesto njega kao stranačkog lidera na eventualnom takvom forumu sudjelovati ovlašteni predstavnici državnih institucija.

Erdogan je, poput svih autokrata, posebno osjetljiv (muhanat) kada mu se neko petlja u njegove državničke poslove. On vlastitu opoziciju odmah proglasi za neprijatelje i teroriste, hapsi njene lidere i osuđuje na visoke zatvorske kazne. Nekoliko stranih ambasadora u Turskoj koji su se nedavno usudili kritizirati galopirajuću inflaciju proglasio je nepoželjnim i umalo protjerao iz zemlje. Zbog čega se tih svojih suverenističkih standarda (i adeta) moćni turski predsjednik ne pridržava i ne primjenjuje ih prema drugim državama, ne poštuje njihovo pravo na samostalan put, nego poseže za neootomanskim i panislamističkim tlapnjama i rješenjima.

Da se osvrnemo 30 godina unazad i pogledamo u kakvom međunarodnom ambijentu, političkom, sigurnosnom, vojnom, humanitarnom i unutarnjim ratnim okolnostima Sarajevo prije trideset godina dočekuje francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda. Teško da je slučajan bio njegov odabir 28. juna, jer je on jako dobro bio upoznat sa slojevitom povijesnom simbolikom tog dana i u sarajevsko-bosanskom i u srpskom kontekstu. 

PARIZ SUZAMA NE VJERUJE

Mnogo se o toj neočekivanoj posjeti pisalo i govorilo naknadno, čak je i kod  njegovih najbližih suradnika (kakav je bio ministar zdravlja Bernard Kouchner) prevladavalo mišljenje da je svojim dolaskom u Sarajevu francuski predsjednik trajno spriječio međunarodnu vojnu akciju protiv vojske bosanskih Srba, odnosno Srbije i zaustavljanje rata u BiH. Zanimljivo da je to u trenutku njegove posjete mnogo bolje znalo / naslutilo nekoliko desetina građana Sarajeva koji su Mitterranda dočekali pogrdnim riječima ispred zgrade Predsjedništva BiH, nego njegov domaćin, Alija Izetbegović, predsjedavajući državnog Predsjedništva BiH. Izetbegović je nakon odlaska Mitterranda čak tražio od policije da istraži ko stoji iza građana koji su negodovali protiv dolaska visokog gosta iz Pariza, a neki ga čak vrijeđali na francuskom jeziku. Nije stajao niko, naravno, odnosno stajalo je ogorčenje, bijes prema međunarodnoj zajednici koja je mirno posmatrala pokolje u Sarajevu. Jedan takav masakr, najveći u dotadašnjem toku agresije, desio se prethodnog dana, 27. juna, kada je granata sa srpskih položaja u ulicu Vase Miskina ubila 26, a ranila 108 građana koji su stajali u redu za hljeb. Ovaj brutalni, masovni zločin, zaprepastio je cjelokupnu svjetsku javnost koja je tražila od svojih vlada da reagiraju i zaustave bestijalno divljanje nad ljudima u Bosni i Hercegovini.

Kako je svjedočio novinar Mirko Galić, dugogodišnji dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza a kasnije i diplomata u Francuskoj, vijest o masakru u Sarajevu zatekla je čelnike tadašnje Evropske dvanaestorice na sastanku u Lisabonu i tada se prvi put od početka agresije na BiH eksplicitno pominje vojna intervencija protiv Vojske Republike Srpske. Učinio je to tadašnji premijer Italije Giulio Andreotti koji je kazao: „Treba vojno intervenirati da se oslobodi aerodrom Sarajevo. Ne možemo gledati slike etničkog čišćenja i ostati prekriženih ruku.“

Beogradski režim nakon pokolja u sarajevskoj ulici kreće u diplomatsku  kontraofanzivu i optuživanje „muslimanskih snaga“ da su same inscenirale taj strašni zločin. To je tvrdio tadašnji predsjednik Predsjedništva nepostojeće Jugoslavije Branko Kostić u pismu upućenom generalnom sekretaru UN-a Boutros-Boutros Ghaliju.

Francois Mitterrand tada, prema navodima iz Kouchnerove knjige, govori: „Šta se moglo učiniti? Da Francuska objavi rat Srbiji? Da ginu naši vojnici? Dok sam ja predsjednik, Francuska neće voditi rat protiv Srbije.“ Mitterrand u prijepodnevnim satima 28. juna leti za Sarajevo ne obavijestivši nikoga unutar vodećih država Evrope, pa čak ni svog najozbiljnijeg partnera Helmuta Kohla, kancelara Njemačke. Iako mu je Milošević predlagao da leti u Sarajevo preko Beograda, on to odbija jer je Vijeće sigurnosti UN-a mjesec dana ranije (30. maja) izreklo SR Jugoslaviji snažne sankcije koje su obuhvatale i zabranu letova.

Na sarajevskom aerodromu francuski predsjednik se po povratku iz Predsjedništva BiH sreo sa civilnim i vojnim liderima bosanskih Srba Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Kako je mnogo godina kasnije napisao Mirko Galić: „Najtragičnija figura ispao je Alija Izetbegović: on je najviše očekivao, a najmanje je dobio, hvalio je 'gestu velike hrabrosti dostojnu Francuske' dok je Mitterrand bio u zrakoplovu, a kada ga je dočekao u Sarajevu raspadao se od nerealne sreće.“ Isti autor zaključuje da je „francuski predsjednik više pomogao Srbima da se osjećaju kao ratni gospodari BiH nego što je spasio BiH, njen glavni grad i njene stanovnike od velikosrpske falange“.

SLIČNOSTI I LIČNOSTI

Hoće li neko kroz dvije ili tri decenije na sličan način problematizirati i pisati o najnovijoj diplomatskoj inicijativi jednog drugog predsjednika jedne druge velike države, turskog lidera Recepa Tayyipa Erdogana, koja dolazi u još jednom kritičnom trenutku u funkcioniranju BiH? Ponavljam da su povijesne analogije ove vrste uvijek rizične, pa i nepreporučljive, ali ipak ponekad se nametnu same od sebe pomažući da proširimo ili izoštrimo sliku međunarodnog konteksta u kojem se Bosna i Hercegovina trideset godina bori za svoju budućnost. Ponavljaju se slične zablude, nerealna očekivanja i nekritičko oduševljenje „danajskim darovima“ / peškešima koji stižu od velikih i moćnih.

Jedno od rijetkih pametnih i odgovornih javnih saopćenja Socijaldemokratske partije BiH bilo je ono u kojem je, reagirajući nakon njegovog susreta sa Vučićem, pozvalo turskog predsjednika da se priključi sankcijama koje su protiv Milorada Dodika aktivirale Sjedinjene Američke Države, a uskoro, vjerovatno, i zemlje Evropske unije. Iako je član Predsjedništva BiH iz RS-a nebrojeno puta, čak i u prisustvu Erdogana, ponavljao da je Bosna i Hercegovina neodrživa, da je samo „mrtva Bosna - dobra Bosna“, to sultana sa Bosfora ne obeshrabruje u njegovim pokroviteljskim inicijativama i paternalističkim mirovnim planovima.

Erdogan, međutim, neće izreći sankcije Dodiku, kao što se zbog Bosne i Hercegovine nije konfrontirao niti sa jednim drugim populističkim diktatorom. Neka ostane zabilježeno da „naš brat Erdo“ nije riječi progovorio nakon što je iz kabineta njegovog prijatelja Viktora Orbana u javnost odaslana grandiozna, rasistička svinjarija o „dva miliona bosanskih muslimana“ koji će biti potencijalni remetilački faktor Evropske unije ukoliko BiH ikada postane član tog društva. Reagirao je cjelokupan evropski i američki liberalni i slobodoumni državni i politički establišment sa gnušanjem i prezirom prema Orbanovoj islamofobiji, samo, što bi rekla ona sevdalinka, „nema Zaimove Zibe“, odnosno predsjednika Turske. Ima Erdogan jednog dobrog ahbaba, zove se Adnan Polat, nekada je bio vlasnik „Galatasaraya“, a danas je i najvećih prijatelj Viktora Orbana. Zabrinut je mađarski premijer za EU u kojoj bi se smjestilo „dva miliona muslimana“, ali nije nimalo nasekiran što njegov i Erdoganov jaran Adnan stotine miliona eura ulaže u mađarsku solarnu energiju i što je pokupovao silne nekretnine u Budimpešti. Naravno sve uz legalne građevinske i orbanističke saglasnosti i dozvole.

Usput, Dodik je već priznao da se u Srebrenici desio genocid, Erdoganova Turska još uvjek nije.

KUME, ERDOGANE, IZGORI BAKIR!

Šta onda tačno zagovara i brani Erdogan kada govori da brani i zagovara Bosnu i Hercegovinu? Prema čemu je usmjerena njegova ljubav kada kaže da mu je BiH na srcu? Po svemu onome što radi i prakticira posljednjih godina, turski predsjednik od svega najviše voli, zagovara i brani sebe, svoje ambicije i svoje namjesnike na terenu bosanskome koji uz lijepe hedije i sočne privilegije provode njegovu politiku, On voli, podržava (i plaća, bezbeli) vazalsku, poltronsku političku i vjersku i medijsku strukturu okupljenu oko njegovog kuma Bakira Izetbegovića. Politička filozofija, autoritarni, tvrdoglavi metodi Erdoganovog vladanja definitivno ne mogu biti faktor integriranja Bosne i Hercegovine, ali mogu itekako njene daljne razgradnje. Je li neko ovlastio Erdogana, službeno i institucionalno, da pregovara u ime Bošnjaka o budućnosti njihove zemlje. Ako jeste, ko, kako i kada mu je omogućio da to radi? Ako se poziva na onaj mitologizirani patetični gest Alije Izetbegovića koji mu je, navodno, na samrti došapnuo da mu ostavlja „Bosnu u amanet“ onda bi morao znati da se u modernim, pravnim državama, kakva je i postkemalistička Turska, prepuštanje države na milost i ne milost tuđinu tretira i kazneno sankcionira kao akt veleizdaje.

„Zašto dovodite Erdogana u Sarajevo i omogućujete mu da se odatle svađa sa Evropskom unijom?“, pitala je Angela Merkel skoro prije četiri godine Bakira Izetbegovića uoči predizbornog nastupa turskog lidera u sarajevskoj „Zetri“. Tadašnji član Predsjedništva BiH je nešto neodređeno i neistinito promrmljao. Možda su Izetbegović, njegova familija i bliski suradnici vidjeli neke fajde od tog teferiča (pored one donacije od milion eura za bolnicu njegove supruge), ali su akcije demokratske, jedinstvene, evropske BiH nakon tog događaja vrtoglavo pale. Kao što su srušene nade građana Sarajeva i BiH da će dolazak francuskog predsjednika Mitterranda onoga davnog juna u Sarajevo označiti kraj njihovog stradanja, patnji, loše beskonačnosti...