Kolumne

 Piše: Emir Imamović Pirke(magazin Start BiH)

SRCE SARAJEVA

Nakon jedne od brojnih pariških izložbi radova Slobodana Brace Dimitrijevića, u nekim, naravno uglednim i uticajnim, francuskim novinama je objavljen veliki tekst o ovom sarajevskom umjetniku, naslovljen sa: „Dimitrijević gigant“. „Oslobođenje“ je, kao što je i red i normalno i poželjno i urednički pametno, prevelo i objavilo ono što su Francuzi napisali o, vjerovatno, ma sigurno, globalno najpoznatijem i najcjenjenijem likovnom i konceptualnom umjetniku iz Bosne i Hercegovine, zadržavši i naslov. Nekoliko sati nakon što su trafike otvorene, kafe popijene i novine pročitane, Braco Dimitrijević je prišao taxi štandu na kojem su bila samo dva auta i isto toliko vozača. Jedan je, gledajući prvo Bracu, pa onda kolegu, kazao: „Muhareme, preuzmi giganta.“

Osim što je rođen u Sarajevu, kao i najmanje dvadeset i sedam generacija njegovih predaka, Dimitrijević je fanatični obožavatelj tog grada u kojem voli situacije poput opisane i ispričane na nedavno završenom 29. Pulskom festivalu knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, na kojem je predstavljena njegova autobiografska knjiga „Louvre je moj atelje, ulica moj muzej“, u izdanju nakladničke kuće „Fraktura“; knjiga koja samo na prvi pogled izaziva srčane tegobe: ima, naime, 1128 (slovima: hiljadu sto dvadeset i osam) strana i teška je kilogram i šesto petnaest grama.

„Ja sam već sa deset godina znao da ću napisati autobiografiju“, rekao je Dimitrijević, svjestan, itekako svjestan, očaravajuće moći ovog dugog teksta kojeg završava sa: „Stajao sam na bini s mikrofonom, a iza mene na divovskom ekranu, kao na odjavnoj špici, vrtjelo se petsto imena ljudi koje sam sreo u životu: bilo je tu od prolaznika do umjetnika i predsjednika. Netko iz publike izabrao bi jedno ime s ekrana, a ja bih onda rekao nešto o toj osobi, ispričao poneku anegdotu, u trajanju od dvije minute, nešto što se nije moglo naći u knjigama. Izgleda da je ljudima bilo zanimljivo jer se performans produžio na sat vremena. Bilo je među izabranim imenima mladih umjetnika i prolaznika, ali neizostavno i pitanja o Josephu Beuysu, Warholu, Micku Jaggeru. Bila je to moja digest biografija ispričana kroz sjećanja na ljude koje sam susretao, pred tisuću meni uglavnom nepoznatih slušatelja. Ta verzija mog života nastala nasumičnim izborom onih koji su se zatekli jedne ljetne večeri na terasi muzeja, malo prije jednog rock-koncerta, ponukala me da pomislim da se ova priča s prethodnih stranica mogla ispričati i kraće.“

Oni što knjige biraju po debljini, preferirajući naravno vitke, slažu se, slobodno možemo pretpostaviti, sa Slobodanom. Oni drugi, pametniji, koji znaju da se kvalitet teksta ne određuje na vagi, nakon zadnje dvije rečenice – „Veliko je pripadati svom vremenu. Još veće kreirati vrijeme.“ – žale što Bracina biografija nema duplo više strana i nije teška kao trogodišnjak skloniji šarenom bureku nego kašici od banane.

SEF TALENATA

 „Svijet umjetnosti koji sam zatekao na početku svoje umjetničke karijere uspio sam promijeniti – nakon mog prolaska ni muzeji, ni zoo-vrtovi, niti ulice neće ostati isti“, piše Dimitrijević na početku svoje autobiografije u kojoj, nakon prvih deset redova, stoji: „Da bih napravio svoj opus, upotrijebio sam materijal vrijedan nevjerojatnih 7,9 milijardi dolara.“ U markama je to malo jače od četrnaest milijardi!

Nije, naravno da nije, Braco dobio te pare na ruke, a onaj koga zanima kako se to dođe do materijala ove vrijednosti, morat će uzeti knjigu koja, dok čitatelja ili čitateljicu vodi kroz jedan izuzetno zanimljiv život, pokazuje kako se veliki umjetnici, bez obzira na vrstu umjetnosti kojom se bave, od onih manjih i pogotovo osrednjih razlikuju po tome što nemaju samo jedan talent. Slobodan Braco Dimitrijević je, naime, sjajan pisac kojem i dokazani autori i autorice mogu samo zavidjeti na blistavim rečenicama. Jednom takvom Braco i započinje „insajdersku povijest umjetnosti zadnjih pedeset godina“: „Moj je život pun nevjerojatnih slučajnosti koje sam sam kreirao.“

VELIKO VRIJEME VELIKIH LJUDI

Svakakvog svijeta ima i svašta mu pada na pamet, pa se tako neko, nekada i negdje usudio uspjeh Brace Dimitrijevića pripisati i njegovom pripadanju „crvenoj aristokraciji“, te dobio odgovor u kojem mu je umjetnik objasnio da pripada samo aristokraciji, jer su mu djed i otac studirali u Londonu i Parizu prije nego što su jugoslavenski komunisti organizirali otpor, otišli u šumu, stvorili respektabilnu vojnu silu – jednu od četiri koja je, uz britansku i američku vojsku, te sovjetsku Crvenu armiju – oslobodila Evropu od Adolfa Hitlera i njegove kopiladi poput Ante Pavelića, Milana Nedića, Draže Mihailovića… Šteta je trošiti novinski prostor za dalje nabrajanje ostale gamadi i njima zagađivati priču o knjizi čije je čitanje prvorazredni užitak.

Svaki tekst, kako je kazao Miljenko Jergović, ima svoj kontekst, računajući i one svete, a Dimitrijević autobiografiju započinje, uslovno kazano, kontekstom koji će dovesti prvo do njega, a zatim mu olakšati snalaženje kako među svjetskim liderima i umjetnicima, tako i među, parafrazirajući Seju Sexona, pjanama i jalijom. Dok piše o ocu Voji i majci Jeleni, njihovim mirnodopskim životima i ulogama u Narodnooslobodilačkoj borbi i slučajnom prvom susretu u Tuzli 1943., Braco pokazuje koliko je u pravu bio pokojni novinar, dramski pisac, pjesnik, urednik i pozorišni režiser – koji je, iako rođen u Splitu, svoju diplomsku predstavu postavio također u Tuzli – Predrag Lucić, kada je rekao kako su Jugoslaviju (i Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu u njoj), stvarali najbolji od nas, a srušili najgori.

Kroz život Bracinih roditelja i kasnije i u manjoj mjeri njegov - jer nisu iz Drugog svjetskog rata svi Vojini i Jelenini prijatelji i prijateljice izašli živi - prošle su gotovo sve, ako ne i bukvalno sve najznačajnije ličnosti partizanskog pokreta i poslijeratne Jugoslavije: Josip Broz Tito, Konstantin Koča Popović, Oskar Danon, Danijel Ozmo, Avdo i Olga Humo, Vladimir Perić Valter, Veljko Vlahović, Alija Hodžić, Mustafa Dovadžija, Milovan Đilas, Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Desa Koštan, Vladimir Velebit… I tako do Slobodana Principa kojem je Vojo Dimitrijević, dok ga je držao u naručju i gledao kako se rastaje s dušom, obećao da će sina nazvati po njemu.

„U mome okruženju jednostavno sve dokud seže i pogled i um bila je historija. Prostor na kojem sam živio – Balkan, velika je svjetska raskrsnica na kojoj, nažalost, samo povremeno radi semafor. U mojoj zemlji bio je moguć sudar aviona i čovjeka, a da su oba u logičnom položaju: u lijepom Mostaru nisi bio pilot ako nisi proletio ispod 22 metra visokog mosta, a nisi bio ni frajer ako s istog mosta nisi skočio u Neretvu“, piše Dimitrijević koji, vrlo vjerovatno, makar je sa njim sve moguće, nikada nije skočio sa Starog mosta, ali je bio i ostao frajer koji je u kupnju kuće u Engleskoj krenuo sa samo petnaest posto potrebnih sredstava, a ostalo skupio tako da mu je vlasnički list mogao koristiti i kao dokaz tačnosti one prve sentence o slučajnostima koje je sam kreirao.

ČUDO OD GIGANTA

Opus Slobodana Brace Dimitrijevića je impresivan, njegova uloga u povijesti savremene umjetnosti ogromna, talent velik kao svemir, smisao za humor raskošan, erudicija zadivljujuća, profesionalizam i posvećenost radu japanski, a gard i govor kao da je prekjučer otkrio da jedina dva naseljena mjesta na ovoj planeti nisu sarajevske općine Centar i Stari Grad.

Slobodan Braco Dimitrijević je prvu samostalnu izložbu imao kao učenik četvrtog razreda osnovne škole, a tri godine prije razgovarao je sa Josipom Brozom Titom! U junu ove, potrošene 2023. Braco je napunio sedamdeset i pet godina života kojeg nije živio „po već napisanim biografijama“, već je „ispisivao svoju“ i konačno je objavio. Sada je samo treba nastaviti dopunjavati, pa ako treba i učiniti duplo debljom. Giganti, jednostavno, zaslužuju velike knjige. Velike na svaki način, kao autobiografija „Louvre je moj atelje, ulica moj muzej“.