Politika / Kuda vodi radikalizam

Piše: Damir Nikšić

Sa radikalizmom najčešće povezujemo nasilje i ekstremizam, mada, po definiciji, radikalizam podrazumijeva radikalnu promjenu u političkom ili društvenom sistemu, promjenu koja može biti posve nenasilna. Radikalizam se zato, kao i anarhizam (koji je postao sinonim za haos), često povezuje sa nečim ekstremnim, destabilizirajućim, nasilnim.  

VJERSKI RADIKALIZAM U KLASNOM DRUŠTVU: Kada govorimo o vjerskom radikalizmu automatski mislimo na ekstremiste koji pribjegavaju nasilju iz vjerskih uvjerenja. Mislimo na takozvane vjerske teroriste. Brzinom misli pređemo put od vjerskog radikalizma do vjerskog terorizma i vidimo osobu koja je, uglavnom, iz neke siromašne ili radničke porodice, ponekad niži srednji stalež, bez mnogo obrazovanja, bez perspektive, kako se u maskirnoj uniformi, u nekoj paravojnoj formaciji bori za nekakvu vjersku paradržavu u nekom udaljenom dijelu svijeta. Ili ga pak zamišljamo tu, među nama, u našoj blizini, našem gradu, našem društvu, kao ubačenog elementa, kao „spavača“.

Ništa tu, naravno, nije ni izmišljeno, ni pretjerano. Postoji mnogo snimaka i svjedoka koji svjedoče tom profilu, uglavnom mladih ljudi koji predstavljaju vjerski radikalizam onakvim kako je on najčešće „uokviren“ u medijima. No, kamera često propušta da nam pokaže onaj drugi vjerski radikalizam. Radikalizam koji je teže uočljiv ili kompleksniji za objasniti u jednom sažetom izvještaju za TV-dnevnik. Ili pak zurimo u njega iz večeri u večer, samo što ga medijske kuće koje pratimo ne etiketiraju kao takvog (u zavisnosti od njihovog vlasnika i njegove političke agende).

Vjerski radikalizam se ne dešava samo u nižim staležima: među očajnima, izgubljenima, besperspektivnima sa dna društvene ljestvice; ne dešava se samo među bivšim alkoholičarima, narkomanima; među sociopatama, psihopatama; i nije uvijek tako očigledno nasilan i ekstreman - barem ne na prvi pogled. Ako se vratimo na maloprije pomenutu definiciju radikalizma vidjet ćemo da se radi o „radikalnoj promjeni političkog ili društvenog sistema“.

Vjerski radikalizam se dešava u velikoj, možda najvećoj mjeri među gornjim slojevima društva. Među vladajućom elitom. Veoma konzervativnom elitom. Vjerski radikalizam se već odavno dešava na najvišim nivoima vlasti i u najvišim slojevima društva. Naprimjer, na TV-ekranima sve češće možemo vidjeti vjerske lidere u društvu političkih lidera. Možemo vidjeti sveštene odore okružene vojnim uniformama. U ovim slučajevima se ne radi ni o kakvim paravojnim formacijama već o zvaničnim državnim ceremonijama, vojnim paradama, tradicionalnim misama s oficirima. Ne radi se ni o kakvim „paradržavama“, već o pravim, modernim, sekularnim, demokratskim državama u kojima uloga organizovane religije, vjerskih institucija, vjerskih lidera postaje sve veća i značajnija - postaje politička.

DRŽAVA I VJERSKI RADIKALIZAM ELITE: Vjerske organizacije nastoje preuzeti nacionalnu državu. Postoje čitavi politički i društveni pokreti i organizacije koji imaju to za svoj programski cilj. Vjerske zajednice u trenutnom uređenju, u modernoj, sekularnoj državi liberalne demokratije spadaju u civilni, građanski sektor. One su tzv. „neprofitne“ i „nevladine organizacije“, „udruženja građana“. No, one nisu zadovoljne tim statusom. One žele postati vladinim organizacijama. Žele preći u javni, tj. državni sektor. Drugim riječima, žele staviti se na budžet kako bi sveštenici primali platu iz državnog proračuna (ili, kako ulica to kaže, da bi se uhljebili). Oni žele uspostaviti, tj. „ponovo uspostaviti“ službenu, tj. državnu religiju. Žele religiju napraviti sponzorušom vlasti, sponzorušom države, što je, po mišljenju mnogih, loše ne samo za državu već je naročito loše za religiju.

Kao što znate, to nije nova pojava u istoriji. Zapravo, religija je uglavnom kroz istoriju funkcionisala kao partner ili savjetnik vlasti. Ponovno spajanje „crkve“ (vjerskih institucija) i vlasti znači ukidanje sekularne države čija je definicija upravo odvojenost vjerske institucije („crkve“) od vlasti.

Ukidanje sekularne države znači ukidanje „tekovina revolucije“ (ne socijalističke, već građanske), ukidanje moderne države i vraćanje na „status quo ante“, tj. „prethodno stanje“, na „stari režim“ patrimonijalne srednjovjekovne države u kojoj je crkva, tj. kler, tj. sveštenstvo - poseban stalež, u partnerstvu sa vladajućim staležom, vlastelom, apsolutističkim vladarom i njegovom dinastijom. Čini se kao prilično radikalna promjena trenutnog političkog sistema, zar ne?

Što se tiče radikalne promjene društva - čitav proces služi uspostavljanju sveštenstva kao društvene klase. Sveštenstvo je uvijek bilo na vrhu društvene ljestvice, u svim civilizacijama i kulturama se nalazilo odmah do, ispod ili iznad raznih vladara, osvajača, nasilnika, robovlasnika... U Indiji, u Babilonu, u Egiptu - uvijek je postojala kasta, klasa, stalež sveštenika koji su bili bliski vlastima i vladaru.

VJERSKE ORGANIZACIJE I DEMOKRATIJA: Mi danas, kao zemlja ili regija u tranziciji, svjedočimo radikalnoj promjeni u našem, nekada zajedničkom jugoslovenskom društvu. Vidimo kako se sveštenici ovdašnjih religija masovno utiču nacionalističkim autokratama i oligarsima, konzervativnim strankama, ratnim i poratnim profiterima, reketarima, kamatarima, kriminalcima uopšte ne birajući društvo (važno je samo da je „visoko društvo“). U partnerstvu su s onima koji su u tranziciji zauzeli pozicije vlasti i moći, često silom, i sada uživaju u svojim pozicijama smatrajući ih ratnim plijenom. Sveštenstvo, naravno, i samo nastoji da u takvoj tranziciji utvrdi sopstvenu poziciju, po mogućnosti pri samom vrhu piramide hijerarhije i u tu svrhu se stavlja na uslugu i raspolaganje vladarima. Usluga koju sveštenstvo pruža vladajućoj eliti u demokratiji i demokratskim promjenama - jesu glasovi. Ono trguje „biračko tijelo“ svoje zajednice, svoje pastve, na toj „crnoj misi“, predajući ga političkoj stranci desnog centra ili desnice, a u zamjenu očekuje stavljanje vjerskih institucija na državni budžet (od trideset srebrenjaka - pretpostavljam). Sa te nove pozicije, pozicije državne religije - sveštenstvo će se mnogo bolje i direktnije starati o dobrom rejtingu vladara među „običnim narodom“.

Mnoge, ako ne sve, pobjedničke stranke konzervativne desnice ostvaruju izborne pobjede ponajviše zahvaljujući vjerskim organizacijama, tj. glasovima aktivnih članova vjerskih zajednica. Mnogi slute da svi oni koriste demokratiju kao prelazni period do modela države koja nije ni moderna, ni demokratska, ni sekularna. Sve ukazuje na to da se radi o vjerskom radikalizmu koji uvodi radikalne promjene u politički i društveni sistem i to na velika vrata.

Spram njih, oni prašinari koji ratuju u pustinji za vjersku paradržavu čine se poput naivne dječice koja se igra u pijesku. Služe da nam odvrate pažnju od onoga što se dešava na „visokom nivou“.

U današnje vrijeme desnica mahom dolazi na vlast zahvaljujući glasovima koje im „obezbjeđuju“ i „ugovaraju“ vjerske institucije. Sve je počelo krajem šezdesetih izborom Niksona za predsjednika. Tada su konzervativne snage unutar Republikanske partije utrle put za vjerskog fanatika Ronalda Regana koji, znamo, početkom osamdesetih započinje čitavu eru neoliberalnog konzervatizma u kojoj danas živimo, tj. preživljavamo. Reganova administracija je rušila komunizam i sovjetsku „ateističku imperiju“ tako što je preko pape, sa jedne strane, raspirivala vjerski radikalizam u Poljskoj, dok je sa druge strane radikalizirala afganistanske mudžahedine. Radikalizacija na našim prostorima, raspad Jugoslavije i vjerski, bratoubilački rat koji se rasplamsao u BiH početkom devedesetih, direktni je rezultat te efikasne politike i strategije koja je primijenjena na čitav „komunistički svijet“.

Jedan bosanski imam mi je priznao da su pred prve višestranačke demokratske izbore, davne 1990., u džamijama govorili ljudima da će završiti u džehenemu ako ne glasaju za SDA. Takva kampanja je ultimativna kampanja, kampanja od milijardu dolara. Nema boljeg i efikasnijeg načina da se vjernici ubijede da glasaju za kleronacionalističku konzervativnu stranku od toga da im se zaprijeti vječnim mučenjem u paklu ako to ne urade.  

Danas se taj isti princip, taj isti virus, vraća poput epidemije u zapadnjačku demokratiju. Sjetimo se Džordža W. Buša koji je 2001. postao predsjednik SAD skoro isključivo zahvaljujući glasovima evanđelista. U Evropi je potpuno ista stvar: 2009. godine, za vrijeme evropskih izbora za Evropski parlament, lično sam u Štokholmu prisustvovao ručku na kojem je jedna švedska kandidatkinja za Parlament EU dogovarala lobiranje katoličkog svećenika za glasove hrvatske imigracije. U jednoj „ateističkoj“ Švedskoj je to bila sasvim normalna politička praksa prije desetak godina. Zapadna Evropa posljednjih godina definitivno otkriva sve blagodeti ovog pristupa. O našim prostorima da i ne pričamo: mi smo se odavno zabetonirali u idiličnom braku religije i politike. Kuda to vodi?

Jedan od scenarija je taj da - jednom kada se politički lideri, tj. „vođe“, utvrde na vlasti, po mogućnosti kao dinastija - malo nas dijeli od službene vjerske proklamacije da su „vođa“ i njegova vlast manifestacija Božije volje. Fašizam inače voli da dolazak „vođe“ na vlast predstavi širokim narodnim masama tako da se čini da je ovaj došao iz neke druge dimenzije. Da je poslan od strane „onostranog“, da ih spasi, valjda. Kler je i u prošlosti volio sarađivati sa konzervativnim „vođama“ zbog njihove ljubavi prema tradicionalnim vrijednostima, kao što su, uvijek na prvom mjestu: vjera i porodica. Otud i pojam „klerofašizam“.

Zato se moramo često podsjetiti postojanja vjerskog radikalizma „gore“, u vrhu, na vlasti, tamo gdje kler nastoji uspostaviti državnu religiju ili barem kulturnu hegemoniju unutar takve države uz pomoć vjerskih institucija, a u saradnji sa institucijama vlasti. Oni su servis vladajućoj eliti koja se u tranziciji uzdigla često nezakonitom privatizacijom, pljačkom državne imovine, humanitarne pomoći, ratnim i poratnim profiterstvom, švercom, kriminalom i nasiljem, sakupivši i napraviviši dovoljno veliku materijalnu bazu koja im daje ekonomsku moć i prednost naspram ostatka društva. Ono što im fali jeste obrazovanje, kultura, tj. kulturna iliti „duhovna nadgradnja“ koja će indoktrinirati, odgajati i „formatirati“ mase da budu poslušne, da prihvate i poštuju takvo društveno-političko uređenje, tu hijerarhiju, da prihvate i poštuju status quo, da se ne usude ni pomisliti, a kamoli posumnjati u „čistotu“ takve vlasti. Taj servis indoktrinacije masa nudi im sveštenstvo: organizovana (po mogućnosti) državna religija.

SLOBODA VJEROISPOVIJESTI: Ja sam stoga protiv državne religije i države koja po vjerskoj osnovi protjeruje i hapsi svoje i tuđe građane. Ja religiju vidim kao elementarno ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti. Individualno i kolektivno. Ja mislim da npr. selefije ili šiiti u BiH ne samo da imaju pravo ispovijedati svoj islam, već i da im država mora obezbijediti nastavnika vjeronauke u državnim školama u mjestima gdje postoje selefijske ili šiitske zajednice (dovoljan broj djece koje pohađaju osnovne škole). Ako država ne raspolaže stručnim licem, onda mora da obezbijedi sredstva za platu za nastavnika ili nastavnicu koju će zajednica sama izabrati.

Ja sam ubjeđenja da to jedna slobodna i moderna država kao što je BiH - mora ispoštovati, ako nastoji imati integrisano društvo ravnopravnih. Nikako ne smije prepuštati određenim vjerskim zajednicama i institucijama ekskluzivno pravo i monopol na religiju, kao da se radi o državnoj religiji (pogotovo ako te vjerske institucije finansiraju druge države, tj. ako su vjerski poglavari i kler napravili „deal“ sa vlastima i vladarima drugih država). Oni mogu biti ravnopravni sa drugima, a nikako superiorni, tj. nadležni drugima unutar jedne zemlje. Daleko od toga da mogu nekoga proglašavati nepoželjnim ili protjerivati iz zemlje. To je na nivou inkvizicije koja ne smije postojati u slobodnoj demokratskoj državi. Ne samo da takvo ponašanje radikalizira proganjane, već je takvo ponašanje radikalno po sebi. Ono ne progoni teroriste, ono je to koje terorizira. Ono je teror. Ono je nasilno i ekstremno.

PROBLEM DRUŠTVENE REGRESIJE: „Obični ljudi“ su ponajčešće radikalizirani zbog toga što su nezaposleni, što su siromašni, što su „pukli“ jer su nezadovoljni svojim životom, odrasli su u ekstremnim uslovima tako da su se lako radikalizovali i postali ekstremisti. O njima društvo nije vodilo računa nikada prije. Nije htjelo znati ili čuti za njih - sve dok se nisu radikalizovali.

Vjerski radikalizam i ekstremizam je društveni fenomen. Možda možemo govoriti o epidemiji. Jer kao što neko uzima droge, opijate, alkohol, neko drugi se bavi ekstremnim sportovima, treći se kockaju, posjećuju javne kuće, kladionice, postoje i oni koji se radikalizuju i odlaze na ratišta. Ne vrate se, jer tamo uglavnom izginu. I to je žalosno. To spada u jedan društveni problem koji bi se trebao liječiti na jedan ozbiljan i sistemski način kao što su u Americi 60-tih i 70-tih pokušali „deprogramirati“ sve one koji su bili zavedeni raznim pseudohrišćanskim kultovima, kampovima, resortima tog vremena. Možda je radikalizacija samo način da se privuče pažnja na sebe. Možda ima veze sa mladalačkom krizom identiteta. Ne znam. Tome treba pristupiti studiozno i naučno, ali to se ne radi, barem ne u obimu u kojem bi se trebalo raditi. Uglavnom se nagađa po medijima.

Opet, Reganova administracija, za čijeg mandata se desilo vjenčanje religije i politike, zakonom je zaštitila razne crkve i kultove, spriječila intervencije roditelja i pravne države u njihovoj namjeri da se mladi vraćaju društvu, školi, naprednom naučnom razmišljanju; ohrabrila je nezavisnost i otuđivanje mnoštva malih alternativnih, ali istovremeno i veoma konzervativnih zajednica, visoko autoritarnih organizacija baziranih na fundamentalističkim ili eklektičkim (pseudo)vjerskim i kulturnim tradicijama i dogmatskim učenjima bez kritičkog mišljenja. ISIL je posve nalik na takve zapadnjačke kultove, dok je generalni rezultat takve politike danas sve veći pritisak za isključivanje Darvinove teorije evolucije iz nastavnog programa državnih škola (ne samo u Americi, već i u Srbiji i u Turskoj), te uvođenje kreacionizma kao ravnopravne, ako ne superiorne njoj. Tu je i sve veći broj mladih koji vjeruju da je zemlja ravna ploča. To je radikalno.

Današnje potrošačko društvo, u sumraku regan-tačerovskog doba neoliberalne društvene propasti je i samo pomalo ekstremno: pasivno-agresivno, materijalističko, obezduhovljeno i obezduševljeno - zapravo besciljno. Mnogi mladi ljudi traže izlaz, bijeg, neki smisao života, svako na svoj način. Istovremeno postoje i oni koji ih vrbuju, mobilizuju, nešto poput armije motivacijskih „self improvement“ gurua, nadripsihologa, koji vrebaju sve one koji imaju „lako izlječive neizlječive bolesti“, daju im lažnu nadu, izvlače iz njih novac, iskorištavaju ih, pozivaju u kampove, šatorska naselja, na obuku... Slabi ljudi, siromašni i neobrazovani ljudi, srednja klasa bez cilja i ideja, mladi dezorijentisani ljudi u problemima, sa krizama identiteta, u pravilu su lake mete i dobra sirovina za biznis vrijedan stotine milijardi dolara. Hoću da kažem da živimo u jednom bolesnom društvu, u predatorskom društvu. Psihosocijalno okruženje je prilično loše i trebali bismo svi poraditi na njemu u našem društvu. Trebali bismo više komunicirati, poraditi na našoj komunikaciji. Imamo sva ta sredstva komunikacije, a ne komuniciramo. Uglavnom se bavimo sobom. Postajemo krajnje narcisoidni. Svađamo se i ratujemo sa drugima. Društvene mreže su antidruštvene, asocijalne. Na taj način mladi ljudi lako zalutaju, odu na neku stranputicu, odu tamo gdje im život i razni zlonamjerni ljudi pripreme razne klopke, razne zamke i na kraju plate životom, plate glavom, plate zdravljem. 

Društvo, mediji i političari su fokusirani na tu grupu ljudi. Ona je viđena i predstavljena kao veliki i rasprostranjen problem, ali ne sa ciljem da im se pomogne, već se na njih gleda kao na problem od kojeg se treba braniti, zaštititi. Ne vide ih kao dio društva, dio čovječanstva kojemu treba pomoći, kojeg treba obrazovati, usmjeriti, izliječiti, izbaviti, integrisati, već kao dio koji treba odstraniti i to mora da nas zabrine. Istovremeno uopšte ne vide jednu drugu radikalizaciju, koncentrisanu na jednom drugom nivou, na jednom višem nivou: na nivou države i to često - sopstvene države.

UMJESTO ZAKLJUČKA: Mislim da je period pervertiranja i dezintegracije društva iscrpio sve svoje trikove, motive, resurse, energije, ideje i doveo individuu i kapitalizam na ivicu ambisa praznine, tj. propasti, a državu je sveo na ulogu seks-robinje izvitoperenim milijarderskim umovima. Ono što je logično za očekivati u narednom periodu jeste radikalizacija ljevice i masovno buđenje društvene svijesti koju će elita i korporativni mediji nastojati portretisati kao anarhiju i teror, kao i uvijek do sada. No, ovoga puta se nadamo većoj ulozi nezavisnih progresivnih medija u praćenju događaja.