Politika / Kuda vodi radikalizam

 Ušli smo u to da su radikalne ideologije koje konstituiraju vlast u mnogim zemljama širom svijeta zadužene da pacificiraju politički radikalizam koji se transformira u terorizam, kaže za Start doktor  političkih nauka I redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Nerzuk Ćurak. Kakvim to sve apsurdima svjedočimo i šta se zapravo dešava, kako se izvući, ima li lijeka ...

Razgovarao: Dario Novalić

• Šta je politički radikalizam?

- Radikalizam danas globalni je društveni fenomen pa je kao takav dominantno okupirao međunarodnu javnu sferu. Glavni razlog provale fenomena radikalizma i u političku teoriju i u medije, ali i u politiku, kao proces donošenja odluka povezan je s upadom terorističke skupine ISIL u historiju, a koja je brutalnim nasiljem promovirala kulturu smrti kao način života, izazivajući političke i nepolitičke aktere našega svijeta na širenje područja borbe, ne samo protiv terorizma kao organiziranog političkog nasilja već i protiv političkog radikalizma kao ideologije nasilja.

• I Hitler je bio radikalista, Musolini se bavio političkim radikalizmom, a nama svima je to odjednom novo!?

- To je odlična primjedba. Naglašeno reduciranje radikalizma, u najvećoj mjeri, na ISIL i fenomenologiju generiranu iz te stravične kulture opresije i smrti, moguće da je donijelo više štete nego koristi. Motrenje neke iznimno važne, ali u povijesnom smislu ipak sekundarne pojave, kao primarne, omogućuje primarnim subjektima radikalizma da ne budu prepoznati kao politički radikali. Dapače, dešava se da budu označeni kao najveći borci protiv političkog radikalizma i nasilnog ekstremizma. Potraga za istinom, pak, uključuje normiranje određenih političkih subjekata koji pripadaju konvencionalnoj zoni politike, kao radikalnih subjekata, jer dovode ili mogu dovesti do proizvodnje društvenih odnosa koji su istinski politički radikalizam, a doživljavaju se kao čista normalnost. Primjera radi, svijet ulazi u novu epohu i to trasiranje novih političkih obrazaca nesumnjivo pripada političkom radikalizmu, jer moguće je da svijet koji smo do sada poznavali doživi radikalne preinake. To znači da fenomen radikalizma ne treba reducirati samo na svijet terorizma i ideologije koje iza toga stoje. Sadržaj pojma politički radikalizam mora uključiti i mainstream ideologije koje prosijavaju novu političku kulturu u čijoj je osnovi povratak starog svijeta kao novog. Kada kažem povratak starog svijeta, pa zar nije to ono što zagovara mađarski premijer Orban, zar to nije politički radikalizam? Zar trijumf krajnje desnih, ksenofobičnih, antisemitskih, islamofobičnih koncepcija nije radikalizam?

• Zar već nije dokazano da političar koji egocentrično misli i tumači politiku ne pobjeđuje? Veliko je pitanje ko je nastao prvi, gosp. Orban ili gosp. Trump, jer je politika „Amerika Amerikancima“ potpuno jednaka politici „Mađarska Mađarima“. Milorad Dodik je bio jedina nada suverene, nezavisne i prije svega jedinstvene BiH dok nije shvatio da ta vrsta politike ne donosi glasove!?

- Evo u šta smo ušli. Ušli smo u to da su radikalne ideologije koje konstituiraju vlast u mnogim zemljama širom svijeta zadužene da pacificiraju politički radikalizam koji se transformira u terorizam. To je vrlo zanimljivo i to je pitanje za detaljniju analizu. Ono što ste dobro detektirali jeste da smo uplovili u svijet u kojem veliki broj građana honorira ideje zatvorenog društva, ideje straha od Drugog i Drugačijeg, a zahvaljujući savremenim komunikacijskim sredstvima, jednoj megavirtuelnoj i telekinetičkoj civilizaciji koja je skratila prostor i zgusnula vrijeme.

Ideja liberalizma kao ideja slobode je ugrožena,  glupost  je postala važnija od znanja,  neznanje, blentavost, budalaština dobijaju pravo prvenstva nad razumom. U javnim servisima imate promociju ljudi koji kažu da je Zemlja ravna ploča.

U takvoj ambijentalnosti profitiraju politike i ideologije koje ništa ne zahtijevaju i koje, kao na traci, samo obećavaju. U takvoj atmosferi, gdje loše vijesti trijumfuju nad dobrima, uz migracijski vektor koji se od radikalnih političkih ideologija čita kroz Huntingtonov Sukob civilizacija (pri čemu je ta ideja pronašla put do građana različitog obrazovnog nivoa, pa i do onih najneobrazovanijih ljudi našeg svijeta), proizvedena je situacija koja kao da liči na smjenu epoha, kao da prisustvujemo historijskom povlačenju svijeta koji odustaje od putovanja u jedno dobro društvo, u utopiju Evrope, u evropsku republiku. Evropa se razvaljuje uz oživljavanje koncepata za koje sam se ponadao da pripadaju završenoj historiji. Pročitah nedavno kako je već pomenuti Orban, nakon reizbora za mađarskog premijera, kazao da je, parafraziram, gotovo sa liberalnom demokratijom i da je došlo vrijeme za kršćansku demokratiju 21. stoljeća, što potvrđuje moju tvrdnju o početku evropske materijalizacije Huntingtonove paradigme. I, zaista, mi svjedočimo da je ideja liberalizma kao ideja slobode ugrožena, da je glupost postala važnija od znanja, da neznanje, blentavost, budalaština dobijaju pravo prvenstva nad razumom. U javnim servisima imate promociju ljudi koji kažu da je Zemlja ravna ploča. Imate zagovaranje takvih bedastoća koje imaju pravo glasa kao da otkrivaju nove i nepoznate istine čovječanstva. Znate da imate zemlje u kojima je Darvinova teorija suspendirana, i onda je sve moguće. Ulazimo u doba u kojem su činjenice ugrožene, ne oblikuju politiku, ništa ne znače, a svijet u kojem nema činjenica je svijet u kojem je laž istina bića.

• Šta je potrebno da se od političkog radikalizma dođe do terorizma?

- Veliki su koraci, zavisi od subjekta. Ako se radi o državama ili unutrašnjim institucionalnim entitetima neke države, politički radikalizam može na veoma dugo vrijeme ostati način vladanja tako što se sa političkim radikalizmom građanstvo identificira, ali ne kao sa radikalizmom nego kao sa nečim što je  politički korektno, što, dakle, nije radikalizam. Mislim da je značajan dio svijeta u toj vrsti radikalizma. Pa pogledajte predsjednika SAD, jedne od zemalja koju najviše volim, ali strahujem da je američki globalni izolacionizam vrlo opasan i za nas, ako se pretvori u nešto statično i ako Balkan i BiH postanu irelevantni za američku politiku. Trump na neki način pokušava dokinuti multilateralizam, učiniti ga irelevantnim kroz redukciju diplomacije na samo i samo bilateralne odnose. To je taj povratak staroga svijeta. To vam govori koliko ličnost ipak može uticati na produkciju historije, posebno u državi kao što su SAD. I, sada, ako ta faza takvog političkog radikalizma ili radikalističkog populizma, što bi bila preciznija odrednica, nastavi da traje, mi idemo u svijet koji bih ja definirao kao kraj politike, kao nepolitika. Vidite šta je Trump uradio. On jedan svijet koji su značajno podržali demokrate (ali i liberalni republikanci), svijet multilateralizma, slobodnih medija, nevladinih organizacija, think tankova i civilnog društva... i kod kuće i u inozemstvu, banalizira i obesmišljava. On ukida ekspertize, degradira znanost o politici i de facto politiku svodi na svoj twiter. To je strašno onepismenjavanje politike, radikalizirani populizam. A onda, pošto je Amerika uzor, to se transferira u druge zemlje kao poželjan model. Kao što su Clinton i Obama transferirali u svijet pozitivne vrijednosti američke demokratije pa su se zemlje istočne Evrope i Balkana htjele što više identificirati sa tadašnjom Amerikom, sada imate mnoge zemlje koje žele da se identificiraju sa tom novom Trumpovom strategijom.

Najveći problem BiH i regije nije nasilni ekstremizam, nego politički radikalizam vladajućih ideologija. Nema sumnje da mi živimo unutar svijeta u kome je sigurnost važnija od slobode, unutar svijeta u kome je industrija sigurnosti važnija od slobode i demokratije.

Nisam siguran da takvo razumijevanje politike vodi ka upokojenju nasilnog ekstremizma i terorizma, naročito unutar neintegiriranih dijelova svijeta i u regijama dugotrajne nestabilnosti. Tu bi taj nasilni ekstremizam, iako je sad ISIL-u glava otkinuta, mogao da poprimi druge forme i da kultura smrti nastavi i dalje da se snažno razvija, što može imati najgore posljedice za one strukture unutar svijeta Bliskog i Srednjeg istoka, te Centralne Azije, koje žele da taj svijet demokratiziraju i da pokušaju napraviti uzorna demokratska društva koja neće biti izložena stalnoj opresiji, bilo domaćih religijskih i diktatorskih struktura bilo struktura moći koje dolaze iz svijeta. Samo izraelski Jerusalem oživljava i oživjet će najgore terorističke obrede, kako državne tako i one nedržavnih aktera.

• Vratimo se u BiH i region, politički radikalizam u državama poput naše i u okruženju!?

- Najveći problem BiH i regije nije nasilni ekstremizam, nego politički radikalizam vladajućih ideologija. Nema sumnje da mi živimo unutar svijeta u kome je sigurnost važnija od slobode, unutar svijeta u kome je industrija sigurnosti važnija od slobode i demokratije. Kad živite u takvom svijetu to znači da imamo vrlo razgranat sistem sigurnosti koji može držati pod kontrolom skupine koje tendiraju ka nasilju, proizvodnji smrti i tako dalje. Nažalost, imamo političke sisteme čiji se politički radikalizam ne može kontrolisati zato što većina tog političkog radikalizma pripada mainstream zoni i ima instrumente da multiplicira svoju vlast, da je širi, da opstaje, i da ga mi uopće ne doživljavamo kao politički radikalizam.

Kako drugačije nego kao politički radikalizam nazvati nacionalističke ideologije koje gotovo tri decenije uništavaju Bosnu i Hercegovinu, koje su proizvele ambijent u kojem je ogroman broj građana izluđen atmosferom tek završenog rata, a rat je završen prije 23 godine?! Bivša Jugoslavija je 20 godina nakon rata imala jednu od najvećih stopa društvenog rasta u svijetu, a mi 23 godine nakon Daytona živimo svijet koji kao da je jučer izašao iz rata, živimo statičnu koncepciju društvenog razvoja. Moramo to promijeniti.

• Gdje je lijek?

- Mislim da je trajni lijek, generalno gledano, emancipacija čovječanstva. Važno je razvijati ideju liberalne demokratije, sa predanim radom na stvaranju uvjeta za socijalnu pravdu i jednakost šansi, uz pažljivo uvažavanje lokalnih konteksta. Mnogi ljudi liberalnu demokraciju reduciraju samo na ideologiju nesputanog slobodnog tržišta, što je i teorijski i povijesno neodrživo ili u taj pojam trpaju sve i svašta.

Mislim da je ulazak BiH u EU naš najvažniji kulturni i civilizacijski zadatak, ako u međuvremenu Evropska unija, pod udarom probuđenih nacionalizama zemalja članica, ne bude umrtvljena, reducirana, obesmišljena ili svedena na puki koordinacijski mehanizam, dakle, na Bosnu.

Od fundamentalne važnosti je liberalnu demokraciju posmatrati kao zahtjev za slobodom koji se u političkom i socijalnom polju manifestira kao sloboda udruživanja, kao individualna sloboda, kao sloboda a ne ideologija ljudskih prava, kao sloboda mišljenja, kao sloboda od neke nadsile koja će bdjeti nad vama, kao što nažalost imamo danas u mnogim kvazidemokratskim, ali neliberalnim državama... Ovim pojmovima slobode treba kao dodatnu vrijednost isporučiti zahtjev za porastom pravednosti i međuljudske solidarnosti. Mislim da se za nabrojane vrijednosti vrijedi boriti, da su one, u potenciji i intenciji unutarvrijednosnog registra EU (uz sve emancipatorske prigovore evropske ljevice koji stoje i koji takođe trebaju postati dio vrijednosnog registra transformirajuće Evropske unije) i da od njih ne treba odustati. Zato mislim da je ulazak BiH u EU naš najvažniji kulturni i civilizacijski zadatak, ako u međuvremenu Evropska unija, pod udarom probuđenih nacionalizama zemalja članica, ne bude umrtvljena, reducirana, obesmišljena ili svedena na puki koordinacijski mehanizam, dakle, na Bosnu. 

To znači da će i mikrosvijet, pa tako i mikrosvijet obrazovanja i mikrosvijet univerziteta ostvariti dodatnu vrijednost ako postanemo dio uređenog svijeta liberalne demokratije, opstane li liberalna demokratija. Nažalost, značajan broj mladih ljudi u BiH je zatrovan nacionalističkom naracijom, ali istovremeno mnogi od njih su ispražnjeni od nacionalističkog sadržaja pa se mogu emancipirati, ali to uveliko ovisi od edukatora. Ja ipak nisam pesimista, hoću da vjerujem u mogućnost promjene, jer se sa mladim ljudima puno toga može napraviti. Mislim da se ozbiljnim radom i odgovornim edukacijskim djelovanjem može utjecati na promjene zastarjelih paradigmi.

Problem u bh. obrazovanju je što je sistemom ideološke poslušnosti i „ratnih zasluga“, uz obilatu pomoć stranačkih kartela zaduženih za obrazovanje, akademski trg ispunjen ljudima koji ne zaslužuju biti stanovnicima našeg trga.

• Kako se Vi kao profesor na Fakultetu političkih nauka borite protiv mnoštva različitih podataka koje možemo nazvati znanjem, a nalaze se na internetu?

- Ja sam nedavno imao ispitne provjere znanja i bio sam zadovoljan postignutim rezultatima, a koji nisu mogli biti ostvareni bez učenja. Znam da je velikom broju mladih ljudi čitanje knjiga patnja, ali od toga nikada ne treba odustati i tu vrstu zahtjeva uvijek treba postavljati pred studenta. Problem u bh. obrazovanju je što je sistemom ideološke poslušnosti i „ratnih zasluga“, uz obilatu pomoć stranačkih kartela zaduženih za obrazovanje, akademski trg ispunjen ljudima koji ne zaslužuju biti stanovnicima našeg trga. Tako mi danas imamo sijaset univerziteta, više loših fakulteta nego dobrih profesora, univerziteta koji su produžena roka novih kao elita koje je producirala ideologija kantonalnog obrazovanja. Veliki broj univerziteta u zemlji koja zahtijeva načelo supsidijarnosti (sve što se može riješiti na nižem nivou, treba riješiti na nižem nivou) ne bi bio problem kada bi postojao jedinstveni, neutralni, neetnički državni zahtjev u pogledu kvaliteta studija i sigurna, beskompromisna provedba tog zahtjeva. Ali ne postoji nikakav djelatni konsenzus o proizvodnji znanja tako da, u najvećoj mjeri, imamo produkciju neznanja kao znanja, što će ostaviti dugotrajne posljedice na naše društvo.

• Pokušali smo razgovarati o profesorima! Vi ste na relevantnom mjestu, možete da kažete jesu li dobri, loši ili zli!? Ispadoše poprilično zli! Šta uraditi, da li se okrenuti samoobrazovanju?

- Možda se nismo razumjeli. Ne iznosim generalni stav o kvalitetu edukatora, nego generalni stav o političkom ambijentu koji onemogućuje da najbolji edukatori budu prepoznati kao ključna vrijednost društva. Imate sjajne učitelje, nastavnike, profesore, ali su oni logikom sistema onemogućeni da budu referentna tačka. Možda je pretjerano reći da sam optimista, ali jesam optipesimista, što znači da sam svjestan situacije, ali ne pristajem na predaju, nego sam pobornik Ghandijeve maksime „budi promjena koju želiš vidjeti“. To znači da unutar svog mikrosvijeta pravimo pozitivne društvene promjene, to je već veliko. I u tom smislu ja pozivam ljude da na taj način djeluju, to su prave promjene, one se slažu u memoriju društva i postepeno ga transformiraju. Ogromna bi, recimo, promjena nabolje bila kada bi građani ove zemlje kontinuirano vršili pritisak na svoje političare da ih kad već nešto potpišu to i obavezuje. Da izglasani zakon obavezuje, da potpis za mir obavezuje na mir.

• Drastična promjena bi bila kada bi se mi na Balkanu bavili time koliko košta kilo hljeba, kolika nam je plata, imamo li vode, imamo li pelcovane pse... Više se bavimo time da li je ukinut sporazum između SAD i Meksika, šta je uradio Orban u Mađarskoj!?

- Sve je to povezano, nije to baš tako jednostavno. Kako ćete se vi uspješno baviti pitanjima egzistencije u državi koja ima takvu birokratsku zvijer, toliko ministarstava, toliku nepotrebnu, u samoj sebi konfrontirajuću strukturu, koja vam ne dozvoljava da se bavite životom. Ona vas isisava, uvijek uvodi neke nove namete, jer Levijatana treba nahraniti. Samo građanskom pobunom kao gestom nenasilnog otpora država i društvo će se dinamizirati. To znači da ne treba sav svijet života reducirati na političke stranke. Mi živimo jedan užasavajući deficit demokratske građanske kulture koja je, naravno, izraz povijesnog podaništva koje smo istrenirali kroz višestoljetnu pripadnost imperijama, ali to nije opravdanje za kulturu šutnje. Zato je edukacija građana kroz formalno i neformalno obrazovanje od iznimne važnosti. Ali edukacija za budućnost, a ne za prošlost. Za razliku od prošlosti, budućnost će sigurno doći i to je njena komparativna prednost. Nažalost, kako nas političke strukture uvjeravaju da su naša najvažnija pitanja ona iz registra 19. stoljeća, tako oni, kroz podzemne kanale moći i skrivene kurikulume, utiču na obrazovanje sa zahtjevom - obrazovanje za našu naciju, obrazovanje 19. stoljeća.

Uzmite za primjer Aleksandra Vučića za koga je u nedavnom istraživanju 59% anketiranih građana reklo da bi glasalo za njega da su sada izbori. Čovjek koji je notorni nacionalist, koji je Srbiju odvojio od toga da se suoči sa zlom koje je njena nacionalistička vlast napravila 90-ih i koji je na jeftin način navodno pacificirao dominirajuću militarističku naraciju i uvjerio svoje građanstvo da je nevino

• Šta mislite o susjedima i političkom radikalizmu u Srbiji i Hrvatskoj?

- Strašno je, deprimiran sam. To je ta normalizacija nenormalnosti. Uzmite za primjer Aleksandra Vučića za koga je u nedavnom istraživanju 59% anketiranih građana reklo da bi glasalo za njega da su sada izbori. Čovjek koji je notorni nacionalist, koji je Srbiju odvojio od toga da se suoči sa zlom koje je njena nacionalistička vlast napravila 90-ih i koji je na jeftin način navodno pacificirao dominirajuću militarističku naraciju i uvjerio svoje građanstvo da je nevino, koji je eutanazirao najodgovorniju naciju za balkanske ratove i tim neodgovornim gestama legitimirao mentalitet nacionalizma kao da je patriotizam a čega je vrhunac pišanje po rezoluciji UN-a o genocidu u Srebrenici, utabao je stazu novog nasilja u budućnosti. A od strane međunarodne zajednice smatra se faktorom stabilnosti. Strahota je to šta je srpska politička elita uradila; velemajstorski je to politički potez - način na koji je odvojila sebe od onoga šta se uradilo na kraju 20. stoljeća, to se treba izučavati na političkim akademijama. Da jedan Vulin bude enfant terrible pacifističke, miru odane Srbije, da se četništvo slavi kao mirovni pokret; hej, pokret koji je u Drugom svjetskom ratu poklao muslimane Istočne Bosne, pokret koji je ubio doktora Mladena, pokret organskog zla sada je mirovna akademija. Vučić je, rekao bih, ozbiljan projekat obavještajno-sigurnosnih struktura Srbije čije snažno naslijeđe iznova delegitimira i destruira „drugu Srbiju“, koja je gotovo iščezla. U mome uvidu, ovaj region će prosperirati tek kada „tajna Srbija“ bude razvlašćena, kada u  obavještajno-sigurnosnom aparatu Srbije u potpunosti prevladaju mladi, nacionalizmom neopterećeni ljudi, indiferentni prema Bosni i Hercegovini na način da je doživljavaju kao daleku, prijateljsku zemlju, kao Burundi, npr.

Što se tiče Hrvatske, postavljam ovo pitanje: Zašto je država koja je u Drugom svjetskom ratu imala jedan od najsnažnijih pokreta otpora dozvolila takvo radikalno razilaženje sa tim nasljeđem, neutralizaciju tog nasljeđa i afirmaciju poraženih ideologija u javnom prostoru na način koji bih mogao definirati kao samoubistvo iz zasjede? Čemu tolika degradacija partizanskog pokreta i Josipa Broza, kojim bi se kao hrvatskim sinom Hrvatska trebala ponositi? Izvršena je perverzna historijska inverzija: pokret najmanjeg zla i najvećeg dobra u datom historijskom trenutku proglašava se najvećim zlom, a ustaški pokret, kao najveće zlo naših krajeva, proglašava se udruženjem za zaštitu ptica.

Zašto je država koja je u Drugom svjetskom ratu imala jedan od najsnažnijih pokreta otpora dozvolila takvo radikalno razilaženje sa tim nasljeđem, neutralizaciju tog nasljeđa i afirmaciju poraženih ideologija u javnom prostoru na način koji bih mogao definirati kao samoubistvo iz zasjede?

Volio bih čuti neostrašćeni kvalitetni odgovor. Nažalost, u Hrvatskoj, isključujući nekolicinu historičara koji nemaju revizionistički odnos spram povijesti, Tito je, metaforički kazano, postao Pavelić, a Pavelić je postao Tito.

• Sve te laži i poluistine je lakše bilo provući prije 20 godina nego sada. Zar je ikome problem da putem interneta provjeri šta se desilo 1990? U čemu je problem?

- Mi živimo jedan paradoks. Živimo u dobu kada imamo najveću dostupnost informacijama. Po općoj teoriji sistema biti djelotvoran znači posjedovati informaciju i po tome bi se dalo zaključiti da je ovo najdjelotvornija epoha u ljudskoj historji. Moj zaključak je suprotan: iako se čini da živimo u dobu najvećeg pristupa informacijama, da raspolažemo sa najviše informacija, mi ustvari živimo u dobu hroničnog nedostatka informacija. U dobu u kojem nedostaju ključne informacije. To je diktatura površnosti koja je zavladala umreženim društvom i omogućila daljne reduciranje moći na vrlo mali broj ljudi. Ljudi površno čitaju, prelaze preko portala puno brže nego preko stranica novina i misle da su zato što su posvetili nekoliko sati u toku dana „listanju interneta“ informirani, a u biti ništa bitno nisu saznali. Ključni akteri moći u svijetu to znaju i de facto se kontrolom globalnog neznanja stvaraju nove strukture moći. Mi kao da ulazimo u jedan globalni klasno stratificirani svijet u kojem će mala skupina ljudi, uglavnom ekipirana oko znanja novih tehnologija, povezana sa nekom političkom i korporacijskom moći, definirati nove obrasce u svijetu. Ogroman broj ljudi živi u blaženom neznanju. Zar ovaj prodor antiznanstvenih paradigmi u javnu sferu, ova zabrinjavajuća degradacija intelekta nije dokaz da mi živimo u dobu neinformacija i neznanja?

• Pošast lažnih vijesti, kako ih vidite kao opasnost po sadašnjost i budućnost svijeta?

- Lažne vijesti su osnova nove ideologije, Donald Trump je na osnovu lažnih vijesti postao predsjednik SAD, a sada vlada na način da sav svijet objektivnog novinarstva proglašava lažnim vijestima. Nažalost, ima veliku podršku građanstva koje, primjera radi, New York Times, Washington post, CNN... više ne smatra donosiocima istine nego protivnicima Trumpove tviter industrije koju smatraju istinom. Značajan dio stanovništva unutrašnje Amerike vjeruje Trumpu i odjednom je laž postala istina, a istina pravog novinarstva korporativna laž. A takvu postavku generira i producira korporativni mogul koji trenutno vlada SAD. To je opasna tendencija i važan uvid za budućnost i politike i novinarstva. Gube se naučni i stručni kriteriji, postaju irelevantne procjene i analize, čista imaginacija vladajućeg uma proizvodi politiku: Ja ću sada donijeti odluku da se ambasada SAD prebaci u Jerusalem; danas ću napisati tvit koji će postati zvanična vladajuća doktrina SAD; izlazak iz multilateralnog nuklearnog sporazuma s Iranom je potreban jer ja tako želim... Sve su to situacije koje dezauviraju svijet znanja. Za mene je to detekcija jednog novog svijeta, jedne nove koalicije i parazitskog savezništva između nezahtjevnog građanstva različitih zemalja i vladajućih oligarhija koje imaju kompleks prema znanju. Čini mi se da to trenutno vlada svijetom i vodi ka propasti otvorenog društva kao jedne od najboljih ideja našeg svijeta, vodi i ka propasti emancipatorske lijeve ideologije, koja umjesto da najvećeg neprijatelja vidi upravo u tom starom svijetu obnovljenog nacionalizma i antiprosvjetiteljstva, većeg neprijatelja vidi u liberalnoj demokratiji. Glupost je postala glavni resurs moći, normalizirala se i  mi je ne primjećujemo i ne doživljavamo kao glupost. Ja ipak i dalje vjerujem u ozbiljno istraživačko novinarstvo koje će biti sposobno da u sebe ugradi moć novih tehnologija. Ja vjerujem i nadam se da će Start jednog dana biti u mogućnosti da me, dok čitam tekst, virtualno vodi u prostor o kojem čitam tekst. Ipak, potreban nam je povratak znanja o društvu. Tehničko znanje koje vlada svijetom nije dovoljno da razumijemo i promijenimo svijet nabolje.

VAKCINA

• Smatrate li da djecu ne treba vakcinisati?

- Mislim da te ljude, te elementarne čestice koje to zagovaraju treba u prosvjetiteljskom maniru pokušati educirati, a ako to ne daje rezultat, ne znam, možda treba započeti laboratorijsko istraživanje prosvjetiteljskih vakcina.

MARKS I RADIKALIZAM

- Za mene je strašan radikalizam da se unutar, recimo predizborne kampanje za nedavne izbore u Mađarskoj, faktički antisemitska strategija usmjerena na Georga Sorosa pojavljuje kao javna politika, kao javni izlog. To je strašan politički radikalizam koji ne mora odvesti u nasilni ekstremizam, ali može i hoće podići žice za ljude koji bježe od terora i neslobode. Karl Marx je svojevremeno govorio da „biti radikalan znači mijenjati čovjeka u korijenu, a korijen čovjekov je sam čovjek“. Čini mi se, za razliku od Marxa, koji je sa takvom samorađajućom definicijom mislio na emancipaciju poniženog subjekta povijesti, da je današnji radikalizam usmjeren u drugom pravcu - ka destrukciji dostignutih kosmopolitskih vrijednosti, humanističkoj regresiji čovjeka i ambiciji ponovnog oživljavanja tvrdog suvereniteta, što nas sve vodi povratku nacije - tvrđave i destrukciji, potencijalno, najboljeg od svih svjetova - Evropske unije.

PRIZNAJ DA SI BOLESTAN

- Zahtjev nužnosti je da radikalne ideologije na vlasti siđu sa vlasti. Te ideologije normalizirale su politički ekstremizam kao da su u pitanju politike srednjeg puta. Dugotrajni opstanak četništva i ustaštva, kao i višegodišnje relativiziranje i odomaćivanje uvezenih ideologija zla čija je direktna posljedica odlazak mladih ljudi u Dashove terorističke kampove, to je problem ove zemlje i zemalja dejtonskog trougla, a to su generirale neke ideologije na vlasti tako što su normalizirale radikalistički diskurs, čak su ga uvele u političko polje. Odjednom, mi živimo u zemljama gdje je normaliziran diskurs četništva, normaliziran diskurs ustaštva, normaliziran, rekao bih u manjoj mjeri, ali ipak normaliziran, diskurs neoselefijskog religijskog radikalizma koji još nije dostigao normalnost četništva i ustaštva jer je pod puno snažnijom sigurnosnom kontrolom od dva prethodna radikalizma koji izmiču jasnom imenovanju i veoma lako prodiru i prodrli su u strukture našeg društva, u naš obrazovni sistem, u tkivo našeg života na način da se ogroman broj građana na to navikava kao da je normalnost, a radi se o nenormalnoj normalnosti, o patologiji, o bolesnom društvu koje ne priznaje da je bolesno.

  NITKOVI

- Generalno gledano, imamo problem sa strašnom, divljom potrebom za posjedovanjem moći, pri čemu je volja za moć nekako najviše raspoređena kod nitkova. Agresivni ljudi i ljudi niske svijesti dominiraju svijetom našeg života i trebalo bi ih marginalizirati, kako bi umnost, znanje, etičnost... u javnim poslovima postali ključni kriteriji. Znamo da nije tako. Zamisli da mi u BiH imamo akademski konsenzus, jasnu zakonsku normu i aklamacijsko pristajanje na zaboravljene akademske uzanse - da su npr. uvjeti za akademsko napredovanje objektivizirani, a da po kvalitetu znanstvenog i pedagoškog rada nikako ne mogu svi uposlenici biti geniji, što većina, u lošem provincijskom maniru, izgleda misli o sebi, pa uz koruptivno korištenje mreže osobnih veza dotiču vrh akademskog neba. Kako bi bilo divno da prosječnost ne bude izvrsnost. Nažalost, loša akademija ne može biti prevladana u političkom sistemu koji se pokreće na nepotizam, begovizam, klijentelizam, uvlakizam, podaništvo i etnički ekskluzivizam.