Ministar odbrane Srbije Miloš Vučević izjavio je da je, po naredbi predsjednika Aleksandra Vučića, Vojska Srbije u stanju pripravnosti i podignut je nivo borbene gotovosti, zbog situacije na Kosovu. Vučević je, u gostovanju na televiziji Happy, rekao da je Srbija ozbiljna država i da zato nikom ne treba da se igra „ratnih igara“.„Mi ne možemo biti opušteni, a zalažemo se za dijalog“, kazao je on.

Republika Srbija pretjerano naoružava svoju vojsku, kako iz uvoza, tako i iz domaće proizvodnje, što kod susjeda izaziva određene strepnje i podsjeća na 90-te godine, piše Startov stalni saradnik Đuro Kozar. Sa bataljonima u Loznici i Priboju Vojska Srbije se približila granici sa Bosnom i Hercegovinom  i to se na području Federacije BiH negativno tumači.

 Piše: Đuro Kozar

Da li zbog situacije na Kosovu ili zato što su joj u susjedstvu države članice NATO-a, Republika Srbija se sve više naoružava i sve češće uvježbava svoju vojsku da bi, kako ističe njen predsjednik Aleksandar Vučić, odvraćala od napada na njen suverenitet i bila spremna za odbranu. Naravno, Srbiji kao vojno neutralnoj državi ni od koga ne prijeti ratna opasnost budući da je ona sa članicama NATO-a, osim sa Hrvatskom, u dobrim odnosima, ali Vučić stalnim zveckanjem oružjem želi da naglasi svoju vojnu moć što u regiji izaziva različito reagiranje, pogotovo u kontekstu suradnje Srbije sa Ruskom Federacijom. Doduše, Vučić izjavljuje da Srbija nema namjeru nikoga napadati, ali dodaje da ne želi biti ni „bambi za klanje“, što se može protumačiti kao naivni izgovor za njeno naoružavanje koje za odbranu nije potrebno, nego je svojevrsna prijetnja onima koji smatraju da njena vanjska politika nije optimalna.

Skok na rang-listi 

Prema rang-listi koju su, na temelju više d 50 faktora, izradili stručnjaci američkog specijaliziranog sajta „Global Firepower“, od 140 ocjenjivanih država po ukupnoj vojnoj moći Srbija se sa 89. popela na 61. mjesto. Uzgred, na prve tri pozicije su SAD, Rusija i Kina, dok je BiH na 123. mjestu, a iza nas su Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Veliki skok Srbije na ovoj vojnoj listi, u samo pet godina, nije iznenađenje, s obzirom na to da je u međuvremenu modernizirala cijelu eskadrilu od 12 MIG-ova 29, nabavila 20-ak tenkova T-72, novi protuavionski raketni sustav Pancir S-1, potom borbene helikoptere MI-35, te novi protuoklopni raketni sustav Cornet, sve iz Rusije. Iz Kine im je stigao protuzračni sistem velikog dometa FK-3 (kopija ruskog S-300) te borbene bespilotne letjelice, a slične dolaze i iz Turske. Da se Hrvatska nije konačno odlučila na pojedinačno najveću vojnu nabavku u svojoj povijesti, kupovinu 12 malorabljenih višenamjenskih vojnih zrakoplova „rafal“ iz Francuske za milijardu eura, od čega je više od trećine već isplaćeno krajem 2021., njezino zaostajanje za Srbijom bilo bi de facto i veće.

U posljednjih nekoliko godina Vojska Srbije dobila je nekoliko pojačanja iz domaće produkcije, a to su samohodne haubice „nora b-52“, vozila „lazar“ i „miloš“, hibridni artiljerijsko-raketni sistem Pasars. Predsjednik Vučić je prošlog mjeseca na izložbi naoružanja i vojne opreme u Vojnoj akademiji u Beogradu naglasio važnost haubice „nore“ od 155 mm čiji je domet 40 kliometara rekavši da je to najveća snaga Vojske Srbije. Samohodno artiljerijsko oružje „nora“ je integrirano na vozilo domaće proizvodnje koje karakterizira visoka operativna pokretljivost i prohodnost van puteva. Ovaj borbeni sistem odlikuje autonomija djejstva, velika brzina gađanja, visoka preciznost i efikasnost vatre. Zanimljivo je da je proizvodnja ove haubice počela još 1980. godine u SFRJ, da je do 1990. unapređivana, a Srbija je nastavila da je proizvodi i izvozi.

Osim dalekometne „nore“, Srbija ima još nekoliko ofanzivnih borbenih sredstava među kojima je i protuzračni raketni sistem FK-3 (kopija ruskog S-300), kao i borbene bespilotne letjelice. Na nedavnoj promociji na vojnom aerodromu Batajnica prvi put je pokazan kineski FK-3. Naime, nabavkom ovog oružja kompletiran je sistem slojevite protivzračne odbrane Srbije. Iako se taj sistem naoružanja vodi kao sistem srednjeg dometa, za naše uvjete  (veličina teritorije i oružanih snaga) može se reći da se radi o velikom dometu (100 kilometara po daljini i 27 po visini). Praktično, riječ je o svojevrsnom raketnom štitu Srbije. Ovaj sistem naručen je iz Kine 2019., nakon čega su reagirale Sjedinjene Američke Države poručivši da Beograd, ako zaista želi da pristupi Evropskoj uniji i drugim zapadnim savezima, mora vojnu opremu da uskladi sa zapadnim standardima.

Najveći rast avijacije

Vojni analitičar i predsjednik Centra za geostrateška istraživanja i terorizam Vlade Radulović objašnjava da je na ovakav plasman Srbije na Global firepower listi utjecao višegodišnji pojačani vojni budžet, rast izvoza naoružanja i složene opreme, ali i posljednje velike nabavke naoružanja i sredstava iz uvoza – i dodaje: „Proces modernizacije poslednjih godina najviše je bio vidljiv u domenu Ratnog vazduhoplovstva i PVO. Nabavljeni su 'migovi 29', veći broj helikoptera, kao i raketni sistemi zemlja-vazduh 'Pancir' i FK-3. Težište opremanja poslednjih meseci pomjera se ka kopnenoj vojsci, što verovatno nije promaklo američkim analitičarima koji su radili na rangiranju. Nije zanemarljiva ni činjenica da se jedinice opremaju sredstvima iz domaćeg razvoja i proizvodnje, što je takođe faktor u ocenjivanju vojne snage. Prognoza o tendenciji daljneg jačanja temelji se i na najavi nabavke novog višenamenskog borbenog aviona, koji će Srbiju još bolje pozicionirati na ovoj listi. Eskadrila ovih letelica biće okosnica snage u vazduhu najmanje nekoliko decenija. Podrazumeva se i da sve ovo mora da prati i adekvatan status i standard oficira i vojnika.“

Zanimjivo je da se Aleksandar Vučić prema nabavci naoružanja ponaša isto kao da su u pitanju veliki infrastrukturni radovi. Izgradnju jednog puta da Kinezima, drugog Amerikancima, metroa Francuzima, a stvari vezane za energetiku Rusima. To je ono što se u Srbiji, ustvari, zove – „biti dobar sa svima“. Smatra da ako svima ravnomjerno raspodijeli poslove, a zatim i kupovinu naoružanja, onda će svi biti dobri sa njim. Tako kupuje malo od NATO-a, malo hoće i od Francuza, ali sve ono veliko i glavno od Kine i Rusije. E, u tom grmu leži zec. Već je rečeno da je politika lišena emocija i pogleda unazad, ali toga mnogi nisu svjesni na ovom dijelu Balkana. Da je tako, Francuska i Njemačka bi se i danas gledali preko nišana, a ne gledaju se. Mi na Balkanu se, nažalost, gledamo preko nišana, to ćemo činiti i dalje. Potezi Beograda se tumače u skladu s onim što se dešava u svijetu, ukanalisano u nekim smjernicama i pravilima koja su davno utemeljena. Što rekao narod, Srbija je, trenutno, kamenčić u cipeli.

I dok je cijela Evropa uglavnom jedinstvena u mnogim stvarima, dotle samo Srbija odskače. Ona je uporna da neće u NATO i to kompenzira pričom da je vojno neutralna, ali je zbog toga što je okružena NATO-om vrlo oprezna. Nekada se stječe dojam da Vučić kao namjerno radi neke stvari da bi nervirao svijet oko sebe. Ovakve situacije, poput ove sa kupovinom kineskog raketnog sistema, obavezno koristi da dijeli lekcije po regiji. Većinskoj Srbiji vjerojatno odgovara kako je on jak i hrabar, ali do srpske opozicije dolaze i razne poruke o tome kako je manji od makovog zrna kad se nađe pred nekim iz međunarodne zajednice. Sve to stvara dojam njegove arogancije koju on ispoljava i enormnim naoružavanjem Srbije. U nastojanjima da se prikaže najvećom vojnom silom u regiji, Vojska Srbije na raznim taktičkim vježbama i gađanjima iz svih oružja sve češće demonstrira sirovu silu. Vojno neutralnoj državi kakvom se predstavlja ne treba da pokazuje „mišiće“, nego da se bez galame i prijetnji priprema za odbranu, ali Beogradu je jako važno da se hvali svojim arsenalom i iritira susjede.

Bataljoni bliže Drini

Od početka ove godine Vojska Srbije ima pet novih bataljona u Nišu, Pirotu, Kuršumliji, Loznici i Priboju, a formirana je i eskadrila bespilotnih letjelica koja je ukinuta prije 15-ak godina. I ne bi to bilo indikativno da se pješadijskim bataljonom u Loznici i brdsko-planinskim u Priboju vojska susjedne države dobrano nije približila granici Bosne i Hercegovine. U Ministarstvu odbrane i Generalštabu Srbije osnivanje novih bataljona objašnjavaju potrebom povratka vojske u garnizone gdje je nekad bila JNA i Vojska Jugoslavije, jer to navodno narod u spomenutim gradovima traži, ali ne govore o tome da li će se brojno stanje Vojske Srbije zbog toga povećavati. Ta vojska sada ima oko 28.000 ljudi, a za popunu novih jedinica trebalo bi najmanje 2.500, pa bi moglo biti po onoj narodnoj „sijeci uši krpi d…“, tj. kad ne može ono što se želi, onda se traži makar i neugodni kompromis.

U kasarni Klupc i u Loznici 90-ih je bila loznička brigada koja je bila naprije u sastavu Operativne grupe „Drina“, a poslije Drinske divizije. Spomenuta brigada je tokom agresije na BiH po potrebi iz Loznice prelazila u Zvornik i sadjejstvovala sa Vojskom Republike Srpske. Procijenjeno je da je 40.000 Bošnjaka protjerano sa područja Zvornika i okoline i to je, poslije Bijeljine, bio drugi grad u sjeveroistočnoj Bosni koji su silom preuzele vojne i paravojne formacije iz Srbije. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, u periodu od 1992. do 1995. u općini Zvornik poginulo je ili nestalo 3.936 osoba.

Zbog ovih zločina Loznica je građanima Tuzlanskog kantona u neprijatnoj uspomeni i prije vijesti o novom bataljonu. Doduše, loznička kasarna promijenila je ime i zove se „Podnarednik Momčilo Gavrić“, po najmlađem podoficiru u Prvom svjetskom ratu, ali suština je u tome da će novi bataljon, pored ostalog, imati čamce i obučavati se za brzo prelaženje Drine sa desne na lijevu stranu. Bit će u sastavu Prve brigade VS-a čiji je komandant brigadni general Zoran Nasković u Loznici izjavio da novi bataljon treba garantirati sigurnost građana, da je Vojska Srbije tu da ostane i da se više neće smanjivati i povlačiti. U ovoj godini tu su renovirani postojeći, a sljedeće godine slijedi izgradnja novih objekata za smještaj ljudstva i svih ostalih kapaciteta koji su potrebni za novi bataljon.

Priboj je grad u jugozapadnoj Srbiji na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine koji  ima 22.500 stanovnika i zbog svog položaja ima i geostrategijsku važnost za Srbiju. U kasarni se neće graditi čvrsti objekti već će vojska i komanda biti smješteni u kontejnerima. Brdsko-planinski bataljon bit će naoružan lakim pješadijskim naoružanjem i nalazit će se u Drugoj brigadi VS-a, čija je komanda u Kraljevu. Vojni analitičar Radulović kaže da je suština formiranja bataljona u Priboju obuka za izvršavanje borbenih djejstava u brdsko-planinskim uvjetima. Zapravo, Priboj je okružen planinama: jugozapadno uz granicu sa BiH nalazi se Bić visine 1.386 m, јugoistočno je planina Pobijenik (1.423 m), sjeverno je pribojski Crni vrh (1.186 m), a sjeveroistočno Banjsko brdo (1.282 m).

Susjedna država, naravno, ima pravo rasporediti svoje vojne potencijale gdje želi, ali se sa tim u vezi, ipak, treba voditi računa o tome kako će se to u susjedstvu tumačiti.

Odgođena zajednička vježba

Prošle godine na poligonu Manjača u Bosni i Hercegovini trebalo je da se održi zajednička vojna vježba Oružanih snaga BiH i Vojske Srbije, ali je odlukom ministra odbrane Sifeta Podžića odgođena zbog epidemioloških razloga. Pripremana šest mjeseci, da je održana, bila bi znak dobrih bilateralnih odnosa dviju vojski, pa je njeno odgađanje u Srbji i Republici Srpskoj primljeno s iznenađenjem i negodovanjem. Iz Ministarstva odbrane BiH saopćeno je da je odluka o odgađanju ove vježbe razumna i da je ona samo prolongirana, a ne otkazana, dotle su iz RS-a isticali da je to pogrešna odluka i da se vježba trebala održati. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija je od Podžića tražio da povuče svoju odluku, što se nije dogodilo. Bilo je i pokušaja da se ministar odbrane smijeni, ali do toga nije došlo.  

Poslije su „procurile“, istina nezvanične, informacije o tome da ova zajednička vježba nije odgođena radi covida-19 nego zbog sasvim drugih razloga, Naime, u pripremi je usaglašeno da na njoj sudjeluju bataljonske grupe lake pješadije, ali se saznalo da su iz Srbije namjeravali poslati pripadnike jedinice za specijalne operacije. Takav disbalans umnogome bi promijenio plan i tok vježbe i način djejstava na terenu. Naime, Oružane snage BiH, za razliku od susjeda, nemaju specijalne vojne formacije i ne uvježbavaju se na toj razini. Sa druge, pak, strane pojedini obavještajni podaci su ukazivali na to da bi se jedinici Vojske Srbije na prolasku kroz teritorij RS-a navodno priredio „spontani“ doček čime bi se svemu dao politički značaj. Ako je, doista, neko u RS-u nešto tako planirao onda bi to bila svojevrsna zloupotreba jedne dobre namjere.

Prije nekoliko godina pripadnici jednog voda iz sastava 6. pješadijske brigade OSBiH sudjelovali su na međunarodnoj vojnoj vježbi u bazi „Jug“ pored Vranja, u Srbiji. Bilo je 300 vojnika iz sedam država i vježba je bila po standardima NATO-a budući da su i BiH i Srbija članice Partnerstva za mir tog saveza. Pojedine starješine iz OSBiH školuju se na najvišim nivoima specijalizacije u Vojsci Srbije, a česte su i uzajamne posjete izaslanstava jedne i druge vojske. A kad će se održati prolongirana zajednička vježba dviju vojski to je za sada neizvjesno, ali je u svakom slučaju dobro da se to dogodi zbog jačanja povjerenja između Oružanih snaga BiH i Vojske Srbije, kao i jačanju dobrih odnosa dviju država. 

Za oružje 1,25 milijardi eura

 Država Srbija će od fabrika domaće vojne industrije u narednih pet godina naručiti naoružanje, vojnu opremu i municiju za vojsku vrijednu 1,25 milijardi eura. To ovu narudžbu čini najvećom još od vremena JNA i očekuje se da od tog novca jedinice dobiju nova borbena, oklopna i transportna vozila, pješadijsko naoružanje, optiku i balističku zaštitu, haubice, kao i modernizirano, ali i tek razvijeno, suvremeno raketno naoružanje. Zanimljivo je da Republika Srbija tvrdi da se naoružava da bi jačala odbrambenu moć, kao da joj, kao vojno neutralnoj državi, prijeti opasnost od nekoga, a istina je da je ona, osim sa Hrvatskom, u relativno dobrim odnosima sa svima u regiji, pa i sa članicama NATO-a. U situaciji enormnog naoružavanja Srbija ne vodi računa o tome kako će se to odraziti na susjede, posebno na Bosnu i Hercegovinu, tim prije što bh. građani još nisu zaboravili agresiju koja je 90-ih dolazila preko Drine – iz Novosadskog i Užičkog kropusa i Drinske divizije Vojske Jugoslavije koja je, poslije ukidanja JNA, formirana 19. maja 1992. godine.

Tuzlak na čelu niških specijalaca

Jedna vježba Vojske Srbije izazvala je veliko interesiranje javnosti ne samo u regiji nego i u Tuzlanskom kantonu, budući da je u zraku i na poligonima bila 63. padobranska brigada, tj. niški specijalci, čiji je komandant Tuzlak brigadni general Nenad Zonić. On je rođen u bošnjačkoj porodici, školovao se u vojnoj gimnaziji i vojnoj akademiji u Beogradu, živio u Pančevu i sada je u Nišu. Praktično sa 14 godina je otišao iz rodne Tuzle u Srbiju tako da mu se u međuvremenu izgubio bosanski identitet. U biografiji povodom unapređenja u generalski čin nije naznačena njegova nacionalna pripadnost pa se pretpostavlja da se ne izjašnjava kao Bošnjak. Pojedini vojni analitičari iz Beograda ističu da general Zonić u obuci vojnika, pored ostalog, primjenjuje i ono što je 2018. godine naučio na generalskom usavršavanju u Zapovjedništvu za specijalne operacilje Vojske Francuske. Tokom jednogodišnje specijalizacije imao je, zajedno ss francuskim komandosima, nekoliko padobranskih skokova i preciznih doskoka i pobrao pohvale domaćina. Tuzlak očito gradi karijeru.